Песма за лаку ноћ

[Снежана]

[Снежана]

 

 

Niko na nebu ne spava. Niko, niko.
Ne spava niko.
Stvorovi meseca njuše i kruže oko svojih koliba.
Doći će iguani živi da grizu ljude što ne snivaju,
i onaj što bježi slomljena srca srest će na uglovima
nevjerojatnog krokodila mirnog pod blagim prosvjedom zvijezda.

Niko na svijetu ne spava. Niko, niko.
Ne spava niko.
Neki pokojnik na najdaljem groblju
već se tri godine žali
jer u koljenu ima suhi pejzaž;
a dijete, što ga pokopaše jutros, plakaše tako
da je trebalo dozvati pse, da bi umuklo.

Nije život san. Ustajte! Ustajte! Ustajte!
Mi padamo niz stepenice da bi jeli vlažnu zemlju
ili se penjemo oštricom snijega sa horom dalija mrtvih.
Al zaborava ni sna nema:
živo meso. Poljupci vežu usta
u čvor mladih žila,
i onaj koga boli njegov bol, boljeće ga stalno,
i onaj ko se plaši smrti, nosiće je na ramenima.

Jednoga dana
konji će živjeti u krčmama
i pobješnjeli mravi
navaliće na žuta nebesa skrivena u očima krava.
Drugoga dana
vidjećemo uskrsnuće isušenih leptira
i hodajući tako pejzažom sivih spužvi i nijemih brodova
vidjećemo kako sja naš prsten i kako nam izviru ruže iz jezika.

Ustajte! Ustajte! Ustajte!
One što još imaju ožiljke pandže i pljuska,
onog dječaka što plače, jer ne zna za pronalazak mosta,
ili ovog prolaznika što još ima samo glavu i jednu cipelu,
treba odvesti do zida gdje čekaju iguani i zmije,
gdje čekaju medvjeđi zubi,
gdje čeka sasušena ruka djeteta
a kamilina koža kostreši se žestokom plavom drhtavicom.

Niko na nebu ne spava. Niko, niko.
Ne spava niko.
Ali ako neko sklopi oči,
šibajte ga, drugovi moji, šibajte!
Neka bude panorama otvorenih očiju
i gorkih upaljenih rana.
Niko na svijetu ne spava. Niko, niko.
Već sam rekao.
Ne spava niko.
Ali ako neko noću ima suviše mahovine na sljepoočnicama,
otvorite poklopce, da vidi pri mjesečini
lažne pehare, otrov i mrtvačku lubanju pozorišta.


Federico Garcia Lorca, ''Besani grad (Nokturno na Bruklinskom mostu)'' 

 

 

[Снежана]

 

 

Mora da je bio neki stvarno divan san,
Kad tako divno počne dan
U daljini zvona, zvuče kao Oda radosti
Rublje sa balkona ima boje tvoje mladosti
Al u tebi još je noć
Drukčija od drugih noći

Sanjala si da si sretna,
Da si sretna
Sanjala si da si sretna,
Da si sretna

Nekako mekan je zrak,
U njemu ostavljaš mirisan trag
Osjećaš ljubav za sve što te pogledom prate

Ti si osmjeh sto korača, pored trešnje rajskog plača
Tako jednostavna jesi da svi strahovi su smješni...
A kraj, ništa ne predstavlja za te
I svako te umjesto pozdrava,
Pita kad ćes opet doći

Sanjala si da si sretna...

 

[Снежана]

 

[Снежана]

 

[Снежана]

 

 

u meni spava i propali cirkus
sa šatrom koja prokišnjava,
i mečkom koja nikada nije
naučila trik do kraja...

ceo jedan život na točkovima,
sa smaknutim tregerima, umiva se
na poljani, nad lavorom,
u magli svežeg novembarskog jutra
vino iz vojničke, limene šolje,
doručak sa masnog papira
iz samoposluge,
i klovnovski nos u džepu
za svaki slučaj...

ako osmesi zataje!

svaka ta šarena razglednica očiju
spava u meni
hiljadu sudbina, hiljadu tuga

spava i kratkotrajna toplina
kao prijateljstvo malog
krotitelja lavova i vetrova,
sa devojčicom iz ulice pored
i onda minut posle
prvog poljupca,
iznenadno pakovanje
- nove svetkovine i vašari zovu,

mašu u uštirkanom
prazničnom iščekivanju

slava je već raspremila po dvorištu
kraj crkvice, đakonije brkatih vernica

vetar njiše suknje postavljenih stolova
između namrštenih hrastova,
i bunara zaraslih u umivanje predaka
a sumrak nemarno raštrkava
po centru sela
svoje prve pijance za večeras

drugačije palanke šire ruke
poslastičarnice sa još
neprobanim kolačima
i minjonima za malog krotitelja

evo! sad osvetljavaju drvene izloge
koji još uvek mirišu na pradedovske
brke i kapute

sve to spava u meni

kao i kvarni trikovi, sitne prevare
podvaljivanje publici
i zubobolja i glavobolja
izlupane "kruške"
u luna parku pored

i svaki taj beg
vrišti u snu,

rastanci koji plaču
dok spavaju u meni

i zato lažem,
izmišljam bajku
za krotitelje
i kroćene

R.P.

...

 

[АлександраВ]

[Снежана]

Samo sklopi oči, tonemo
poljem snova toplih daleko
da, da mogu zna da bih
od sebe pustio je

Kao list da leti usamljena
nebom hladnih tudjih uzdaha
da, da mogu zna da bih
od sebe pustio je

Moda baš sad je u
mislima nekim samo glad
njeni su dani mastilo
bez boje nadanja


Divlje su oči elje, kao
pustinjska žedj ona zna
da krade poslednju kap sa usana
koje duvaju u jedra ljuavi
ona je moja pustinjska žedj
ona sme da krade
poslednju kap sa usana
koje duvaju u jedra ljubavi
Ti samo spavaj, spavaj
spavaj tako izgubljena
poljem snova topla daleka
da, da moze znaš da bi
iz tebe nestalo sve

 

https://www.youtube.com/watch?v=w9xbVQ4Xl_s

[Снежана]

 

[Снежана]

SAN

U tome potopljenom predelu
otkupljujem stvari koje nisam potpuno razumeo:
trave iz jednostavne botanike,
nešto raznovrsnije životinje,
dijaloge sa pokojnicima,
lica koja su u stvari maske,
reči veoma drevnih jezika
i ponekad stravu nesravnjivu
sa onom koju nam može pružiti dan.
Biću svi ili niko. Biću onaj drugi
koji, ne znajući, jesam, onaj koji je gledao
ovaj drugi san, moju javu. Onaj koji je u meni,
bez strasti, sa osmehom.

JL Borges

[Снежана]

Last night I dreamt
That somebody loved me
No hope - but no harm
Just another false alarm
Last night I felt
Real arms around me
No hope - no harm
Just another false alarm
So, tell me how long
Before the last one?
And tell me how long
Before the right one?
This story is old - I KNOW
But it goes on
This story is old - I KNOW
But it goes on

[Снежана]

IMA JEDNA ZVEZDA

Ima jedna zvezda
lukava lepa nevidljiva drska i zla
krije se kao da je nekog opljačkala
kao da je nekom kuću zatrla

Šta sve ne čine astronomi
šta sve ti šašavci u svom fanatizmu
pentraju se po sazvežđima zaviruju u pakao
ali te zvezde nigde nema

Zapostavili porodice
i danju i noću zure u nebesa
žene ih varaju sa trgovcima
žene na zemlji i nebesima

Nabavili najskuplje instrumente
konsultuju proroke jurodive na smrt osuđene
zmijama se pod jezike zavlače
evo već hiljadama godina pa ništa

Ekipe hemičara i fizičara
najpoznatiji svetski stručnjaci i nobelovci
iznose neverovatne dokaze i argumente
ali zvezde nema pa nema

Ni ciganke nisu pomogle
ni čuveni starci proslavljeni na lomačama
ni vlasnik svinje sa glavom pantera
ni svinja ni panter nisu pomogli

Ni muzičari nisu pomogli
još manje sobarice u novim hotelima
ako iko policija bi ukazala na neki trag
ali ni policija nije mogla

Ima jedna zvezda
ne samo u pesmama ne samo u snu
mađije i čini na nas je bacila
i daleko nas mlade odvela.

[Снежана]

ROMANSA MESEČARKA

Zeleno, volim te, zeleno.
Zelen vetar, zelene grane.
Brod na moru
i konj u planini.
Opasana senkom
ona sanja na verandi,
zelene puti, kose zelene,
sa očima od hladnog srebra.
Zeleno, volim te, zeleno!
Pod lunom Cigankom
stvari pilje u nju
a ona ih ne vidi.

Zeleno, volim te, zeleno!
Velike zvezde od inja
dolaze sa ribom senke
što otvara put zori.
Smokva trlja vetar
korom svojih grana,
a breg, mačak lupež,
ježi svoje ljute agave.
Ali ko će doći? I odakle?
Ona čeka na balkonu,
zelene puti, kose zelene,
sanjajuci gorko more.

-Kume, daću ti
konja za kuću,
sedlo za njeno ogledalo,
nož za njen ogrtač.
Kume, dolazim krvareći
iz Kabrinih klanaca.
-Kad bih mogao, mladiću,
lako bi se nagodili.
Ali ja više nisam ja
niti je moj dom više moj.

Kume, hoću da umrem
pristojno u svojoj postelji
od čelika i, ako je moguce,

sa holandskim čaršavima...
Zar ne vidiš moju ranu
od grudi do grla?

-Trista crnih ruža
pokrivaju tvoj beli grudnjak.
Krv ti vri i miriše
oko pojasa.
Ali ja više nisam ja
niti je moj dom više moj.

-Pusti me bar
na visoke verande,
pusti me da se popnem! Pusti me
na zelene verande.
Verandice mesečeve,
gde kaplje voda.

Već se penju dva kuma
na visoke verande.
Ostavljajući trag krvi.
Ostavljajući trag suza.
Drhtali su krovovi,
fenjerčići od lima.
Hiljadu staklenih defova
ranjavalo je zoru.

Zeleno, volim te, zeleno!
Zelen vetar, zelene grane.
Dva kuma su se popela.
Širok vetar ostavljao je
u ustima čudan ukus
žuči, mentola i bosiljka.

-Kume, gde je, reci mi,
gde je tvoje gorko devojče?
-Koliko puta te je čekala
sveža lica, crne kose,
na toj zelenoj verandi.
Nad ogledalom bunara
Ciganka se njiha.
Zelene puti, kose zelene,

sa očima od hladnog srebra.
Mesečev stalaktit od leda
drži je nad vodom.
Noć je postala intimna
kao mali trg.

Pijani su žandari
lupali na vrata.
Zeleno, volim te, zeleno!
Zelene vetar, zelene grane.
Brod na moru
i konj u planini.”

― Federico García Lorca

 

 

[Снежана]

 

[Снежана]

Danju kod kuće a noću ulicom
Ulični svirači
Sviraju da zaglune mir
Pod tamnim nebom mi jasno vidimo

Lampa je puna naših očiju
Mi živimo u našoj dolini
U našim zidovima našem cveću našem suncu
U našim bojama i našoj svetlosti

Prestonica sunca
Sazdana je po slici nas samih
I u skloništu naših zidova
Naša vrata su vrata ljudi

Pol Elijar