Kur’an i SEDAM SVEIH HRISCANSKIH MUCENIKA EFESKIH

[Благовесник]

 

 

 

 

 

 

                                         Žitije Svetih sedam mučenika Efeskih  

 

17.08. (04.08.)


Св. Седам Отрока у Ефесу 

- Велико гоњење хришћана беше за време _{цара Декија}. Сам цар дође у Ефес, и ту приреди хучно и бучно празновање у част мртвих идола али и грозан покољ хришћана. Седам младића, војника, уздржаше се од скверног жртвоприношења, и усрдно се мољаху Богу јединоме да спасе род хришћански. Они беху синови најугледнијих старешина Ефеских, и њихова имена беху: Максимилијан Јамвлих, Мартинијан, Јован, Дионисије, Екзакустодијан и Антонин. Када и они беху оптужени код цара, они се склонише на једно брдо иза Ефеса, зв. Охлон, и ту се скрише у некој пећини. Кад то цар сазна, нареди, да се пећина зазида. Бог пак по далекосежном промислу Своме пусти на младиће један чудноват и дуготрајан сан. Царски дворјани, Теодор и Руфин, потајни хришћани, дадоше узидати и један ковчежић од бакра са оловним плочама, на којима беху исписана имена ових младића и њихова мученичка смрт у време цара Декија. Прошло је од тада преко 200 година. У време цара Теодосија Млађег (408. - 450.) наста велики спор око васкрсења мртвих. Јер беху неки што посумњаше у васкрсење. И цар Теодосије беше у великој жалости због тога спора међу верним; и мољаше се Богу цар, да би Бог неким начином објавио истину људима. У то време буре у цркви чобани неког Адолија, који поседоваше брдо Охлон, почеше правити торове за овце, и узимаху камен по камен од оне пећине. Тада се отроци пробудише одсна, млади и здрави какви су и заспали. И то се чудо разгласи на све стране, те и сам Теодосије дође са великом свитом и с умилењем разговараше с младићима. После недељу дана они поново заснуше сном мртвим, да чекају опште васкрсење. Цар хтеде да положи тела њихова у златне ковчеге, али му се они на сну јавише и рекоше му, да их остави на земљи како су били и полегали.
 

 

 

 

 

 

Kur'an - Ashabul-kehf (spavači u pećini)

 

 

Hvaljen neka je Allah, koji Svome robu objavljuje Knjigu, i to ne iskrivljenu, nego

 

ispravnu, da teškom kaznom, koju će On dati, opomene, a da vjernike koji čine dobra djela divnom nagradom obraduje,

 

u kojoj će vječno boraviti,

 

i da opomene one koji govore: "Allah je Sebi uzeo sina."

 

O tome oni ništa ne znaju, a ni preci njihovi. Kako krupna riječ izlazi iz usta njihovih! Oni ne govore drugo do neistinu!

 

Pa zar ćeš ti za njima od tuge svisnuti, ako oni u govor ovaj neće da povjeruju?

 

Sve što je na Zemlji Mi smo kao ukras njoj stvorili da iskušamo ljude ko će se od njih ljepše vladati,

 

a Mi ćemo nju i golom ledinom učiniti.

 

Misliš li ti da su samo stanovnici pećine, čija su imena na ploči napisana, bili čudo među čudima Našim?*

 

Kad se nekoliko momaka u pećini sklonilo pa reklo: "Gospodaru naš, daj nam Svoju milost i pruži nam u ovom našem postupku prisebnost",

 

Mi smo ih u pećini tvrdo uspavali za dugo godina.

 

Poslije smo ih probudili da bismo pokazali koja će od dvije skupine bolje ocijeniti koliko su vremena proboravili.

 

Ispričaćemo ti povijest njihovu -  onako kako je bilo. To su bili momci, vjerovali su u Gospodara svoga, a Mi smo im ubjeđenje još više učvrstili.

 

Osnažili smo bili njihova srca kad su se digli i rekli: "Gospodar naš -  Gospodar je nebesa i Zemlje, mi se nećemo pored Njega drugom bogu klanjati, jer bismo tada ono što je daleko od istine govorili.

 

Narod ovaj naš je mimo Njega druge bogove prihvatio, zašto jasan dokaz nije donio o tome da se treba njima klanjati? A ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu iznosi neistinu?

 

Kad napustite njih i one kojima umjesto Allahu, robuju, sklonite se u pećinu, Gospodar vaš će vas milošću Svojom obasuti i za vas će ono što će vam korisno biti pripremiti."

 

I ti si mogao vidjeti kako Sunce, kada se rađa - obilazi pećinu s desne strane, a kada zalazi - zaobilazi je s lijeve strane, a oni su bili u sredini njezinoj. To je dokaz Allahove moći! - kome Allah ukaže na Pravi put, on će Pravim putem ići, a koga u zabludi ostavi, ti mu nećeš naći zaštitnika koji će ga na Pravi put uputiti.

 

I pomislio bi da su budni, ali oni su spavali; i Mi smo ih prevrtali sad na desnu, sad na lijevu stranu, a pas njihov, opruženih prednjih šapa, na ulazu je ležao; da si ih vidio, od njih bi pobjegao i strah bi te uhvatio.

 

I Mi smo ih, isto tako, probudili da bi jedne druge pitali. "Koliko ste ovdje ostali?" - upita jedan od njih. - "Ostali smo dan ili dio dana" - odgovoriše. "Gospodar vaš najbolje zna koliko ste ostali" - rekoše. "Pošaljite, jednog od vas s ovim srebrenjacima vašim u grad, pa nek vidi u koga je najčistije jelo i neka vam od njega donese hrane i neka bude ljubazan i neka nikome ne govori ništa o vama,

 

jer, ako oni doznaju za vas, kamenovaće vas ili će vas na silu u svoju vjeru obratiti, i tada nikada nećete ono što želite postići!"

 

I Mi smo, isto tako, učinili da oni za njih saznaju, da bi se uvjerili da je istinito Allahovo obećanje i da u čas oživljenja nema nikakve sumnje,* kada su se između sebe o njima raspravljali, i rekli: "Sagradite na ulazu u nju ogradu, Gospodar njihov najbolje zna ko su oni." A onda oni do čijih se riječi najviše držalo rekoše: "Napravićemo na ulazu u nju bogomolju!"

 

Neki će reći: "Bila su trojica, pas njihov je bio četvrti", a neki će govoriti: "Bila su petorica, pas njihov je bio šesti", nagađajući ono što ne znaju, dok će neki reći: "Bila su sedmorica, a pas njihov bio je osmi." Reci: "Gospodaru mome je dobro poznat njihov broj, samo malo njih to zna. Zato ne raspravljaj o njima osim površno, i ne pitaj o njima od njih nikoga!"

 

I nikako za bilo šta ne reci: "Uradiću to sigurno sutra!” - ne dodavši:

 

“Ako Bog da!” A kada zaboraviš, sjeti se Gospodara svoga i reci: “Gospodar moj će me uputiti na ono što je bolje i korisnije od ovoga.”

 

A oni su ostali u pećini svojoj tri stotine i još devet godina.

 

Reci: "Allah najbolje zna koliko su ostali; tajne nebesa i Zemlje jedino On zna. Kako On sve vidi, kako On sve čuje! Oni nemaju drugog zaštitnika osim Njega, a On ne uzima nikoga u odlukama Svojim kao ortaka."

 

Kazuju iz Knjige Gospodara svoga ono što ti se objavljuje, niko ne može izmijeniti riječi Njegove, pa ni ti; osim kod Njega, nećeš naći utočišta nikakva.

 

Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i navečer u želji da naklonost Njegovu zasluže, i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovome svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili, koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti

 

i reci: "Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće - neka vjeruje, a ko hoće - neka ne vjeruje!" Mi smo nevjernicima                        pripremili vatru čiji će ih dim sa svih strana obuhvatiti;  ako zamole pomoć, pomoći će im se, hoće,                                                                  

tekućinom poput rastopljene kovine koja će im lica ispeći!

 

 

 

 

 

                                    Muslimanski komentar

 

- ...U želji da pružimo što više informacija, a obzirom da nismo bili u mogućnosti pronaći vjerodostojne hadise o ovoj temi, odlučili smo se konsultirati neka muslimanska predanja o ashabima kehfa (spavačima u pećini) do kojih smo došli, kao i neke izvore iz kršćanske tradicije, te da na bazi toga, moleći dragoga Allaha za oprost i uputu, pokušamo predočiti nešto širi opis ovoga znamenitog događaja.

Pomenuti izvori nas upućuju da ovaj događaj vremenski lociramo u vremenu između Isāa, alejhisselam, i Muhammeda, alejhisselam, a prostorno na teritoriju Rimskog carstva, i to jedinstvenoga carstva vjernog tradicionalnoj mnogobožačkom rimskoj vjeri u vrijeme ulaska mladića u pećinu, i kasnije, u vrijeme njihova buđenja, Bizanta (istočnoga carstva) kada je kršćanstvo već bilo prihvaćeno kao službena vjera.[7]

U vrijeme nedugo nakon prvog boravka Mesiha Isāa, alejhisselam, na Zemlji Rimska carevina bila je poprište mnogih burnih zbivanja između kojih nas ovom prilikom najviše interesuju vjerska gibanja unutar ovoga ogromnog prostora. U to vrijeme rimski vladajući krugovi kao i većina naroda baštinili su tradicionalnu mnogobožačku vjeru, u velikoj mjeri zasnovanu na vjerskoj tradiciji antičke Grčke. Ali, ogromni duhovni podsticaj istinske vjere Allahove izazvan djelom Mesiha Isāa, alejhisselam, izazvao je snažne vjerske procese čiji su talasi počeli podrivati vjersku osnovu Rima. Mnogobožački autoriteti Rima morali su se suočiti sa egzistiranjem tri izražene vjerske skupine, jevreja, kršćana i muslimana,[8] u svojoj državi, čijeg su se djelovanja ozbiljno plašili. Zavedeni od strane prokletoga Iblisa i njegovih vojski započeli su sa brutalnim progonima pripadnika svih ovih skupina. Tako su prve decenije i stoljeća nakon prvog boravka Isāa, alejhisselam, uglavnom bili obilježeni žestokim progonima svih monoteista na područjima pod rimskom upravom.U tim teškim vremenima[9] živjeli su u maloazijskom gradu Efsusu[10] mladići, čestiti vjernici, muslimani, koji su predmet našega interesovanja. Izgleda da je u tom gradu živio značajan broj muslimana, Isāovih, alejhisselam, valjanih sljedbenika. Međutim, nad njima i njihovom vjerom stalno je visila prijetnja brutalnih rimskih progona. Stanje se naročito zakomplikovalo kad je u grad stigao vladar Dekjanus.[11] Dekjanus je odmah izdao naredbe o najstrožijoj zabrani prakticiranja Isāove, alejhisselam, vjere i o obaveznom prinošenju žrtava rimskim božanstvima. Pretpostavljamo da je jedan broj vjernika ostao dosljedan i radije, hvala dragome Allahu, odabrao šehadet (mučeničku šehidsku smrt) negoli javno prakticiranje mnogoboštva, dok su mnogi među njima morali prikrivati svoju istinsku vjeru i javno se prikazivati mnogobošcima. Naši mladići su, kako se prenosi, bili sinovi uglednih ljudi bliskih Dekjanusu i po tome su osnovu i oni sami bili dio Dekjanusove dvorske svite. Čak se prenosi i to da su oni bili neposredni Dekjanusovi savjetnici. Živeći u takvoj sredini i obavljajući takve funkcije, bili su prisiljeni da kriju svoju islamsku vjeru. Vremenom su, družeći se međusobno, otvorili svoja srca jedni drugima i, shvativši da su svi muslimani, postali su nerazdvojni. Kriomice su, možda čak i na skrovitim mjestima u Dekjanusovu dvoru, padali dragome Allahu na sedždu. Jedne prilike se, po Allahovu dopuštenju, desilo da ih je neki uhoda otkrio za vrijeme ibadeta i prijavio ih Dekjanusu. Silnik je bio prepun bijesa, ali je ipak osjećao izvijestan respekt prema njihovim porodicama i, nadajući se da će se ''urazumiti'', ostavio im je rok od tri dana da se vrate ''vjeri cara svoga i predaka svojih''. Pošto je u ta tri dana Dekjanus namjeravao da napusti grad radi obilaska nekih drugih područja, mladići su vidjeli u tome svoju šansu. I pored svih pritisaka i kontrola kojima su bili izloženi, uz pomoć dragoga Allaha, uspjeli su se tajno sastati i dogovoriti se da zajedno pobjegnu iz grada jer su svi bili čvrsti u vjeri i ni na kraj pameti im nije bilo da prihvate mnogoboštvo. Pomoć plemenitog Gospodara svih svjetova svuda ih je pratila, pa su se uspjeli neopaženo izvući iz grada i sastati se na jednome mjestu izvan gradskih zidina. Sa istinskim pouzdanjem u dragog Allaha mladići su pošli na svoj put hidžre čvrsto riješeni da se ne vraćaju kući sve dotle dok prilike ne postanu bolje. Iz straha da ne bi bili opaženi nisu mogli uzeti konje, pa su morali ići pješice. Hodili su kroz divljinu najbrže što su mogli u želji da izmaknu što dalje od grada. Međutim, budući da su znali da će ih, iako imaju tri dana prednosti, Dekjanusovi progonitelji na konjima lahko stići i pohvatati, jasno im je bilo da se negdje moraju sakriti, i to negdje gdje ih niko neće moći pronaći barem dok bijes Dekjanusova malo ne splahne i pažnja tragalaca ne popusti. Išli su što su mogli dalje od uobičajenih puteva pa nikoga nisu sretali. Tako je bilo sve dok nedaleko od sebe ne primijetiše jednoga pastira koji je napasao stado ovaca. Vjerovatno u želji da od njega kupe hrane i dobiju informacije, ne htjedoše ga izbjeći već sa njim malo porazgovaraše. Oštroumni pastir je odmah uočio da su njegovi sagovornici bjegunci, pa su oni, pouzdavši se u dragoga Allaha, odlučili kazati mu punu istinu o sebi i svome bijegu od Dekjanusovog zuluma. Ispravnost njihove odluke da se oslone na dragoga Allaha i pastiru otvore svoja srca odmah se potvrdila jer je i čestiti pastir otkrio da je musliman, predan dragom Bogu i sljedbenik Isāa, alejhisselam. Zamolio ih je da i njega prime u svoj džemat (zajednicu) odlučivši da do kraja bude s njima, a oni su, naravno, s radošću na to pristali. Posjedili su još malo na tom mjestu u savjetovanju šta da čine i u kome pravcu da idu. Pastir je imao najbolji prijedlog. Rekao im je za jednu pećinu, koja je bila nedaleko od mjesta na kome su se nalazili, gdje je on ranije znao sklanjati ovce za vrijeme jake grmljavine i kiše. Iako su još uvijek bili isuviše blizu Efsusa ipak su odlučili da prihvate pastirov prijedlog jer se pećina, vjerovatno, nalazila u brdima podalje od svih uobičajenih puteva u jednom slabo pristupačnom kraju, a i pastir je bio ubijeđen da osim njega možda niko drugi i ne zna za nju.[12] Mada neke predaje kažu da je pastir jednostavno ostavio ovce da se kasnije nakon ispaše same vrate svome vlasniku, nama izgledaju prihvatljivije one koje kažu kako su oni sačekali na zakazanome mjestu dok pastir ne vrati ovce vlasniku i potom im se pridruži. Ovog smo mišljenja prvo jer je riječ o čestitim vjernicima koji nikako nisu htjeli iznevjeriti povjerenje koje je vlasnik stada imao u pastira i drugo zato što bi povratak samih ovaca u grad mogao navesti progonitelje da pođu u tome pravcu i potraže nesavjesnoga pastira.

Kad su se ponovo sreli na zakazanom mjestu i krenuli, svi zajedno se iznenadiše kad ugledaše kako ih slijedi pastirov vjerni pas, čuvar ovaca. Pobojali su se da ih pas lavežom ne oda progoniteljima pa su ga više puta pokušavali otjerati sve dok se nije desilo čudo, jasno znamenje dragog Allaha, kad je plemenita životinja progovorila ljudima razumljivim govorom. Mubarek pas[13] ih je upitao zašto ga uporno od sebe tjeraju kada je i on, kao i oni, spoznao dragoga Boga, svoga Gospodara, i kad želi da bude zajedno s njima na putu istine. Ushićeni i neizmjerno obradovani ovim veličanstvenim znamenjem prihvatili su psa u svoje društvo i brzo krenuli u pravcu pećine. Stigavši tamo, smjestili su se ispred pećine i malo se odmorili i okrijepili. Kad je pala noć ostavili su psa da stražari na ulazu u pećinu kako bi ih mogao na vrijeme upozoriti ako bi se neko počeo približavati, a oni se uputiše dublje ka njezinoj unutrašnjosti. Vjerna životinja je zalegla na mjestu gdje joj je rečeno ispruživši svoje prednje šape i čuvajući stražu, dok su oni pronašli jednu pogodnu odaju u sredini pećine i tamo se smjestili. Budući da su bili umorni brzo su zaspali. Dragi Allah je Onaj koji uzima duše onih koji umru kao i onih koji spavaju, pa zadržava duše umrlih kod Sebe, a vraća duše usnulih da se bude i borave na ovom svijetu do ispunjenja određenog im roka,[14] a kako u ovome slučaju uzvišena volja Njegova bi da mubarek mladići i njihov pas ostanu u snu tri stotine i devet lunarnih zemaljskih godina, oni utonuše u san koji će potrajati čitava tri stoljeća.

U međuvremenu se u gradu saznalo za njihov bijeg. Dekjanus je sakupio veliki broj konjanika i poslao ih da detaljno pretražuju okolinu kako bi ih što prije pronašli.

Kršćanska tradicija i jedan dio muslimanskih predanja kažu da su Dekjanus i njegovi progonitelji pronašli pećinu i zatekli ih u snu, a onda je zločinac odlučio kazniti ih tako da zazida ulaz u pećinu i žive ih zatrpa. Zlurado je razmišljao o njihovoj boli i očaju sutradan kada se probude i ustanove da su osuđeni na polaganu smrt u blokiranoj pećini, ali on ni zamisliti ne mogaše kakvo je samo veličanstveno znamenje u njima plemeniti Gospodar svih svjetova odredio čovječanstvu dati. Dvojica vjernika iz Dekjanusove pratnje koji su sakrivali svoju vjeru duboko pogođeni sudbinom mladića odlučiše ostaviti skriveni haber (vijest) o njima za buduće generacije. Inkognito urezaše njihova imena, rodove i opis svih događaja na jednu olovnu ploču koju su stavili u olovni kovčezić i tajno uzidali u jednom kraju zida kojim je zatvoren ulaz u pećinu. Pećina je ostala zazidana i njezini stanovnici zaboravljeni sve dotle dok, voljom dragoga Allaha, neposredno prije nego je došlo vrijeme buđenja mladića, jednom čovjeku nije na srce spuštena misao da kamenje iz zida iskoristi za gradnju vlastite štale ili drugoga objekta. Srušio je zid, ali ne i onaj njegov dio gdje je bio uzidan kovčezić sa pločom, i tako otvorio ulaz u pećinu. Nije imao nikakva interesa da ulazi unutra pa u tmini pećine nije primijetio niti psa koji je ležao sasvim blizu, a kamoli mubarek mladiće koji su bili dublje unutra. Kratko nakon toga mladići su se, Allahovom voljom, probudili. Uglavnom ovako o ovome govore kršćanske tradicije i uz njih jedan dio muslimanskih predanja.

Ali, iako naprijed pomenuti tok događaja manje više nalazimo u svim muslimanskim predanjima do kojih smo mogli doći, osim jednoga, nama je ipak logičnije i prihvatljivije mišljenje koje pronalazimo u tome preostalome izvoru, a po kome ni Dekjanus, ni bilo ko drugi, nije mogao naći pećinu i mubarek stanovnici pećine su bili skriveni sve do vremena njihovog buđenja. Naime, ovakvoga smo mišljenja, naravno ne negirajući sve ono što su čestiti i plemeniti Allahovi robovi uistinu o tome govorili, zbog toga što nas ono neobično kretanje Sunca asocira na to da otvor pećine nije bio zazidan, jer ako je zazidan onda se uopće ne vidi pećina i začudno kretanje Sunca nikako se ne bi moglo za nju vezati, dok je međutim, Kur'anom je časnim jasno[15] rečeno:

 

... I ti si mogao vidjeti kako Sunce, kada se rađa, obilazi pećinu s desne strane, a kada zalazi zaobilazi je s lijeve strane, a oni su bili u sredini njezinoj. To je dokaz Allahove moći ... (18:17)

 

Dakle, Kur'an časni kaže da bi eventualnom promatraču bilo sasvim vidljivo da Sunce zaobilazi pećinu sa desne strane pri izlasku i lijeve pri zalasku. Mi ovo razumijevamo kao znak da je pećina bila prepoznatljiva, kao i začudno kretanje Sunca oko nje, a to nikako nije mogla biti sa zazidanim ulazom, jer bi tada izgledalo da Sunce kruži oko neke stijene, a ne oko pećine. Isto tako, Kur'an nam govori i o jezovitome prizoru koji bi srce napunio strahom bilo kojemu eventualnom posjetitelju pećine, što opet može asocirati na to da se u pećinu moglo ući i otvor joj, prema tome, nije mogao biti zazidan.

Sve ovo je, ponavljamo, naše shvatanje i naše mišljenje koje imamo bez ikakve želje da, ponavljamo i to, negiramo ono što su velikani među muslimanima uistinu o tome rekli, a dragi Allah najbolje zna.

U svakom slučaju, mubarek mladići i njihov pas su snili mirnim i neometanim snom u jednome ''zamrznutom'' ambijentu koji je remetio samo povremeni dolazak meleka koji su okretali tijela spavača.[16]

Prolazile su godine, decenije i stoljeća. Vrijeme progona i patnji u Rimskom carstvu neumitno je prolazilo i sve više je Isāova, alejhisselam, vjera dolazila do izražaja, sve dok se na kraju, u doba imperatora Konstantina, nije dogodilo da njezina iskrivljena kršćanska varijanta, bude proglašena za zvaničnu i službenu vjeru Rimskog carstva. Nažalost, desilo se da iskrivljena varijanta Isāove, alejhisselam, istinske vjere, imenovana kao kršćanstvo, bude nametnuta za državnu vjeru čitavog carstva (dragi Allah zna svu savršenu mudrost i ljepotu Njegovog dopuštenja da se tako desi), pri čemu je istinska Isāova, alejhisselam, vjera iskrene i potpune predanosti jednome i jedinome uzvišenom Bogu (islam) zvanično bila potisnuta. Ali, i pored ovih i ovakvih historijskih činjenica, ipak je izvorni islam, čista vjera Mesiha Isāa, alejhisselam, bio prisutan u Rimskom carstvu.[17] Ajeti časnoga Kur'ana koji ljude iz grada Efsusa u vrijeme buđenja spavača prikazuju kao vjernike[18] daju nam, ako smo ih dobro razumjeli i protumačili, neoboriv dokaz da je u toj provinciji Bizanta bio pretežan broj pravih Isāovih, alejhisselam, sljedbenika, dakle muslimana. Moguće je čak možda i to, a dragi Allah najbolje zna, da je tadašnji vladar Bizanta[19] ispravno shvatao Isāovu, alejhisselam, vjeru i tako i sam bio jedan od istinskih vjernika, muslimana.[20]

U svakom slučaju predanja nam kazivaju kako je u to vrijeme među vjernicima bila poprilično raširena sumnja u proživljenje ljudi nakon smrti, odnosno njihovih tijela, jer se smatralo da je onosvjetski život samo život duša i da će tako samo duše, a ne i tjela, biti proživljene. To je svakako brinulo ispravno upućene vjernike i po svemu sudeći mnogi su od njih svesrdno i ustrajno upućivali dove dragome Allahu da milošću Svojom vjernike uputi na ispravno vjerovanje i po ovom pitanju. Dragi Allah, Svemilosni (Rahman), Milosni (Rahim) odredio je da te dove budu ispunjene i tako se desilo da su se naši mladići nakon proteka tolikih godina ponovo pojavili u ovosvjetskome toku historije čovječanstva.

Kad su se probudili, vjerovatno su po izvijesnom stepenu utrnuća i blagoj ukočenosti njihovih udova zaključili da su neuobičajeno dugo spavali. Razgibavajući se pokušavali su odgonetnuti koliko dugo su spavali. Naravno, nisu ni pomišljali da bi im san mogao trajati više od par desetaka sahata, pa su sva njihova razmišljanja išla ka dužini sna iskazanoj u sahatima. Uglavnom procijeniše da su spavali jedan dan, ili možda jedan dio dana. Jedan od njih bi zadužen da inkognito ode u grad i donese im čiste (halal) hrane. Kada je izašao iz pećine, ono što je vidio izuzetno ga je zbunilo. Planine i doline su istina bile iste onakve kakve ih je oduvijek pamtio, ali su svi detalji bili na neobjašnjiv način poremećeni. Hodeći ka gradu, neizrecivo zbunjen, vjerovatno je sam sebi u mislima postavljao pitanja kao što su na primjer: gdje je nestalo ono veliko drvo pored kojeg smo jučer prošli, kako je samo za jednu noć mogao biti iskopan ovoliko velik bunar, odakle onaj palminjak tamo kada ga još jučer nije bilo, i tome slično. Stigavši u grad njegova narastajuća zbunjenost dosegla je šokantni vrhunac kad je na ploči postavljenoj iznad ulazne kapije jasno pročitao natpis: La ilahe illallah ve Isā rūhullah.[21] Nije mogao da povjeruje, protrlja oči i opet pogleda, i uvjeri se da natpis uistinu stoji. Zbunjen uđe u grad pitajući se u sebi kako je to moguće kada bi jučer bio ubijen svako ko bi tako nešto samo i pomenuo, a kamoli postavio ploču sa takvim natpisom na javnome mjestu. Idući dalje bivao je sve više zbunjen jer je uočio da jegrad bio totalno drugačiji: zgrade, ulice, raspored objekata - sve se izmijenilo, i to samo za jednu jedinu noć. Nikoga od ljudi nije mogao prepoznati, a i njihov jezik je imao neki čudan akcent. Kada je kupljenu hranu pokušao platiti novcem koji je imao kod sebe suočio se sa začuđenim pogledima trgovca i pitanjem da li je to on pronašao kakvo blago iz starih vremena. Ništa mu nije bilo jasno. Kakvo blago, pa to su samo uobičajeni srebrni dukati, ništa neobično. Govorio je trgovcu da su srebrnjaci njegovi, da ih je jučer iz svoje kuće uzeo, ali trgovac je samo ponavljao pitanje i uporno ga ubjeđivao da kaže gdje je to blago, ujedno ga fiksirajući pogledom sa očitim nastojanjem da pronikne da li je njegova mušterija luda, ili je prepredenjak, ili ga pak pravi budalom. Sve ovo je privuklo pažnju i drugih ljudi koji su zbunjeno i znatiželjno gledali u srebrnjake iz davno minulih vremena i u čudnoga neznanca koji je uporno ponavljao da je novac njegov i da ga je još jučer uzeo iz svog doma. Na kraju, moguće pozvani od nekog od prisutnih, stigoše i gardisti. Trgovac im reče da je ovaj neznanac našao blago sa zlatnicima i srebrnjacima iz davnih vremena, ali uporno to negira ili zato što je lud, ili što je lukavi prepredenjak koji imitiranim ludilom želi izbjeći prijavljivanje blaga vlastima i plaćanje obaveznoga zekata (poreza) na njega. Gardisti su odlučili da ga sprovedu u palatu pred gradskoga vladara, da on donese odluku o ovome čudaku. Kada ga vojnici povedoše sa sobom, mladić se u sebi jako uplašio jer je znao da će ga Dekjanus sigurno prepoznati. Strah mu je navirao, ali su mu snažna vjera i tevvekul (pouzdanje) u dragoga Allaha učvrstili srce i u njeg ulili hrabrost. Bio je spreman na šehadet, ali su mu prizori koje je mogao vidjeti dok ga vojnici provodiše kroz gradske ulice davali išaret da možda mučenička smrt i nije neizbježna. Naime, i dalje sa čuđenjem i ogromnom zbunjenošću, ustanovio je da nigdje ne vidi niti jednoga jedinog idola, a još jučer grad ih je bio pun, tamo gdje je jučer stajao veliki idolopoklonički hram sada je bila sasvim druga zgrada. Razmišljao je da nije možda Dekjanus otišao u svoju prijestonicu, a da lokalni vladar, kojega je on postavio, nije idolopoklonik. Da se nešto veliko, izuzetno veliko zbilo, nešto što daje objašnjenje svim ovim čudnim stvarima koje je vidio još od izlaska iz pećine, već mu je prilično bilo jasno, a u to se potpuno uvjerio kad su ga vojnici uveli u palaču. On, koji je toliko boravio u Dekjanusovoj palači i znao svaki njezin kutak, osvjedočio se da to niti izbliza nije ista palača. Strah je prestao i sada je samo sa velikim interesovanjem posmatrao šta će se zbiti, u srcu osjećajući da će mu dragi Allah vrlo brzo dati sva objašnjenja. Doveli su ga do gradskoga vladara, i naravno to nije bio Dekjanus. Vojnici su objasnili vladaru kako postoje ozbiljne indicije da je taj mladić pronašao blago iz davnih vremena, ali ga želi prikriti praveći se da o tome ništa ne zna. Čestiti vladar ga je blago pogledao i umirujućim riječima mu se obratio rekavši mu da je Allahov propis da država mora uzeti dio od svakoga blaga na ime zekata, te da ih interesuje samo taj dio, a ostatak mu niko neće oduzeti. I dalje zbunjen, ali sada već umiren budući da očevidno pred sobom ima čestitog i blagog upravitelja koji vjeruje u dragoga Boga i slijedi istinsku Mesihovu vjeru, čovjeka toliko različitog od zlog i pokvarenog nasilnika Dekjanusa, mladić je potanko ispričao svoju priču i priču svoje braće po vjeri. Veliko interesovanje sa kojim su upravnik grada i svi prisutni u njegovoj palati slušali izlaganje nepoznatoga mladića, pretvorilo se u istinsku vjersku oduševljenost kad se neko[22] dosjetio davne pripovijesti o nestalim mladićima iz Dekjanusovog doba i predanja da će se oni, voljom dragoga Boga, vratiti. Trnci su im svima prošli kroz srca i tijela. Uvjerili su se da je to veliko čudo dragog Boga i očevidno znamenje njima, jer pred njima stajaše mladić koji je živio i nestao prije tri stotine i kusur godina, a sada bijaše tu pred njima, mogli su ga gledati vlastitim očima, slušati njegov govor vlastitim ušima, mogli su ga rukama svojim opipati - pa ko bi onda uopće mogao posumnjati u proživljenje nakon smrti!?

U gradu je nastala velika pometnja. Svi su žurili da što prije dođu ispred upravnikove palate i vide mubarek mladića. Gradski vladar i vjerski učenjaci pitali su ga o njegovim drugovima i on je odlučio da ih sve skupa povede do pećine. Upravitelj, vjerski i ostali dostojanstvenici jahali su lagahno u društvu mladića putem kojim ih je on vodio, a velika masa svijeta je išla za njima. Ako je još kod njih i bilo kakvih sumnji one su se raspršile kada im je mladić putem potanko objašnjavao šta se sve izmijenilo protokom vremena, a nekih stvari o kojima je on govorio mogli su se sjećati najstariji stanovnici grada.

Kada su se primakli pećini, mladić ih je zamolio da ga puste da on sam ode do svojih drugova jer bi oni mogli pomisliti da su ih pronašli Dekjanusovi vojnici, pa su svi ostali malo dalje a on sam je pošao ka pećini, naravno noseći hranu i piće za njih i njihova psa.

Kada je ušao unutra svi su se obradovali jer su se već počeli brinuti za njega, a i već su počeli osjećati glad i žeđ. Dao im je vremena da se malo okrijepe i onda im je polahko objasnio šta se zbilo. Srca su im bila prepuna ljubavi (aška) i suze su im kvasile lica kada su, padajući na sedždu u nutrini pećine, zahvaljivali dragom Allahu na neizmjernoj milosti i blagodarnoj pažnji koja im je pružena. Zaista bijahu oduševljeni saznanjem kakvu im je samo počast Uzvišeni podario i kakvo je veličanstveno znamenje ljudima u njima dao, ali onda osjetiše zebnju u srcima jer se vjerovatno sjetiše veoma sličnog slučaja sa Allahovim miljenikom, vjerovjesnikom Uzejrom, alejhisselam, koji je u davna vremena bio usmrćen u vremenu od stotinu godina i nakon toga proživljen.[23] Dobro su znali kako su neki ljudi, nažalost, pogrešno protumačili čudo dato Uzejru, alejhisselam, i počeli ga, neuzubillah, smatrati sinom dragoga Allaha, a identično zastranjenje mnogih u pogledu Mesiha Isāa, alejhisselam, bilo je dio njihove (nažalost danas je i naše) svakodnevice. Zato se uplašiše da se nešto slično ne desi i u njihovom slučaju - da ih ljudi u neznanju ne počnu smatrati Božijim sinovima ili slično tome. U takvome stanju svi su zajedno uputili dovu dragome Allahu da ih od toga sačuva i uzme ih sa ovoga svijeta. Milostivi im se odazvao, pa su im meleki ponijeli duše njihovu Gospodaru, a tijela su im ostala, koliko je nama poznato, u pećini.[24] Naravno, jaki su razlozi da se nimalo ne sumnja u to da je i njihov plemeniti pas skupa s njima dosegao one stepene milosti i ljubavi dragoga Allaha koje mu priliče prema savršenoj odredbi Gospodara svih svjetova.

Prema tome, poznato je da ih je dragi Allah, nakon što su Mu uputili dovu, ponovo uzeo sa ovog svijeta na rok koji je On odredio. Međutim, ne zna se tačno kad se to zbilo, tj. ne zna se, barem koliko mi znamo, koliko su oni vremena proveli sa svojim narodom nakon njihova buđenja pa do ponovnog nestanka.

Predanja su različita. Tako jedni vele da su nestali odmah čim se njihov drug vratio, tako da svijet nikoga od njih, osim jednoga, nije vidio. Drugi vele da su gradski vladar i vjerski mudraci ušli u pećinu, pronašli uzidanu olovnu kutijicu sa pločama na kojima je bio natpis o njima,[25] susreli se s njima i popričali, i kada su ih napustili, i pećina i mladići su ponovo skriveni da ih niko više nije mogao naći. Treći opet kazuju kako je sve njih narod vidio i da su oni boravili neko vrijeme u gradu, pa je čak i dobri car Tendosis[26] stigao iz Konstantinopolisa da se s njima sretne i porazgovara, i da su se oni tek nakon svega toga vratili u pećinu i bili ponovno skriveni.

Dragi Allah najbolje zna, a nama se čini da oni ipak nisu tek tako naprasno nestali nakon buđenja zbog toga što ajeti časnog Kur'ana jasno kažu kako je njihov slučaj jasno i očevidno Allahovo znamenje ljudima i pouka da je proživljenje nakon smrti istina u koju nema sumnje.[27] Odatle smo mišljenja, a dragi Allah najbolje zna, da su oni doista boravili sa svojim narodom jedan period vremena, vjerujemo dovoljno dugačak da bi većina ljudi primila pouku, prije nego im je ispunjena dova da budu ponovo uzeti sa ovoga svijeta.

Nakon njihovoga ponovnoga povlačenja u pećinu i nestanka, kako nam časni Kur'an kaže, ljudi su bili u dilemi kako da obilježe to mubarek mjesto Allahova znamenja i pouke. Tako su jedni predlagali da se na samom ulazu u pećinu podigne ograda, ali je prevladalo mišljenje onih koji su govorili da se tu sagradi mesdžid, kuća u kojoj se dragome Allahu na sedždu pada, u kojoj se Njega spominje, hvali, slavi i veliča. Tako je na ulazu u pećinu podignut mesdžid, a mislimo da je tom prilikom postavljena i kamena ploča sa uklesanim imenima mladića i pripovijesti o njima za pouku budućim generacijama. Dragi Allah zna najbolje. Njemu neka je svaka slava i hvala.

Vidi: http://www.znaci.com/povijest/PosljVrij/art497_0.html

[Благовесник]

 Spavači u pećini

Ibn Kesir u tefsiru  /Kehf 9-26/ 

 

“Uzvišeni obavještava o stanovnicima pećine da su bili mladići i da su vjerovali u svoga Gospodara, tj. priznavali su Njegovu jednoću u svemu i svjedočili da nema drugog boga osim Allaha:“a Mi smo im Uputu još više učvrstili.” Neki učenjaci, kao što je Buhari i drugi, zaključili su na temelju ovoga i sličnih ajeta, u pogledu povećanja imana i njegovog stepenovanja, da se on povećava i smanjuje. Zbog toga Allah kaže: “a Mi smo im Uputu još više povećali”, kao što kaže Uzvišeni: “Što se tiče vjernika, njima je povećala vjerovanje” /9:124/ , i kao što kaže: “i da bi još više povećali vjerovanje koje već imaju” /48:4/ Neki od ranijih i kasnijih generacije spominju da su oni bili sinovi bizantijskih vladara i njihovih vođa. Napustili su svoj narod koji je obožavao kipove i šejtane i prinosio im žrtve. Imali su jednog vladara – nasilnika koji je to ljudima naređivao. Jednoga dana ljudi su izašli u povodu jednog njihovog praznika a sa njima i ovi mladići zajedno sa svojim roditeljima, gledajući šta radi njihov narod čineći sedždu i prinoseći žrtve drugome, a ne Allahu Uzvišenom, znajući da to ne treba činiti nikome izuzev Allahu – Stvoritelju nebesa i Zemlje, tako da se svaki od ovih mladića odvojio od njih. Prvi koji se odvojio od njih bio je jedan mladić koji je sjeo u hlad pod jedno stablo. Zatim mu je došao drugi, a nakon toga treći – ne znajući jedan za drugoga. Tu ih je sakupio jedino onaj Koji sakuplja njihova srca u imanu. U muallek – hadisu koga bilježi Buhari od Aiše, r.a., Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: /93/ “Duše su regrutovana vojska. One koje se međusobno poznaju sakupe se, a koje se ne prepoznaju raziđu se.” Hadis bilježi i Muslim merfu’-predanjem u svom “Sahihu” od Ebu-Hurejrea. Svaki od njih je krio od svojih drugova- iz bojazni od njih – ono što je osjećao, tako da nisu znali da su i drugi tako mislili sve dok jedan od njih nije rekao: “Znate, tako mi Allaha, o narode, da vas je nešto izvelo iz vašeg naroda, pa neka svako od vas otkrije tu stvar. “Drugi reče: “Mene što se tiče, ja sam, tako mi Allaha,vidio u čemu je moj narod i saznao sam da je to zabluda.A Onaj Koji Jedini zaslužuje da bude obožavan i da Mu se ništa ne pripisuje je Allah, Koji je stvorio nebesa i Zemlju i sve što je među njima!” I svaki od njih izrekao je ove riječi tako da su se složili oko jedne riječi i postali jedna ruka i iskrena braća. Potom su uzeli sebi mjesto za molitvu na kojem će se klanjati Allahu. Njihov narod je za njih saznao i prijavio njihovu aktivnost vladaru, koji ih je pozvao, pitao ih, a oni su mu odgovorili istinom i pozvali ga Allahu Uzvišenom, pa zbog toga Uzvišeni o njima izvještava riječima: “Osnažili smo bili njihova srca kad su se digli i rekli: ‘Gospodar naš – Gospodar je nebesa i Zemlje, mi se nećemo pored Njega drugom bogu klanjati, jer bismo tada ono što je daleko od istine govorili.’” , tj. neistinu, laž i potvoru. “Narod ovaj naš je mimo Njega druge bogove prihvatio, zašto jasan dokaz nije donio o tome da se treba njima klanjati?”, tj. zašto ne temelje ispravnost onoga što zastupaju na jasnom, autentičnom argumentu? “A ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu iznosi neistinu“, tj. nema nepravednijeg od onoga koji o Allahu iznosi neistinu. Vladar se naljutio na njih i naredio da im se skine ukrašena odjeća s njih koja je bila na njima, a odražavala je ukras njihovog naroda, i zaprijetio im je sankcijama ukoliko se ne vrate u vjeru svoga naroda. A zatim im je dao vremena da analiziraju svoj postupak kako bi se vratili. Ovo je znak Allahove dobrote spram njih, jer su ovim odgađanjem uspjeli pobjeći i skloniti svoje vjerovanje od iskušenja. Allah im je to dozvolio riječima: “Kad napustite njih i one kojima se, a ne Allahu, klanjaju”, tj. napustili ste ih sa vašom vjerom zbog njihovog obožavanja drugoga a ne Allaha, pa napustite ih, također, i vašim fizičkim bićima: “sklonite se u pećinu, Gospodar vaš će vas milošću Svojom obasuti”, tj. smilovat će vam se i sakriti vas od vašeg naroda: ”i za vas će pripremiti”, tamo gdje se nalazite: “ono što će vam korisno biti”, tj. stvar iz koje ćete izvući korist. Tada su pobjegli ka pećini i sklonili se u njoj.”

[Благовесник]

Sada se namece  logicno i za ovu temu fundamentalno pitanje - KOJE JE VJERUJU OVIH SVETIH SEDAM MUCENIKA EFESKIH???!

 

Glavno je  argumentovano dokazati da li ono sadrzi osnovno - ispovedanje da je Hristos raspet i vaskrsao tj. ono glavno sto muslimani nakon smrti poslanika Muhameda, predvodjeni prvim kalifima, negiraju.

 

 

Zapitajmo se svi, da li bi  nakon dogadjaja vaskrsenja ovih mladica hriscanski savremenci obelezili tu pecinu molitveno-liturgijskim mestom, zar bi to ucinili i to upravo hriscani da su ovi vaskrsnuti spavaci negirali Hristovo raspece i vaskrsenje, Sveto Pricesce, Ocenas... Dalje, zar bi im car  Teodosije nakon razgovora iskazao svetiteljsko postovanje i divljenje kao hriscanima Pravoslavne  vere... Takodje, moralo bi se desiti da car Teodosije, njegova svita i narod, dakle savremenici probudjenja ili vaskrsenja ovih mladica Efeskih, ispovednika   u vreme gonjenja hriscana od strane rimskog cara,  pouceni njihovim "muslimanskim" ispovedanjem pocnu  odricati veru u Hrista kao raspetog, odbijati da  se Bogu  mole sa Ocenas, negirati  Hrista za Sin Bozjeg (tj. prezreti veru u Oca, Sina i Svetog Duha) i odbaciti KRST! Medjutim, [sic] to nije slučaj.

[Wu]

Врло је једноставно доћи до закључка које је било њихово Вјерују - први датирани запис о мученицима ефеским оставио је свети Григорије Турски (не турски) крајем VI века. Мухамед је религијом почео да се занима почетком VII века, значи, чак и да су свети мученици васкрсли баш тад кад је св. Григорије о њима писао, и даље никако нису могли бити муслимани, а посебно не у Ефесу, који је тек много касније страдао од агарјана.

[Благовесник]

Potpuno si u pravu, i dobro je i korisno sto si pomenuo i podatak o prvom zapisu o ovim mucenicima. 

 никако нису могли бити муслимани, а посебно не у Ефесу, који је тек много касније страдао од агарјана.

Mala opaska,  muslimanski tumaci  ni ne tvrde da su oni bili muslimani u smislu da su ziveli nakon Muhameda. Procitao si gornje tekstove?

 

Nadam se da se i drugima svidja tema  .  Interesantna je ne samo kao podatak o slabo poznatoj informaciji, da su, eto, i neki hriscanski mucenici pomenuti u muslimanskoj svetoj knjizi, podatak koji sam zapazio jos pre neku godinu  citajuci  Kur'an, vec imam utisak da je i od velikog apologetskog znacaja! 

[Ignjatije]

Запазимо ове сличности између Курана и житија:

 

Куран: „Мислиш ли ти да су само становници пећине, ЧИЈА СУ ИМЕНА НА ПЛОЧИ НАПИСАНА, били чудо међу чудима Нашим?“

 

Житије: „Отворивши ковчежић пред свима, епископ и градоначелник нађоше у њему две оловне ПЛОЧЕ НА КОЈИМА БЕШЕ НАПИСАНО да, бежећи од мучитеља Декија, сакрише се у овој пећини СЕДАМ СВЕТИХ МЛАДИЋА: Максимилијан, син управника града, Јамвлих, Мартинијан, Јован, Дионисије, Ексакустодијан и Антонин“

 

Куран: “Кад се неколико момака у пећини склонило па рекло: "Господару наш, дај нам Своју милост и пружи нам у овом нашем поступку присебност"

 

Житије: „Дошавши тамо они уђоше у тамошњу пећину и проведоше у њој доста дана, непрестано славећи Бога и молећи се за спасење својих душа.“

 

Куран: „Ми смо их у пећини тврдо успавали за дуго година.“

 

Житије: „А милостиви и човекољубиви Бог, промишљајући увек о Цркви Својој и бринући се о слугама Својим, нареди овој седморици светих младића да заспе дивним и необичним сном“

 

Куран: „рекоше. "Пошаљите, једног од вас с овим сребрењачима вашим у град, па нек види у кога је најчистије јело и нека вам од њега донесе хране и нека буде љубазан и нека никоме не говори ништа о вама,:

 

Житије: „Онда приђе продавцу хлеба, извади сребрник и даде му да овај узме колико треба за хлеба и да му врати кусур. Сребрник беше врло велик и имађаше на себи лик и натпис давнашњих царева.“

 

Куран: „. И Ми смо, исто тако, учинили да они за њих сазнају, да би се увјерили да је истинито Аллахово обећање и да у час оживљења нема никакве сумње“

 

Житије: „И говораше им: Господо моја, у лицу вашем ја видим самога Цара Господа Христа, који некада подиже Лазара из гроба; а сада свемоћном речју Својом Он васкрсе ваш ДА БИ НАС ОЧИГЛЕДНО УВЕРИО односно БУДУЋЕГ ВАСКРСЕЊА МРТВИХ“

[Благовесник]

[Благовесник]

 

Treba ukazati da su se ovi mladici u vreme cara Dekija molili za spas hriscana tj. molili su se za clanove Crkve.