Претражи Живе Речи Утехе

TVRTKO JAKOVINA: Stepinac je bio klasičan vojnik Pia XII što današnji hrvatski biskupi nisu papi Franji ShareTweetGoogle++ Odnosi Vatikana s Jugoslavijom, posebno stav Svete Stolice prema područjima koja su nekad bila talijanska, nakon 1945. ušla u Jugoslaviju, a danas pripadaju Hrvatskoj, silno je interesantan i u sada dostupnim dokumentima sigurno nešto ima o toj temi. Ne vjerujem da će to u Hrvatskoj biti ugodna priča za one koji bi pod svaku cijenu rehabilitirali Pacellija Od prije dva tjedna, istraživači zainteresirani za pontifikat pape Pija XII imaju u vatikanskom Apostolskom arhivu pristup dokumentima vezanim za to razdoblje između 1939. i 1958. Papa Franjo prošle godine je, u skladu sa svojim stavom još iz vremena kada je bio nadbiskup Buenos Airesa, donio odluku o otvaranju arhiva o njegovom prethodniku, kojem se zamjera što nije reagirao na holokaust i općenito izostanak osude njemačkog nacističkog režima. Ta je pasivnost Eugeniju Pacelliju priskrbila čak i naziv Hitlerov papa. Stoga nije iznenađenje da su povjesničari, koji su se od listopada mogli prijavljivati, popunili već sve termine u arhivu do srpnja ove godine. Ti su dokumenti, zbog toga što se pontifikat Pije XII preklapao i s četverogodišnjim trajanjem NDH, zanimljivi i Hrvatima. Povjesničar Tvrtko Jakovina procjenjuje da se među njima neće pronaći ništa prekretničkog karaktera, ali svejedno važnom smatra odluku pape Franje. Prevelika šutnja – On je tu dokumentaciju učinio dostupnom i prije nego što je prošlo 70 godina od Pacellijeve smrti, imajući pretpostavljam na umu veliki interes javnosti, i taj je njegov potez važan za komunikaciju Vatikana sa svijetom, židovsku zajednicu i za znanstvenike. To je nesumnjivo dobra stvar, a još bi bolje bilo kad bi ovaj papu slijedile i pojedine katoličke crkve kojima je on nadređen, kako bi i one napravile nešto slično. Arhiv Katoličke crkve u Zagrebu sigurno spada među najzatvorenije. Mi vjerojatno, na temelju drugih arhiva ili izjava svjedoka, znamo puno toga što se nalazi u dokumentaciji koja je od 2. ožujka otvorena istraživačima, ali bit će zanimljivo saznati određene nijanse, što su papa Pio XII i njegovi suradnici zaista mislili u nekim konkretnim situacijama. Makar, revolucionarnih, spektakularnih otkrića neće biti. Vrlo je malo moguće da će ovi dokumenti otkriti da je rijeka tekla jednim sasvim drugim koritom nego što se to godinama vjerovalo. Za pretpostaviti je da se papa Franjo ne bi odlučio na ovakvu što kad bi iz toga moglo proizaći nešto uistinu štetno za Vatikan i uzdrmati samu Katoličku crkvu. – U tom se kontekstu onda može posumnjati da je netko u ovih šezdesetak godina nakon Pacellijeve smrti najdelikatnije dokumente već izlučio iz tog arhiva. Ne bi to bilo čudno, događa se to i u mnogim civilnim arhivima. Naravno, možda u ovom slučaju nije dirano ništa. Instituciji koja se poziva na Božju riječ valjda bi istina trebala biti najsvetija. Zašto je papa Pio XII toliko kontroverzan? – Zato što je bio papa u vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je stradalo 60 milijuna ljudi, a on je do završetka svog pontifikata tvrdokorno provodio politike koje su bile norma u Vatikanu. Zadržao je srednjovjekovne obrasce ponašanja, titule, način oblačenja, protokole. Nadalje, njegova istočna politika faktično nije postojala, papa Pio XII i Crkva prepoznavali su isključivo katolike, dijaloga s pravoslavnima, kojeg je danas dio i proces kanonizacije kardinala Stepinca, nije bilo. Promijenilo se to tek s njegovim odlaskom, s Drugim vatikanskim koncilom. Papa takvog svjetonazora, koji je toliko zazirao od svega što se događalo u Sovjetskom savezu i marksizma generalno, ostao je više u strahu od Istoka, od komunizma, nego od Hitlerove Njemačke. I to je bio razlog njegove šutnje. Nisu bitni pojedinačni slučajevi spašavanja Židova, kakvih je bilo i kod Stepinca, nego je li crkvena institucija, poput civilnih vlasti nekih država, grmjela protiv svega što se zbivalo ili je čekala. Ta je šutnja bila prevelika. Nije li Pija XII ipak možda preteško nazivati Hitlerovim papom? – Možda jest, mogao bi se za njega naći neki blaži termin, premda je dio američkih povjesničara vrlo oštar prema Pacelliju. Ali, ponavljam, ne treba se koncentrirati samo na papu nego na čitavu instituciju u vrijeme kada je prosječno 20 tisuća ljudi dnevno stradalo. Moje je mišljenje da je ta institucija naprosto morala biti glasnija. Naročito zato što je bilo klerika koji su se ponašali posve suprotno poslanju za koje se tvrdi da oni inače imaju. Nadam se da ćemo iz otvorenog arhiva saznati nešto baš o ovim stvarima, je li u Vatikan netko dojavljivao o postupcima klerika o kojima govorim i kakve su bile papine reakcije na to. Recimo, Sveta Stolica nije odmah prekinula odnose s Kraljevinom Jugoslavijom i možemo pretpostaviti da je nuncij akreditiran kod njezine vlade u Londonu imao informacije o događajima na području NDH. Odjeci počinjenih zločina sigurno su došli do Svete Stolice i mogli su progovoriti. Čak i kad bi ih do ugrozilo, radili bi u skladu s dobrom koje bi Crkva trebala činiti. Što bi se to u ovom arhivu moglo pronaći, a ticalo bi se izravno Hrvatske? – Sarajevski Židov Haris Avdić Pejčić, koji je pobjegao od tamo za posljednjeg rata, studirao je kod mene, a u svom magistarskom radu analizirao je ponašanje Vatikana prema NDH, koju nisu priznali. Jedan od otvorenih izvora bile su mu vatikanske novine L’Osservatore Romano i u njima je od 1941. do 1945. broj vijesti o NDH i Nedićevoj Srbiji bio potpuno jednak. Izvještavali su o, primjerice, žetvi u Nedićevoj Srbiji, prenosili poruke jugoslavenskog kralja 1942. iz Kaira. Odnosi Vatikana s Jugoslavijom, posebno stav Svete Stolice prema područjima koja su nekad bila talijanska, nakon 1945. ušla u Jugoslaviju, a danas pripadaju Hrvatskoj, silno je interesantan i u sada dostupnim dokumentima sigurno nešto ima o toj temi. Ne vjerujem da će to u Hrvatskoj biti ugodna priča za one koji bi pod svaku cijenu rehabilitirali Pacellija. Kad je riječ o Stepincu, on je po mnogo čemu bio klasičan vojnik pape Pacellija, što današnji hrvatski svećenici nisu papa Franji. Stepinac se ponašao u dlaku isto kao papa Pio XII. Pio XII primio je Antu Pavelića, iako Vatikan nije priznao NDH. – Primio ga je u privatnu posjetu i Pavelić je pokopan s krunicom koju mu je papa tada darovao. Svakako bi zanimljivo bilo znati o čemu s njih dvojica razgovarali. Pavelić nikad nije službeno posjetio Vatikan, makar je to nastojao. Logična mi je ta Pacellijeva opreznost. Kanonizacija Stepinca tretira se u Hrvatskoj kao jako važna stvar, bi li dokumenti o pontifikatu Pije XII mogli ubrzati ili još više usporiti, čak prekinuti zaj proces? – Moći ćemo, nadam se, vidjete što je Stepinac javljao u Vatikan i od koga je drugog papa još dobivao informacije o stanju u NDH. S tim u vezi, zanimljiva je uloga biskupa u Beogradu za vrijeme Drugog svjetskog rata, on je sigurno imao saznanja o događanjima u NDH, ona za Vatikan nisu mogla biti tajna. Ali, nešto dramatično novo o ulozi Stepincu u NDH nećemo doznati, mi o tome praktično sve znamo. Znamo u kakvim je odnosima on bio sa šefom te države i kako se ponašao ukupan katolički kler u NDH. Sam proces kanonizacije dio je istočne politike Vatikana, papa Franje, i nije hrvatska priča. Stepinac kao svetac nije pitanje odnosa Vatikana i Zagreba ili Katoličke crkve u Hrvatskoj nego odnosa Vatikana i ostatka kršćanskog svijeta, koji bi trebao imati sveca kojeg će kao svetog prihvaćati svi kršćani, kojeg će svi moći jednako cijeniti kao mučenika i svetu osobu. A ne samo jedan minijaturan segment Katoličke crkve. Stepinčeva kanonozacija nije povezana s povijesnim istraživanjima. No, ne slažem se s povjesničarima koji govore da je proces istraživanja Stepinčevog života, njegovih čuda, okončan, teško to može biti tako ako tek sada dobivamo na raspolaganje milijune stranice novih materijala o papi koji je bio kardinalov istovremenik. Ne vjerujem u Stepinčeva čuda koja je on navodno činio i ne fokusiram se na njegovu kanonizaciju, ali povjesničari će o njemu imati što za reći i za toliko godina koliko je do sada proteklo od njegove smrti. U pitanju je drukčiji tip procesa. Problem je hrvatske desnice da ne mogu pronaći nekomuniste koji su se borili protiv NDH, jer Stepinac to sigurno nije. Što se kanonizacije tiče, zadaća hrvatske Crkve, pa i hrvatske politike koja se u to petlja, bila bi objasniti u kojem se kontekstu ona odvija, što je istočna politika Vatikana, sama logika kršćanstva. O dijalogu s pravoslavnim i židovskim svijetom trebalo bi se razgovarati u Hrvatskoj, ali to nije lako ako vam je pogled sužen na ono što se vidi sa Sljemena. Izvor: Novi list, Foto: YouTube

Hej, vojniče ničije vojske, dobro si ovo napisao! Postoji jedan odsečak vremena ušuškan u sedamdesete na koji sam posebno osetljiv. To je onaj između 1973. i 1977. godine. U mojoj profesionalnoj karijeri ništa se tu tada prelomno nije desilo (osim što sam tačno na sredini te dekade počeo da letim). Ali desilo se nešto mnnogo važnije: u tom vremenskom tesnacu rođena je većina ljudi (pa i moje dvoje dece) s kojima se danas najčešće srećem, najčešće družim i još češće sarađujem. Zajedno smo u avijaciji, u medijima, u aj-tiju, ponekad i u umetnosti. Kao sada. Ilija Gajica, reditelj, pisac i scenarista je baš ta generacija, a napisao je roman koji je na priloženoj slici između "Otpisanih" i druga Tita sa poštanskih maraka. Ako izuzmem časne izuzetke, moja generacija vodi razgovore na koje nekada davno nisam ni pomišljao. Mojoj generaciji se povremeno koči desna, povremeno leva noga zbog prokletog diskusa između četvrtog i petog pršljena. Moja generacija se probudi u pola tri, pa ne može da zaspe do šest. Mojoj generaciji se sužavaju arterije, a proširuje prostata, slabi sluh, a jača dioptrija. Moja generacija voli da priča o mučnini u stomaku, nepravednom bombardovanju devedesetdevete i vezama kod lekara opšte prakse u Domu zdravlja. Poneko iz moje generacije ume čak i da umre. U vreme kada je rođen Ilija Gajica, pisac "Vojnika ničije vojske", moja generacija je bila na nekom vrhuncu, ajd' da kažem - zrele rane mladosti, na životnoj prekretnici prepunoj obećanja i, poput svakog kome se još nije rasklimao nijedan zub niti otpala ijedna dlaka s glave, sigurna da će ovako mladalački razbarušena i galamdžijski bezobzirna živeti večno. Mislili smo da je starost rezervisana samo za promašene u životu - uostalom, ko im je kriv kad ne znaju za bolje. A za decu koja su se tada tek rađala "bila je to zemlja u kojoj su rasla uverena da su srećna, da je to najbolja, najlepša, najpravednija zemlja na svetu i da za njih ne bi bilo bolje da su se rodili bilo gde drugde" (citat). Zato, ako vam kažem da je "Vojnik ničije vojske" roman o vremenu koje se razbaškarilo u četrdesetak godina između 1974. i 2016, pokušajte samo da naslutite koliko je tu prepoznatljivih situacija u odrastanju dečaka iz semi-ruralnog naselja na periferiji glavnog grada kroz dramatičnu spoznaju prvih ljubavi i prvih mržnji, surovih navijačkih zakona i pokoravanja slabijeg, malih uspeha ali i malih poraza, kroz veliku potragu za identitetom u svetu kojem grčevito želiš da se svidiš. Gajičin "Vojnik ničije vojske" rasteraće maglu sećanja na najvažnije decenije naših života. Možda nekome pomogne i da ne ostari pre vremena. A nekom, opet, da ostari kako valja. Zoran MODLI, FB

BEOGRAD - Članovi Srpskog sabora Zavetnici prekinuli su večeras performans u Doma omladine u Beogradu, na festivalu „Merdita – dobar dan“. Nekolicina članova Zavetnika uspeli su da uđu u salu u kojoj je trajao performans koji aludira na silovanje Albanke od srpskog vojnika i iskazali su protest zbog velikoalbanske propagande u Beogradu. Zavetnici su svoj protest iskazali pevajuću pesme o Kosovu i Metohiji, držeći slike zločinaca OVK i skanidirali „Kosovo je srve Srbije“ nakon čega je performans prekinut, a organizatori i gosti su se povukli u drugi deo Doma omladine. Portparol Zavetnika Milica Đurđević rekla je da je nedopustivo da se u centru Beogradu održava promocija „nepostojeće autohtone kosovske kulture“ i da je jedini kulturni trag koji su Albanci ostavili na Kosmetu jesu porušene srpske svetinje. Ona je podsetila da Albanci žele da Srbima oduzmu kulturnu baštinu na Kosovu i Metohiji i da je taj festival u sklopu te albanske strategije. – Smatramo da je nedopustivo da se u centru Beograda četvrti put za redom organizuje festival „Mirdita – dobar dan“ koji ima za cilj promociju nezavisnog Kosova i predstavljanje nekakve autohtone kosovske kulture, koja ne postoji, niti je ikada postojala. Na spisku najvećih sponzora ovog festivala se nalaze najuticajnije ispostave atlantističkih centara moći na Balkanu, među kojima su – fondacija braće Rokfeler, ambasade SAD i Norveške, Kosovska fondacija za otvoreno društvo, pa čak i Ministarstvo kulture, omladine i sporta tzv. ”Republike Kosovo”. Sami organizatori su prozapadne nevladine organizacije poznate po izrazito antisrpskim stavovima i antiustavnom delovanju – rekla je ona medijima. FOTO: PRINTSCREEN Ona je pozvala državne organe da spreče dolazak Atifete Jahjaga. – Pozivamo državno rukovodstvo da otkaže gostoprimstvo bivšoj predsednici tzv. Kosova, Atifete Jahjaga, jer bi njen dolazak značio poniženje svih žrtava srpskog naroda, dostojanstva svih građana Srbije, ali i degradaciju našeg državnog suvereniteta i integriteta. Za Zavetnike je njen dolazak apsolutno neprihvatljiv i mi ćemo se boriti svim legalnim i legitimnim sredstvima da tako nešto sprečimo. Đurđević je ukazala da je izložba usmerena i na prikazivanje navodnih srpskih zločina nad albancima na Kosmetu dok u potpunosti igoniriše srpske žrtve. Zavetnici su priredili i izložbu fotografija Srba stradalih u terorističkim akcijama OVK. Okupljenima se obratila (Kurir.rs/ pravda.rs)

U manastiru posvećenom Svetom Pantelejmonu posebno mesto zauzima neobična ikona. Ikonu uradilo sestrinstvo crkve povodom čuda koje se dogodilo tokom NATO bombardovanja Crkva u kojoj se nalazi ikona vojnika U selu Lepčinjcu, nadomak Vranja, na proplanku okruženom netaknutom prirodom, smešten je ženski manastir posvećen Svetom Pantelejmonu, zaštitniku bolesnih. Mnogobrojni vernici, meštani i stanovnici Pčinjskog okruga rado dolaze u manastir po duševni mir ili da uživaju u lepoti koja nikog ne ostavlja ravnodušnim. Ipak, ovaj manastir u crkvi koja je deo kompleksa čuva jednu specifičnost koja kod mnogih koji dolaze prvi put u manastir izazove iznenađenje. Na zidu crkve posebno mesto zauzima ikona vojnika u uniformu. Ovakvi prizori prava su retkost u pravoslavnim hramovima, a pretpostavlja se da je reč o jedinoj ikoni ovakvog tipa u srpskim hramovima. Ikona predstavlja Svetog Jovana Ruskog u stojećem stavu, obučenog u uniformu srpske vojske. - Ikonu su naslikale sestre manastira Svetog Pantelejmona povodom čuda koje se dogodilo 1999. godine, o kome smo saznali iz dopisa sveštenika u crkvi gde se čuvaju mošti Svetog Jovana Ruskog u selu Prokopion, na ostrvu Eviji - pojašnjava sveštenik Siniša Piljanović. Dopis koji je došao iz pomenutog hrama u Grčkoj stigao je na adresu Eparhije vranjske. I on je, prema rečima Piljanovića, svojevrsno svedočanstvo o pomoći koju je svetitelj ukazao našem narodu u vreme stradanja. U dopisu je opisano kako su u crkvu na Eviji te godine u vreme NATO bombardovanja došla dva čoveka iz različitih krajeva Grčke. Iako se nisu poznavali, oni su sveštenicima ovog svetog hrama ispričali gotovo istovetnu priču. Monahinje se prisećaju da je mir koji je značio i prestanak bombardovanja na Srbiju potpisan u Kumanovu, na dan kada se proslavlja Sveti Jovan Ruski, 9. juna. Svojevrsna simbolika i mir koji je usledio razlog su što se svetitelj u vojnoj uniformi srpske vojske našao u crkvi. One kažu i da je svetih vojnika iz svih vremena mnogo u pravoslavnim crkvama po celom pravoslavnom svetu. Ikona Svetog Jovana Ruskog u manastiru u Lepčinjcu je jedinstvena po tome što je to retki primer svetitelja obučenog u uniformu savremene srpske vojske. SAN Sanjali su, nezavisno jedan od drugog, Svetog Jovana kako skida svetu odeždu u koju je bio odeven i oblači vojničku uniformu. Tada je rekao: "Idem u Srbiju, da pomognem našoj braći Srbima, jer se tamo progoni pravoslavlje" - pričaju monahinje manastira Sveti Pantelejmon razlog dolaska dvojice Grka u crkvu na Eviji. GRAĐEN, PA ZAPUŠTEN Pretpostavlja se da je manastir u selu Lepčinjcu podignut u XIV veku, za vreme vladavine kralja Milutina. Ova pretpostavka potkrepljena je činjenicom što u blizini postoje temelji Spasovdanske crkve, koja je po obliku gradnje slična manastiru Pantelejmon, a sama crkva datira iz XIV veka, kako je zabeleženo u crkvenim zapisima. U periodu od 1952. do 1992. godine, manastir je bio zapušten. Dolaskom arhimandrita Pajsija 1992. godine na Prohor, počela je obnova manastira, koji je 1999. postao ženski manastir. od 1.decembra 2005. godine manastir je proglašen spomenikom kulture. http://www.novosti.rs/vesti/srbija.73.html:645846-Sveti-Jovan-Ruski-kao-srpski-vojnik