Drago Bojić: Naša društva su društva zlikovaca, vrline su odbačene

[Милан Ракић]

Bosanski franjevac, teolog i publicista Drago Bojić spada u red onih rijetkih intelektualaca u BiH koji se još uvijek može s pravom nazvati intelektualcem.

Čovjek koji uprkos raznim pritiscima ne odbija kritički govoriti o problemima s kojima se suočava poslijeratno bh. društvo u intervjuu za agenciju Patria govori o vezi između religije i politike, zloupotrebi religije u političke svrhe...

NAP: Posljednji popis stanovništva u BiH pokazao je da se većina stanovništva deklariše kao vjernici, a čini se da nikad nije bilo više kriminala, međusobne mržnje među ljudima, što je suprotno onome što bi istinski vjernici trebali da osjećaju. Kako objašnjavate taj fenomen?

Bojić: To što se neko deklarira religioznim ili vjernikom još uvijek ništa ne govori o sadržaju i kvaliteti njegove vjere. Ljudi su devedesetih godina na ovim prostorima masovno prigrlili religiju jer su osjetili da dolazi „vrijeme religije“ i da će u novonastalim društvima religija imati veliku moć. Mnogi su preko religije došli do pozicija i moći jer je religijska pripadnost uz nacionalnu garantovala i garantuje povoljniji društveni status, bolji posao, karijeru. Zbog toga se tako veliki broj ljudi i danas izjašnjava vjernicima.

Istodobno, oni koji ne pripadaju ni jednoj religijskoj zajednici u našim društvima se stigmatiziraju i nije jednostavno izdržati prezir i gnjev vjernika. Pogledajte kako se ova društva odnose prema djeci koja ne pohađaju vjeronauku i njihovim roditeljima. Oni su dehumanizirani, smatra ih se ljudskom šljamom i najradije bi ih se odstranilo iz društva. Za takav odnos prema ljudima izvan religijskih zajednica najveću odgovornost snose vjerski službenici koji svojim istupima protiv ateista rasplamsavaju mržnju prema njima.

Kad govorimo o vjeri na našim prostorima, ovdje je riječ prije svega o vjeri kao pripadnosti vjerskoj zajednici i o njezinom identitarnom, tradicijskom, kulturološkom i folklornom aspektu. Riječ je, dakle, o manifestativnoj, paradnoj i obrednoj vjeri koja ne zahvaća dublje u čovjekov život, pogotovo ne kad je riječ o moralnosti. Zato se i događa da baš oni koji najviše u javnosti mašu svojom vjerom, često čine najgora zla i najveće zločine. Pod plaštom vjere i s Božjim imenom na usnama sve je dopušteno i sve se može opravdati. Gotovo svi ratni zločinci su vjernici, puna su ima usta vjere i Boga. Vjernicima se smatraju i oni koji su opustošili ovu zemlju, koji pljačkaju javno dobro, koji eksploatiraju radnike. I kriminalci se pozivaju na Boga. Bog je nezaštićen i svako se može pozivati na njega.

NAP: Često ste govorili o sponi između HDZ-a i Katoličke crkve u BiH. Postoji li unutar crkve neka snaga, i koliko je ona jaka, koja se može suprotstaviti zloupotrebi vjere u političke svrhe?

Bojić: Postoje pojedinci koji ne podržavaju tu spregu, ali njih je premalo da bi nešto promijenili. Taj otpor uzima puno energije, troši ljude i mnogi se umore i zašute. Većina u vjerskim zajednicama spregu s politikom i nacionalnim strankama ne doživljava kao zloupotrebu vjere nego kao trenutno opravdano i nužno stajanje uz svoj „napaćeni narod“, kako se to često kaže. Budući da to i političkim i vjerskim elitama donosi korist, svim sredstvima nastoje održati taj savez.

Dobri odnosi s političarima iz HDZ-a donose katoličkim vjerskim službenicima lične koristi, a zajednicama ili institucijama koje vode izdašne donacije. Budući da HDZ ima veliku moć i budući da političari te stranke na različitim nivoima raspolažu s finansijskim sredstvima i odlučuju o donacijama, mnogi katolički svećenici im se uliznički izručuju, a odužuju im se tako što ih podržavaju na izborima i što ih povodom velikih blagdana stavljaju u prve redove crkava. Taj savez i ljubav preko donacija i oltara savršeno funkcionira i on će trajati dok god i jedna i druga strana budu od toga imale koristi.

NAP: HDZ godinama opstaje na vlasti na matrici o ugroženosti Hrvata, a čini se da Hrvati najčešće odlaze iz zemlje iz onih sredina gdje HDZ više od 20 godina ima apsolutnu vlast. Ništa bolja nije situacija ni s drugim krajevima u zemlji gdje vladaju neke druge stranke koje sebe vide kao ekskluzivne zaštitnike nacionalnih interesa poput SDA ili SNSD-a. Kako je moguće da ljudi ne vide to?

Bojić: Moć spomenutih stranaka proizlazi iz toga što vladaju općim dobrom, prirodnim resursima, javnim institucijama, nacionalnim (boračkim i braniteljskim) udruženjima i organizacijama. Oni koji su zaposleni u tim ustanovama ili pripadaju tim organizacijama su uglavnom njihovo glasačko tijelo i te stranke u svake izbore ulaze s ogromnom prednošću pred drugima. Imaju moć, novac i zastrašene i ucijenjene ljude koji rade ono što vođe i političke stranke od njih traže jer od toga imaju korist. Oni drugi koji nisu na nacionalnim i političkim jaslama su također zastrašeni i rijetko se usude suprotstaviti vladajućim elitama. Politika zastrašivanja koju provode velike stranke je stvorila društvo straha.

Ovo je društvo dvostruke zastrašenosti – i onih koji su dio vladajućih stranaka jer im ne smiju uskratiti svoju lojalnost i onih koji nisu u njima jer se ne usude suprotstaviti. Prvi su desubjektivizirani i depersonalizirani poslušnici koji moraju njegovati kult ličnosti svojih vođa i nacija. Drugi se uglavnom povlače u šutnju ili u nemogućnosti da išta promijene odlaze iz zemlje. Oni rijetki koji se ipak usude javno i kritički progovoriti izloženi su preziru i mržnji, a ponekad i prijetnjama ostrašćene i militantne stranačke mašinerije.

Ljudi ponajviše odlaze zbog lošeg socijalnog stanja u državi, ali nije zanemariv ni broj onih koji odlaze zbog toga što ne vide nikakvu perspektivu u ovoj politički nesređenoj i socijalno nesigurnoj zemlji i što ne žele živjeti u strahu, dugoročno ucijenjeni i poniženi, najčešće od vlastitih nacionalnih lidera, stranaka i njihovih politika.

NAP: Poslijeratni period na prostoru zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije može se nazvati i periodom revizije historije. Veliku ulogu u tome da nekadašnji zločinci postanu ugledne ličnosti odigrale su i vjerske zajednice. Kako je moguće da vjerski zvaničnici veličaju zločince, gdje je tu moral?

Bojić: Kad vjerski zvaničnici ili ljudi općenito veličaju ratne zločince, onda time nedvosmisleno pokazuju da nemaju ništa protiv zločina koji su počinjeni u njihovo ime ili za njihovu nacionalnu ili vjersku stvar. Štoviše, oni smatraju da su to herojska djela i veličanjem ratnih zločinaca žele dijelom participirati u kolektivnom zlu. Još davno je Hannah Arendt pisala da se moral srušio u puke mores – navike, običaje, proizvoljne konvencije – ne kod kriminalaca, već kod običnih ljudi, kod onih koji nisu ni pomišljali na to da dovedu u sumnju moralne propise sve dok su bili društveno prihvaćeni. Ratni zločini i ratni zločinci su društveno prihvaćeni, oni su u temeljima ovih društava i zato podršku ratnim zločincima mnogi smatraju moralno ispravnom i opravdanom.

Njemački filozof Immanuel Kant na jednom mjestu kaže da niko ko bi proveo život među zlikovcima, ne poznajući nikoga drugoga, ne bi mogao imati pojam vrline. Naša društva su prvenstveno društva zlikovaca u kojima su vrline zgažene i odbačene. Kako onda očekivati od novih naraštaja da ne postanu zlikovci kad žive i odrastaju među zlikovcima i kad vide da zlikovci bolje prolaze u životu!?

NAP: Rijetki su intelektualci u ovoj zemlji koji se usude dići svoj glas protiv nepravde, a javnost od njih očekuje da baš oni budu najglasniji. Zašto je to tako?

Bojić: Pojam intelektualca je pervertiran. Ko se sve ne smatra intelektualcem i koga se sve ne naziva intelektualcem. Ako uz pojam intelektualca uz mišljenje, obrazovanje, znanje i kompetenciju vežemo i etičnost i odgovornost, onda je takvih intelektualaca na ovim prostorima iznimno malo. Riječ je uglavnom o nacionalnim, političkim – režimskim „intelektualcima“. Oni su uzurpirali javni prostor i okupirali najvažnije društvene institucije – od obrazovnog sistema do kulturnih ustanova. Riječ je uglavnom o bahatim i nadmenim mediokritetima, neobrazovanom i nemislećem ološu – plagijatorima nezajažljivih ambicija. Onaj mali dio odgovornih i časnih intelektualaca je nemoćan pred tom ruljom. Ali, ako ništa drugo, nije mala stvar pružati otpor i smetati.

NAP: Papa Franjo je od samog početka svog mandata pobrao simpatije ljudi širom svijeta, pa i onih koji se ne deklarišu kao katolici. Svojim djelovanjem izazvao je i dosta kritika unutar same katoličke crkve. Šta mislite o njemu?

Bojić: Ono što je posebno važno u vezi s papom Franjom jest njegova kritika Katoličke crkve pri čemu najčešće upire prstom u one koji imaju najviše službe i najveću moć zbog čega ga mnogi i u Crkvi ne podnose, optužuju ga za hereze i najradije bi ga se riješili. To što on čini donosi korist i drugim religijama u svijetu jer svojim riječima i postupcima pokazuje da religija ima i svoje drugo – humano lice.

Haris LJEVO