Kako je unisten Inteligentni Dizajn u USA, predavanje Kennetha Millera

[Аурор]

Ljudi - evolucija je potvrđena na molekularnom nivou i ćao zdravo.

A što neki misle da su prosvetljeni - jako mi je žao, ali rep konja i evolucija slepog miša ne mogu oboriti teoriju.

Mislim - nisu sigurni za neke organizme od čega su evoluirali i kome su srodni ali nema objektivnog razloga za dovođenje evolucije u pitanje. Taj koji tvrdi da evolucija nije tačna mora da ponudi mnogo dobro objašnjenje za mnogo mnogo velikih stvari koje ona objašnjava. Ali odbacivanje evolucije u svakom slučaju ukazuje na neobrazovanost.

[winux59]

Ljudi - evolucija je potvrđena na molekularnom nivou i ćao zdravo.

A što neki misle da su prosvetljeni - jako mi je žao, ali rep konja i evolucija slepog miša ne mogu oboriti teoriju.

Mislim - nisu sigurni za neke organizme od čega su evoluirali i kome su srodni ali nema objektivnog razloga za dovođenje evolucije u pitanje. Taj koji tvrdi da evolucija nije tačna mora da ponudi mnogo dobro objašnjenje za mnogo mnogo velikih stvari koje ona objašnjava. Ali odbacivanje evolucije u svakom slučaju ukazuje na neobrazovanost.

Hajde da pretpostavimo da se prije niza miliona godina formirala jedna ćelija, da je "oživjela" stekavši sve što je neophodno za život. Na ovoj tački evolucija opet kolabira. Jer, čak i da je ova ćelija postojala jedno vrijeme, ona bi jednog dana umrla, a poslije njene smrti ne bi preostalo ništa i sve bi se vratilo tamo gdje je i počelo. Ovo je razlog zbog čega ova prva živa ćelija, ne posjedujući nikakvu genetsku informaciju, ne bi bila u stanju razmnožavati se i započeti novu generaciju. Život bi se zavšio sa njezinom smrću.

Genetski sistem ne sastoji se samo od DNA. Slijedeći faktori bi također trebali postojati u istoj okolini: enzimi - da pročitaju šifru na DNA , messenger (glasnik) RNA - koji bi trebao biti proizveden nakon čitanja ove šifre, ribozomi - na koje će se ova messenger RNA postaviti prema ovoj šifri i vezati radi proizvodnje, transfer RNA - da prenese aminokiseline do ribozoma da bi bile upotrijebljene za proizvodnju i ekstremno komplicirani enzimi - da izvedu brojne intermedijarne procese. Takva okolina ne može postojati nigdje drugo do samo u potpuno izoliranoj i potpuno kontroliranoj okolini poput ćelije, gdje postoje sve neophodne sirovine i energetski resursi.

Kao rezultat, organska materija može se samoreproducirati jedino ako postoji kao potpuno razvijena ćelija, sa svim svojim organelama i u prikladnoj okolini - gdje ona može preživjeti, izmjenjivati materijale i dobiti energiju iz svoga okruženja. Ovo znači da je prva ćelija na Zemlji formirana "sva odjednom", sa svom svojom nevjerovatno kompleksnom građom.

Dakle, ako je jedna izuzetno kompleksna građa nastala sva odjednom, šta onda to znači?

Hajde da postavimo ovo pitanje koristeći se jednim primjerom. Hajde da, u pogledu njihove kompleksnosti, uporedimo ćeliju sa jednim automobilom visoke tehnologije. (Ustvari, ćelija je mnogo kompleksniji i razvijeniji sistem nego što je to automobil sa svojim motorom i sa svom svojom tehničkom opremom.) Zapitajmo se sada: šta biste pomislili kada biste otputovali u dubine veome guste šume i naišli na najnoviji model automobila među drvećem? Da li biste pomislili da su se različiti elementi u šumi tokom miliona godina sasvim slučajno okupili i proizveli takvo vozilo? Sav materijal koji sačinjava automobil dobiven je od željeza, plastike i gume, dakle od zemlje ili njenih prerađevina. Ali, da li bi vas ova činjenica navela da pomislite da su ovi materijali proizvedeni "slučajno" i da su se onda sastavili i proizveli auto?

Bez sumnje, bilo ko sa zdravim razumom znao bi da je auto produkt svjesnog dizajnera, a to je fabrika, i čudio bi se šta taj auto radi ovdje, usred džungle. Iznenadno stvaranje jedne kompleksne strukture, u potpunom obliku i iz vedra neba, pokazuje da je ona stvorena od strane svjesnog uzroka-sile. Jedan kompleksni sistem kao što je ćelija, bez sumnje, kreiran od strane više - nadmoćne volje i mudrosti.

Nepremostive granice između varijacija i vrsta

Varijacija je jedan termin koji se koristi u genetici, a odnosi se na događaj koji uzrokuje da individue ili grupe određenog tipa neke vrste razviju različite karakteristike od drugih tipova iste vrste. Naprimjer, svi ljudi na Zemlji nose u osnovi iste genetske informacije, a ipak neki imaju kose oči, neki crvenu kosu, neki imaju duge noseve, a neki kratke, ovisno o mjeri varijacionog potencijala ove genetičke informacije.

Evolucionisti uzimaju varijacije unutar jedne vrste kao dokaz za svoju teoriju. Međutim, varijacija ne predstavlja dokaz za evoluciju zato što varijacije nisu ništa drugo do rezultat različitih kombinacija već postojećih genetskih informacija i one ne dodaju nove karakteristike genetskim informacijama.

Varijacija se uvijek odigrava unutar granica genetske informacije. U genetici, ova granica je nazvana genetski bazen. Sve karakteristike prisutne u genetskom bazenu jedne vrste mogu doći u obzir, mogu se ispoljiti usljed varijacije. Naprimjer, kao rezultat varijacije u jednoj reptilskoj vrsti mogu se pojaviti varijeteti koji imaju relativno duže repove ili kraće noge. Za oboje, i za duge i za kratke noge, informacija već postoji u genetskom bazenu reptila. Međutim, varijacije ne transformiraju reptile u ptice, dodajući im krila ili neke druge karakteristike, ili mijenjajući njihov metabolizam. Takve promjene zahtijevaju povećanje u genetičkoj informaciji živih bića, što nikako nije moguće prilikom varijacija.

Darwin nije bio svjestan ove činjenice kada je formulirao svoju teoriju. On je mislio da varijacijama nema granice. U članku koji je napisao 1844. izjavio je da "mnogi autori pretpostavljaju da postoji granica varijacijama u prirodi, iako ja nisam u stanju otkriti niti jednu činjenicu na kojoj ovo vjerovanje počiva".126 U Porijeklu vrsta on je naveo različite primjere varijacija kao najvažniji dokaz za svoju teoriju.

Naprimjer, prema Darwinu, uzgajivači životinja koji su sparili različite varijetete stoke da bi dobili nove varijetete koji daju više mlijeka, bili su na putu da ih na kraju transformiraju u jednu drugačiju vrstu. Darwinova predstava o "neograničenoj varijaciji" najbolje se vidi u slijedećoj rečenici iz Porijekla vrsta:

"Ja ne vidim poteškoće da jedna rasa medvjeda prirodnom selekcijom ne poprimi karakteristike u skladu sa životom u vodi, da poprimi velika usta i da se, na kraju, preobrati u jednog ogromnog kita".127

Razlog što je Darwin naveo primjer koji ide isuviše daleko je posljedica primitivnog razumijevanja znanosti u njegovo doba. Od tada, u XX stoljeću, znanost je na osnovu rezultata eksperimenata izvedenih na živim bićima postavila princip "genetske stabilnosti" (genetske homeostaze). Princip nalaže da su svi pokušaji sparivanja koji su izvedeni da produciraju nove varijacije bili neubjedljivi i da postoje striktne barijere između različitih vrsta živih bića. Ovo znači da je apsolutno nemoguće da uzgajivači životinja pretvore stoku u drugačiju vrstu sparujući njezine različite varijacije, kao što je postulirao Darwin.

DA LI SU KITOVI EVOLUIRALI IZ MEDVJEDA?

U Porijeklu vrsta Darwin je ustvrdio da su kitovi evoluirali iz medvjeda koji su pokupali plivati! Darwin je pogrepno pretpostavio da je mogućnost varijacije unutar vrsta neograničena. Znanost XX stoljeća je dokazala da je ovaj evolucioni scenario samo produkt mašte.

Norman Machbet, koji je opovrgnuo darvinizam u svojoj knjizi Darwin Retried, izjavljuje:

"Srž problema je da li živa bića doista variraju u neograničenom opsegu… Vrste su zauvijek postojne. Mi smo svi čuli o razočaranim uzgajivačima koji su izveli svoj rad do određene tačke jedino da bi uvidjeli da su se životinje i biljke vratile na mjesto sa koga su i pošle. Uprkos napornim pokušajima tokom dva ili tri stoljeća, nikada nije bilo moguće proizvesti plavu ružu ili crni tulipan".128

Luther Burbank, koji je smatran najkompetentnijim uzgajivačem život-injaisvih vremena, izrazio je ovu činjenicu kada je rekao da "postoje granice mogućem razvitku, a ove granice slijede jedan zakon".129 Govoreći o ovoj temi, Danski znanstvenik W. L. Johannsen prokomentirao je:

"Varijacije na koje su Darwin i Wallace stavili svoj naglasak ne mogu biti selektivno potisnute preko određene tačke, a to je, da jedna takva promjenjivost ne sadrži tajnu "neograničenog odstupanja - udaljavanja."130

Otpornost na antibiotike i imunitet na DDT nisu dokazi u korist evolucije

Evolucionisti tvrde da su otpornost koju bakterije razvijaju protiv antibiotika i imunitet koji neki insekti razvijaju na DDT (DDT - sredstvo za uništavanje gamadi, koje se po američkom načinu izgovaranja slova u abecedi izgovara di-di-ti, skraćenica je od: dihlor-difenil-trihlormetil-metan; to je bijela kristalna tvar slabog aromatskog mirisa koja se odlikuje svojstvom da je za bilje i više životinjske organizme sasvim neškodljiva, ali je za kukce jak živčani otrov; izumitelj švicarac Paul Müller 1939., Nobelovu nagradu dobio 1948. - op. E. I.) dokazi za evoluciju. Oni kažu da su ovo primjeri stečene otpornosti i imuniteta koji su postignuti mutacijama što su se odigrale u živim organizmima koji su bili izloženi ovim supstancama.

U oba slučaja, i u bakterija, i u insekata, ove karakteristike nisu osobine koje su bile postepeno stečene protiv DDT-ija ili antibiotika kao rezultat mutacija. Neke od varijacija ovih živih bića posjedovale su ove karakteristike prije nego je populacija kao cjelina bila izložena antibioticima ili DDT-iju. Scientific American, premda je jedan pravi evolucionistički časopis, donosi slijedeće priznanje u svom martovskom broju iz 1988.:

"Mnoge bakterije posjedovale su otpornosne gene čak i prije nego su komercijalni antibiotici ušli u upotrebu. Znanstvenici ne znaju tačno zašto su ovi geni bili razvijeni i održavani."131

Kao što se može vidjeti, genetske informacije koje donose otpornost i koje su postojale prije izlaganja antibioticima ne mogu biti objašnjene od strane evolucionista i to dokazuje da je tvrdnja njihove teorije lažna.

Činjenica da su rezistentne bakterije bile prisutne godinama prije otkrića antibiotika izražena je u Medical Tribune, jednoj izvanrednoj znanstvenoj publikaciji, u decembarskom broju iz 1998. godine. Članak se bavi jednim interesantnim događajem: u studiji koja je izvedena 1986., tijela nekih mornara, koji su se razboljeli i umrli za vrijeme polarne ekspedicije 1845. godine, nađena su očuvana u ledu. U njihovim tijelima nađeni su neki tipovi bakterija karakteristični za XIX stoljeće, a kada su testirani, istraživači su bili iznenađeni nalazima da su ove bakterije bile otporne na mnoge savremene antibiotike koji nisu bili proizvedeni sve do XX stoljeća.132

U medicinskim krugovima je dobro znana činjenica da je ova vrsta otpornosti bila prisutna u mnogih populacija bakterija i prije otkrića penicilina. Zbog toga je apsolutno obmanjivo smatrati ovu otpornost bakterija jednim evolucijskim razvitkom. Kako se onda odigrao proces takozvanog "bakterijskog sticanja imuniteta"?

Otpornost bakterija na antibiotike

Bakterije imaju brojne varijacije unutar svojih tipova. Neke od ovih varijacija posjeduju genetsku informaciju da budu otporne na različite lijekove, hemikalije ili neke druge supstance. Kada se bakterije podvrgnu određenom tipu lijeka, one bakterije koje nisu otporne na taj lijek bivaju uništene, dok one koje su otporne prežive i dobiju šansu da se još razmnožavaju. Neotporne bakterije uskoro nestaju iz populacije i bivaju zamijenjene onima koje su otporne, a koje se tada brzo razmnožavaju. Na kraju, završavamo sa bakterijskom kolonijom koja je sačinjena jedino od individua koje su otporne na određeni antibiotik i, od tada pa nadalje, taj antibiotik postaje neefikasan protiv ovog tipa bakterija. Ključna stvar je da je bakterija još uvijek ona ista bakterija i da je vrsta još uvijek ona ista.

Ovdje je važno istaći da se, suprotno tvrdnjama evolucionista, nije odigrao evolucioni proces u kojemu bi neotporne bakterije mutirale i prešle u rod otpornih bakterija nakon što su bile izložene antibioticima i tako stekle novu genetsku informaciju. Ono što se odigravalo je bila eliminacija određene varijacije bakterija iz ukupne populacije otpornih i neotpornih bakterija koje su postojale od samoga početka. Ovo ne znači pojavu nove vrste bakterija: to nije "evolucija". Nasuprot tome, jedna ili više postojećih varijacija je iščezla, što je sasvim suprotan proces, budući da je genetska informacija izgubljena.

Imunitet insekata na DDT

Još jedan fenomen koji su evolucionisti nastojali iskriviti i ponuditi kao dokaz za evoluciju je naizgled "stečeni" imunitet insekata na DDT, koji smo spomenuli na početku ovoga poglavlja. Ovaj imunitet razvija se na isti način kao bakterijska otpornost na antibiotike. Za imunitet na DDT nikako se ne može reći da je "stečen" od strane pojedinih inividua populacije insekata. Neki insekti već su bili otporni na DDT. Nakon otkrića DDT-ija, oni instekti koji su bili izloženi ovoj hemikaliji, a nisu imali ovaj nasljedni imunitet, bili su eliminirani iz populacije, izumrli su. Oni koji su bili imuni, a njih je od početka bilo samo nekoliko u populaciji, vremenom su povećali brojnost. Najzad, cijela vrsta insekata postala je populacija čiji su svi članovi bili imuni. Kada se to desilo, DDT je prestao biti efikasan protiv ove vrste insekata. Ovaj fenomen je općenito, ali obmanjujuće, bio smatran kao "sticanje imuniteta na DDT kod insekata".

Evolucionista, biolog Francisco Ayala priznaje ovu činjenicu kazavši: "Genetske varijante potrebne za otpornost na najrazličitije vrste pesticida očito su bile prisutne u svakoj od populacija izloženih ovim jedinjenjima napravljenim od strane čovjeka."133

Budući da su dobro svjesni da većina ljudi nema priliku učiti o mikrobiologiji ili provoditi istraživanja na tom polju, evolucionisti su se u ovom slučaju (rezistencije i imuniteta) poslužili čistom obmanom. Oni stalno navode ove primjere kao važan dokaz za evoluciju. Kako bi do sada trebalo biti veoma jasno, niti rezistencija bakterija na antibiotike, a niti imunitet insekata na DDT ne pružaju dokaze za evoluciju. Ono što oni pružaju, jesu dobri primjeri izvrtanja i metoda obmanjivanja kojima evolucionisti pribjegavaju u namjeri da opravdaju svoju teoriju.

Zabludu o degeneriranim (nepotrebnim) organima

Dugo vremena se koncept "nepotrebnih organa" učestalo pojavljivao u evolucionističkoj literaturi kao "dokaz" evolucije. Na kraju je taj koncept, kada je dokazano da je nevažeći, sasvim tiho ostavljen po strani. Ali neki evolucionisti još uvijek vjeruju u njega i, s vremena na vrijeme, neko pokuša promovirati "degenerirane organe" kao važan dokaz evolucije.

Pojam "degenerirani organi" je prvi put upotrijebljen prije jednog stoljeća. Kako bi rekli evolucionisti, u tijelima nekih bića postoji jedan broj nefunkcionalnih organa. Ovi organi naslijeđeni su od predaka i zbog toga što nisu bili korišteni, postepeno su postali "degenerirani"

Cijela pretpostavka je sasvim neznanstvena i potpuno je bazirana na nedostatnom znanju. Ovi "nefunkcionalni organi" bili su, ustvari, organi čija "funkcija još nije bila otkrivena". Najbolji pokazatelj ovoga je bilo postepeno, a ipak znatno smanjenje duge liste organa koje su evolucionisti držali za "degenerirane organe." S. R. Scadding, i sam evolucionista, složio se sa ovom činjenicom u članku nazvanom "Mogu li degenerirani organi biti dokaz za evoluciju?" objavljenom u magazinu Evoluciona teorija:

"Budući da nije moguće nedvosmisleno identificirati beskorisne strukture i budući da struktura argumenata koja je upotrebljena nije znanstveno punovažna, zaključio sam da "degenerirani organi" ne osiguravaju neki poseban dokaz za teoriju evolucije."134

Lista degeneriranih organa koju je napravio njemački anatom R. Wiedersheim 1985. godine, sadržavala je otprilike oko 100 organa, uključujući slijepo crijevo i trtičnu kost. Sa napretkom koji je napravila znanost, otkriveno je da ovi organi sa Wiedersheimove liste, ustvari, imaju vrlo važne funkcije u tijelu. Naprimjer, otkriveno je da je slijepo crijevo, za koje se pretpostavljalo da je degeneriran (nepotreban) organ, ustvari, limfoidni organ koji se bori protiv infekcije u tijelu. Ova činjenica je postala jasna 1997. godine: "Drugi tjelesni organi i tkiva - timus, jetra, slezena, slijepo crijevo, koštana srž, i male nakupine limfnog tkiva, kao što su krajnici u grlu i Peyerove ploče u tankom crijevu - također su dio limfnog sistema. Oni, također, pomažu tijelu u borbi protiv infekcije."135

Također je otkriveno da krajnici, koji su bili uključeni u istu listu degeneriranih organa, imaju značajnu ulogu u zaštiti grla od infekcije, pogotovo do doba adolescencije. Pronađeno je da trtična kost, koja se nalazi na donjem kraju kičmenog stuba, podržava kosti oko zdjelice i da je ona tačka konvergencije nekih malih mišića. U godinama koje su slijedile shvatilo se da timus podstiče odbrambeni sistem u ljudskom tijelu aktivirajući T-ćelije, da epifiza brine o lučenju nekih važnih hormona, da je štitna žlijezda efikasna u osiguravanju stalnog rasta beba i djece i da hipofiza kontrolira korektno funkcioniranje mnogih hormonalnih žlijezda. Svi oni su jednom bili smatrani degeneriranim organima. Polumjesečasti nabor u oku, koji je smatran degeneriranim organom od strane Darwina, ima, ustvari, funkciju čišćenja i podmazivanja očnih vjeđa.

Postojala je jedna veoma važna logička greška u evolucionističkoj tvrdnji o degeneriranim organima. Kao što je upravo objašnjeno, tvrdnja evolucionista bila je da su degenerirani organi naslijeđeni od predaka. Međutim, neki od navodno "degeneriranih" organa, nisu nađeni u živim vrstama za koje se tvrdilo da su preci ljudskih bića! Naprimjer, slijepo crijevo ne postoji u nekih majmunskih vrsta za koje se govorilo da su preci čovjeka. Čuveni biolog H. Enoch, koji je uputio izazov teoriji degeneriranih organa, izrazio je ovu logičku grešku slijedećim riječima:

"Majmuni posjeduju slijepo crijevo, dok ga njihovi manje napredni rođaci, niži majmuni, ne posjeduju. Slijepo crijevo se opet pojavljuje kod sisara više građe, kao što je oposum. Kako ovo evolucionisti mogu objasniti?"136

Jednostavno rečeno, scenario degeneriranih organa, promoviran od strane evolucionista, sadrži izvjestan broj ozbiljnih logičkih defekata i taj scenario je, u svakom slučaju, dokazan kao znanstveno lažan. Ne postoji nijedan naslijeđeni degenerirani organ u ljudskom tijelu budući da ljudska bića nisu, kao rezultat slučaja, evoluirala iz drugih bića, nego su stvorena u svojoj sadašnjoj, kompletnoj i perfektnoj formi.

Sličnost kod živih bića ne može biti dokaz za evoluciju

Sličnosti u građi među različitim vrstama u biologiji nazivaju se "homologija". Evolucionisti pokušavaju predstaviti ove sličnosti kao dokaz za evoluciju.

Darwin je mislio da su bića sa sličnim (homolognim) organima imala evolucionu povezanost i da ovi organi moraju biti naslijeđeni od zajedničkog pretka. S obzirom da i golubovi i orlovi imaju krila, oni, a i sve ostale ptice sa krilima, prema njegovoj tvrdnji, evoluirali su iz jednog zajedničkog pretka.

Homologija je varljiv argument postavljen jedino na bazi pojavne fizičke sličnosti i ničemu drugom. Ovaj argument nikada nije bio provjeren niti na jednom jedinom konkretnom otkriću u svim ovim godinama još od Darwinovog doba. Niko ni u jednom sloju zemlje nije pronašao fosil imaginarnog zajedničkog pretka, bića sa homolognim strukturama. štaviše, činjenice koje ćemo sada navesti jasno pokazuju da homologija ne osigurava dokaz da se evolucija dogodila:

1. Nađeni su slični organi u bićima potpuno različitih vrsta, među kojima evolucionisti nisu u mogućnosti uspostaviti bilo kakvu vrstu evolucionog odnosa.

2. Genetske šifre nekih bića koja imaju slične organe potpuno su različite.

3. Embriološki razvitak sličnih organa u različitih bića je potpuno drugačiji.

Da sada ispitamo svaku od ovih tačaka, jednu po jednu.

Slični organi u potpuno različitih živih vrsta

Postoji jedan broj sličnih organa koji posjeduju različite vrste, a među kojima evolucionisti ne mogu ustanoviti bilo kakvu vrstu evolucione povezanosti. Krila su jedan primjer. Pored ptica, krila nalazimo i u slijepih miševa, koji su sisari, i u insekata, i čak u nekih dinosaura, koji su izumrli reptili. Niko od evolucionista nije uspostavio povezanost ili srodstvo između ove četiri različite klase životinja.

Još jedan upadljiv primjer je začuđujuća sličnost i strukturalna istovjetnost pronađena u očima različitih bića. Naprimjer, hobotnica i čovjek su dvije ekstremno različite vrste među kojima nije moguće uspostaviti nikakvu evolucionu srodnost, a ipak su oči, i kod jednog i kod drugog, veoma mnogo slične u pogledu njihove građe i funkcije. Čak niti evolucionisti ne tvrde da su čovjek i hobotnica imali zajedničkog pretka na račun njihovih sličnih očiju. Ovi i brojni drugi primjeri potvrđuju da evolucionistička tvrdnja da "slični organi dokazuju da su žive vrste evoluirale iz njihovog zajedničkog pretka" nema znanstvenu osnovu.

Ustvari, slični organi trebali bi izazvati veliku zbunjenost kod evolucionista. Priznanja čuvenog evolucioniste Franka Salysburyja izrečena u njegovom osvrtu o temi "kako se desilo da ekstremno različite vrste imaju vrlo slične oči", naglašavaju ćorsokak homologije:

"Čak se takav organ, koji je kompleksan kao što je oko, pojavio nekoliko puta, naprimjer kod lignje, kičmenjaka i zglavakara. Za sintetičku (neodarvinističku) teoriju dovoljan problem predstavljalo je objašnjenje za slučajni postanak tog organa samo jednom, ali mi se zavrti u glavi od pomisli na njihovo odvojeno pojavljivanje kod nekoliko različitih bića."137

Genetski i embriološki ćorsokak homologije

Da bi evolucionističku tvrdnju, koja se tiče njihovih stavova o pitanju homologije, uzeli ozbiljno, prije svega slični (homologni) organi u različitih bića trebali bi, u isto vrijeme, biti šifrirani sa sličnim (homolognim) DNA šiframa. Međutim, oni to nisu. U većini slučajeva genetsko šifriranje je sasvim različito. štaviše, slične genetske šifre u DNA molekulama različitih bića često su povezane sa veoma različitim organima.

Michael Denton, australijski profesor biohemije, u svojoj knjizi Evolucija: Teorija koja je u krizi opisuje genetski ćorokak evolucionističke interpretacije homologije: "Temelji evolucije su vjerovatno najozbiljnije uzdrmani kada se ustanovilo da su, naizgled, homologne strukture često specificirane sa nehomolognim genetičkim sistemima. "138

Pored toga, da bi tvrdnja o homologiji bila smatrana valjanom, onda bi embriološki razvoj (razvojni stadiji u jajetu ili maternici) u vrste sa homolognim organima trebao biti paralelan jedan drugom. Ustvari, embriološki razvoj takvih organa je potpuno drugačiji u svakoj živoj vrsti.

Da zaključimo. Možemo reći da su genetska i embriološka istraživanja dokazala da koncept homologije, definiran od strane Darwina kao "dokaz za evoluciju živih bića iz zajedničkog pretka", ama baš nikako ne može biti smatran kao bilo kakav dokaz. U ovom pogledu, za znanost se može reći da je, po ko zna koji put, pobila darvinističku tezu.

[winux59]

Ništavnost tvrdnje o molekularnoj homologiji

Evolucionističko promoviranje homologije kao dokaza za evoluciju je ništavno ne samo na nivou organa nego, isto tako, i na molekularnom nivou. Evolucionisti kažu da su DNA šifre ili proteinske strukture različitih živih bića slične i da je ta sličnost dokaz da su ove žive vrste evoluirale iz zajedničkih predaka ili jedne od drugih. Naprimjer, redovno se u evolucionističkoj štampi izjavljuje da "postoji velika sličnost između ljudske i majmunske DNA" i ova sličnost je predstavljena kao dokaz za evolucionističku tvrdnju da postoji evoluciona povezanost između čovjeka i majmuna.

Najočitiji primjer ove vrste argumenata je postojanje 46 hromosoma kod čovjeka i 48 hromosoma u nekih majmuna, npr. u šimpanzi. Evolucionisti smatraju blizinu broja hromosoma među različitim vrstama kao dokaz za evolucionu povezanost. Međutim, ako je ovo tačno, onda je čovjek još bliži srodnik krompiru, nego što je to majmunu. Broj hromosoma u krompirima je mnogo bliži broju hromosoma kod čovjeka, negoli broju hromosoma kod gorila ili šimpanzi: on iznosi ravno 46! Drugim riječima, ljudsko biće i krompiri imaju isti broj hromosoma! Ovo je frapantan primjer koji pokazuje da sličnosti u DNA ne mogu biti dokaz za evolucionu povezanost.

Sa druge strane, postoje ogromne molekularne razlike između bića koja izgledaju veoma slična i srodna. Naprimjer, struktura citohroma-C, jednog proteina koji je od vitalnog značaja za disanje, nevjerovatno je različita u živih bića iste klase. Prema istraživanju izvršenom na ovom području, razlika između dvije vrste reptila je veća negoli razlika između ptice i ribe, ili ribe i sisara. Jedna druga studija je pokazala da je molekularna razlika između nekih ptica veća nego razlika između tih istih ptica i sisara. Također je otkriveno da je molekularna razlika između bakterija koje su izgledale veoma slično, veća nego razlika između sisara i vodozemaca ili insekata.139

Profesor Michael Denton: "Evolucija je teorija u krizi"

Slične usporedbe su načinjene i u slučajevima hemoglobina, mioglobina, hormona i gena, i izvučeni su slični zaključci.140

U vezi sa ovim i drugim srodnim nalazima, Dr. Michael Denton izjavljuje:

"Svaka klasa na molekularnom nivou je jedinstvena, izolirana i nepovezana sa posrednicima. Prema tome, molekule su, kao i fosili, pokazale da ne postoje prijelazi koji su dugo vremena traženi od strane evolucione biologije... Na molekularnom nivou nijedan organizam nije 'praotac' tj. 'primitivan', a, također, nije ni 'napredan' u odnosu na druge organizme… Da su ovi molekularni dokazi bili ustanovljeni prije jednog stoljeća … ideja organske evolucije možda ne bi nikada bila ni prihvaćena."141

Teorija evolucije nema embriološku bazu

Ono što se nazivalo "rekapitulacionom teorijom" već duže vrijeme je izbačeno iz znanstvene literature, ali se još uvijek predstavlja kao znanstvena realnost od strane nekih evolucionističkih publikacija. Termin "rekapitulacija" je sažetak izreke "Ontogeneza rekapitulira filogenezu", formulirane od strane evolucioniste biologa Ernsta Haeckela na kraju XIX stoljeća.

Ova teorija postavljena od strane Heackela smatra da embrioni živih bića ponovo proživljavaju evolucioni proces koji su prošli njihovi pseudopreci. On je postavio teoriju da za vrijeme svog razvoja u majčinoj utrobi ljudski embrio prvo ispoljava karakteristike ribe, a zatim karakteristike reptila i, na kraju, čovjeka.

U godinama koje su uslijedile nakon toga dokazano je da je ova teorija potpuno lažna. Danas je poznato da su "škrge", za koje se pretpostavljalo da se pojavljuju u ranim stadijima ljudskog embrija, ustvari inicijalna faza kanala srednjeg uha, paratireoidne žlijezde i timusa. Za embrionski dio koji je upoređen sa "kesom od žumanca jajeta" ispostavilo se da je bio vrećica koja proizvodi krvne ćelije za dijete. Dio koji je, od strane Heackela i njegovih sljedbenika identificiran kao rep, ustvari je kičma koja podsjeća na rep zato što dobija svoj oblik prije nego noge.

Ovo su, u znanstvenom svijetu, općepoznate činjenice i one su prihvaćene čak i od samih evolucionista. George Gaylord Simpson, jedan od osnivača neodarvinizma piše:

"Haeckel je na pogrešan način izložio evolucioni razvoj. Sada je čvrsto ustanovljeno da ontogeneza ne oslikava filogenezu."142

U članku objavljenom u American Scientist čitamo:

"Zasigurno, biogenetički zakon je mrtav. Iz udžbenika biologije konačno je izbačen pedesetih godina XX stoljeća. A kao tema ozbiljnog teoretskog istraživanja iščezao je već u dvadesetim..."143

Još jedan interesantan aspekt bila je činjenica da je Ernst Haeckel bio šarlatan koji je iznosio lažne crteže u namjeri da podrži teoriju rekapitulacije koju je postavio. Haeckelovi falsifikati udešeni su tako da pokažu da riblji i čovječiji embrio podsjećaju jedan na drugi. Kada je razotkriven, jedina odbrana koju je ponudio bila je to da su i drugi evolucionisti počinili slične prekršaje:

"Nakon ovog kompromitirajućeg priznanja "falsifikata" trebao bih biti obavezan da smatram samoga sebe osuđenim i uništenim, kada ne bih imao utjehu da vidim uporedo sa mnom na optuženičkoj klupi stotine kolega krivaca, između kojih su mnogi najpovjerljiviji istraživači i najcjenjeniji biolozi. Velika većina dijagrama u najboljim udžbenicima biologije, studijama i časopisima, navukla bi isti stepen optužbe za "falsifikat" zato što su svi oni netačni i, više ili manje, dotjerani, udešeni, prerađeni i konstruirani."144

HAECKELOVI LAŽNI CRTEŽI

(Francis Hitching, The Neck of the Giraffe: Where Darwin Went Wrong?, str.205)

Gore: Lažni (netačni) crteži koje je Haeckel načinio da pokaže da ljudski i riblji embrio pokazuju veliku sličnost u njihovim ranim stadijima.

Dolje: Kada se Haeckelovi crteži uporede sa pravim ljudskim embriom vidi se da su mnogi organi namjerno izostavljeni.

I, stvarno, postoji "na stotine kolega krivaca, između kojih su mnogi najpovjerljiviji istraživači i najcjenjeniji biolozi", čije studije su pune zaljučaka na osnovu predrasuda, pune iskrivljavanja i čak izmišljanja. Ovo je zbog toga što su svi oni sebe automatizirali da se bore za evolucionu teoriju, iako ne postoji ni trunka znanstvenog dokaza koji je podržava.

Teorija evolucije : jedna materijalistička obaveza

Informacije koje smo predstavili kroz cijelu ovu knjigu pokazuju nam da teorija evolucije nema znanstvenu bazu i da se čak, nasuprot tome, tvrdnje o evoluciji otvoreno sukobljavaju sa znanstvenim otkrićima. Drugim riječima, snaga koja podržava evoluciju nije znanost. Evolucija može biti branjena od strane nekih "znanstvenika", ali mora postojati neka druga snaga-zastupnik na djelu.

Taj drugi zastupnik je materijalistička filozofija.

Materijalistička filozofija je jedan od najstarijih sistema mišljenja u historiji. Njezina najosnovnija karakteristika je smatranje materije kao apsoluta. Prema ovoj filozofiji, materija je vječna i sve što postoji je sastavljeno od materije i samo od materije. Ovaj prilaz obavezno čini nemogućim da se vjeruje u Stvoritelja. Materijalizam je zbog toga dugo bio neprijateljski raspoložen prema religijama bilo koje vrste.

Nameće se pitanje da li je materijalističko gledište ispravno. Način da se ispita da li je neka filozofija istinita ili lažna je da se znanstvenim metodama ispitaju tvrdnje te filozofije koje se odnose na znanost. Naprimjer, neki filozof u X stoljeću mogao je tvrditi da je postojalo božansko drvo na površini Mjeseca i da su sva živa bića, ustvari, narasla na granama ovog velikog drveta poput voća i da su onda pala na Zemlju. Neki ljudi bi mogli smatrati tu filozofiju privlačnom i vjerovati u nju. Ali u XX stoljeću, u vrijeme kada su ljudi uspjeli hodati po Mjesecu, nije moguće propagirati takvu filozofiju. Da li je takvo drvo postojalo ili ne, može biti ustanovljeno znanstvenim metodima, a to su promatranje i eksperiment.

Zato možemo pomoću znanstvenog metoda istraživati materijalističku tvrdnju: to jest, da je materija postojala kroz svu vječnost i da se ova materija može organizirati bez nadmaterijalnog Kreatora i uzrokovati nastanak života. Kada to uradimo, vidimo da je materijalizam već kolabirao, budući da je ideja da je materija uvijek postojala još od vječnosti, oborena sa teorijom Velikog praska (Big Bang), koja pokazuje da je univerzum kreiran iz ništavila. Tvrdnja da se materija sama organizirala i stvorila život je tvrdnja koju mi zovemo "teorija evolucije"- ona koju je ova knjiga ispitivala i za koju je isto tako pokazala da je pobijena.

Međutim, ukoliko se neko unaprijed odlučio da vjeruje u materijalizam i da se preda i posveti materijalističkoj filozofiji prije svega drugoga, tada se on ne ponaša ovako. Ukoliko je on "prije svega materijalista, a onda znanstvenik", onda on ne napušta materijalizam kada vidi da je evolucija protivrječna znanosti. Potpuno suprotno tome, on pokušava potvrditi i spasiti materijalizam, pokušavajući podržati evoluciju bez obzira na sve. Upravo je ovo ona neprilika u kojoj su se danas našli evolucionisti braneći teoriju evolucije.

što je dosta interesantno, oni, također, s vremena na vrijeme priznaju ovu činjenicu. Dobro poznati genetičar i otvoreni evolucionista Richard C. Lewontin sa Harvardskog univerziteta priznaje da je on "prije svega materijalista, a onda znanstvenik", ovim riječima:

"Mi imamo jednu materijalističku vjeru, koja je 'a priori' vjera. Ono što nas primorava da na svijet donosimo materijalistička objašnjenja nisu naučne metode ni principi. Naprotiv, zbog naše apriorne privrženosti materijalizmu mi montiramo istraživačke pojmove i principe koji će iznijeti neko materijalističko objašnjenje. A i s obzirom da je materijalizam apsolutan, mi ne možemo dozvoliti pojavljivanje nekih stavova koji upućuju na religiju."145

Termin "a priori", koji je Lewontin ovdje upotrijebio, veoma je bitan. Ovaj filozofski termin odnosi se na pretpostavke koje se ne baziraju ni na kakvom eksperimentalnom znanju. Neka postavka ili misao je "a priori" kada je smatraš kao ispravnu i prihvataš, čak iako nema dostupnih informacija o tačnosti te misli. Mada evolucionist, Lewontin se izražava iskreno i otvoreno. Materijalizam je "a priori" dat evolucionistima i oni, onda, nastoje podesiti znanost prema onome što im je dato. Budući da materijalizam definitivno čini neophodnim poricanje postojanja Stvoritelja, oni su prigrlili jedinu alternativu koju imaju u rukama, a to je teorija evolucije. Za njih nema veze što je evolucija u suprotnosti sa znanstvenim činjenicama, takvi znanstvenici je prihvataju "a priori" kao tačnu.

Ovakvo ponašanje, puno predrasuda, vodi evolucioniste vjerovanju da je "nesvjesna materija sastavila samu sebe", što je u suprotnosti ne samo sa znanošću nego, također, i sa razumom. Jedan profesor hemije sa Njujorškog univerziteta i DNA ekspert, Robert Shapiro, ovako objašnjava ovo vjerovanje evolucionista i materijalističku dogmu koja leži u njegovoj osnovi:

"Jedan drugi evolucioni princip potreban je da nas prevede preko praznine između mješavine jednostavnih prirodnih hemikalija do prvog djelotvornog replikatora (sistema koji bi mogao dati kopiju samoga sebe). Ovaj princip, još uvijek, nije opisan u detalje ili demonstriran, ali je naslućen i data su mu imena, kao hemijska evolucija ili samoorganiziranje materije. Postojanje ovog principa uzeto je zdravo za gotovo u filozofiji dijalektičkog materijalizma, isto kao što je, od strane Aleksandra Oparina, primijenjeno i na porijeklo života."146

Evolucionistička propaganda na koju konstantno nailazimo u vodećim zapadnim medijima i u čuvenim i "visoko poštovanim" znanstvenim magazinima, rezultat je ove ideološke neophodnosti. Budući da je evolucija smatrana nužnom, ona se pretvorila u tabu temu u krugovima koji postavljaju standarde znanosti.

Postoje znanstvenici koji su se našli u poziciji gdje su prisiljeni da brane ovu isuviše nategnutu teoriju ili, u najmanju ruku, da izbjegavaju izgovaranje bilo čega što je protiv nje, u namjeri da održe svoju reputaciju. Akademici u zapadnim zemljama obavezani su imati svoje članke objavljene u određenim časopisima da bi postigli i sačuvali titulu profesora. Svi časopisi koji se bave biologijom pod kontrolom su evolucionista i oni ne dozvoljavaju da se u njihovim magazinima pojavi bilo kakav antievolucionistički članak. Zbog toga, svaki biolog mora izvoditi svoje studije pod dominacijom ove teorije. Oni su, također, dio ustanovljenog poretka u pogledu evolucije kao jedne ideološke neophodnosti, što je razlogom da oni slijepo brane sve "nemoguće slučajnosti" koje smo do sada ispitivali u ovoj knjizi.

[grigorije22]

Daleko od toga da se u sve razumem... sta vise, za razliku od vaseg genijalca koji se predstavlja kao molekularni biolog a nema pojma o osnovnim stvarima, ja sam uvek otvoreno govorio da nisam naucnik.

Ne razumem uopste ovu tvoju reakciju? Zulja te to sto ne mozes da odgovoris na ono o mozaicnim formama???

A tebe izgleda mnogo zulja nas " genijalac" koji jeste geneticar.

Sto se tice reakcija nisam ja kriv, kriv je jegermajster i crno pivo

[Аурор]

Uguraj te pamflete u nos neobrazovanom čoveku koji misle da imaju ikakvu naučnu težinu.

[Аурор]

A tebe izgleda mnogo zulja nas " genijalac" koji jeste geneticar.

Sto se tice reakcija nisam ja kriv, kriv je jegermajster i crno pivo

To što je on genetičar sigurno znači da je u pravu kada je u pitanju njegovo viđenje evolucije?

Zanimljivo, ja sam imao predavanja kod mnogo genetičara i zanimljivo je kako nijednom nije palo na pamet da je evolucija neproverena glasina. Kako je to samo neobično, koliko su svi u zabludi.

[grigorije22]

To što je on genetičar sigurno znači da je u pravu kada je u pitanju njegovo viđenje evolucije?

Zanimljivo, ja sam imao predavanja kod mnogo genetičara i zanimljivo je kako nijednom nije palo na pamet da je evolucija neproverena glasina. Kako je to samo neobično, koliko su svi u zabludi.

To neka svako sam proceni http://sestodnev.com/smf_forum/index.php?topic=448.0

[Avocado]

Ne znam ko je, kada, zašto i u kom kontekstu pomenuo mozaicizam ali to se odnosi na postojanje više od jedne ćelijske linije unutar jednog organizma. Npr. pola ćelija ima jedan X hromozom viška.

Ma jok Darko, oni za prelazne forme kazu da su mozaicne (kao nacin da odbace evoluciju)... Grigorije rece da je Arheopteriks mozaicna forma. To im otprilike znaci da to sto arheopteriks ima i karakteristike reptila i karakteristike ptica ne znaci da je u pitanju dokaz prelaza, vec ga je bog napravio tako mozaicnog... sto bi bila interesantna tvrdnja kada bi postojale takve mozaicne forme izmedju nesrodnih vrsta... ali eto vec decenijama ne mogu da nadju ni jednu... sto ih ne sprecava da i dalje pricaju gluposti o mozaicnim formama.

[Avocado]

A tebe izgleda mnogo zulja nas " genijalac" koji jeste geneticar.

Ni najmanje... a geneticar je isto koliko je i moja baba astronaut...

[Avocado]

naravno, ili vi stvarno mislite da ja eto sedim i izmisljam neke stvari jer mi dosadno?

Ne iz dosade... izmisljas iz neznanja...

EOHIPPUS, A "LIVING FOSSIL"*Hitching has little to say in favor of this foremost model of evolutionary transition:

"Once portrayed as simple and direct, it is now so complicated that accepting one version rather than another is more a matter of faith than rational choice.

Eohippus,

supposedly the earliest horse, and said by experts to be long extinct and known to us only through fossils, may in fact be alive and well and not a horse at alla shy, fox-sized animal called a daman that darts about in the African bush."*

Francis Hitching, The Neck of the Giraffe (1982), p. 31.

Prvo pa musko. Kad sam pomenuo ozbiljan tekst, nisam mislio na tekst koji se poziva na knjigu o "biologiji" koju je pisao TV scenarista koji veruje da evolucijom upravlja kosmicka sila i slicne gluposti... posle se pitate zasto se ljudi smeju kreacionistima...

Mene jako zanima evolucija slepog misa, imas nesto o tome?

Nemam bas nista.

[grigorije22]

Ni najmanje... a geneticar je isto koliko je i moja baba astronaut...

Vas idol endonucleasa nikada nije doveo u pitanje to da je Lindeman geneticar, cak ga je i pozvao u Arizonu ili da on dodje u Helsinki. Mozda jedino da posalje podatke gde radi na kom univerzitetu i da se ta prica stavi jednom ad akta.

[Avocado]

Hajde da pretpostavimo da se prije niza miliona godina formirala jedna ćelija, da je "oživjela" stekavši sve što je neophodno za život. Na ovoj tački evolucija opet kolabira. Jer, čak i da je ova ćelija postojala jedno vrijeme, ona bi jednog dana umrla, a poslije njene smrti ne bi preostalo ništa i sve bi se vratilo tamo gdje je i počelo. Ovo je razlog zbog čega ova prva živa ćelija, ne posjedujući nikakvu genetsku informaciju, ne bi bila u stanju razmnožavati se i započeti novu generaciju. Život bi se zavšio sa njezinom smrću.

Da bi smo je nazvali zivom, potrebno je da se replicira, tako da je zakljucak prilicno glup. S obzirom na komplikovanost i nepoznatost abiogeneze, kao i cinjenicu da TE ne zavisi od abiogeneze, preskocicu ovaj prvi deo...

Nepremostive granice između varijacija i vrsta

(cut)

Varijacija se uvijek odigrava unutar granica genetske informacije. U genetici, ova granica je nazvana genetski bazen. Sve karakteristike prisutne u genetskom bazenu jedne vrste mogu doći u obzir, mogu se ispoljiti usljed varijacije.Naprimjer, kao rezultat varijacije u jednoj reptilskoj vrsti mogu se pojaviti varijeteti koji imaju relativno duže repove ili kraće noge. Za oboje, i za duge i za kratke noge, informacija već postoji u genetskom bazenu reptila. Međutim, varijacije ne transformiraju reptile u ptice, dodajući im krila ili neke druge karakteristike, ili mijenjajući njihov metabolizam. Takve promjene zahtijevaju povećanje u genetičkoj informaciji živih bića, što nikako nije moguće prilikom varijacija.

Gene pool nije nikakva granica genetske informacije vec skup postojecih gena. Varijacije se ne odigravaju unutar gene pool-a jer se desavaju mutacije, dakle postojeci gene pool se konstantno menja.

U nastavku teksta cu boldirati pitanja na koja vi decenijama vec nemate odgovor koji vam je potreban za ozbiljno iznosenje tvrdnji koje iznosite.

Navedi jedan jedini bioloski mehanizam koji sprecava da se male promene gena (koje priznajete) nakupe u dovoljnom broju da dve odvojene grupe jedinki (nekada iste vrste) postanu toliko razlicite da vise ne mogu da se razmnozavaju i postanu dve potpuno nove vrste?

Otpornost bakterija na antibiotike

Ovdje je važno istaći da se, suprotno tvrdnjama evolucionista, nije odigrao evolucioni proces u kojemu bi neotporne bakterije mutirale i prešle u rod otpornih bakterija nakon što su bile izložene antibioticima i tako stekle novu genetsku informaciju. Ono što se odigravalo je bila eliminacija određene varijacije bakterija iz ukupne populacije otpornih i neotpornih bakterija koje su postojale od samoga početka. Ovo ne znači pojavu nove vrste bakterija: to nije "evolucija". Nasuprot tome, jedna ili više postojećih varijacija je iščezla, što je sasvim suprotan proces, budući da je genetska informacija izgubljena.

Naprotiv, imamo sjajne dokaze iz laboratorija sirom sveta i iz ogromnog broja eksperimenata, koji dokazuju upravo mutaciju kao mehanizam prilagodjavanja.

Moze da se desi da neki antibiotik ne deluje na odredjene bakterije ali ne znam sta je tu cudno. Ne radi se o tome da je bakterija prethodno stekla imunitet, vec jednostavno taj antibiotik nije efikasan za tu bakteriju... glup pokusaj zamene teza. Kada govorimo o sticanju otpornosti bakterija, govorimo o bakterijama na koje je neki antibiotik sjajno delovao a posle nekog vremena vise ne deluje.

Imunitet insekata na DDT

Budući da su dobro svjesni da većina ljudi nema priliku učiti o mikrobiologiji ili provoditi istraživanja na tom polju, evolucionisti su se u ovom slučaju (rezistencije i imuniteta) poslužili čistom obmanom.

Da, da... naucnici koji objavljuju radove u peer reviewed naucnim casopisima racunaju na neobrazovanost svoje publike a ne kreacionisti... sHa_sarcasticlol

Zabludu o degeneriranim (nepotrebnim) organima

Također je otkriveno da krajnici, koji su bili uključeni u istu listu degeneriranih organa, imaju značajnu ulogu u zaštiti grla od infekcije, pogotovo do doba adolescencije. Pronađeno je da trtična kost, koja se nalazi na donjem kraju kičmenog stuba, podržava kosti oko zdjelice i da je ona tačka konvergencije nekih malih mišića. U godinama koje su slijedile shvatilo se da timus podstiče odbrambeni sistem u ljudskom tijelu aktivirajući T-ćelije, da epifiza brine o lučenju nekih važnih hormona, da je štitna žlijezda efikasna u osiguravanju stalnog rasta beba i djece i da hipofiza kontrolira korektno funkcioniranje mnogih hormonalnih žlijezda. Svi oni su jednom bili smatrani degeneriranim organima. Polumjesečasti nabor u oku, koji je smatran degeneriranim organom od strane Darwina, ima, ustvari, funkciju čišćenja i podmazivanja očnih vjeđa.

Cinjenica da neki vestigijalni organ ima neku sporednu funkciju ne znaci da nije vestigijalni. Pa skoro svi nasi organi su i nastali tako sto je neki predacki organ izgubio prvobitnu svrhu i preuzeo novu. Evolucija funkcionise kroz modifikacije postojeceg. Moze da se desi i da su (slepe) oci zivotinja koje zive u potpunom mraku stekle neku novu funkciju, koja ima i manju pozitivnu svrhu, ali je i dalje svakom sa 2 grama mozga jasno da je slepo oko kod tih vrsta organ koji je izgubio svoju nekadasnju primarnu funkciju i predstavlja dobar dokaz da su te vrste potomci jedinki koje nekada nisu zivele u mraku i koje su imale funkcionalne oci... (ili predstavlja dokaz za neinteligentnog dizajnera prevaranta... take your pick)...

Postojala je jedna veoma važna logička greška u evolucionističkoj tvrdnji o degeneriranim organima. Kao što je upravo objašnjeno, tvrdnja evolucionista bila je da su degenerirani organi naslijeđeni od predaka. Međutim, neki od navodno "degeneriranih" organa, nisu nađeni u živim vrstama za koje se tvrdilo da su preci ljudskih bića! Naprimjer, slijepo crijevo ne postoji u nekih majmunskih vrsta za koje se govorilo da su preci čovjeka. Čuveni biolog H. Enoch, koji je uputio izazov teoriji degeneriranih organa, izrazio je ovu logičku grešku slijedećim riječima:

"Majmuni posjeduju slijepo crijevo, dok ga njihovi manje napredni rođaci, niži majmuni, ne posjeduju. Slijepo crijevo se opet pojavljuje kod sisara više građe, kao što je oposum. Kako ovo evolucionisti mogu objasniti?"136

Nikada TE nije tvrdila da su zive vrste primata preci ljudskih bica... autor ovog pamfleta je neobrazovani imbecil.

Sličnost kod živih bića ne može biti dokaz za evoluciju

Sličnosti u građi među različitim vrstama u biologiji nazivaju se "homologija". Evolucionisti pokušavaju predstaviti ove sličnosti kao dokaz za evoluciju.

Naravno da je slicnost dokaz za evoluciju. TE kao jednu od neophodnih pretpostavki (uz neke druge o kojima cu napisati dalje) postulira tvrdnju da ce potomci biti slicni precima.

Slični organi u potpuno različitih živih vrsta

Postoji jedan broj sličnih organa koji posjeduju različite vrste, a među kojima evolucionisti ne mogu ustanoviti bilo kakvu vrstu evolucione povezanosti. Krila su jedan primjer. Pored ptica, krila nalazimo i u slijepih miševa, koji su sisari, i u insekata, i čak u nekih dinosaura, koji su izumrli reptili. Niko od evolucionista nije uspostavio povezanost ili srodstvo između ove četiri različite klase životinja.

Ovo je sad vec retardirano. TE se ne zasniva na povrsnoj, spoljnoj slicnosti... kako mali Perica zamislja dve slicna organizma... naprotiv, upravo od kreacionistickog "stvaranja po temama" bi se ocekivalo da postoji veca slicnost izmedju slepog misa i ptice nego izmedju slepog misa i krave... a znamo da je po genima slepi mis daleko slicniji kravi nego bilo kojoj ptici.

Još jedan upadljiv primjer je začuđujuća sličnost i strukturalna istovjetnost pronađena u očima različitih bića. Naprimjer, hobotnica i čovjek su dvije ekstremno različite vrste među kojima nije moguće uspostaviti nikakvu evolucionu srodnost, a ipak su oči, i kod jednog i kod drugog, veoma mnogo slične u pogledu njihove građe i funkcije. Čak niti evolucionisti ne tvrde da su čovjek i hobotnica imali zajedničkog pretka na račun njihovih sličnih očiju. Ovi i brojni drugi primjeri potvrđuju da evolucionistička tvrdnja da "slični organi dokazuju da su žive vrste evoluirale iz njihovog zajedničkog pretka" nema znanstvenu osnovu.

Naprotiv, postoje veoma bitne razlike izmedju oka hobotnice i coveka. Mozda malom Perici deluju slicno... upravo kod kreacionistickog stvaranja nemamo nikakav razlog da ocekujemo ugnjezdenu hijerarhiju, nemamo razloga da ocekujemo da svi sisari imaju iste oci... nema nikakvog razloga da dizajner ne podari npr. oktopodu, delfinu i ajkuli istu verziju oka.

Genetski i embriološki ćorsokak homologije

Da bi evolucionističku tvrdnju, koja se tiče njihovih stavova o pitanju homologije, uzeli ozbiljno, prije svega slični (homologni) organi u različitih bića trebali bi, u isto vrijeme, biti šifrirani sa sličnim (homolognim) DNA šiframa. Međutim, oni to nisu. U većini slučajeva genetsko šifriranje je sasvim različito. štaviše, slične genetske šifre u DNA molekulama različitih bića često su povezane sa veoma različitim organima.

Naprotiv, genetika i embriologija sasvim cvrsto podrzavaju i dokazuju TE.

[Avocado]

Ništavnost tvrdnje o molekularnoj homologiji

Evolucionističko promoviranje homologije kao dokaza za evoluciju je ništavno ne samo na nivou organa nego, isto tako, i na molekularnom nivou. Evolucionisti kažu da su DNA šifre ili proteinske strukture različitih živih bića slične i da je ta sličnost dokaz da su ove žive vrste evoluirale iz zajedničkih predaka ili jedne od drugih. Naprimjer, redovno se u evolucionističkoj štampi izjavljuje da "postoji velika sličnost između ljudske i majmunske DNA" i ova sličnost je predstavljena kao dokaz za evolucionističku tvrdnju da postoji evoluciona povezanost između čovjeka i majmuna.

Najočitiji primjer ove vrste argumenata je postojanje 46 hromosoma kod čovjeka i 48 hromosoma u nekih majmuna, npr. u šimpanzi. Evolucionisti smatraju blizinu broja hromosoma među različitim vrstama kao dokaz za evolucionu povezanost.

TE ne smatra da je isti broj hromozoma dokaz za evolucionu povezanost. Opet neobrazovanje i neinteligencija autora ovog pamfleta.

Naprotiv, kreacionisti su decenijama trubili kako covek i ostali primati ne mogu imati zajednickog pretka kad imaju razlicit broj hromozoma. Danas kad se pretpostavka TE da je kod coveka doslo do spajanja dva hromozoma pokazala tacnom, danas trubite kako to nije nikakav dokaz. Smesni ste.

Međutim, ako je ovo tačno, onda je čovjek još bliži srodnik krompiru, nego što je to majmunu. Broj hromosoma u krompirima je mnogo bliži broju hromosoma kod čovjeka, negoli broju hromosoma kod gorila ili šimpanzi: on iznosi ravno 46! Drugim riječima, ljudsko biće i krompiri imaju isti broj hromosoma! Ovo je frapantan primjer koji pokazuje da sličnosti u DNA ne mogu biti dokaz za evolucionu povezanost.

Pre koliko decenija je pisan ovaj pamflet? (posto autoru izgleda nije poznato da smo dokazali fuziju hromozoma)

Teorija evolucije nema embriološku bazu

Ono što se nazivalo "rekapitulacionom teorijom" već duže vrijeme je izbačeno iz znanstvene literature, ali se još uvijek predstavlja kao znanstvena realnost od strane nekih evolucionističkih publikacija. Termin "rekapitulacija" je sažetak izreke "Ontogeneza rekapitulira filogenezu", formulirane od strane evolucioniste biologa Ernsta Haeckela na kraju XIX stoljeća. Ova teorija postavljena od strane Heackela smatra da embrioni živih bića ponovo proživljavaju evolucioni proces koji su prošli njihovi pseudopreci. On je postavio teoriju da za vrijeme svog razvoja u majčinoj utrobi ljudski embrio prvo ispoljava karakteristike ribe, a zatim karakteristike reptila i, na kraju, čovjeka.

Hekel nikada nije bio mainstream TE. Njegove tvrdnje su osporavane od strane naucnika (evolucionista) od kada su i iznete.

U godinama koje su uslijedile nakon toga dokazano je da je ova teorija potpuno lažna. Danas je poznato da su "škrge", za koje se pretpostavljalo da se pojavljuju u ranim stadijima ljudskog embrija, ustvari inicijalna faza kanala srednjeg uha, paratireoidne žlijezde i timusa. Za embrionski dio koji je upoređen sa "kesom od žumanca jajeta" ispostavilo se da je bio vrećica koja proizvodi krvne ćelije za dijete. Dio koji je, od strane Heackela i njegovih sljedbenika identificiran kao rep, ustvari je kičma koja podsjeća na rep zato što dobija svoj oblik prije nego noge.

Ovo su, u znanstvenom svijetu, općepoznate činjenice i one su prihvaćene čak i od samih evolucionista. George Gaylord Simpson, jedan od osnivača neodarvinizma piše:

"Haeckel je na pogrešan način izložio evolucioni razvoj. Sada je čvrsto ustanovljeno da ontogeneza ne oslikava filogenezu."142

U članku objavljenom u American Scientist čitamo:

"Zasigurno, biogenetički zakon je mrtav. Iz udžbenika biologije konačno je izbačen pedesetih godina XX stoljeća. A kao tema ozbiljnog teoretskog istraživanja iščezao je već u dvadesetim..."143

Autor je malo pomesao stvari. Hekelova teorija da ontogeneza oslikava filogenezu je svakako osporena i uvek je i osporavana od strane vecine naucnika. Sa druge strane, i danas se smatra da su od struktura koje su cinile skrge nastali razni drugi organi.

(Francis Hitching, The Neck of the Giraffe: Where Darwin Went Wrong?, str.205)

Gore: Lažni (netačni) crteži koje je Haeckel načinio da pokaže da ljudski i riblji embrio pokazuju veliku sličnost u njihovim ranim stadijima.

Dolje: Kada se Haeckelovi crteži uporede sa pravim ljudskim embriom vidi se da su mnogi organi namjerno izostavljeni.

Hekel jeste preuvelicavao i karikirao svoje crteze da bi dokazao svoje tvrdnje... sto su drugi naucnici (evolucionisti) razotkrili. Sa druge strane, vi sad radite isto sto i on. Postoje sasvim ocigledne slicnosti izmedju ljudskog i ribljeg embriona. Nisu tolike kako ih je Hekel predstavio ali dovoljno je reci da su njegovi crtezi u udzbenicima samo zamenjeni pravim slikama embriona i nije bilo potrebno uopste promeniti tekst.

Teorija evolucije : jedna materijalistička obaveza

Informacije koje smo predstavili kroz cijelu ovu knjigu pokazuju nam da teorija evolucije nema znanstvenu bazu i da se čak, nasuprot tome, tvrdnje o evoluciji otvoreno sukobljavaju sa znanstvenim otkrićima. Drugim riječima, snaga koja podržava evoluciju nije znanost. Evolucija može biti branjena od strane nekih "znanstvenika", ali mora postojati neka druga snaga-zastupnik na djelu.

Predstavili ste kao i obicno neznanje, neukost, glupost, izvlacenje citata iz konteksta i uopste jednu pricicu koja prolazi samo kod onih koji o ovim stvarima ne znaju dovoljno.

Taj drugi zastupnik je materijalistička filozofija.

Materijalistička filozofija je jedan od najstarijih sistema mišljenja u historiji. Njezina najosnovnija karakteristika je smatranje materije kao apsoluta. Prema ovoj filozofiji, materija je vječna i sve što postoji je sastavljeno od materije i samo od materije. Ovaj prilaz obavezno čini nemogućim da se vjeruje u Stvoritelja. Materijalizam je zbog toga dugo bio neprijateljski raspoložen prema religijama bilo koje vrste.

Vecnost materije nije uopste nuzni element materijalizma. Sustina materijalizma je da je sve sto postoji sastavljeno od materije i samo od materije. Posto autor ovo ne moze da ospori, ubacuje element vecnosti i tima pravi smesan straw-men, pokusavajuci da prevari svoje naivne citaoce.

Postoje znanstvenici koji su se našli u poziciji gdje su prisiljeni da brane ovu isuviše nategnutu teoriju ili, u najmanju ruku, da izbjegavaju izgovaranje bilo čega što je protiv nje, u namjeri da održe svoju reputaciju. Akademici u zapadnim zemljama obavezani su imati svoje članke objavljene u određenim časopisima da bi postigli i sačuvali titulu profesora. Svi časopisi koji se bave biologijom pod kontrolom su evolucionista i oni ne dozvoljavaju da se u njihovim magazinima pojavi bilo kakav antievolucionistički članak. Zbog toga, svaki biolog mora izvoditi svoje studije pod dominacijom ove teorije. Oni su, također, dio ustanovljenog poretka u pogledu evolucije kao jedne ideološke neophodnosti, što je razlogom da oni slijepo brane sve "nemoguće slučajnosti" koje smo do sada ispitivali u ovoj knjizi.

Nauka jeste limitirana na materijalno, ali i pored te "ogranicenosti" daje sjajne rezultate... a vi umesto sto kukate na nauku i nastojite da je promenite, napravite svoju disciplinu utvrdjivanja i objasnjavanja cinjenica... npr. Istinologiju... koja je kao i nauka ali ukljucuje i natprirodna objasnjenja... pa se borite na trzistu ideja...

Jedini razlog zasto ovo ne zelite da uradite, je sto kad coveku date da bira da li ce da sedne u:

a ) avion napravljen na osnovu materijalisticke nauke, koji leti bez obzira na to da li bog postoji ili ne

ili

b ) avion napravljen na osnovu "istinologije" za cije letenje je potrebno i malo vere

jasno je koji izbor ce ljudi da naprave...

(naziv "istinologija" je iz ove genijalne epizode Simspona:

http://religiousfrea...simpsons-style/

po "svedoku ekspertu")

[winux59]

Prvo pa musko. Kad sam pomenuo ozbiljan tekst, nisam mislio na tekst koji se poziva na knjigu o "biologiji" koju je pisao TV scenarista koji veruje da evolucijom upravlja kosmicka sila i slicne gluposti... posle se pitate zasto se ljudi smeju kreacionistima...

To kaze neko kome je teoriju pisao teolog, a geologiju advokat.

[winux59]

Danas kad se pretpostavka TE da je kod coveka doslo do spajanja dva hromozoma pokazala tacnom, danas trubite kako to nije nikakav dokaz. Smesni ste.

Netacno, to sto to tvrdi kenet miler ne znaci da je tacno