Jump to content

Књига, песма или приповетка која вас је потресла

Оцени ову тему


Guest свештеник Иван Цветковић

Препоручена порука

Бајка "Мала сирена", једна од ретких са тужним крајем.

"Садако хоће живети", истинита прича о јапанској девојчици из Хирошиме, која страда од последица зрачења атомске бомбе.

Књига коју сам такође прочитала у детињству и којој нисам смела запамтити ни наслов, а описивала је, између осталог, велики средњовековни помор од куге. Остао ми је урезан призор где болесна мајка предаје преминулу девојчицу људима који односе тела и плаћа им у златницима да је долично сахране и да сутрадан дођу по њу и синчића. Годинама после тога нисам могла да погледам ни један филм о епидемијама.

slava3

„Ко прими на себе грехе света, постаће истински цар света.” Лао Це, пет векова пре Христа

Link to comment
Подели на овим сајтовима

да додам и причу ''Девојчице са шибицама'' од Ханса Кристијана Андерсена, мислим да ми то сваки пут не промаши да ме стегну груди до физичког бола и редовно изгубим гласа кад је читам наглас.

морам признати да ме је Владимир Соловјев изузетно дирнуо једним кратким писањем:

As long as the dark foundation of our nature, grim in its all-encompassing egoism, mad in its drive to make that egoism into reality, to devour everything and to define everything by itself, as long as that foundation is visible, as long as this truly original sin exists within us, we have no business here and there is no logical answer to our existence. Imagine a group of people who are all blind, deaf and slightly demented and suddenly someone in the crowd asks, "What are we to do?"... The only possible answer is, "Look for a cure". Until you are cured, there is nothing you can do. And since you don't believe you are sick, there can be no cure.

нисам нашао на српском, па сам дао себи слободу да преведем:

Док год je тамнoг темеља наше природе, суморнoг у свеобухватнoм егоизму, бесног у настојању да се тај егоизам угура у стварност, прождирући све и дефинишући све кроз себе, док год је темељ видљив, док год први грех егзистира у нама, ми овде немамо смисла и не постоји логичан одговор на наше постојање. Замислите групу људи који су слепи, глуви и помало дементни и одједном неко међу њима пита: "Шта нам је чинити?" ... Једини могући одговор је: "Потражите лек". Док се не излечиш, не постоји ништа што можеш да урадиш. А пошто не верујеш да си болестан, нема ни лека.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Ех...

Сећате ли се оног потресног спота Мetallica-e за песму "One"? Они који се сећају, сасвим сигурно знају да су у њему коришћене сцене из једног филма, а и песма је настала под директним утицајем истог.

Ипак, многи не знају да је филм снимљен по истоименој књизи "Џони је кренуо у рат" (у оригиналу "Johnny Got His Gun") писца који се зове Долтон Тромбо. Изашла је у Бигзовој едицији "Филмовани романи", а филм је код нас приказан на Фесту почетком седамдесетих...

Е сад, зашто вам ја ово причам? Ово свакако није најбоља књига на свету, нити је Долтон најбољи писац... мада је написао много књига. Али зато, верујте ми на реч, ово јесте најјача књига коју сте или ћете икада у животу прочитати. Разнеће вас на комаде. Долтон је на савршен начин одлучио да представи свету бесмисао ратова кроз јако потресну причу о младићу који бива послат у рат и који страда на готово незамислив начин ( то можете да наслутите ако сте гледали поменути спот), али његова борба тек тада почиње. Испричана у првом лицу од стране човека који је изгубио све осим разума, треба по мом мишљењу да буде саставни део лектире, нарочито адолесценти треба да буду натерани да је прочитају.

Ја сам је добила баш у то време и захваљујући њој сам се ишчупала из тинејџерског лудила, депресија и убеђења да мој живот није вредан живљења. Од тада је читам бар једном годишње и брижљиво је чувам за моје клинце.

Дакле, одговор на тему је што се мене тиче, свакако и без конкуренције књига "Џони је кренуо у рат"        (Долтон Тромбо)

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Devojčica sa šibicama

Bilo je strahovito hladno.Padao je sneg,spuštalo se veče.Bilo je to poslednje veče u godini,veče uoči Nove godine.Po toj hladnoći u mraku,išla je siromašna devojčica gologlava i bosonoga.Ona je doduše imala papuče,kada je pošla od kuće,ali šta bi joj pomoglo!Papuče su joj bile vrlo velike,ranije ih je nosila njena majka.Mala ih je izgubila kada je požurila preko ulice da izbegne kolima koja su besno jurila.Jednu papuču nije mogla da nađe,a drugu zgrabi neki dečak,koji reče da će je upotrebiti kao kolevku kad bude imao dece.

Tako ide devojčica bosih nožica,crvenih i modrih od zime.U nekoj staroj kecelji nosila je puno sumpornih žižica, a jedan svežanj drzala je u ruci.Niko ih celog dana nije kupio od nje,niko joj nije dao ni groša.Gladna i prozebla išla je potištena,jadnica mala.Pahuljice su padale na njenu dugu plavu kosu, koja joj se tako lepo kovrdzala na potiljku.

Svi prozori bili su osvetljeni I cela ulica mirisala je na guščije pečenje.Ta bilo je veče uoči Nove Godine.

Tamo, u uglu izmedju dve kuće, jedna se izbočila malo više prema ulici od druge devojčica sede I skupi se.Nožice je podvukla poda se,ali joj je bilo još hladnije,a kući nije mogla da ide jer nije prodala ni jedan jedini svežnjic žičica,nije dobila ni groša pa bi je otac tukao.A I kod kuće je bilo hladno,jedva su imali krov nad glavom,vetar je duvao sa svih strana,mada su one najveće pukotine zacepili slamom I krpama.Rucice su joj bile gotovo ucocene od zime.Ah,jedna zizica bi joj dobro cinila.Kad bi smela samo da izvuče jednu,da je kresne o zid I da zagreje prste.Izvuce jednu,vrc!.Kako je buknula,kako je plamsala.Bio je to topao,jasan plamen kao sveća.Bila je to čudesna sveća: devojčici se učini da sedi pored velike gvozdene peći,sa sjajnim mesinganim kuglama I mesenganim postoljem.Vatra je gorela tako lepo I prijatno grejala.Ali šta to bi?Kada je već bila ispružila noge da I njih ogreje ,plamen se ugasi ,peć nestade,sedela je sa izgorelim drvencetom žižice u ruci.

Kresnu drugu,ona sine jos svetlije,I svetlost obasja zid.Ovaj postade proziran kao veo.Videla je sobu:sto postavljen,prekriven velikim belim stolnjakom,a na njemu skupoceni porcelan;pečena guska punjena jabukama I sljivama divno se pušila.I sto je bilo lepše guska skoci s činije I stane gegati po podu sa viljuškom I nožem u ledjima,isla je pravo prema sirotoj devojčici.Tada se ugasi žižica I ostade samo hladni debeli zid.

Ona zapali jos jednu žižicu,I sad se nadje pod prekrasnom jelkom još većom I bogatijom od one koju je videla nedavno kroz staklena vrata kod bogatog trgovca.Hiljade sveća gorelo je na zelenim granama I šarene slike kao one kojima ukrašavaju izloge gledale su u nju.Mala pruzi obe rukei žižica se ugasi.Svećice na jelki stadoše se penjati sve više I više,I one vide da su to jasne zvezde. Jedna od njih pade I ostavi dug svetao trag na nebu.

-Sad neko umire!-reče mala,jer joj je tako kazala baka,baka koja ju je jedina volela,ali sad je I ona bila mrtva.

Devojčica opet kresnu jednu žižicu o zid:oko nje sinu,a u tom sjaju stajala je baka,sjajna I blistava,blaga I dobra.

Bako viknu mala.Povedime sa sobom!Znam da ćes nestati kad žižica izgori,kao sto su nestali I topla pec I pečena guska,I divna jelka!

I devojčica brzo zapali ceo svežanj žižica;htela je sto duže da zadrži baku.Žižice su plamsale takvim sjajem,da je bilo svetlije nego usred bela dana.Baka nikad ranije nije bila tako lepa,tako velika ona diže devojčicu u naručje I polete u sjaj I radost visoko,visoko!Više nije bilo ni hladnoće,ni gladi ,ni straha.

Ali u hladnu zoru,u uglu kraj kuće ,sedela je devojčica rumenih obraza sa osmehom na usnama.Bila je mrtva.Smrzla se od poslednje noći stare godine.Novogodišnja zora javi se nad malim telom devojčice,koja je čvrsto držala svežanj izgorelih žižica.Htela je da se ogreje,govorili su.Niko ne zna šta je sve lepo videla I u kakav je sjaj ušla sa svojom bakom da se raduje Novoj Godini.

Za Medu hvala što se me podsetio, i meni je to bila najtužnija priča iz detinjstava. :) Na kraju zašto deci uopšte čitaju priče sa tužnim krajem? :)

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Za Medu hvala što se me podsetio, i meni je to bila najtužnija priča iz detinjstava. :cmizdrenje: Na kraju zašto deci uopšte čitaju priče sa tužnim krajem? :(

molimmmmm crosseo

да науче да се умире од хладног срца више него од хладног ваздуха  :bla:

Link to comment
Подели на овим сајтовима

  • 4 months later...

Ovo sam citala ranije i danas uzeh ponovo...

G.G.Marquez - Oproshtajno pismo Markesa

Zaljubljen u ljubav

Kada bih imao jedan komadic zivota,dokazivao bih ljudima koliko grijese kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare,a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta ,i podario mi komadic zivota,moguce je da ne bih kazao sve sto mislim,ali bih nesumnjivo mislio sve sto kazem.Stvari bih cenio ne po onome sto vrede,vec po onome sto znace.Spavao bih manje,sanjao vise.Shvatio sam da svaki minut koji provedemo zatvorenih ociju gubimo sezdeset sekundi svetlosti.Hodao bih kada drugi zastanu,budio se dok ostali spavaju.Slusao bih druge dok govore,...i kako bih uzivao u sladoledu od cokolade.

Kada bi mi Bog poklonio komadic zivota,oblacio bih se jednostavno,izlagao potrbuske suncu,ostavljajuci otkrivenim ne samo tijelo vec i dusu.Boze moj,kada bih imao srce,ispisivao bih svoju mrznju na ledu,i cekao da izgreje sunce.Slikao bih Van Gogovim snom na zvezdama jednu Benedetijevu poemu,a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu u casu svitanja.Zalivao bih ruze suzama,da bih osetio bol od njihovih bodlji,i strastven 0110_hahaha od njihovih latica.....

Boze moj,kada bih imao jedan komadic zivota...Ne bih pustio da prodje ni jedan jedini dan ,a da ne kazem ljudima koje volim da ih volim.Uveravao bih svaku zenu i svakog muskarca da su mi najblizi i ziveo bih zaljubljen u ljubav.Dokazivao bih ljudima koliko grese kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare ,a ne znaju da su ostareli kada prestanu da se zaljubljuju.Deci bih darovao krila,ali bih im prepustio da sama nauce da lete.Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa staroscu vec sa zaboravom.Toliko sam stvari naucio od vas,ljudi...Naucio sam da citav svijet zeli da zivi na vrhu planine,a da ne znaju da je istinska sreca u nacinu savladjivanja litica.Shvatio sam da kada tek rodjeno dete stegne svojom malom sakom svoga oca da ga je steglo zauvek.Naucio sam da covek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kada teba da mu pomogne da se uspravi.Toliko sam toga mogao da naucim od vas ,premda mi to nece biti od vece koristi,jer kada me budu spakovali u onaj sanduk,ja cu na zalost poceti da umirem.

Napomena - Markesovo oprostajno pismo prosledio je Milo Petrovic,filozof,koji je pre izvesnog vremena saznao da je G.G.Markes ozbiljno bolestan.Posredstvom jednog kubanskog prijatelja,Milo je dobio i potvrdu te vesti.Markes se povukao iz javnosti,a preko interneta je uputio ovaj kratki tekst oprostaja svojim prijateljima.

Сања Домазет у својој књизи Божанствени безбожници каже да је ово писмо измишљено...  0102_laugh

...када је ово лажно писмо дошло до Маркеса, само се насмејао и одвратио: "Ово само значи да ћу поживети дуже него што сам се надао".

Да ли си чула нешто више о овоме?  4chsmu1

СВЕТИ СВЕШТЕНОМУЧЕНИЧЕ ТЕОДОРЕ ВРШАЧКИ И ПРЕПОДОБНИ ОЧЕ РАФАИЛО БАНАТСКИ, МОЛИТЕ БОГА ЗА НАС

Link to comment
Подели на овим сајтовима

  • 2 years later...

Da, kad sam bila mala djevojčica, takođe "Djevojčica sa šibicama", pa ruski roman "Ko je moja mama" (A.Kotovščikova), o djevojčici kojoj je majka umrla i ona dospjela u dom; pa "Jama" I.G.Kovačića (pitanje zla i rušenja ideala kojima smo učeni); nešto kasnije "Orkanski visovi", u kasnijoj adolescenciji Dostojevski, naročito "Idiot"... 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Prva knjiga koja me je rastužila i duboko potresla je bila “Mali princ”. Sjećam se da sam je kao mala, nakon prvog čitanja počela čitati opet, očekujući drugačiji kraj jer nešto mora da mi je promaklo, ne može se tako završiti… moja tuga je bila neizmjerna. Moram priznati da sam je poslednji put pročitala prije par mjeseci, sa velikim zadovoljstvom.

 

Onda su slijedile ostale među njima “Mala Roka”, Gi de Mopasan. Rastužio me je i zamislio do bola.

 

Sjećam se i poeme “Jama”, I.G. Kovačić…

 

"...Zajeco sam i još i sad plačem

  Jedino grlom, jer očiju nemam,

  Jedino srcem, jer su suze mačem

   Krvničkim tekle zadnji puta..."

 

 Knjigu sam dugo držala u ruci, dok sam neutješno lila suze.

 

 

Da, umalo zaboravih i Karl Maj je uspio da me rasplače… rastužila me knjiga “Vinetu”, poslednje stranice sam čitala jecajući.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    • Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу
×
×
  • Креирај ново...