Jump to content

Претражи Живе Речи Утехе

Showing results for tags 'srpski'.

  • Search By Tags

    Тагове одвојите запетама
  • Search By Author

Content Type


Форуми

  • Форум само за чланове ЖРУ
  • Братски Састанак
    • Братски Састанак
  • Студентски форум ПБФ
    • Студентски форум
  • Питајте
    • Разговори
    • ЖРУ саветовалиште
  • Црква
    • Српска Православна Црква
    • Духовни живот наше Свете Цркве
    • Остале Помесне Цркве
    • Литургија и свет око нас
    • Свето Писмо
    • Најаве, промоције
    • Црква на друштвеним и интернет мрежама (social network)
  • Дијалог Цркве са свима
    • Унутарправославни дијалог
    • Međureligijski i međukonfesionalni dijalog (opšte teme)
    • Dijalog sa braćom rimokatolicima
    • Dijalog sa braćom protestantima
    • Dijalog sa bračom muslimanima
    • Хришћанство ван православља
    • Дијалог са атеистима
  • Друштво
    • Друштво
    • Брак, породица
  • Наука и уметност
    • Уметност
    • Науке
    • Ваздухопловство
  • Discussions, Дискусии
  • Разно
    • Женски кутак
    • Наш форум
    • Компјутери
  • Странице, групе и квизови
    • Странице и групе (затворене)
    • Knjige-Odahviingova Grupa
    • Ходочашћа
    • Носталгија
    • Верско добротворно старатељство
    • Аудио билбиотека - Наша билиотека
  • Форум вероучитеља
    • Настава
  • Православна берза
    • Продаја и куповина половних књига
    • Поклањамо!
    • Продаја православних икона, бројаница и других црквених реликвија
    • Продаја и куповина нових књига
  • Православно црквено појање са правилом
    • Византијско појање
    • Богослужења, општи појмови, теорија
    • Литургија(е), учење појања и правило
    • Вечерње
    • Јутрење
    • Великопосно богослужење
    • Остала богослужње, молитвословља...
  • Поуке.орг пројекти
    • Poetry...spelling God in plain English
    • Вибер страница Православље Online - придружите се
    • Дискусии на русском языке
    • КАНА - Упозванање ради хришћанског брака
    • Свето Писмо са преводима и упоредним местима
    • Питајте о. Саву Јањића, Игумана манастира Дечани
  • Informacione Tehnologije's Alati za dizajn
  • Informacione Tehnologije's Vesti i događaji u vezi IT
  • Informacione Tehnologije's Alati za razvijanje software-a
  • Informacione Tehnologije's 8-bit
  • Društvo mrtvih ateista's Ja bih za njih otvorio jedan klub... ;)
  • Društvo mrtvih ateista's A vi kako te?
  • Društvo mrtvih ateista's Ozbiljne teme
  • Klub umetnika's Naši radovi
  • ЕјчЕн's Како, бре...
  • Књижевни клуб "Поуке"'s Добродошли у Књижевни клуб "Поуке"
  • Поклон књига ПОУКА - сваки дан's Како дарујемо књиге?
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Договори
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Опште теме
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Нови чланови Вибер групе, представљање
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Теме
  • Astronomija's Crne Rupe
  • Astronomija's Sunčevi sistemi
  • Astronomija's Oprema za astronomiju
  • Astronomija's Galaksije
  • Astronomija's Muzika
  • Astronomija's Nebule
  • Astronomija's Sunčev sistem
  • Пољопривредници's Воћарство
  • Пољопривредници's Баштованство
  • Пољопривредници's Пчеларство
  • Пољопривредници's Живот на селу
  • Пољопривредници's Свашта нешто :) Можда занимљиво
  • Kokice's Horror
  • Kokice's Dokumentarac
  • Kokice's Sci-Fi
  • Kokice's Triler
  • Kokice's Drama
  • Kokice's Legacy
  • Kokice's Akcija
  • Kokice's Komedija
  • Живе Речи (емисије и дружења)'s Теме

Категорије

  • Вести из Србије
    • Актуелне вести из земље
    • Друштво
    • Култура
    • Спорт
    • Наша дијаспора
    • Остале некатегорисане вести
  • Вести из Цркве
    • Вести из Архиепископије
    • Вести из Епархија
    • Вести из Православних помесних Цркава
    • Вести са Косова и Метохије
    • Вести из Архиепископије охридске
    • Остале вести из Цркве
  • Најновији текстови
    • Поучни
    • Теолошки
    • Песме
    • Некатегорисани текстови
  • Вести из региона
  • Вести из света
  • Вести из осталих цркава
  • Вести из верских заједница
  • Остале некатегорисане вести
  • Аналитика

Прикажи резулте из

Прикажи резултате који садрже


По датуму

  • Start

    End


Последње измене

  • Start

    End


Filter by number of...

Joined

  • Start

    End


Group


Website URL


Facebook


Skype


Twitter


Instagram


Yahoo


Crkva.net


Локација :


Интересовање :

  1. Dragi

    Srpski Yad Vashem

    Verujem da je hitno vreme za jedna srpski memorijalni holokaust centar aka Yad Vashem. Ove, ili prošle nedelje, prvi put sam čuo za jedan holokaust muzej u Beogradu. Ali kad je toliko slabo poznat, mislim da neće biti nešto poseban taj holokaust muzej u Beogradu. Samo u 20. veku, u dva svetska rata, ubijeno je oko milion i po srpskih civila - ne vojske, nego civilisti - ali ovo nam se ne priznaje. A i kako da nam se priznaje, kad i sami ne znamo o ovome? Nego još imamo Srbe (poznati kao drugosrbijanci, autošovinisti itd.), koji misle da moramo i dalje da se žrtvujemo, da zarad drugih nestanemo, još i zarad onih koji su nas proganjali i ubijali. Zar nismo dovoljno ginuli i izgubili? Šta treba još da izgubimo, koliko još da izginemo? Verujem da se ne trebamo plašiti finansijskih sredstava i da investiramo ono što je potrebno za jedan ozbiljan memorijalni centar o genocidu našeg naroda - ako ništa drugo da se barem mi učimo, i da znamo.
  2. Danijela

    Srpski junaci srednjeg veka

    Iz produkcijske kuće Contrast Studios ove jeseni na male ekrane stiže drugi ciklus igrano-dokumentarnog serijala "Srpski junaci srednjeg veka", reditelja i scenariste Gordana Matića. Nakon prve sezone koja je 2017. premijerno emitovana na RTS-u, uz odlične reakcije i interesovanje publike i snažan odjek u javnosti, stiže novih deset epizoda koje će nam doneti malo poznate detalje iz srpske srednjovekovne istorije i baštine - petkom u 20.00 na RTS 2 (repriza nedeljom u 12.20 na RTS 1). "Srpski junaci srednjeg veka" Realizovan u produkciji Telekoma Srbija i izvršnoj produkciji Contras Studios, ovaj veliki projekat nošen je idejom da se gledaocima svih generacija ponudi svež i atraktivan kulturno-obrazovni sadržaj vrhunskog kvaliteta, po uzoru na popularne inostrane formate ovog tipa, a sve sa ciljem edukacije publike svih uzrasta i očuvanja nasleđa i identiteta srpskog naroda. "Srpski junaci srednjeg veka" Svesni važnosti ovakvih televizijskih projekata, producenti su u projektu, uz stalnu autorsku ekipu, angažovali brojne domaće i strane eksperte iz različitih oblasti, koji su svojom stručnošću dali dodatnu vrednost i legitimitet serijalu, stavljajući akcenat na duboko edukativni karakter, koji, pored onog zabavnog, ovaj igrano-dokumentarnog serijal ima. "Srpski junaci srednjeg veka" Druga sezona serijala "Srpski junaci srednjeg veka" istorijski obuhvata period četrnaestog i prve polovine petnaestog veka. Kao i u prvih deset epizoda i ovoga puta prepliće se istorijsko, epsko i tradicionalno u pričama o ličnostima koje su odredile sudbinu mnogih naroda i kultura na prostoru Balkana u ovom veoma dinamičnom i turbulentnom periodu istorije. "Srpski junaci srednjeg veka" - Anđela Jovanović Ipak, ovo nisu samo svedočanstva o njihovim biografijama, već i o tadašnjem načinu života, običajima, tradiciji i uticajima koji su ostali do dana današnjeg. "Srpski junaciu srednjeg veka" Nova sezona "Srpskih junaka srednjeg veka" donosi priče o istorijskim, ali i izmaštanim likovima. O onima koji su bili predodređeni da postanu "junaci", kao i onima koji su to postali mačem ili sticajem okolnosti - svakako priče o likovima o kojima nismo dovoljno znali. Junaci novih deset priča biće despot Stefan Lazarević, Đurađ Branković, Jelena Balšić, car Uroš, vojvoda Momčilo, Tvrtko Prvi Kotromanić, Banović Strahinja i Jug Bogdan. "Srpski junaci srednjeg veka" Realizacija drugog ciklusa ovog igrano-dokumentarnog serijala bila je dugotrajna i temeljna. Snimajući nove epizode, ekipa "Junaka" obišla je ceo Balkan i posetila lokacije od kojih neke do tada nisu bile zabeležene okom kamere, slikajući mnoge dokumente o čijem se postojanju samo spekulisalo, ali su ih retki zaista videli. Snimalo se na lokacijama širom Srbije, zatim u Hrvatskoj, Crnoj Gori. Pojedini segmenti zabeleženi su i u Makedoniji, Bugarskoj, Grčkoj, Turskoj, Mađarskoj, Bosni i u manastirima Svete Gore. "Srpski junaci srednjeg veka" - Branka Pujić i reditelj Gordan Matić Kao i u prvom ciklusu, u ulozi naratora koji publiku vodi kroz priče, biće glumac Vladimir Aleksić, dok će Tihomir Stanić govoriti stihove epske narodne poezije, vešto ukomponovane u priče o junacima. Uz bogate rekonstrukcije istorijskih događaja, u kombinaciji najsavremenije animacije i igranih segmenata sa autentičnim kostimima, oružjem i rekvizitom, gledaoci će moći da uživaju u nesvakidašnjim svedočanstvima o srpskom srednjem veku. http://www.rts.rs/upload/thumbnail/2020/09/22/6838699_srpski-junaci-srednjeg-veka-andjela-jovanovicjpg "Srpski junaci srednjeg veka" - nova sezona petkom u 20.00 na RTS 2 WWW.RTS.RS Iz produkcijske kuće Contrast Studios ove jeseni na male ekrane stiže drugi ciklus igrano-dokumentarnog serijala "Srpski junaci srednjeg veka", reditelja i scenariste Gordana Matića.
  3. SVETI JOVAN VLADIMIR • Poportal WWW.POPORTAL.RS
  4. Njegova Svetost patrijarh srpski o dešavanjima u eparhijama SPC u SAD, samo je potvrdio da se prošlih meseci vodila besomučna kampanja protiv vladika SPC koji stoluju u eparhijama SPC u Americi, a time i protiv vernika SPC, naše srpske dijaspore. Suvišno je sada govoriti ko je vodio takvu kampanju i zašto, pa je stoga i suvišno pozivati se na sve one koji su bili sa razlogom i argumentovano protiv takve kampanje, a doživeli su mnogo neprijatnosti počev od pokušaja diskreditacije, omalovažavanja i vredjanja sve do banovanja na ovom formu. Kao što smo tokom prošlih meseci stalno govorili da nije sve kao što nam se servira, sada smo uvereni, nakon ove izjave Njegove Svetosti, da smo bili u pravu. Napokon, približava se majski SASabor pa verujem da će se situacija na njemu iskristalisati, a odluke biti dostupne javnosti, bez skrivanja i motanja u celofan. Neka ova izjava i podsećanje na nemile dogadjaje bude opomena za sve nas, da u buduće diskusije po ovakvim, "škaljivim" temama, budu argumentovane, analitičke uz najveće poštovanje prema svakom mišljenju slagali se mi ili ne sa njime.
  5. Ekskluzivni serijal: Grigorije kupio četiri episkopa da se domogne mesta patrijarha IZVOR: Borislav KAŠANSKI ponedeljak, 7. 10. 2019.| 21:00 Ključni ljudi unutar grupe vladika koja deluje u okviru SPC protiv patrijarha Irineja, uz mitropolita Amfilohija, jesu episkopi Grigorije, Joanikije, Teodosije, Hrizostom... Njihova imena, praćena detaljnim operativnim podacima, nalaze se u izveštaju o SPC jedne od najmoćnijih ruskih obaveštajnih službi do kog je došao Srpski telegraf preko pouzdanog izvora u diplomatskim krugovima. Tanjug/D. GOLL Vladika Grigorije Danas je naš list, u prvom nastavku ekskluzivnog serijala, objavio najzanimljivije delove ruskog dosijea o mitropolitu Amfilohiju, koji je, kako pišu Rusi, od njihovog čoveka prešao na stranu Amerikanaca i uspostavio bliske odnose s vaseljenskim patrijarhom i Vatikanom. Evo kako je ruska obaveštajna služba otkrila namere Amfilohija da počne da radi za Amerikance Uz Amfilohija, najviše podataka u ruskim dokumentima ima o vladiki Grigoriju. Kako konstatuju Rusi, on ima širok spektar veza u političkim i privrednim krugovima Srbije i BiH. Prema njihovim tvrdnjama, ostaje upitno zašto je iznenada premešten u Nemačku. - U svom neposrednom okruženju Grigorije je iznosio da je povod za premeštaj bilo njegovo odbijanje da prihvati imenovanje za mitropolita dabrobosanskog, sa sedištem u Sarajevu. Ipak, postoje i druge verzije i ne može se sa sigurnošću reći šta je tačan razlog - stoji u dokumentu, koji, inače, ima nekoliko desetina strana. UČESTALI KONTAKTI Prema saznanjima ruske službe, Grigorije je proteklih godina ostvarivao česte kontakte sa doskorašnjom ambasadorkom SAD u BiH Morin Kormak. Tanjug/R. PRELIĆ Patrijarh Irinej - Kontakte sa Kormakovom Grigorije je uspostavio posredstvom Irineja Dobrijevića, za kojeg se raspolaže podacima da je blizak američkoj administraciji, a istovremeno je blizak mitropolitu Amfilohiju. Relativno pouzdana saznanja ukazuju da je Grigorije u kontaktu i sa izraelskim državljaninom Šmulikom Avijatarom (Shmulik Avyatar), penzionisanim pripadnikom Mosada - pišu Rusi. Nekoliko vladika priželjkuje da dođe na mesto patrijarha Irineja Ruska služba bavi se i Grigorijevom ambicijom da bude novi patrijarh, a o tome pišu sledeće: - S obzirom na to da je prilikom poslednjeg izbora za patrijarha u vrhu SPC važio za jednog od najozbiljnijih kandidata, kao i procene da zbog svojih liberalnih pogleda i ekumenističkih aktivnosti uživa podršku zapadnih zemalja, Grigorije u crkvenim krugovima figurira kao potencijalni snažan kandidat za sledećeg patrijarha, na kom planu očekuje podršku SAD. U kontekstu rešavanja statusa Kosova i Metohije Grigorije je nedavno ukazivao da je navodno još patrijarh Pavle govorio da bi SAD trebalo da bude najvažniji faktor u rešavanju navedenog pitanja. Grigorije i Amfilohije predvode grupu episkopa koja smatra da patrijarh Irinej nije dovoljno sposoban da obavlja tu dužnost. Njih dvojica su, zajedno sa vladikama Hrizostomom i Joanikijem, u maju 2015. inicirali smenu episkopa mileševskog Filareta, sve u cilju povećanja sopstvenog uticaja, a smanjenja moći episkopa bačkog Irineja i još nekih njemu odanih vladika - stoji u ruskom dokumentu, u kom se napominje i da je Grigorije, zarad obezbeđivanja dodatna četiri glasa na Saboru, u dogovoru sa Amerikancima i makedonskim premijerom Zoranom Zaevim, omogućio zapošljavanje članova porodice arhiepiskopa ohridskog Jovana i još trojice episkopa koji su pod kanonskom jurisdikcijom pomenute arhiepiskopije. Tanjug/R. PRELIĆ Željka Cvijanović, vladika Grigorije, Milorad Dodik i Aleksandar Vučić u obilasku hrama u Trebinju SABOR NA KRITU Konačno, Grigorije se posebno zamerio Rusima, što se i konstatuje u izveštaju govorom na svepravoslavnom saboru na Kritu, održanom u junu 2016. godine, kada je javno govorio o značaju ekumenskog pokreta za hrišćanstvo, uz tumačenje da su pravoslavci, za razliku od katolika, kasno uvideli značaj navedenog pokreta. - U krugovima bliskim Ruskoj pravoslavnoj crkvi taj govor je ocenjen kao neprihvatljiv, uz komentar da je Grigorije pomenutim govorom u borce za ekumenizam svrstao i vladiku Nikolaja Velimirovića, što je po njima skandalozno - zaključuje ruska služba i dodaje da je Grigorije u avgustu 2018. kod mlađih vladika SPC agitovao za podršku autokefalnosti ukrajinske crkve, ali je naišao na otpor, u čemu se posebno istakao vladika pakrački i slavonski Jovan. Šta su Rusi otkrili o igumanu Visokih Dečana Savi Janjiću koji se povukao iz javnosti? Sa kojim zemljama Janjić održava bliske odnose? Koji je cilj stranih kontakata Save Janjića? Koja činjenica svedoči o uticaju koji strani predstavnici imaju na Janjića? Kako su ruske službe okarakterisale episkopa raško-prizrenskog Teodosija? Za koje Teodosijeve kontakte kažu da su protivnici zvanične sprske politike na Kosovu i Metohiji? Koje su tajne namere episkopa pakračko-slavonskog Jovana? Šta se desilo na tajnom sastanku mitropolita Amfilohija i crnogorskog premijera Duška Markovića? Odgovore na ova, kao i mnoga druga, pitanja, čitajte u štampanom izdanju Srpskog telegrafa za 8. oktobar, kao i na portalu Republika. Извор: Ekskluzivni serijal: Grigorije kupio četiri episkopa da se domogne mesta patrijarha WWW.REPUBLIKA.RS Ključni ljudi unutar grupe vladika koja deluje u okviru SPC protiv patrijarha Irineja, uz mitropolita Amfilohija, jesu episkopi Grigorije, Joanikije, Teodosije, Hrizostom... Njihova imena, praćena detaljnim operativnim podacima, nalaze se u izveštaju o SPC jedne od...
  6. Ministarstvo unutrašnjih poslova organizovalo je prošle subote na vojnom poligonu Nikinci pokazno-taktičku vežbu „Povratak 2019“ u kojoj su učestvovale Žandarmerija, Specijalna antiteroristička jedinica i Helikopterska jedinica koja je ovom prilikom prvi put u nekoj vežbi sa bojevim gađanjem prikazala svoje nove helikoptere Erbas H145M. Vežbi su pored predsednika Srbije Aleksandra Vučića, potpredsednika Vlade i ministra unutrašnjih poslova Nebojše Stefanovića i ministra odbrane Aleksandra Vulina, prisustvovali i članovi delegacije Centralne vojne komisije Narodne Republike Kine predvođene njenim potpredsednikom Džang Jousjom. Kako je predsednik Srbije više puta pomenuo na Nikincima ali i na vojnoj vežbi „Begej 2019“ održanoj dan kasnije, Srbija i Kina imale su duže razgovore o nabavkama nove vojne tehnike „tokom celog subotnjeg dana i noći“. Pored helikoptera na vežbi „Povratak 2019“ učestvovala su i kopnena borbena sredstva Žandarmerije i SAJ-a: Miloši, Lazari 2 i 3 i modernizovane Prage. Simulirano borbeno krštenje Erbasova, potvrđene šeme farbanja Super Puma Helikopterska jedinica MUP-a je za vežbu opredelila ukupno šest letelica. Dva Bela 212 (YU-HCA i YU-HCE), tri Erbasa (YU-SAR, YU-MED i YU-ICE) i jednu Gazelu (YU-HFF). Koordinisano delovanje Žandarmerije, SAJ-a i Helikopterske jedinice u protivterorističkom delovanju u cilju oslobađanja talaca bila je opšta tema vežbe i stoga je svaka od letelica imala svoju specifičnu ulogu. Dva H145M (MED i SAR) prvi put su javno prikazala ulogu vazdušne konjice uz „fast rope“ desant pripadnika SAJ-a. Jedan Erbas (ICE) imao je ulogu (borbenog) medicinskog zbrinjavanja sa sletanjem na poligon. Jedan Bel 212 pružao je vatrenu podršku iz vazduha mitraljezom M84 PKT (HCA), dok su iz drugog takođe SAJ-ovci desantirali „fast rope“ tehnikom. YU-HCE je scenariom vežbe bio određen za evakuaciju ranjenih. Prvo doleću Belovi. Spuštanje prve grupe SAJ-ovaca u već „živo“ okruženje između Miloša i Lazara koji uveliko dejstvuje / Foto: Dragan Trifunović, Tango Six Premijera sa konopcem za domaću publiku. Letač tehničar priprema iskrcavanje. Erbasova platforma za kačenje konopca ima nosivost 185 kilograma sa dve podvesne tačke. Zbog ovakve nosivosti kada se konopac koristi za iskakanje ljudi koristi se samo jedna tačka / Foto: Dragan Trifunović, Tango Six U „transportnim“ Erbasovima bilo je četiri specijalca SAJ-a, u Belovima šest. Zbog većeg prostora u H145M nisu bila postavljena „desantna“ sedišta / Foto: Dragan Trifunović, Tango Six Interesantno rešenje Erbasa za operacije sa otvorenim klizajućim vratima tokom leta. Prednja pilotska vrata se otškrinu i uz pomoć pokretnih šarki zabrave se u položaju koji je vidljiv na slici. Vrata tako postaju spojleri preko kojih se vazdušna struja prelazi i ne udara direktno u osobe koje se nalaze na ivici dok su klizajuća vrata otvorena. Pilotska vrata se u ovom položaju ne pomeraju tokom leta, jednostavno prave novu aerodinamičku celinu / Foto: Petar Vojinović, Tango Six „In Case of Emergency“ sleće radi evakuacije povređenih. Svi piloti i tehničari Helikopterske jedinice nosili su kacige zbog izvođenja borbenih operacija / Foto: Dragan Trifunović, Tango Six Dok i Erbasovi ne dobiju svoj M84 PKT Belovi pomažu / Foto: Dragan Trifunović, Tango Six Dva Bela 212 u preletu poligona Nikinci / Foto: Dragan Trifunović, Tango Six „Ura!“ / Foto: Dragan Trifunović, Tango Six Uprkos činjenici da je YU-ICE opremljen nosačima za mitraljeze oni još nisu nisu sertifikovani od strane Erbasa za nošenje Zastavinog mitraljeza M84. Iz tog razloga H145M nije desjtvovao ovim oružjem na poligonu na kojem se inače ono sertifikuje od strane tehničara Erbasa i letača tehničara Helikopterske jedinice MUP-a. Nosači će, kao što je Tango Six već pisao, moći da se premeštaju iz Erbasa u Erbas zahvaljujući modularnom sistemu šina na podu helikoptera koje ima svaka letelica. Kako Tango Six saznaje, Dillon Aero M134D kalibra 7.62 koji je bio prikazan na vežbi u subotu montiran na Miloša biće mitraljez izbora za MUP-ove Super Pume. Dve od tri za koje su trenutno potpisani ugovori o kupovini biće namenjene borbenim zadacima (vatrena podrška, vertikalni transport, desant, borbeno traganje i spasavanje) i biće ofarbane u identičnu šemu bojenja koju danas nosi YU-ICE. Dillon Aero M134D instaliran na vozilu Miloš naći će se i na Super Pumama. Zahvaljujući Gatling mehanizmu u stanju je da ispali 4.000 metaka u minutu, precizniji je od Zastavinih mitraljeza a mi smo bili svedoci na Nikincima koliku razornu moć poseduje u kontinuiranom rafalu / Foto: Dragan Trifunović, Tango Six Miloš sa M134D, praćen Milošem sa DUBS 12,7 mitraljezom i Lazar 2 sa DUBS-om (Daljinski Upravljanom Borbenom Stanicom) koji ima trocevni top M55 20 milimetara / Foto: Dragan Trifunović, Tango Six Lazar sa ruskom kupolom MB2-03 sa topom 30 milimetara / Foto: Dragan Trifunović, Tango Six Ni jedno vozilo nije „preživelo“ / Foto: Dragan Trifunović, Tango Six Prednosti daljinski upravljivog sredstva. Lazar dejstvuje i pruža zaklon Žandarmeriji / Foto: Dragan Trifunović, Tango Six Trejseri zabeleženi foto-aparatom / Foto: Dragan Trifunović, Tango Six Cela pokazna vežba trajala je manje od 15 minuta. Broj metaka i eksploziva bio je impresivan za tako kratko dešavanje / Foto: Dragan Trifunović, Tango Six Borbena vozila kako bi trebalo da izgladaju. Prašnjava, prljava i okićena čaurama. TT zbor nakon vežbe / Foto: Petar Vojinović, Tango Six Žandarmerija prva dobija modernizovane Prage / Foto: Dragan Trifunović, Tango Six Poziranje u stroju / Foto: Dragan Trifunović, Tango Six Tango Six je imao ekskluzivnu priliku da nakon vežbe poseti Helikoptersku jedinicu MUP-a na aerodromu „Nikola Tesla“ nakon vežbe / Foto: Dragan Trifunović, Tango Six Još jedan učesnik vežbe. Po scenariju Gazela je bila leteća platforma jednom snajperisti SAJ-a / Foto: Dragan Trifunović, Tango Six „H145M može da sleti gde god sleće i Gazela“ rekli su nam u jedinici. Jedan motor, veći prečnik rotora Gazele u odnosu na H145M / Foto: Dragan Trifunović, Tango Six Za nove helikoptere kupljen i novi spoljni izvor napajanja sa drugačijom voltažom (28,5 Volti) od onih trenutno u upotrebi zbog FADEC-a / Foto: Petar Vojinović, Tango Six Uskoro spremni i za NVG. Kokpit je kompatibilan, čekaju se podaci o mesečini i drugim meteo fenomenima od ustanova van MUP-a da bi (uskoro) mogle da se koriste / Foto: Dragan Trifunović, Tango Six Prevlačenje u hangar. Glavni rukohvat kojim se upravlja pravcem i spušta se rep nalazi se na sekciji repnog rotora / Foto: Dragan Trifunović, Tango Six Helikopterska jedinica uskoro planira da započne gradnju još jednog hangara pored dva postojeća. Jednostavno više neće biti mesta za Super Pume / Foto: Petar Vojinović, Tango Six Petar VOJINOVIĆ
  7. Dobrila, beloglavi sup poreklom iz Srbije, letela je na nekoliko puta većoj visini nego obično 12. aprila ove godine kada je inicijativom kompanije Turkish Airlines i njene podružnice Turkish Cargo vraćena u matični vazdušni prostor. Priča o epopeji ptice sa zvanično najvećim rasponom krila u Srbiji nije toliko herojska ni srceparajuća. Dobrila, budući da spada u visokoperformansne letače sposobne za međunarodne letove, jednostavno je letela dok je mogla na svojoj redovnoj migracionoj ruti skoro 1600 kilometara. Prizemljila se u decembru prošle godine na granici Turske i Sirije i budući da je bila legalna za let odmah je ustanovljeno odakle je. Možda je i mogla da se vrati kući nakon rehabilitacije ali ju je, prema nekim tumačenjima, jednostavno mrzelo. „Dobrila čarter“ prilikom opsluživanja u Beogradu / Foto: Turkish Airlines Kompanija Turkish Airlines preuzela je inicijativu. Besplatno je preletela Dobrilu u jednom od svojih A330-200F i svet je saznao za nju. Juče je premijerno na YouTube kanalu turske nacionalne avio-kompanije prikazan video ove simpatične vazduhoplovne priče. Samo nekoliko nedelja nakon što su marketing Turkish Airlinesa i njegova video produkcija ponovo postali popularni na društvenim mrežama u Srbiji.
  8. Kada Vojska i MUP Srbije budu dobili helikoptere H145M, biće to najsavremenijeletelice u njihovom inventaru. Ne samo da će to biti najmoderniji nego i najopremljeniji vazduhoplovi kakvi nisu nabavljani više decenija. Kupljeno je 9 helikoptera u 5 verzija i to za medicinsku evakuaciju (HEMS) jedan primerak, borbeno traganje i spasavanje (CSAR) takođe jedan helikopter, klasično traganje i spasavanje (SAR) dva H145M, borbenu primenu (Combat) 4 helikoptera i još jedanopšte namene (Utility). Njihova dodatna oprema razlikovaće se u odnosu na to za šta su namenjeni ali će osnovni paket uređaja za sve njih biti isti. Jedan od njih biće sistem za komunikaciju renomiranog nemačkog proizvođača Rohde & Schwarz, taktički radio uređaj R&S MR6000A SOVERON koji predstavlja najmoćniji radio familije R&S M3AR a koristi se za direktnu (line of sight) komunikaciju. MR6000A je poslednja generacija softverski definisanog UHF/VHF radio uređaja sa talasnim oblicima signala koji se mogu razmenjivati u mreži. Najsavremeniji radio uređaj kojim se istovremeno mogu prenositi glasovne poruke i podaci / Foto: Petar Vojinović, Tango Six U tzv. network centric operacijama omogućuje širokopojasnu i zaštićenu glasovnu komunikaciju kao i razmenu podataka velikom brzinom. Zahvaljujući inovativnoj tehnologiji ovaj radio ima sposobnost istovremenog prenosa podataka i glasovnih poruka, superiorne procedure frekventnih skokova, visoko zaštićene šifrovane algoritme i radiokomunikacione mreže koje se prilagođavaju uslovima mrežne topologije kao i mobilno ad hoc umrežavanje (MANET). Mrežna sinhronizacija omogućena je primenom satelitske navigacije (GPS, ToD – Time of Day, HAVE QUICK intefrace). Kako bi bez ograničenja vojni vazduhoplovi mogli da lete kroz vazdušni prostor koji se većinom koristi za civilni saobraćaj, Rohde & Schwarz su MR6000A proizveli kao jedini radio na tržištu koji takođe zadovoljava standarde civilne bezbednosti (EASA standardi), omogućujući punu nezavisnost za neograničene zajedničke civilno-vojne operacije. Jedna od bitnih odlika ovog radija je to što je tako dizajniran da se što lakše i brže može integrisati na različite vazduhoplovne platforme a takođe su moguće i različite dorade kako bi se zadovoljile potrebe korisnika. Uređaj je kompaktan i male težine, smešten u kućištu koje zadovoljava sve ARINC 600 specifikacije konektora, radi u frekventnom područiju od 30 do 512 MHz i može se kontrolisati ili preko magistrale podatka MIL-STD-1553B ili preko interfejsa RS-485. Pogodan je za ugradnju na mlazne i elisne avione kao i na helikoptere i bespilotne letelice. Do sada je isporučeno preko 8000 radio uređaja iz porodice M3AR koje su integrisane na veliki broj tipova vazduhoplovnih platformi.
  9. Donevort – Manhing – Burže – Beograd. (Jedan) srpski H145M će nakon premijere za zvaničnike, zatim trenažnih letova u Manhingu, do Beograda stići preko Pariza. Kako je Tango Six prvi ekskluzivno i javio, jedan RV i PVO primerak će sa domaće-razvijenom H-Force 1 integracijom biti na štandu Erbas Grupe na najvećem svetskom sajmu vazduhoplovne industrije od 17. do 22. juna (nedelju dana pre Partnera 2019). Do tada redovno pratimo dešavanja oko nove srpske heli-flote putem fotografija i video snimaka. Pre dva dana doneli smo vam nove fotografije iz Donevorta kojima smo kompletirali foto-kolekciju svakog pojedinačnog primerka srpskih H145M. Danas su na redu nove fotografije policijskih: Policijski dvojac iz drugog ugla. Maskirna šema policijskog neznatno je drugačija od od vojne. YU-ICE ali i svi ostali MUP H145M imaju potpuno zatamnjena zadnja stakla / Foto: Tango Six Vojne i policijske posade nakon zemaljkog dela obuke u Donevortu lete na svojim novim mašinama iznad Erbsovog glavnog opitnog centra u Manhingu. Pronašli smo video snimke iz decembra prošle godine koje prikazuju policijski YU-MED sa podvesnim teretom dok na drugom možemo videti kadrove vojnog 14501: Petar VOJINOVIĆ
  10. Ovogodišnji nastup srpske vazduhoplovne industrije u organizaciji Jugoimport SDRP-a inovativniji je po ponuđenom nego ranije. Isključivi „krivac“ za to je trenutno najaktivnija domaća privatna kompanija u namenskoj industriji EDePro. Pored već predstavljenog Stršljena i nove planirajuće bombe, EDePro je na IDEX-u prvi put javnosti prikazao projekat VTOL bespilotne letelice. Aleks (ALECS- Advanced Light Electric Composite System) je kvadkopter sa dodatnom petom potisnom elisom koji je u mogućnosti da poleće i sleće vertikalno, lebdi u mestu ali i obavi tranziciju između vertikalnog i horizontalnog leka i na posletku leti horizontalno. Aleks za sada u dve verzije, veličine i upotrebe / Foto: Petar Vojinović, Tango Six Kako je ekskluzivno za Tango Six ispričao Vladimir Jezdarević, sistem inženjer EDeProa i vođa grupe za bespilotne (električne) letelice, ideja kompanije bila je da prikaže da koncept petomotornog bespilotnog VTOL-a radi: – Aleks trenutno postoji u dve verzije. Manji težine 35 kilograma uz nosivost 6 kilograma korisnog tereta koji je koncept demonstrator ali koji će biti i poseban proizvod dominantno za civilne upotrebe nadzora i druge opcije moguće sa odgovarajućim senzorima. Veći je ideja militarizacije dizajna, čija je prva verzija izložena ovde na IDEX-u. On teži 250 kilograma i može nositi 70 kilograma korisnog tereta. Ideja kompanije Jugoimport SDPR je da se veća verzija razvije u borbenu bespilotnu letelicu a mi ćemo u nju integrisati turbo džet motor. Ovde na sajmu smo prikazali mogućnost nošenja nevođenih raketa ali naravno postojaće opcija i za vođena sredstva. – kaže Jezdarević. Pozicija podvesnih tačaka će se menjati, opcije naoružanja biće nevođene i vođene / Foto: Petar Vojinović, Tango Six Motor broj 5 će biti ili klipni ili turbojet / Foto: Petar Vojinović, Tango Six Kako nam je takođe rekao, EDePro će manji Aleks pripremiti za nastupajući sajam naoružanja Partner u Beogradu. Ideja je da letelica demonstrira poletanje, tranziciju u horizontalni let, prelazak u lebdenje pred cilj i da ispali dve rakete koje će biti urađene specijalno za ovu demonstraciju. Nakon lebdenja letelica će se horizontalnim i na kraju vertikalnim letom vratiti na početno mesto poletanja. Za više detalja pogledajte ceo intervju: https://tangosix.rs/2019/21/02/video-sve-o-novom-projektu-kompanije-edepro-prvi-srpski-bespilotni-vtol-imace-civilne-i-vojne-verzije-letni-prikaz-uz-simulirano-dejstvo-vec-ove-godine-na-partneru/
  11. Tango Six je iskoristio priliku da na IDEX-u popriča sa prvim čovekom Ministarstva odbrane zaduženim za nabavke i razvoj naoružanja dr. Nenadom Miloradovićem. Pomoćnika ministra za materijalne resurse pitali smo za presek najaktuelnijih inostranih i domaćih vazduhoplovnih programa koji su ili naručeni ili na kojima se rade planirana unapređenja sposobnosti. Najinteresantnija vest svakako je da će vazduhoplovna industrija Srbije prvi put izlagati na najvećem planetarnom vazduhoplovnom sajmu. Kako je Miloradović rekao za Tango Six, Erbas je izrazio želju da na svom štandu na Buržeu ove godine izlože srpki H145M sa našim razvijenim nevođenim naoružanjem. Takođe, Miloradović je rekao da su u toku pregovori da ukoliko se nakon uspešne kvalifikacije srpske verzije H-Force 1 kompleta (za koji je Srbija inače bila launch customer) sve pokaže kako treba Erbas bi naše nevođeno naoružanje uključio u svoj portfolio za treće mušterije. Tako bi srpski mitraljez 12,7 mm i nevođene rakete 80 mm bile interesantna low-cost opcija za mnoge zemlje: – Razgovarali smo već sa drugim ministarstvima odbrane u regionu, budući da se H145M pokazao kao popularan helikopter, tržište postoji za naše naoružanje. Erbasu su se svidela naša rešenja za elektronske komponente koje smo razvili u VTI-u. Nakon uspešne kvalifikacije koju ćemo obaviti ove godine oni sa srpskim paketom mogu izaći na tržište. – rekao je Miloradović. Prvo prikazivanje H145M u formi makete na prošlom Buržeu. Ove godine prvi operativni helikopter sa H-Force kompletom koji će biti izložen biće Srpski / Foto: Petar Vojinović, Tango Six Sledeća bitna tema je svakako potentniji, čistokrvni borbeni helikopter Mi-35. Miloradović kaže da redovno prate dešavanja sa ruske strane, da se Mi-35 helikopteri za Srbiju trenutno sastavljaju i da je plan da se i ruski helikopteri (razmišlja se o Mi-17) naoružaju lokalno razvijenim i integrisanim vođenim sredstvima: – Sada pored VTI-a imamo i privatne kompanije u ovoj oblasti i u mogućnosti smo i da na Mi-17 integrišemo srpsko vođeno oružje. O tome smo sa ruskom stranom razgovarali nakon posete predsednika Putina Beogradu. Govorimo o raketama Pauk, Munja i 2T5. Uskoro očekujemo početak obuke naših pilota za Mi-35. – Što se domaćeg projekta Orao 2.0 tiče Miloradović naglašava da će se on odvijati u dve faze i da sve ide po planu. Testiranje integracije vođenih raketa je trenutno u toku dok će druga komplikovanija faza potpune modernizacije postojećih i nadogradnja pojedinih sistema biti rađena sa inostranim partnerom. MiG-ovi iz Belorusije će domaćoj javnosti biti prikazani uskoro (misli se na odlazak srpske delegacije u Belorusiju koji će biti medijski ispraćen), u pitanju je 4 jednoseda verzije 9.13. Više detalja o svakoj od ovih stavki pogledajte u našem video intervjuu: https://tangosix.rs/2019/21/02/ekskluzivno-nenad-miloradovic-erbas-ce-izloziti-srpski-h145m-sa-nasim-naoruzanjem-na-burzeu-mi-35-za-srbiju-se-sastavljaju-orao-2-0-napreduje-prijem-beloruskih-9-13-ubrzo/
  12. RV i PVO Vojske Srbije je u odnosu na 2016. godinu, ovogodišnju zajedničku rusko-srpsku vazduhoplovnu letno-taktičku vežbu BARS dočekalo sa povećanim kapacitetima kada je u pitanju lovačka avijacija a u to su se prilikom posete Batajnici četvrtog dana održavanja vežbe mogli uveriti i mediji. Izvođenje BARS-a poklopilo se sa godišnjicom isporuke aviona MiG-29 koje je Rusija donirala Srbiji pa smo rešili da analiziramo dokle se stiglo sa njihovim uvođenjem u upotrebu. Podsetimo, u periodu od 2. do 4. oktobra 2017. godine Srbiji je isporučeno 6 bivših ruskih MiG-ova 29 od kojih je jedan odmah vraćen u Rusiju na generalni remont. Izgled instrument table jednog od doniranih MiG-ova nakon izvršenih radova / Foto: Screenshot iz video materijala Ministarstva odbrane Rusije o vežbi BARS-2018 Ubrzo nakon njihovog prvog javnog prikazivanja na vežbi “Sloboda-2017“ koja je održana 20. oktobra 2017, na 5 aviona koji su ostali u Srbiji su u hangarima aerodroma Batajnica započeti remonti manjeg obima i dovođenje na isti nivo na kome se nalaze postojeća 4 srpska aviona tj. dorada na približan standard verzije MiG-29SD. 9.12A 18151 na vežbi BARS-2018 / Foto: Ministarstvo odbrane Srbije Na radovima su ostala tri jednoseda, jedan u verziji 9.12A kao i dva 9.13 a pored njih još i dva dvoseda 9.51. Prvi koji je poleteo 27. avgusta ove godine bio je jednosed 9.12A evidencijskog broja 18151 a par dana kasnije svoj prvi let imao je i dvosed ev. broja 18351. MiG-29 9.13 18203 / Foto: Dragan Trifunović, Tango Six Prvi let dvosed 18352 imao je istog dana kada smo posetili Batajnicu / Foto: Dragan Trifunović, Tango Six Tokom meseca septembra poletela su oba 9.13 i to 18202 i 18203 dok je upravo za vreme vežbe BARS-2018 4. oktobra prvi let obavljen i na dvosedu 18352. Prisustvujući aktivnostima istog dana primetili smo da su na vežbi tada bila upotrebljena 4 aviona i to po dva jednoseda (od kojih jedan 9.13) i oba dvoseda. Dežurna para 4. oktobra, 9.12A 18151 i 9.12B 18102 / Foto: Dragan Trifunović, Tango Six U dežurnoj pari nalazio se jedan stariji avion, jednosed 9.12B ev. broja 18102kome, pošto mu je remont završen početkom 2011. godine, resursi ističu 2021. (ukoliko do tada ne naleti 700 sati od remonta) kao i jednosed 9.12A koji je istog dana povremeno korišćen za potrebe uvežbavanja zajedničkih rusko-srpskih posada. Avion 9.13 18201 u 121. remontnom zavodu u Kubinki. Moguće je da će već ovog meseca biti na Batajnici / Foto: Jevgenij Gordejev Može se dakle konstatovati da Srbija trenutno raspolaže sa 6 operativnih 29-kiod kojih 5 iz ruske donacije odnosno da su na bivšim ruskim primercima radovi završeni i da su oni sada operativni. Šesti MiG-29, jednosed 9.13 ev. broja 18201, koji je Rusija poklonila Srbiji još uvek je u 121. remontom zavodu u Kubinki i kako smo saznali, do kraja godine a možda već ovog meseca, stići će na Batajnicu. Jedan od tri starija srpska aviona MiG-29, primerak 9.12B 18108 trenutno na radovima. Primetna su ojačanja vertikalnih stabilizatora kao na doniranim ruskim avionima / Foto: Dragan Trifunović, Tango Six Za vreme boravka na Batajnici, u hangarima i ispred njih videli smo i da su radovi na preostalim srpskim avionima u punom jeku. Na njima se ne radi opšta opravka već remonti manjeg obima kao i radovi na njihovom produžetku životnog veka a podsetimo njihovo održavanje će se u budućnosti raditi po stanju. Takođe smo saznali da će najverovatnije biti završeni do kraja godine tako da bi Srbija tada ili početkom 2019. mogla imati 9 ako ne i svih 10 aviona u eskadrili. Tokom 2019. godine u Srbiju bi trebalo da stigne i 4 aviona iz Belorusije, postoje špekulacije da će svi biti jednosedi 9.13. Ovom isporukom RV i PVO će zaokružiti pravu eskadrilu sa 14 aviona od toga 11 jednoseda i tri dvoseda. Kada je reč o daljem osavremenjavanju flote srpskih 29-ki još uvek nemamo zvaničnu potvrdu da je potpisan ugovor o njihovoj modernizaciji niti bilo kakve informacije o tome kako bi ona izgledala. Živojin BANKOVIĆ
  13. Kosovski ministar spoljnih poslova Bedžet Pacoli rekao je da crkve na Kosovu nisu samo srpske, već i albanske. U svom obraćanju ministrima EU danas u Beču, kako prenose mediji i u Beogradu i u Prištini, Pacoli je evropskim ministrima rekao da „na primer“ za manastir Visoki Dečani, postoje znaci da su ga gradili zajedno i Srbi i Albanci. Rekao je i da je njegova porodica u prošlosti bila pravoslavne vere, i dodao da „građani ne treba da se dele na osnovu svoje verske pripadnosti ili porekla“. „Od kada smo proglasili nezavisnost, nema dokaza da su Albanci počinili zločin nad Srbima i to pokazuje da Srbi i Albanci poštuju jedni druge. Ja živim u Čaglavici i nemam problema sa Srbima,“ rekao je takođe Pacoli. Iguman manastira Visoki Dečani, arhimandrit Sava Janjić, reagovao je, uz fotografiju manastira i sledećim rečima: „Ministar spoljnih poslova Kosova g. Behgjet Pacolli (Bedžet Pacoli) kaže da su Dečani i naši manastiri na Kosovu i Metohiji važni i za Srbe i Albance. Naravno, oni su svetska kulturna baština i naglasio bih da su važni za ceo svet. Ali gradili su ih srpski srednjovekovni vladari, o čemu su sačuvani brojni istorijski podaci (i domaći i međunarodni). Ovi manastiri i istorijski i pravno pripadaju SPC, a i ako ćemo već, tako stoji i u Ustavu Kosova. Neki tvrde da su samo albanski spomenici, ali pitam se, zašto su ih onda albanski ekstremisti sa Kosova napadali i neke od njih porušili? Zašto bi uništavali nešto svoje? Samo Dečani su napadani oružano četiri puta granatama od 1999. godine, što je i razlog zašto nas čuva KFOR.“ Uvek naglašavamo da naše svetinje predstavljaju mostove između svih ljudi dobre volje i ne bi smeli da budu prostor za političke igre, naglasio je na kraju svog saopštenja arhimandrit. Manastir Visoki Dečani, Pećka Patrijaršija, Gračanica i crkva Bogorodice Ljeviške nalaze se pod zaštitom UNESCO-a od 2005., odnosno 2006. godine, i to nakon martovskog pogroma 2004., u kojem je teško stradala Bogorodica Ljeviška, sa čijom se obnovom u međuvremenu započelo. коссев.инфо
  14. "Najveći problem koji bi režim da rešava ponovnim aktiviranjem služenja vojnog roka jeste alarmantno stanje sa popunom mirnodopskih jedinica profesionalnim vojnicima i masovno napuštanje vojske zbog slabih plata. Nije formirana održiva aktivna rezerva, a o pasivnoj da se i ne govori. Govorim u realnim kategorijama, o obučenoj rezervi za kojom bi se poseglo bar kad se suočavamo sa poplavama, umesto što se angažuju specijalne jedinice i Generalštab", kaže za "Vreme" bivši načelnik Generalštaba Zdravko Ponoš Talambasanje frazom "Rado ide Srbin u vojnike" ponovo je, posle više od dve i po decenije, dobilo na zamahu. Protagonisti su, ako se izuzmu oni koji su napustili ovaj svet, praktično isti – i kad se vidi ko aktuelizuje temu ponovnog uvođenja služenja obaveznog vojnog roka za muškarce i kako je paradržavni mediji zdušno prenose i "razrađuju". Radi se, to je izvesno, o novoj marketinškoj kampanji vlasti, još jednom zamajavanju i "zamazivanju očiju" narodu uoči krupnih stvari koje će se dešavati oko Kosova. A što se taj trenutak više približava, pokreću se bombastičnije i "narodougodnije" teme, poput one o jakoj srpskoj vojsci. Reči i pojmovi Srbin, vojnik, borba, nezavisnost, otpor zavojevaču, vojnička čizma, opanak, patriotizam, hrabrost, pobednik, balkanski ratovi, Prvi svetski rat, tradicija i slične, sve češće se nalaze ne samo u prilozima elektronskih medija nego i na naslovnim stranama novina. To je svojevrsna medijska "artiljerijska priprema", zdušno podržana od državnih organa koju je počeo da nesebično "telali" još pre godinu dana ministar odbrane Aleksandar Vulin; on, navodno zbog slabog vida, nije služio vojsku u ono vreme kad je trebao i kad se rat nazirao, ali mu to ne smeta da redovno posećuje vojnu streljanu. Vulin je išao dotle da je najavljivao čak i obaveznu obuku žena, što je protivzakonito, jer Zakon o vojnoj, radnoj i materijalnoj obavezi nedvosmisleno kaže da žene ne podležu regrutnoj i obavezi služenja vojnog roka. VREME ZAPLETA, RASPLETA I KONFUZIJE: Srbija je obavezno služenje vojnog roka "suspendovala" u januaru 2011. godine, jer se krenulo u koncept profesionalizacije vojske i "aktivne rezerve". Sa profesionalizacijom se uspelo, dok aktivna rezerva nikad nije zaživela, a da niko nije pružio odgovor zašto. Od planiranih nekoliko hiljada, samo je 26 ljudi potpisalo sa vojskom ugovor o aktivnoj rezervi. Profesionalizacija je dobro išla do pre nekoliko godina, dok vojnici po ugovoru, ali i podoficiri i oficiri, nisu počeli da napuštaju vojsku. Osnovni razlog – loš materijalni status, uključujući i smanjenje dnevnica na bednih 150 dinara za, na primer, boravak u Kopnenoj zoni bezbednosti prema Kosovu, ali i niz drugih stvari poput sistema napredovanja, komandovanja i slično. Prema podacima Vojnog sindikata, vojsku dnevno napusti pet ljudi, što je alarmantna cifra, na koju vlast ne reaguje, a taj trend pokušava zataškati "patriotskim" izjavama o jakoj vojsci, brizi za sve njene pripadnike, o novom naoružanju, uniformama i tehnici. Ono što svi u sistemu odbrane znaju jeste da većina starešina (osim načelnika Generalštaba i sličnih, koji su po upravnim i nadzornim odborima odbrambene industrije i za to primaju nadoknadu) jedva čeka zakonsku mogućnost za penzionisanje da bi počeli da rade u raznim firmama. Kad jedan major u najboljoj radnoj dobi, sa 20 godina staža, poput Dragana Gligića, da otkaz i krene da radi kao vozač kamiona, kad portparol Ministarstva ode u stranu kompaniju, kad relativno mlad pilot iskoristi zakonsku mogućnost i penzioniše se, očigledno je da stvari nisu baš onakve kakvim ih Vulin i njegov lični "vrhovni komandant" predstavljaju u javnosti. "Toliko nam dobro ide da mi je neprijatno", izjavio je u januaru 2015. tadašnji premijer, a današnji predsednik Srbije Aleksandar Vučić govoreći o fiskalnoj politici zemlje. A dva meseca pre toga smanjene su penzije i plate u javnom sektoru, uključujući i vojsku. Smanjene su i dnevnice i nadoknade, što se u budžetu porodice vojnog lica i te kako osetilo. I onda ovog leta dolazi priča o obaveznom služenju vojnog roka, koju Vučić obelodanjuje na aerodromu Batajnica na, gle čuda, pitanje novinarke RTS-a, a ne Pinka, Studija B ili Tanjuga koji su zaduženi za "spontana" pitanja. I Vučić odgovara da se "razmatra" da li će biti od 2020. ili 2021. i da je pitanje da li će biti tri ili šest meseci, što će zavisiti od procene ministarstava odbrane i finansija, koliko će novca moći da se izdvoji. I sada tu dolazi do "raspleta" ili "zapleta", zavisi kako ko gleda. Dok su prorežimski mediji odmah počeli sa "buđenjem svesti" naroda bombastičnim naslovima i televizijskim prilozima o obaveznom vojnom roku i jačanju srpske vojske, našli su se i neki "zločesti", koji su zapitali koliko će to koštati i ima li para u budžetu za tu avanturu. Naime, i ukidanje vojnog roka je poprilično koštalo državu. Ti "zločesti" su iz arhive izvukli i Vučićevu rečenicu iz januara 2017, dok je bio premijer, gde on kaže da neće biti vraćanja obaveze služenja vojnog roka: "Izvinjavam se ljudima u Srbiji što moram da kažem nešto što je odgovorno. Prvo mislim da je dobro da imamo profesionalnu vojsku, kakvu imamo, mislim da je dobro da uložimo više u tu armiju. A znate, ti koji govore o tome treba da ponude i novac." Odmah je i tadašnji ministar odbrane Zoran Đorđević, zar treba sumnjati, "apsolutno podržao" svog partijskog i šefa u Vladi, objašnjavajući poslanicima da bi to državu koštalo oko 600 miliona evra. "Toliki novac bi bio potreban da bi se opremile spavaonice, kupile uniforme, čizme, maske, obezbedila hrana za vojnike, ali i novac za plate podoficira i oficira", rekao je Đorđević. Međutim, prošle je sedmice usledilo zamešateljstvo. Naime, novinari su u Zrenjaninu upitali Vučića o tih 600 miliona evra, odakle će ih država namaći, a on je, negirajući tu cifru, posprdno Đorđevića nazivao "genijem". Kako je čitava stvar dobila publicitet u javnosti koji može da šteti rejtingu, pogotovo uoči kosovskog raspleta, Vučić je dan kasnije, naprečac, smislio posetu Gerontološkom centru na Bežanijskoj kosi, ustanovi koja je u Đorđevićevom resoru, pojavljuje se zajedno s njim i čekajući da se "izjavi" o vojnom roku i tako "ispegla stvar". Elem, predsednik Srbije je tako objasnio da je Đorđević govorio o troškovima jednogodišnjeg vojnog roka, ako bi se služio 12 meseci, a ako je šest meseci, onda bio 300 miliona evra, dok bi tromesečni bio 90–100 miliona. I za sva razmimoilaženja na koja je javnost reagovala, optužio je, a koga bi drugog, "tajkune Šolaka i Đilasa i njihovu televiziju". DNEVNOPOLITIČKI EKSPERIMENTI: A šta o tome kažu oni koji su upućeni? "Problem nije od juče", kaže za "Vreme" bivši načelnik Generalštaba Zdravko Ponoš. "Začet je kad je profesionalizacija prebrzo i kuso izvedena. Međutim, umesto da se stvari popravljaju, usledilo je ovih šest godina naprednjačke vlasti tokom kojih je pokazana nedopustiva indolencija prema Vojsci. Za šest godina nisu bili u stanju da postave bar jednog sposobnog ministra odbrane. Promenili su ih šest, među njima je bio i Vučić. A Vučić danas kao predsednik čak ne zna ni ko mu je ministar odbrane. Morali su da mu organizuju specijalni igrokaz u Gerontološkom centru da bi prekrio gaf kada je prozvao nenadležnog Đorđevića, a ponizio Vulina jer ni posle godinu dana nije zapazio da ministar više nije Đorđević nego Vulin. To pokazuje koliko Vučić poznaje situaciju u Vojsci. Na stranu što tvrdi kako je za jedan dan sam izračunao koliko košta uvođenje vojnog roka, a za tu računicu je prethodno Ministarstvu odbrane dao šest meseci. Naravno da je u svojoj računici pokazao nedopustiv diletantizam, linearno se poigravajući sa brojkama, a radi se o ljudima i o državi", rekao je Ponoš za "Vreme". Prema njegovom mišljenju, istom metodom kojom su šest godina neuspešno tražili uspešnog ministra odbrane, "sad bi da eksperimentišu sa služenjem vojske, pa dok ne ‘ubodu’". "Mogli bi za početak da probaju da bolje plate ove ljude koji su sada profesionalci u Vojsci. Možda to upali. A možda manje i košta nego vraćanje služenja vojnog roka po računici Đorđevića, pardon Vulina, ili ipak Vučića", smatra Ponoš. On je upozorio da je problem ogroman i postoji rizik da vlast pristupi njegovom rešavanju "na sebi svojstven, nekompetentan način, pa da standardno dobre stvari učini lošim, a loše još gorim". "Tačno je da postoji ogroman problem u ovako neprofesionalno profesionalizovanoj Vojsci Srbije. Najveći problem, koji bi režim da rešava ponovnim aktiviranjem služenja vojnog roka, jeste alarmantno stanje sa popunom mirnodopskih jedinica profesionalnim vojnicima i masovno napuštanje vojske zbog slabih plata. Drugi, ne manje opasan problem je činjenica da, jednostavno rečeno, problem generisanja ratne vojske uopšte nije rešen i ne rešava se. Nije formirana održiva aktivna rezerva, a o pasivnoj da se i ne govori. Govorim u realnim kategorijama, o obučenoj rezervi za kojom bi se poseglo bar kad se suočavamo sa poplavama, umesto što se angažuju specijalne jedinice i Generalštab", ukazao je Ponoš. Penzionisani general Petar Radojčić, bivši načelnik Uprave za ljudske resurse Generalštaba, kaže za "Vreme" da u državi postoji strateška dezorijentacija po tom pitanju koja se nazire iz nerealnog prikaza stanja u sistemu odbrane, "ali i ničim izazvane promene stava ‘vrhovnog komandanta’, koji je najavio izradu studije o modalitetima i mogućnostima vraćanja obaveze služenja vojnog roka, samo godinu i po dana nakon (pr)ocene da redovno služenje vojnog roka nije realno i da je dobro da imamo profesionalnu vojsku. Ne možemo zanemariti činjenicu da se ‘glasno razmišlja’ a da pritom nije jasno zašto se nagoveštava vraćanje obaveze služenja vojnog roka. Javnost treba da zna koje novonastale okolnosti navode na odustajanje od uspostavljenog koncepta kada se, neretko, ističe da odziv za dobrovoljno služenje vojnog roka zadovoljava potrebe Vojske Srbije. Ako je tako, čemu primoravanje regruta koji to ne žele? Čemu najava izmene načina popune vojske pre adekvatne i aktuelne procene bezbednosnih izazova, rizika i pretnji po bezbednost zemlje?" Radojčić je upozorio da složenim sistemom odbrane očigledno rukovode ljudi okrenuti pre svega "vrhovnom komandantu", a ne resorima koje vode, i zato se efekti politike odbrane svode na "eksperimente", zavisnije od dnevnopolitičkih okolnosti, raspoloženja jednog čoveka i njegovog odnosa sa pojedincima nego od uticajnih činilaca. "U celokupnoj ovoj situaciji, začuđuje odnos onih pripadnika Ministarstva odbrane i Vojske Srbije koji su do 2012. godine bili angažovani u sprovođenju transformacije VS i stvaranju moderne, skladno dimenzionisane armije, sposobne da odgovori izazovima sve tri misije. Danas su nevidljivi i neprepoznatljivi, rekao bih nedostojni pozicija na kojima su", konstatovao je Radojčić. IMAGINARIJUM SRBIJA: Ali, čak i ako se zanemari sve ovo što je do sada rečeno, postavlja se niz pitanja. Šta se promenilo u bezbednosnim izazovima i pretnjama za Srbiju? Imaju li s tim veze Vulinove izjave o podizanju borbene gotovosti jedinica na granici prema Kosovu, na primer u januaru, posle ubistva Olivera Ivanovića? I na kraju, čak i da se nekim čudom nađe potreban novac – a to je nekih 80 miliona evra u "predfazi" – kako bi taj proces obaveznog služenja vojske tekao, ko bi bio upućivan, koliko bi se mladića odazvalo i ko bi ih obučavao? Većina kasarni je napuštena, nama ni spavaonica, pa bi logično bilo da oni koji donose odluke procene šta je svrsishodnije, da li obnoviti te prostorije ili da vojnici služe u svom mestu i po podne ili uveče idu kući na spavanje. A obnova košta, pogotovo što je većina kasarni ruinirana. Ili, na primer, kako vojnicima, ako putuju svaki dan, platiti putne troškove odlaska i dolaska "u vojsku"? Vojska Srbije ima više centara za obuku – tri osnovna u Somboru, Valjevu i Leskovcu, kao i još četiri specijalistička, i oni bi mogli da zaprime sve kontingente, imaju relativno dosta kapaciteta i uz mala ulaganja u infrastrukturu imali bi mogućnosti za smeštaj regruta. Ali šta je sa obukom? Gde će se izvoditi, kako i sa kojim kadrom? Trenutno se po jednoj klasi u te centre uputi maksimalno 500 regruta na dobrovoljno služenje vojnog roka. Godišnje ima četiri klase, što je onda maksimalno 2000 vojnika. Samo Vojni okrug Beograd, na čijem čelu je nekad bio Radojčić, godišnje je upućivao na služenje vojnog roka 12.000–15.000 regruta. Taj broj, što se Beograda tiče je i povećan, i logično je pitanje kako obući i nahraniti toliki broj ljudi, gde pronaći starešine koje će ih obučavati, podoficire i oficire? Već pomenuti major Gligić kaže da obuka u vojsci trenutno ne postoji, osim kad se za potrebe televizije ili neke strane delegacije napravi prikaz, pa se dovedu vojnici sa svih strana i ono ispravne tehnike što se može namaći. Aktivni oficiri ne smeju da javno govore za medije, ali se od njih može čuti puno zanimljivih stvari, koje samo potvrđuju da je uvođenje obaveznog roka nemoguća misija. "Pitajte ljude iz logistike, oni se ježe od same pomisli da se te najave realizuju", kaže jedan "večiti potpukovnik", objašnjavajući da trošak po regrutu nije samo uniforma i "kašika". Pratećih troškova je tu mnogo, čak i u pešadiji, koja je "najjeftiniji" rod. Vučić je napokon priznao da nema posada ni za 100 tenkova, koliko je najavio da želi "izvesti na ulice" na paradi 11. novembra. Vojska Srbije ima 220 tenkova M-84, čije održavanje predstavlja problem, a pogotovo i to što nema posada, o čemu je "Vreme" pisalo pre više od godinu dana. A u režimskim medijima od 2016. traje priča kako ćemo dobiti 30 ruskih modernizovanih tenkova T-72 i kako će to pojačati ionako jaku "oklopnu silu" Srbije. I onda ih, kao i Vulina, Vučić "patosira" izjavom kako nema ni 100 posada za tenkove. Naravno da nema, kad se zna da je osnovna obuka vojnika za tenkistu u nekadašnjoj JNA trajala pet meseci i 22 dana. A potom su sledili kursevi i stalne vežbe sve do kraja vojnog roka, jer tenk nije neki razdrndani kamion TAM 5000, popularni vojnički "dajc". Napraviti tenkistu od budućeg regruta na šestomesečnom, a pogotovo tromesečnom služenju vojnog roka, nemoguća je misija. I obuka za pešadiju je trajala skoro šest meseci, a pitanje je, kad bi se uveo obavezni vojni rok, ko bi je od podoficira izvodio, jer su i oni, kao profesionalni vojnici, prošli podoficirske kurseve u trajanju od tri-četiri meseca. A nekad se u srednju vojnu školu kopnene vojske, gde su se školovali podoficiri, išlo četiri godine. Vučić je prošle nedelje priznao i još nešto što je vojska prethodno demantovala – da nema dovoljno pilota za lovac MiG-29. Čak je i priznao da odaje vojnu tajnu. Reagujući na to, jedan bivši pilot je konstatovao da im je napokon došlo u glavu da pilot lovca ne može biti neko podoban koji "to voli", pa da sa kupljenom diplomom nekog privatnog fakulteta završi tromesečni kurs u vojsci. Tako da, kada se sve sabere, povratak obaveznog služenja je bio samo propagandni trik do početka novih sezona rijalitija "Parovi" i "Zadruga" u – da parafraziramo vlasnika Pinka Željka Mitrovića – imaginarijumu Srbija. Nije vojska za svakoga I pored zalaganja za služenje vojske, niko od aktuelnih predstavnika vlasti to nije pokazao na delu, da recimo svoje sinove ili ćerke uputi na dobrovoljno služenje vojnog roka. Vučić ima sina od 21 godinu, koji je uredno, sa četiri telohranitelja, došao da proprati let dva remontovana MiG-29 na batajnički aerodrom. Dačićev sin je takođe punoletan, a ima još ministara, pomoćnika, državnih sekretara, direktora javnih preduzeća, drugih funkcionera čija deca bi mogla da to urade. Pitanje je, međutim, i da se uvede obavezno služenje, koliko bi njih otišlo u vojsku, a koliko bi se pozvalo na prigovor savesti ili zdravstvenu nesposobnost. A koliko bi, sve i da idu na služenje, iskoristilo roditeljske veze da ne ide negde na teren, na primer na granicu s Kosovom. Istini za volju, nije bolje bilo ni ranije, kad su neki političari samo formalno služili vojni rok, dok je bio obavezan. Na primer, Vuk Jeremić je zvanično služio vojsku u Jakovu, a svaki dan je bio na Andrićevom vencu kao savetnik Borisa Tadića. Ili tadašnji funkcioner DS-a, a danas Tadićeve stranke Nenad Konstantinović, koji je javno objavio da ide u vojsku, a svaki dan je bio na sednicama Skupštine. Izuzetak, barem javni, bio je sin načelnika Generalštaba Dikovića koji je dobrovoljno otišao na služenje vojske u Valjevo i otac mu bio na zakletvi. Ispostavilo se kasnije da je to dobrovoljno bilo pod moranje, jer je, zahvaljujući "nečijim" vezama, a bilo je to pred kraj vlasti DS-a, zaposlen u Vojnoobaveštajnoj agenciji bez odslužene vojske na dobrovoljnoj osnovi, što je bio obavezan uslov, pa je to naknadno uradio, da se ispuni i ta formalnost, i onda je prešao u Ministarstvo spoljnih poslova. Švedski standard Obavezno služenje vojnog roka ne postoji u zemljama u okruženju Srbije, sve su profesionalizovale svoje armije, kao ni u većini država EU, ali ga zato ima u nekima od kojih se to ne bi očekivalo, jer su vojno neutralne, poput Švajcarske i Austrije. Švedska, Danska, Norveška, Finska, Estonija zemlje su u kojima je vojni rok obavezan. Obavezan je i u Grčkoj, na Kipru, u Turskoj, Izraelu, što ne čudi jer stalno imaju potencijalne konflikte na svojim granicama. Vojni rok u Rusiji je, podrazumevano, obavezan. Mogućnost ponovne obaveze razmatra se u Francuskoj, Nemačkoj i Mađarskoj, a priče o tome su, nakon što se počelo pominjati u Srbiji, krenule i u njenom najvećem takmacu, Hrvatskoj. Ljudi iz Vojske Srbije koji prate tu problematiku ističu da bi za Srbiju, u uslovima kad aktivna rezerva nije uspela, a profesionalci sve više odlaze, bilo najbolje primeniti švedski model – ne podležu vojnoj obavezi svi mladići, nego samo određen broj onih za koje nadležni procene da su "poželjni" za vojsku. I onda oni idu na obuku, budu posle u rezervnom sastavu, ali imaju i sve privilegije države zbog tog statusa. VREME | BR 1443
  15. Uzviknuo je "Za ovu zemlju vredi poginuti", primio metak u vrat i poginuo Tibor Cerna bio je jedan od 108 "srpskih Obilića", heroja sa Košara, koji će živeti u nama dok god smo mi živi i dok god budemo pričali o njihovim herojskim pogibijama, poručio je danas preživeli borac sa Košara Vojislav Vukašinović na ceremoniji otkrivanja spomenika jednom od heroja s Košara, Tiboru Cerni, u Kovačici. Vojnik Tibor Cerna (20) svesno se žrtvovao 28. aprila 1999. kako bi spasao živote saboraca na karauli Košare, a prema svedočenjima, njegove poslednje reči su bile: "Za ovu zemlju vredi umreti". Foto: Alo.rs / Promo Vojislav Vukašinović je rekao da se 18 godina čekalo da se podigne prvo spomen obeležje - prvom među jednakima, heroju Tiboru Cerni. Foto: MKAT5 / Wikipedia Tibor Cerna Ispričao je jedan događaj kroz koji se, kako kaže, prepoznaju svi heroji sa Košara. - Tibor je duže vreme bio u rovu sa drugarima, saborcima. Tukao ih je neprijateljski snajper kojeg nisu mogli da eliminišu. Nešto je moralo da se preduzme. Rekao im je šta će uraditi - ustao je da bi ga snajper pogodio, a naš vojnik je otkrio neprijatelja i eliminisao ga - rekao je Vukašinović. Kako je dodao, prvi metak nije pogodio Černu, ali drugi jeste. - Posle drugog je pao i rekao: 'Za ovu zemlju vredi ginuti - rekao je Vukašinović. On je dodao da se nada da će i ostali heroji u bliskoj budućnosti dobiti centralni spomenik, gde ćemo moći da se uz najviše državne počasti poklonimo svim žrtvama. - Molim vas da nikada ne zaboravite heroje, njihove majke, porodice, heroje invalide koji su ostavili delove svojih tela na vrletima Prokletija, pa i srpske ratnike koji se danas, a ni tada se nisu, osvrtalli prema sili koja ih napada, već prema svetinji koju brane. Znali su da je iza njih Pećka partijaršija, Visoki Dečani, da su iza njih njihove majke, sestre... - rekao je Vukašinović. Foto: Alo.rs / Promo Tibor Cerna se oprostio od zatečenih drugova, pa ustao i viknuo: "Ustašo! Ajde, pucaj ako si junak, ja te čekam!" Obarač je povučen. Metak iz snajperske puške je pogodio Tibora pravo u grudni koš. Novinar Darko Nikolić, na svom profilu na fejsbuku podelio je priču o Tiboru Cerni koji je stradao 1999. godine na Košarama. Ovo je njegova priča: "Čuli ste za pakao Košara, najveću bitku tokom bombardovanja Srbije 1999. Ali, ovu priču niste čuli. Nećete je pročitati na nekom drugom mestu na internetu, jer… na internetu nema baš svega. Zato se i nalazi pred vama. Da ne zaboravimo. I nešto naučimo. Ne, nije to priča o veličanju srpstva, jer je njen junak Tibor Cerna, već o ljubavi prema zemlji. A priča ide ovako. Više hiljada neprijateljskih vojnika, za koje su u našoj vojsci utvrdili da su pripadali tzv. Oslobodilačkoj vojsci Kosova, ali uz podršku specijalnih snaga NATO alijanse, nalaze se sa jedne strane ove priče. Oni su, uz podršku artiljerije albanske vojske, počeli 9. aprila 1999. napad na reon granične karaule Košare, ne bi li probojem otvorili put za kopnenu invaziju. Takav prodor u srce naše južne pokrajine imao bi strašne posledice po srpsku vojsku jer bi se neprijatelj kao klin zabio u sredinu teritorije, a nesmetanim dovođenjem pojačanja mogao da deluje dalje kako mu volja. Košare, zato, nisu smele da padnu. Tačnije, sama zgrada, ta karaula, nije toliko ključna, jer je na obronku strmih planina, s tim što je albanska teritorija od vrha planinskog venca pa na drugu stranu, ali je pozicija važna za ovu priču. Jer, naša vojska, u ovom slučaju napadnuta, bila je u izuzetno teškom položaju, pošto je neprijatelj po prelasku same granične linije napadao nizbrdo. A to je za armije vekovima značilo – lakši posao. Drugi problem je bio u činjenici da se zbog velike granične linije koju je trebalo čuvati, a ograničenog broja raspoloživih vojnika (jer se u pozadini ratovalo sa terorističkim grupama), malo graničara našlo u pomenutom reonu pomenutog 9. aprila 1999. Tačnije, naspram prvog ešalona (prvi red osvajača) od oko 2.000 napadača, koji je u juriš krenuo tek posle jezive, višesatne artiljerijske “pripreme” u vidu stotina granata, naspram njih je stajalo tek oko 130 ljudi. Ne pitajte kako, izdržali su tog devetog aprila. I desetog. Polako su potom počele da stižu manje jedinice koje bi podržale nadljudske napore u nadljudskim, snežno-planinskim uslovima. Ginulo se svakog dana, češće bez hrane i dovoljno municije nego što je to iole potrebno, u snegu ponekad do grla, sa hiljadama granata koje su padale i hiljadama onih koji su napadali. Ali, kopnena invazija nije bila dopuštana. Tamo, u paklu Košara, gde je po 12 vojnika branilo odseke na koje je jurišalo po 300 neprijatelja, komandir jednog odeljenja bio je Tibor Cerna. Rođen u Beogradu 8. novembra 1978, on je u junu (već krvave) 1998. godine dobrovoljno tražio da dođe u vojsku, pa kada je došao, onda je tražio da ide u Peć, a odatle je bio upućen - na Košare. Naspram njega i njegovih drugova bilo je toliko artiljerije i toliko neprijatelja da je smrt bila gotovo izvesna, samo je bilo pitanje "sada ili malo kasnije". Naročito je, od 9. do 27. aprila, jedan snajperista iz Legije stranaca bio koban po naše vojnike. Svakodnevno im je nanosio manje ili jezive gubitke, a nikako nije uspevano da bude lociran jer bi koristio samo po jedan metak pre duge pauze i pucnja sa druge lokacije. Toliko je bilo strašno izdržavati juriše neprijatelja i svakodnevna bombardovanja iz aviona, te svakodnevno razorno korišćenje artiljerije sa one strane granice, da je samo još falio taj snajperista - da tamani koga želi i kada poželi. Srpski vojnici, u zaklonima, manjim bunkerima i rovovima, zbog njega nisu mogli ni da vrše fiziološke potrebe kako se to inače čini, nego sve u neke posude, pa kada noć padne, krišom se prazni tu negde, u blizini. Tog 27. aprila, posle dejstva snajperiste Tibor Cerna se oprostio od zatečenih drugova, pa ustao i viknuo: "Ustašo! 'Ajde, pucaj ako si junak, ja te čekam!" Obarač je povučen. Metak iz snajperske puške je pogodio Tibora pravo u grudni koš. Ali, Tibor nije pao. Da bi stvorio mogućnost da neprijatelj dejstvuje još jednom, kako bi ga naši snajperisti otkrili i konačno eliminisali, Tibor Cerna je ostao da stoji. Ranjen, smrtno ranjen, okrenuo se ka svojim drugovima u rovu, koji su ga sve vreme odvraćali od te namere, i rekao: "Za ovu zemlju vredi poginuti". Tada je usledio i drugi hitac. Metak je pogodio Tibora Cernu u vrat, ubivši ga na mestu. Trenutak kasnije, srpski snajperisti eliminisali su neprijatelja." http://www.blic.rs/vesti/drustvo/tibor-je-srpski-obilic-i-heroj-sa-kosara-uzviknuo-je-za-ovu-zemlju-vredi-poginuti/yw1mg64
  16. Ukoliko niste čuli, sprsku kompaniju "Frame" koja se inače bavi cloud computingom i virtualizacijom, je nedavno prodata američkoj kompaniji "Nutanix" za 165 miliona evra, koja se takođe bavi cloud computingom. Ukoliko vas zbunjuje reč "cloud computing" i "virtualizacija", na srpskom jeziku to znači "Aplikacije u web browseru". Tačnije, Operativni Sistem (u ovom slučaju Windows) je instaliran na serverskoj mašini i osoba koja ima otvoren nalog na "Frame" web aplikaciji, može da koristi virtualni Operativni Sistem bilo kada, bilo gde, na bilo kom uređaju. Korisnik web aplikacije treba samo da ima stabilnu internet konekciju. Ovo je više namenjeno za ljude čiji je posao zavisi od računara, mada naravno može koristiti bilo ko. Ukoliko vas zanima cela priča u vezi ove kompanije, pročitajte članak na Blic-u.
  17. Imamo S-300, nemamo S-300, eh da imamo S-300 mi bi njima pokazali, ne bi se usudlili da nas napadnu, kad Ruje pošalju S-300, Putin sa migovima šalje i S-300, brat Lukašenko će nam dati S-300, debatuju već 20 godina u Srbiji svi od dece, lokalnog društva uz pivo ispred prodavnice do prodavačica na pijaci i raznih geopolitičara i analitičara. Fenomen zvani raketni sistem PVO S-300 srpsku javnost i političare i dalje okupira još od početka devesetih godina prošlog veka, pa sve do danas, kada povremeno priča o nabavci ovog sistema izbije u javnost, međutim taj PVO sistem nikako da dođe iako se obećanja umnožavaju geometrijskom progresijom iz godine u godinu. Moglo bi se postaviti pitanje, gde je zapelo? To niko ne zna, niti je moguće rasčivijati složene vojno-političke odnose između Srbije i Ruske Federacije, da li smo mi zaista tražili S-300 ili su Rusi ponudili prodaju sistema koji se više ne proizvodi, ali raketni pukovi razmešteni u PVO kišobran oko Moskve i dalje ga poseduju i koriste iako se trenutno zamenjuje savremenim sistemom S-400. S-300 ponovo je u centar srpskog interesovanja posle debakla “ Orlova“ na Mundijalu u Rusiji ponovo dospeo, kada je Sputnjik lansirao vest citirajući neimnovani vojno-diplomatski izvor iz Rusije da je Srbija uputila zahtev Moskvi za nabavku dve baterije raketnog sistema PVO S-300 PMU-2. Međutim, usledio je munjeviti demanti ministra odbrane Aleksandra Vulina, da to nije istina i da Srbija nikakav zahtev nije uputila. Ovaj put Vulin je negirao ono što je u prošlosti u javnim nastupima često naglašavao da Srbija nabavlja raketni sistem S-300. On je o tome govorio sredinom avgusta prošle godine kada je izjavio da Beograd razmatra mogućnost da nabavi S-300… “ Razmatramo ovo pitanje, mislimo o tome, suviše je rano da se kaže nešto konkretnije. Ne mogu da govorim tako otvoreno i unapred. Ne mogu da komentarišem konkretno u vezi S-300… rekao je tad Vulin za Sputnjik tokom zvanične posete Moskvi. Međutim osam dana kasnije šef Federalne službe za vojno-tehničku saradnju Dimitrij Šugajev opet je izjavio ruskim medijima da su u toku pregovori Rusije i Srbije oko S- 300. Vulin je tad demantovao tu tvrdnju izjavom da se odluka ne može doneti preko noći i bez odgovarajućih dokumenata, bez budžeta i saglasnosti čitave države. Priča o S-300 je zatim nestala sa medijske scene, dok je nastavila da živi na raznim vojnim grupama i forumima, gde su entuzijasti i pojedina penzionisana vojna lica vodila žustre debate. Bivši komandant JRV i PVO general Spasoje Smiljanić na pitanje Vojnopolitičke osmatračnice da li je državno rukovodstvo 1990- tih godina prošlog veka zakasnilo u nabavci S -300 kaže: “ Preporuke vojske su bile opravdane, ali državno rukovodstvo je bilo u veoma složenoj situaciji kad je u pitanju bilo materijalno stanje u zemlji, kad su u pitanju moći da se kupi takvo oružje, to je jedna strana negativna cele priče, a druga strana je stanje u Rusiji, koje je bilo još gore nego što je bilo kod nas. A politički odnosi između državnog rukovodstva Srbije odnosno Jugoslavije i Rusije tada nisu bili baš bratski, kao što stalno govorimo, a pogotovo što je na čelu te Rusije bio Jeljcin, koji je bio pod potpunim uticajem, pa čak i kontrolom američke administracije. Prema tome niti se može reći da je pravovremeno ukazivano na potrebnu modernizaciju, pre svega PVO sistema i nabavke S-300, ne može se negirati ni stanje zemlje u odnosu sa Rusijom i stanje u Rusiji i posebno stav Jeljcina u odnosu na SR Jugoslaviju. Na pitanje koje je general Smiljanić postavio na kraju svoje knjige: Zašto državni i vojni vrh zemlje i Vlada SRJ nije reagovala 1997. i preduzela mere nabavke i osavrmenjivnja PVO penzionisani general dodaje: “ Ja sam rekao zašto nisu. Takva situacija je bila u kojoj je trebalo mnogo volje i razumevanja s jedne i druge strane da se to realizuje. Mi nismo imali novac da kupimo jedan divizion S- 300, koji košta oko 150-160 miliona dolara. Prema tome uz to ide još i još… Trebalo je preko milijardu dolara izdvojiti za nešto bolju odbranu od onog što se očekivalo. Na pitanje da li je bilo realno da se nabavi sistem i koliko bi stvari bile drugačije da je nabavljen 1999. Smiljanić dodaje: “ Da smo imali S-300 do agresije ne bi došlo. To potvrđuje strah i nepoznanicu američku od tog sistema. U kratkom roku tražen je tri puta razgovor Pebertona samnom u nadi da će izvući istinu odnosno podatke o tome imamo li S-300. Obazirući se na pitanje koliko bi značio sada isporuka S- 300 Srbiji Smiljanić kaže S -300 zadovoljio bi potrebe Srbije. Kako su Srbi nabavljali S-300, mitovi i relanost Prvi tragovi o nabavci S-300 postojali su još u vreme SFRJ, kada je JNA bila živo zainteresovana za nabavku ovog raketnog sistema, međutim planove je odložio građanski rat koji je usledio 1991. godine. Savezna Republika Jugoslavija takođe je bila zainteresovana za nabavku raketnog sistema S-300, a o tome prvi put povela se reč na sednici Vrhovnog saveta odbrane 2.06. 1993 godine. Nabavku sistema S-300 prvi je spomenuo tadašnji ministar odbrane Pavle Bulatović ( ubijen februara 2000.), koji je zahtevao 124 miliona dolara da se izdvoji iz budžeta sa nabavku S-300 i raketnog sistema TOR. Tada je spomenuo i da su vođeni razgovori sa potencijalnim nabavljačima opreme i da je ostavljena mogućnost razgovora u vezi kreditiranja, kompenzacionog posla, ukoliko se odobri ovakva kupovina. Međutim od te priče nije bilo ništa jer se nabavka spominjala u jeku žestokih sankcija koje je UN uvela protiv SRJ, a 1993 je vreme kada je hiperinflacija nezaustavljivo marširala. Priča o S-300 nastavila je da živi kroz priloge u vojnim časopisima. Usledio je Dejton, a ponovno oživljavanje priče o nabavci S-300 usledilo je 1997 godine, kada je pokojni Pavle Bulatović ponovo u medijima spomenuo nabavku ovog raketnog sistema. Da se nešto konkretno tad radilo pojasnio je i nekadašnji komandant RV i PVO VJ general Spasoje Smiljanić. Smiljanić u svojoj obimnoj knjizi Agresija NATO, Ratno vazduhoplovstvo i protivvazdušna odbrana u odbrani otadžbine potvrđuje sa dva dokumenta da je tadašnji komandant Ratnog vazduhoplovstva Ljubiša Veličković i pomoćnik NGŠ VJ za RV i PVO general -major Mirko Vučinić izradili predlog modernizacije RV i PVO. Akt Tehničke uprave GŠ VJ pov.broj 1645-1 od 1.08.1997 predviđa nabavku dva raketna diviziona S-300 PMU-2 za šta je izdvojeno 1.200.000.000 dinara. U drugoj polovini 1997. u Moskvu je otputovao i tadašnji predsednik Savezne vlade Radoje Kontić, koji se u Moskvi sastaje sa tadašnjim predsednikom vlade Viktorom Černomirdinom, koji je izjavi oda će taj zahtev biti razmotren, ali nikakav odgovor nije stigao. Ova nabavka ostala u fioci čekajući nove prilike. Naredne 1998. godine eskalirala je kriza na Kosovu i Metohije. Otvoreni sukob sa OVK u leto iste godine dovelo je do zaoštravanja odnosa sa NATO, koji već od septembra počinje sa otvorenim pretnjama bombradovanja SRJ. O tome Momir Bulatović piše u svojoj knjizi da je u oktobru ubrzano razmatranje nabavke S-300. “ Potegli smo stare i nove veze, uključili diplomate i biznismene.. Ni tajni ni podzemni kanali nisu dali željeni rezultat. Inače cena koja je bila enormno visoka nije bila poseban problem. Nepremostivu teškoću predstavljali su njegovi gabariti. Tako veliki sistem nije mogao proći nijedan od debelo razrađenih “ sporednih kanala“… Ovaj sistem je Jugoslaviji trebao da služi kao sistem odvraćanja, pošto je agresija bila neizbežna“, piše Bulatović. Faktor Lukašenko Tvrdnju Mome Bulatovića da je Jugoslavija počela ubrzano da traži S-300 potvrdio je i penzionisani general Blagoje Grahovac, koji je u svojoj knjizi “ Glasovi iz gluve sobe“ opisao kako je tekla nabavka S-300 od Belorusije. Naime, Grahovac kako opisuje zajedno sa Lilićem poslat je u 13. oktobra 1998 Minsk da razgovara o nabavci S- 300. Da nešto nije u redu svedoči Grahovac saznao je iz susreta sa načelnikom GŠ vojske Belorusije. Iz razgovora sa njim Grahovac saznaje da beloruskog kolegu niko nije obavestio o poseti i da on ne zna ništa. General-pukovnik je tad po svedočenju Grahovca pitao da li mu je poznato da je jedna mešovita delegacija na čelu sa sinom predsednika Lukašenka otišla u SRJ sa ciljem da ispita šta je potrebno. Pošto od toga ništa nije bilo Grahovac i Lilić su se vratili nazad za Beograd neobavljenog posla. Svoj doprinos priči o nabavci S-300 dao je i novinar Miroslav Laznski koji je oktobra 1999 u svojoj romansiranoj biografiji “ Jutarnja patrola“ dao informaciju da je Jugoslovenska delegacija na sajmu naoružanja “ Difendori 98″ u Atini razgovarala sa ruskom delegacijom o nabavci S-300. Navodno Rusi su ponudili cenu od oko 129.340.000 dolara za S-300 odnosno 96 raketa i 16 lansera odnosno dva divizion. Decembra 1998. na poziv ruskog ministra odbrane Igora Sergejeva, u Moskvu su otputovali Pavle Bulatović i general Branko Krga. Sergejev je odbio mogućnost da isporuči S-300. Iako se agresija na SRJ približavala sve više nagađanja da li mi imamo S-300 postala su svakodnevna. Obaveštajci raznih provinijencija pokušavali su do poslednjeg dana uoči bombardovanja da saznaju da li Jugoslavija ima S-300. Januara 1999. usledio je sastanak načelnika GŠ VJ generala Ojdanića i Smiljanića sa načelnikom Glavne obaveštajne uprave ruske vojske Valentinom Korabljenkom, gde je došlo do kraćeg spora sa ruskim generalom oko toga ko koga obmanjuje, uprkos tome nada da će ruski generali ubediti Jeljcina da isporuči S-300 pokazala se kao zabluda. Šest dana uoči agresije u kabinetu generala Simljanića vodio se zanimljiv dijalog: “ Imate li S-300?“ bilo je poslednje pitanje koje je pukovnik Džon Pemberton, vojni vazduhoplovni izaslanik SAD postavio 18. marta 1999. na trećem sastanku sa tadašnjim komandantom RV i PVO Spasojem Smiljanićem. “ Saznaćete ako nas napadnete“, rekao je tad Smiljanić Pembertonu. Nedeljnik Argument 22. marta 1999, posle čega je prestao da izlazi doneo je naslovnu vest da je Srbija nabavila S-300. Rat je počeo dva dana kasnije, ali kafanska nadmudravanja nastavljena su sa tezom da se čeka samo prilika da se S-300 upotrebi. Trećeg dana po izbijanju rata sa NATO u Moskvu je otputovala ekipa ekspreata PVO na čelu sa načelnikom uprave ARJ i PVO general-majorom Mladenom Karanovićem. Tom prilikom u Moskvi je Rusima predstavljena potreba za još dva diviziona S-300. Rusi su tad obavestili našu delegaciju da je većina tražene tehnike u okolini Moskve i da problema u isporuci neće biti, ako to odobri Jeljcin. Dok je Karanović boravio u Moskvi u Komandi JRV i PVO planiran je prihvat tehnike i obuke ljudstva do uključenja u borbena dejstva. Međutim od toga nije bilo ništa. Poseta je ponovljena 4. aprila, a vojna delegacija susrela se sa prvi potpresednikom ruske vlade Masljukovim koji je izjavio generalu Karanoviću da Rusija neće vojno pomoći SRJ i da nema ništa od saveza sa Rusijom i Belorusijom. Inače 10. aprila 1999. general Karanović je o rezultatu neuspešne posete obavestio Miloševića u prisustvu Zorana Lilića. Milošević je na konstataciju Karanovića da od isporuke S-300 nema, rekao da Lilić ima nove podatke. U skladu sa tim doneta je odluka o opućivanju oficira na obuku u Rusiju. Tako 30. aprila 1999. izdvojeno je bilo 150 oficira koji su poslati na preobuku u Rusiju, među njima je bio i novopostavljeni komandant 250. raketne brigade pukovnik Tiosavljević i nedavno penzionisani general Jovica Draganić koji su prošli na obuku na S-300. Grupa se u Jugoslaviju vratila sredinom juna 1999. Sve nade jugoslovenskog vojnog vrha da će Rusija pomoći da se nabavi S-300 i ostali raketni sistemi definitvno su sredinom maja 1999. pali u vodu. Petooktobarskim promenama priča o S-300 definitivno je zamrla. Lukašenko i S-300 drugi put među Srbima Priča o Beloruskoj isporuci S-300 vaskrsla je juna 2014. godine kada je večni predsednik Belorusije izjavio da je on nudio Miloševiću da isporuči S-300 i da je imao pilote heroje koji su bili spremni da avionima prebace S-300 u Beograd, ali da je krivac bilo rukovodstvo u Beogradu jer nije verovalo da će ih NATO napasti, kao i da je kasnije bilo kasno jer je počela blokada. Lukašenko se osvrnuo i da je Milošević kukao da mu je S-300 bilo bi drugačije, a da mu je Lukašenko odgovorio da je o tome trebao da razmišlja ranije. Lukašenko se osvrnuo i da je je vojska bila slaba i da joj je nedostajala odlučnost, organizacija i pripremljenost. Priča o S-300 dobija svoj nastavak posetom bivšeg potpresednika ruske vlade zaduženog za vojnu industriju Dimitrija Rogozina Srbiji 2016. godine kada je na pres konferenciji 11. januara 2016. Rogozin je tom prilikom na konferenciji za novinare Vučiću uručio maketu za koju su novinari preneli da je S-300. Međutim u pitanju je bio lanser modernijeg sistema S-400, što se prepoznalo po vozilu lansera MZKT. Rogozin je ponovio ponovo da NATO ne bi palo da napadne Srbiju da je ona imala S-300. Priča o S-300 dobila je svoj nastavak i u 2017. godini kada se opet povela priča o nabavci S-300 iz Belorusije i Rusije. Aprila 2017. S-300 spomenuo se prilikom susreta Vučića i Peskova. Vučić je tom prilikom pomenuo da se o S-300 razgovaralo i sa Putinom i Lukašenkom, ali dogovor nije postignut. Priča se prenela i u ovu godinu, a da li će ikada doći do realizacije i isporuke ostaje da se vidi. NE PROPUSTITE: HRVATSKI S-300 MIT, REALNOST ILI NAGAĐANJE Andrej MLAKAR https://vojnopolitickaosmatracnica.wordpress.com/2018/07/17/svi-srpski-s-300-sve-nase-nabavke-cuvenog-raketnog-sistema-od-koga-i-dalje-drhte-mnoge-zemlje/
  18. Oficir rečnih jedinica Jevrem Radovanović i pilot Goran Topalović su oficiri koji su učestvovali u mirovnim misijama od Indijskog okeana i voda Somalije, do Obale Slonovače i Bliskog istoka. Tamo su se susretali sa piratima, pobunjenicima, regularnim vojskama, Hezbolahom i brojnim opasnostima koje ove misije sa sobom nose. Naša ekipa razgovarala je sa dvojicom pripadnika Vojske Srbije u Centru za mirovne operacije u Beogradu, jednom od samo dva u svetu koji imaju tri sertifikata UN za obuku "mirovnjaka". Oni su nam ispričali kako se hvataju pirati, kako se jedan od njih našao između dve neprijateljske strane u Obali Slonovače, zatim o razgovoru sa Libancima koji su otkrili da oni i Srbi, imaju zajedničkog neprijatelja, i kako su Španci reagovali kada su im srpski vojnici, u šali, saopštili da će pucati za Božić. Kapetan korvete Jevrem Radovanović Foto: Srbija Danas / Saša Džambić Kapetan korvete Jevrem Radovanović trenutno radi u Odeljenju za obuku Centra za mirovne operacije pri Vojsci Srbije kao referent za pripremu i realizaciju kurseva i seminara. - Dobio sam priliku da radim ono za šta sam se školovao, za četiri i po meseca oplovio sam 24 hiljade nautičkih milja, što je impresivno za svakog pomorca. Ljubav prema pozivu me je motivisala da se prijavim – kaže nam naš sagovornik. Radovanović je bio stacioniran na brodu holandske Kraljevske mornarice HNLMS "Johan De Vit" koji je bio komandni brod misije "Atalanta". - Iako postoji više brodova, upravo sa ovog se vršilo komandovanje čitavom operacijom. U toku misije, boravio sam u šest država, a uglavnom sam plovio Indijskim okeanom – kaže Radovanović, prisećajući se svog prvog odlaska kada se ukrcao na Kritu, preplovio Suecki kanal, a zatim u Džibutiju, primio dužnost. Misija Atalanta Foto: Srbija Danas / Saša Džambić Radovanović priča da je tada bio uzbuđen, veoma motivisan i što je najvažnije, dobro pripremljen. Mandat misije "Atalanta" je zaštita brodova koji prevoze humanitarnu pomoć, najčešće hranu, u luke u Somaliji. Drugi zadatak je bilo sprečavanje napada pirata na brodove i treći zadatak posmatranje ilegalnih ribarskih aktivnosti, a kasnije je dodat i zadatak da se pruža podrška drugim EU misijama i međunarodnim organizacijama radi ojačavanja i izgradnje pomorskih bezbednosnih snaga. - Tokom mog mandata imali smo prijavljena četiri napada pirata. Intervenisao je i brod na kome sam bio, dva i po dana smo bili u poteri za piratima. Na kraju ih je uhvatio australijski brod koji je bio brži – kaže Radovanović. Naš sagovornik je govorio i o tome sa kakvim se sve opasnostima susretao. Više o tome pogledajte na sledećem snimku: Prelazak ekvatora prvi put i neobična pomorska tradicija Radovanovic nam je ispričao i jednu od najvećih anegdota iz svoje misije. Naime, pomorci imaju običaj, pri prelasku ekvatora koji je izuzetno neobičan i interesantan. Oni koji prvi put prelaze ekvator naterani su da ispunjavaju čitav niz neprijatnih i bizarnih zadaka, kako bi zaslužili dozvolu od Neptuna da isti pređu. - To je jedan običaj među pomorcima. Nije prijatan osećaj, ali je nešto što se svakako pamti čitav život. Toj pomorskoj tradiciji bili su izloženi i komandant broda i njegov zamenik, i još oko trista drugih oficira koji su plovili – kaže Radovanović. Naš sagovornik kaže da je tokom misije bilo i lepih i teških trenutaka, ali da je to jedno neverovatno iskustvo koje se ne može steći ni na koji drugi način. Borba protiv pirata Radovanović priča i o prijemu vojnog vrha Somalije na brodu, a na kojem je služio, a posebno se osvrnuo na borbu protiv pirata. On nam je objasnio da je taj vid kriminala u velikoj meri suzbijen. - Borba protiv pirata u velikoj meri zavisi od obaveštajnog rada. Ne možete eliminisati piratstvo u potpunosti. Somalija ima jednu od najdužih obala u Africi. Pirati pod okriljem noći izađu na okean i nije ih moguće uvek primetiti, niti pokriti toliki prostor, pa ih fizički sprečiti – kaže Radovanović. O tome kako izgledaju okršaji sa piratima, možete pogledati na priloženom video-snimku: Radovanović kaže da brodovi kao zaštitu od pirata koriste privatno obezbeđenje, ograde, vodene topove ili ih čak vojska matičnih zemalja štiti. - Međutim, oni koji se bave piratstvom su uglavnom najsiromašniji sloj stanovništva, a pravi kriminalci su zapravo, njihovi nalogodavci – zaključuje Jovanović. Jedan pokret rukom umalo napravio rat Potpukovnik Goran Toplaović služio je u Obali Slonovače kao vojni posmatrač. Radio je na terenu, nenaoružan, prikupljajući informacije od značaja za realizaciju zadataka misije i živeo među lokalnim stanovništvom. On obezbeđuje poštovanje mirovnog sporazuma jer da bi misija uopšte bila uspostavljena, mora postojati mirovni sporazum koji je potpisan kao posledica rešavanja oružanog sukoba. - Kada se nađete u jednoj drugoj sredini, ona vas menja i vrši uticaj na vas. Vrlo često vi niste ni svesni te promene i ne možete sami da je registrujete. Da li će nam to biti najlepše ili najgore mesto, to je samo stvar naše percepcije i samo od nas zavisi – priča Topalović. Potpukovnik Goran Topalović Foto: Srbija Danas / Saša Džambić Topalović nam je ispričao kako je imao ozbiljan bezbednosni problem, nastao samo zbog jednog pokreta rukom. To je bilo dovoljno da se nađe između dve vatre. Tako je dospeo na nišan dveju sukobljenih strana, na mostu koji je razdvajao vladine snage i pobunjenike u Obali Slonovače. Više o tome pogledajte na snimku ispod: Misija u Libanu Misija u Libanu ove godine obeležava 40 godina. Ustanovljena je još 1978. Vojska Srbije je započela učešće u toj misiji sa štabnim oficirima još 2010. Topalović je bio 2012. kao stariji nacionalni predstavnik. - Imao sam tu čast da sam odlukom nadležnih organa namenski poslat tamo kako bih prihvatio prvu jedinicu vojske Srbije koja će se angažovati van naših granica nakon formiranja nove države. Mi smo imali jedan prekid misija tokom 90ih, onda smo počeli lagano sa individualnim angažovanjem od 2002. godine da bi se tek 2012. stekli uslovi da angažujemo jedinicu. Ja sam, pored tog što sam bio štabni oficir zadužen za obuku u sektoru Istok (u komandi sektora) i stariji nacionalni predstavnik koji je imao za zadatak da izvrši prihvat jedinice i glavne opreme. To je u to vreme bio veliki izazov, nešto što je trebalo uraditi na političkom nivou i ugovoriti memorandum sa Ujedinjenim nacijama, sa Kraljevinom Španijom, i sve to operacionalizovati. To znači izvršiti transport, transfer kamiona, džipova, naoružanja, iz Srbije prugom, morem, prihvatiti to u Bejrutu. Tamo imate 5 različitih slojeva službi koje brinu o bezbednosti luke. Jedna je zadružena za carinu, jedna za obezbeđenje, prihvat brodova itd. Onda izvesti taj konvoj od Bejruta do juga Libana, taj konvoj je bio negde 33 vozila, i onda stići u sektor Istok. To je za mene i dalje jedno od naupečatljivijih iskustava, biti u jednoj takvoj situaciji je velika odgovornost, ali i veliki osećaj zadovoljstva kad se nešto tako veliko uspešno uradi - kaže Toplaović. Potpukovnik Goran Topalović Foto: Srbija Danas / Saša Džambi Potpukovnik nam otkriva i sa kakvim se sve opasnostima suočavao: - Bilo ih je dosta. Jedna od najozbiljnijih jeste ubistvo šefa državne bezbednosti u to vreme. Desilo se u samom Bejrutu, što je izazvalo probleme i na jugu Libana, i to se prenelo... Takođe, imali smo par puta situaciju da su pripadnici Hezbolaha raketama gađali na Izrael. Izrael je uzvraćao, tako da je dosta bilo tih incidenata sa kojima ljudi tamo žive već generacijama, a to su sve stvari koje su nove za nas i onda mi to drugačije percipiramo od njih. Libanci i Srbi prijatelji Toplaović je podelio sa nama priču koju je čuo od lokalaca, a koja ga je fascinirala, gde su mu rekli da su Srbi i Libanci prijatelji. Šta spaja ova dva naroda, možete pogledati na sledećem snimku: Pucanje za Božić Jedinica Vojske Srbije kao i štabni oficiri bili su vezani za španski kontigent, ali u svakodnevnoj komunikaciji sa mnogo drugih, preko 38 nacija koje su učestvovale u mirovnoj misiji, samo u Libanu. - Imali smo odlične odnose sa svima njima, sa Špancima imamo dosta toga zajedničkog, posebno taj južnjački temperament - kaže Topalović, a onda nam je ispričao i kako su se pripadnici naše vojske našalili sa Špancima, najavljujući im da će pucati za Božić. Kako je to izgledalo, pogledajte ovde: Topalović sa pripadnicima Hezbolaha Topalović nam je pričao i o susretu sa pripadnicima zvaničnih vlasti u Libanu, ali i sa pripadnicima Hezbolaha, među kojima ima i pravoslavaca, kao i Druza, ali i drugih pripadnika različitih religija. Prema njegovim rečima, Srbi su uvek i svugde dobro prihvaćeni, zbog svoje empatije i pristupa ljudima. - Španci imaju taj kolonijalni stav. Oni prilaze noseći naočare na licu, puška je u rukama i drži se ispred. Mi, Srbi, imamo drugačiji pristup. Prilazimo prijateljski sa poštovanjem, skinemo naočare, puška je okačena o rame i na leđima. Zato nas svi cene i poštuju - kaže Jovanović. Naučite da cenite ono što imate Na naše pitanje šta ga je motivisalo da ode u mirovnu misiju, Topalović kaže: - Motiviše me da upoznajem druge kulture. Neka mistika ima tamo. Upoznavanje različitih običaja otvara nam vidike, mi svi živimo u jednoj državi, imamo jednu vojsku. Kada odete u mirovnu misiju imate priliku da se uporedite, da uporedite vašu vojsku sa drugom vojskom ali i da uporedite vašu državu sa drugom državom. Onda naučite da cenite šta su vaše generacije ostavile vama, ali i pokupite korisno od drugih što možete da primenite u svom kontekstu. Topalović zaključuje da se u drugoj, dalekoj sredini nauči kako razumeti nečije shvatanje vremena. - Shvatite da neke nacije razmišljaju vekovima, neke u decenijama, neke od danas do večeras. Kad naučite da shvatate kako ljudi prilaze rešavanju nekog problema, onda shvatite da se u stvari većina konflikata zasniva, upravo, na različitim percepcijama - zaključio je Topalović.
  19. U policijskoj stanici u Trsteniku, nedavno se odigrala prava drama. U gluvo doba noći na video nadzoru se pojavila neobična silueta koja je protutnjala kroz hodnik. Ali to nije bila bilo kakva silueta, nego pravi pravcijati duh. Policajci koji su te noći bili dežurni nisu mogli da poveruju svojim očima, pa su vraćali snimak nekoliko puta. I zaista, paranormalna sila usnimljena je kako leti zatvorskim ćelijama i hodnikom. Duh je iskakao iz jednog dela u drugi i kroz rešetke prolazio bez ikakvih problema. Zatvorenici, po svemu sudeći, nisu imali priliku da vide neočekivanog gosta, ali su se zato uniformisana lica cele noći borila sa duhom. ВИДЕО НА ЛИНКУ https://www.kurir.rs/vesti/srbija/3050717/srpski-policajci-snimili-utvaru-u-stanici-nikad-jasniji-snimak-duhova-nije-vidjen-ceo-svet-ce-znati-za-trstenik
  20. Srpski pesnik koga citiraju svi na društvenim mrežama, a on je umro kao beskućnik: Lažem, ja to. Lažem, jer ne mogu ja njoj pričati te svoje bedne priče kako nemam gde spavati, gde se okupati i gde držati torbu. Ne mogu Nemam ja više ljudi. Mene nema više ko da traži. Mene više niko ne sme da nađe. Može da me traži koliko hoće. Pričao mi jedan pričac. Bajagina priča U Srbiju, u Vojvodinu početkom rata došao jedan čovek. U godinama, ali gord, ponosan, stasit. A opet izbeglica koja nigde nije prispela. Nije tražio ništa. Nikada. Nije molio, nije kumio, nije se prenemagao. Usamljenik jedan, koji je podignutog čela šetao Dunavskom ulicom u Novom Sadu. A kad padne noć, gde da prenoći? Ni kučeta, ni mačeta, ni krova nad glavom. A grad i zemlja u koju je došao nikako da ga se sete. Imali su valjda preča posla. Trebalo je ratovati naokolo i mobilisati mladost po Srbiji. Elem, noći su bile najgore. Ali, seti se naš junak da ima nekakvog rođaka na železnici i potraži ga. Rođak izbeglici “obezbedi” smeštaj. Preko noći je samo trebalo ući u neki lokalni voz i odspavati u kupeu. Vozovi ionako nigde ne idu, a i kad idu to je po vojvođanskom lokalu. Ali, bilo je tih situacija priča pričac kad se naš junak, usamljena izbeglica budio u Baru, daleko dole na moru u Crnoj Gori. Pa se ustalilo spavanje na relaciji Novi Sad-Bar, pa je čovek počeo živjeti u vozu. Zanimljivo je to. Svugdje si, a nigde. Stalno si negdje, a opet nema te. Mnogo kasnije, gradski oci Novog Sada smilovaše se i dadoše beskućniku neku udžericu u Sremskim Karlovcima. Država ga nikad ni pogledala nije. A on kakav je bio od države je baš zazirao. I ostala bi ovo jedna od bezbroj priča ugraviranih u ljudski almanah nesreće devedesetih da je ne pamtim po dva detalja. Onaj pričac, koji mi ispriča priču zove se Momčilo. Znate ga kao Bajagu. A, opet, ona usamljena, gorda i ponosna izbeglica što vozarenjem vara sebe i sudbinu, zvala se Duško. Za sva vremena zove se ČOVEK Duško Trifunović. Šta bi dao da si na njegovom mestu? -Kada sam došao u Novi Sad ja sam jedno vreme spavao u vozu. Nisam imao gde drugo. Kao izbeglica ja sam imao tu besplatnu kartu i onda naveče sednem u voz, onaj što je iz Novog Sada kretao u devet i furam na more, do poslednje stanice. Do Bara. Nisam znao šta ću drugo da radi, po noći, a ne moguu da spavam u parku. A, nisam ni neki noćni čovek pa da idem po kafanama i barovima, za šta treba i para i zato ti ja fino legnem u voz i probudim se na moru. Tamo kad stignem kupim komad hleba i jednu riblju konzervu, da miriše na more, umijem se, doručkujem i opet nazad prvim vozom za Novi Sad. Dođem tamo kod Borke u “Prometejevu” knjižaru, gde sam se najčešće grejao i gde sam držao torbu sa stvarima, jedinom mojom imovinom, a ona me pita: “Gde si bio?” Ja joj kažem: Bio sam kod jedne zgodne prijateljice. Kod nje sam noć proveo. Lažem, ja to. Lažem, jer ne mogu ja njoj pričati te svoje bedne priče kako nemam gde spavati, gde se okupati i gde držati torbu. Ne mogu, jer ljudi me znaju. Ja sam još 1960. godine dobio “Brankovu nagradu” u Novom Sadu i ja sam tu obeležen kao pesnik – istakao je Trifunović. Ovako je govorio Duško Trifunović u svom poslednjem intervjuu, koga je dao Branku Stankoviću u emisiji «Kvadratura kruga» na RTS-u. Priča o paketiću germe i poklonu za dete Ali ima jedna još starija, u dubljem zaboravu utopljena priča. Priča o Dušku Trifunoviću, čoveku koji je svoj život proveo u Sarajevu, koji je ušao u naše glave, naša srca, naše duše, naše čitanke, kao onaj Čika Duško, koji nas je pitao «Šta deca znaju o zavičaju». I ne, nije ovo priča o Bregoviću, Bijelom dugmetu, Teškoj industriji…Nije to neka pop ikonična storija o kakvoj pikanterije vrednoj minijaturi, koja se zaturila od nas slepih kod očiju. Negde na početku rata, jedna žena je stajalu u redu u polupraznoj prodavnici u Sarajevu. Na Alipašinom polju. Žena sa trogodišnjom kćerkom. Od svega što su mogle kupiti, uzele su par paketića germe i jedan paketić praška za pecivo. Sve i ništa. To im je jedino osalo na praznim rafovima. Ispred njih na kasi stoji čovek, a u njegovoj korpi pet kesica grisinija, dve tegle džema i dve Frutekove kašice (od krompira). Čovek je pogledao mladu ženu sa kćerkom, platio svoju «obilatu» korpu fasunge i izašao. Taj isti čovek sačekao je da žena i devojčica izađu iz prodavnice i obratio im se rečima «Da li biste mi učinili jednu veliku uslugu?” Nakon toga, zamolio je ženu da uzme kesu koji je držao kao dar za devojčicu. Da i to je bio Duško Trifunović. Po njemu se ništa nije dostojno zvati Duško Trifunović, najveći gospodin ljudskog uma na našim prostorima, živeo je kao skitnica, dok su pojedini mediji po Bosni pisali laži da je ministar kulture u Karadžićevoj vladi i da je ode u slavu snajperista. Da, i tu pljuvačinu je doživeo i preživeo Duško. A, znate li da je pre rata, taj naš Čika Duško napisao dramu «Kulin Ban», u slavu naše, bosanske pismenosti? Znate li da drama nikada nigde nije izvedena? Znate li da se od Sarajeva, pa na dalje po Dušku Trifunoviću ništa ne zove? Jer takva smo mi sorta. Što bi rekao njegov brat po peru Brančilo Ćopić, znaš ti nas, jebo ti nas. Pa je na kraju skončao čika Duško u najvećoj bedi, ali su mu od sahrane moćnici u Novom Sadu napravili lokalni spektakl i podigli spomenik na Vidikovcu. Jer, najbolji pjesnik je mrtav pesnik. Čika Duško, bili smo ti loši đaci, ništa o zavičaju od tebe naučili nismo. A kako smo se o tebe ogrešili, možda je dobro što se po tebi u ovim našim poganštinama od državica ništa ne zove. Pa je najbolje za kraj citirati Duška Trifunovića: “Ja odlazim, hvala vam lepo. Vi se snađite, ako možete.” A ne možemo! IZVOR: BUKA
  21. Dragi moji, otvaram ovu temu u nadi da neće završiti u korpi. Svi imamo stavove o svojoj Crkvi pa i o izjavama i postupcima patrijarha (bivšeg, sadašnjeg itd.) Licemerno bi bilo da glumimo smirenje pa da kažemo kako je to stvar Crkve i da laici ne smeju da se mešaju u uredjenje crkve a ovamo po fbooku kuckamo i delimo savete samo tako. Dakle, nema potrebe da vredjamo - prosto možemo pustiti mašti na volju pa da vidimo gde će nas odvesti ova diskusija... Da sam patrijarh srpski, njegova svestost G.G. pre svega bih sebi isplatio preostale rate kredita koji sam podigao vo vremja ono. Nakon toga bih se preko običnih popova infiltrirao u svaku poru crkve i okupio oko sebe anonimne ali kvalitetne ljude po principu - onaj koga pljuju mora da nešto vredi LOL Za početak je dosta...
  22. Bivši SRPSKI VOJNI PILOT uhapšen u Španiji, uzimao i do 100.000 evra da prenese DROGU helikopterom Španska policija uhapsila je 18 ljudi, uključujući dva bivša srpska vojna pilota, nakon što je razbila međunarodni lanac trgovine drogom, pišu strani mediji. Prsten šverca droge bio je operativan između Španije i Maroka, a španski i marokanski mediji navode da je bio specijalizovan za krijumčarenje hašiša. Uhapšeni piloti, za koje se navodi da su Srbi, piše da su stručnjaci za noćno letenje na niskim visinama i bez osvetljenja kako bi izbegli da budu primećeni, piše "Eurovikli njuz". https://www.euroweeklynews.com/news/on-euro-weekly-news/spain-news-in-english/1471698-flying-high-helicopter-drug-trafficking-gang-in-spain-smashed-by-police Iskusan srpski pilot zarađivao 100.000 evra po letu Španska civilna garda presrela je dva helikoptera u dve odvojene akcije i uhapila 18 ljudi u operaciji Andaluzija-Seranija, među kojima su i "mozgovi operacije", kao i srpski piloti. "Srpski pilot je veoma iskusan, u pitanju je bivši pripadnik oružanih snaga i jedan je od najaktivnijih u slanju droge od Maroka do Španije vazdušnim putem. Ima oko 60 godina i na hiljade sati letenja. Sposoban je da leti u punoj brizini kroz Gibraltarski prolaz u helikopteru bez svetala, po mraku, samo uz pomoć naočara za noćni vid", piše španski list "Diariodesevilla". http://www.diariodesevilla.es/sevilla/Cae-Marruecos-utilizando-helicopteros-pilotados_0_1220578537.html Operacija je započela 2017. godine kada je otkriven sakriveni helikopter u planinama Seranija de Ronda u Andaluziji. Helikopter korišćen u švercu droge je model Bo-105, prenosi marokanski "Leconomiste" i nakon njegove zaplene, kriminalna grupa se nije obeshrabrila već je nabavila novu letelicu. Međutim, drugi helikopter presretnut je 9. decembra u Kabezaz de San Huan kada je izvršio "narko-let" od Sevilje do Maroka. Tada je uhapšeno tri osobe, uključujući i srpskog pilota. Navodi se da je drugi helikopter kupljen legalno u Nemačkoj za pola miliona evra i da je kamionom dopremljen u Španiju. http://leconomiste.com/flash-infos/maroc-espagne-des-helicopteres-pour-transporter-le-haschich - Civilna garda uočila je srpskog pilota kada je spuštao helikopter na farmu Las Kabezaz de San Huan. Tamo su bila dva muškarca koja su čekala da preuzmu pošiljku. Pilot je shvatio da je otkriven i uspeo je da se oslobodi tereta bacanjem u more. Policija je tada bez uspeha pretražila helikopter. Pilot je napustio farmu i krenuo prema Maroku ali se ubrzo nakon toga vratio na drugu parcelu gde je uhapšen - navode španski mediji. Nekoliko dana ranije, srpski pilot je stigao u Sevilju iz Švajcarske gde ima prebivalište. Kako pišu mediji, jedan toliko stručan pilot poput njega može da naplati i 100.000 evra po letu. Njegov posao bio je da preuzme robu, odveze je i ide kući. - Veoma je teško otkriti takvu vrstu leta jer su piloti veoma iskusni, nisko lete po mraku i veoma su brzi - rekao je kapetan Ernesto Segura Iglesias, šef španske policije. Nakon otkrića drugog helikoptera, izvršena su četiri pretresa u provincijama Malage i Sevilje. Kako se navodi, međunarodna narko-organizacija imala je logistički tim koji je bio zadužen za održavanje helikoptera i gorivo, kao i mehaničare koji su ih redovno tehnički kontrolisali. Takođe, navodi se, imali su farme poslovanja i veliku mrežu mehanizama za popravku helikoptera. Trgovci su takođe koristili brodove da sakriju helikoptere modifikovane za prenos droge. Nose i do 900 kilograma droge po letu Moćni i lagani avioni, proizvedeni u Nemačkoj, poseduju kapacitet za nekoliko putnika, ali su ih trgovci drogom prilagodili da transportuju i do 900 kilograma droge. Kako pišu španski mediji, mehaničari su kosovskog porekla. Zaplenjena su tri vozila, brojni mobilni telefoni, instrumenti za letenje, mašine za brojanje kovanica, nakit, satovi visoke vrednosti i 18.000 evra zajedno sa brojnom dokumentacijom, navodi marokanski "h24info". https://www.h24info.ma/maroc/video-ex-pilotes-de-larmee-serbe-transportaient-haschich-entre-maroc-lespagne/ Svi pritvoreni treba da se pojave pred sudom, a imena srpskih pilota za sada nisu objavljena. Vlasti veruju da je organizacija potpuno srušena nakon što je uhvaćen helikopter i pilot, glavno sredstvo te kriminalne grupe. Godine 2015. u planinama Andaluzije srušio se jedan krijumčarski helikopter koji je leteo bez osvetljenja kako bi izbegao Špansku civilnu gardu. Pilot i kopilot su poginuli, a kasnije je albansko Ministarstvo odbrane potvrdilo da se radi o njihovim oficirima koji su zatražili otpust od 12. do 31. januara ali ne i dozvolu za putovanje u inostranstvo.
  23. Danijela

    Srpski heroj sa 70 rana

    Prošao albansku golgotu, a posle rata MOLIO VLAST ZA POMOĆ da ne umre od gladi Budimir Davidović bio je učesnik Balkanskih i Prvog svetskog rata gde je zadobio ukupno 70 rana. Za svoje junaštvo je odlikovan najvišim vojnim odlikovanjima, a onda je kao ratni invalid jedva sastavljao kraj sa krajem. Foto: Međuopštinski istorijski arhiv Čačak / Promo Budimir Davidović (stoji u sredini) Budimir Davidović (1890-1980) je kao iskusni ratnik iz Balkanskih ratova učestvovao tokom Prvog svetskog rata u borbama protiv Austrougara i bugarskih vojnika. Prošao je albansku golgotu, stigao do Krfa i bio jedan od učesnika proboja Solunskog fronta. Izviđač iza neprijateljske linije Njemu su se poveravali najteži izviđački zadaci, a on je hrabro prelazio neprijateljske linije, fraćao se i podnosio izveštaje o brojnosti kretanju neprijatelja. Nekoliko puta su njegovi saborci pomislili da je poginuo kada su se začuli pucnji na strani neprijateljske vojske i svaki put ih je Budimir obradovao kada se posle dan ili dva skrivanja i izviđanja vraćao u četu. Ponekad bi sa sobom doveo i ratnog zarobljenika što je bilo izuzetno važno našoj vojsci za otkrivanje više informacija o neprijateljskim planovima. Poslednju borbu imao je kao pripadnik jurišne čete u koju se prijavio početkom 1918. godine. Prilikom napada na položaje Krvavi Zub - Obla Čuka, Kravice - Zapadni Veternik usledila je borba prsa u prsa sa brojčano nadmoćnijim neprijateljem. 17 uboda u jednoj borbi U toj borbi Budimir Davidović je bio ranjen sa sedamnaest uboda. U toku borbe na njega je bačena i ručna bomba zbog koje mu je amputirana desna ruka, a u bolnici je izvađeno iz njegovog tela 74 parčeta od bombe. - Napravismo pokolj, ali izbodeše me na 17 mesta... - navode se Davidovićeve reči u knjizi "Vitezi slobode" Milana Šantića. Dok se oporavljao u bolnici, dobio je drugi put najveći srpski orden, Karađorđevu zvezdu sa mačevima, a saveznički, francuski general Gijom skinuo je sa svojih grudi Orden francuske Legije časti i rekao: "Junače, ti više nego ja zaslužuješ da nosiš ovo visoko odlikovanje. Hiljadili se takvi junaci!" Foto: Wikipedia Nagrađen je sa najznačajnijim ordenjem priznanjima Tako je hrabri Davidović za svoje junaštvo nagrađen sa sve Karađorđeve zvezde sa mačevima, Ordenom Legije časti, Ordenom Belog orla s mačevima, Obilićevom medaljom za hrabrost i Albanskom spomenicom. Ali kao što je i pretpostavljao da će kao invalid bez ruke teško moći da obrađuje svoju zemlju, te je zbog toga još na frontu razmišljao da sebi oduzme život, Budimira je nakon oslobođenja i povratka u Srbiju snašla sudbina mnogih njegovih saboraca koji su ostali invalidi. "Umirem od gladi na čačanskoj kaldrmi" Bio je prisiljen da radi u nadnici kod drugoga, a pošto je bio bez ruke, ljudi su ga u početku zapošljavali najviše iz sažaljenja. Posle je nosio mleko u Čačak, bio monopolski kontrolor, služitelj u poreskoj upravi, pa je bio u nešto boljoj situaciji. Ipak, godine su prolazile i za ovog junaka bez ruke je život bio sve teži. Ovome svedoči i potresno pismo koje je 24. aprila 1942. uputio predsedniku srpske vlade Milanu Nediću. "Molim vas da mi se dodeli nešto pomoći pošto nemam nikakvih drugih prihoda, star sam i sakat, umirem od gladi na čačanskoj kaldrmi sa ženom i još dvoje sitne dece". Uspeo je da doživi duboku starost kada je 1980. preminuo u Čačku, u svojoj 90. godini. https://www.blic.rs/riznica/srpski-heroj-sa-70-rana-prosao-albansku-golgotu-a-posle-rata-molio-vlast-za-pomoc-da/xqwmdd6
×
×
  • Креирај ново...