Претражи Живе Речи Утехе

Religijske zajednice su propast komunističkog režima dočekale euforično, likujući nad njegovom propašću i vjerujući da ga je sam Bog uklonio s povijesne scene. Takvi osjećaji i razmišljanja prisutni su u gotovo svim postkomunističkim zemljama koje su izlazak iz „egipatskog (komunističkog) sužanjstva“, kako to vrijeme nazivaju crkveni poglavari i teolozi, slavili na nacionalističkim gozbama i paradama. O tom zanesenom kršćanskom samozadovoljstvu ugledni švicarski katolički teolog Hans Küng u svojoj knjizi "Postoji li Bog? Odgovor na pitanje o Bogu u novom vijeku" kaže između ostalog i sljedeće: „Uz svu kritiku Marxa i marksizma valja se čuvati kršćanskog samozadovoljstva. Nije li možda i kršćanstvo – naravno, u opreci s izvornom porukom! – postalo svjetonazorom kojim se često upravljalo apsolutistički, centralistički, dapače totalitarno? Ne tvrde samo zli jezici da su sovjetski komunizam i rimski katolicizam krvni neprijatelji baš zato što su toliko slični.“ Katolička crkva i Srpska pravoslavna crkva na ovim prostorima u mnogim su aspektima preuzele komunističke matrice mišljenja i djelovanja – baš one zbog kojih su, kako se često tvrdi u njihovim redovima, trpjele i protiv kojih su se borile. Što se tiče kršćanstva – kako o tom piše švicarski sociolog Franz-Xaver Kaufmann – „i ono je nastalo na najvećoj mogućoj distanci prema vladajućim političkim odnosima, ali je ipak postalo konstantinovskim preokretom sastavni dio vladajućih odnosa. To se, doduše, jako odrazilo na pojedine kršćanske vjeroispovijesti zbog njihove različite regionalne podjele. U Bizantskom je carstvu došlo do ponovne simbioze između religije politike, i to ne samo zbog toga jer se Bizantsko carstvo shvaćalo po Konstantinovoj tradiciji čuvarom Crkve nego je vladar također s teološke strane bio uzdignut u ulogu da umjesto Boga vodi sudbinu zajednice. Na Zapadu će odnos između cara i pape, države i Crkve ići drukčijim smjerom, i do sukoba do investiture.“ (Franz-Xaver Kaufmann, Kako da preživi kršćanstvo?) Propast komunizma je donio slobodu, a sloboda je unutar kršćanskih crkava bila shvaćena „više u starozavjetnom smislu oslobođenja naroda od ropstva nego u novozavjetnom značenju osobnog obraćenja na novi život“. Vladajuća kršćanska religioznost u tom vremenu je bila „pučka religioznost, bitno kolektivistička i po mnogim izvanjskim društvenim iskazima slična komunističkom kolektivizmu, nedovoljno sposobna za prijelaz iz predmoderniteta u modernitet“ (Jakov Jukić, Lica i maske svetoga). Pučkom religioznošću, koju i danas Crkve na različite načine promoviraju, hranile su se i hrane nacionalne ideologije, pa gotovo da i nema razlike između religijskog i nacionalnog. To je dovelo do toga da suvremena Republika Hrvatska i Republika Srbija funkcioniraju kao „crkvene države i državne crkve“ (Viktor Ivančić). Koncem osamdesetih i početkom devedesetih godina sve je religijske zajednice na prostoru bivše Jugoslavije zahvatila rodoljubna uzoholjenost koja je često poprimala raspoloženje krvožednog nacionalizma. Stari i dugogodišnji neprijatelj komunizam se urušio u raskoraku između obećanja i prakse, utopije i realnosti, a ne uz pomoć molitvi, krunica i Blažene Djevice Marije kako tvrde crkveni poglavari i kako se voli misliti među pobožnim kršćanima. Nastupilo je vrijeme sprege nacije i religije koje je i u duhovnom i kulturnom i svakom drugom smislu osiromašilo i religiju i društva i države nastale raspadom Jugoslavije. Ta „smutna vremena“, kako ih je okarakterizirao sociolog Božidar Jakšić imaju za posljedicu „trajno invalidna društva“, „materijalno siromaštvo i duhovnu bijedu svakodnevice“. Zabluda komunizma, kaže na jednom mjestu Andrija Krešić, zamijenjena je drugom velikom zabludom – vjerovanjem da se potpuna suverenost nacije ostvaruje suverenošću nacionalne države: „Kao što je političko-partijski komunizam osvajao državnu vlast za svoje vlastoljubno liderstvo zloupotrebom težnji i osjećanja radništva, tako i nacionalističke snage, u ime suverenosti nacije osvajaju državnu vlast za nacionalne ‘očeve’ i liderstva zloupotrebom rodoljubnih osjećanja sunarodnjaka“ (Prema knjizi Humanizam i kritičko mišljenje. Tako je govorio Andrija Krešić) Propast komunističkog jednopartijskog opresivnog političkog sistema religijske zajednice su dočekale s velikim olakšanjem. Dijelom je to i razumljivo jer su u socijalističkoj Jugoslaviji nastradali mnogi ljudi iz religijskih zajednica i jer su sve te zajednice pretrpjele i velike materijalne štete. No, nije razumljiva niti se iz kršćanske i uopće religijske perspektive može ičim opravdati sprega religijskih zajednica s nacionalizmom. Od zajednica koje su u vrijeme bivše Jugoslavije na različite načine trpjele, postale su ubrzo zajednice zbog kojih drugi trpe – svi koji se duhovno i svjetonazorski ne uklapaju u religijske matrice na prostoru na kojem su one dominantne. Iz „mrskog i proklinjanog komunističkog sužanjstva“ zapalo se u vulgarni i fanatični nacionalizam koji ne preže ni od čega pa ni od toga da teološkim i božanskim razlozima pravda etnička čišćenja i ubijanje onih koji ne pripadaju vlastitom kolektivu. Takvo stanje duha u Katoličkoj crkvi na ovim prostorima neshvatljivo je i zbog toga što se sve to – sprega s nacionalizmom, apologetsko katoličanstvo, isključivost prema drugim konfesijama, nacijama, kulturama, svjetonazorima i općenito prema sekularnim idejama koje se velikim dijelom temelje na judeo-kršćanskoj tradiciji – događa nakon što je Drugi vatikanski koncil odbacio takva retrogradna, nekršćanska i nehumana stajališta. Drugi vatikanski koncil trebao je označiti kraj povijesnih nacionalnih i političkih katolicizama i najaviti početak policentričnih univerzalnih katoličkih zajednica i crkava. Ono što je Drugi vatikanski koncil donio Crkvi i što se ponekad naziva „revolucijom u Crkvi“, „kopernikanskim obratom“, „povratkom izvornom kršćanstvu“, malo je dotaknulo Katoličku crkvu na ovim prostorima. Novija povijest, bar kad je riječ o katoličanstvu na ovim prostorima, uglavnom je povijest otpora idejama i zaključcima Drugog vatikanskog koncila, a u pravoslavnom dijelu kršćanstva, konkretno u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Drugi vatikanski koncil, koji za tu crkvu nije obvezujući, ali koji se temelji na idejama koje dijelom mogu vrijediti za sve kršćanske crkve, uglavnom se doživljava kao neprihvatljivi produkt liberalnog zapadnoga svijeta, pogotovo na području ljudskih prava, uloge crkve u društvu, ekumenizma i međureligijskog dijaloga. Katolička crkva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini se previše vezala i nostalgično veže za prošla vremena i umjesto da se mijenja i izgrađuje na idejama i zaključcima Drugog vatikanskog koncila i sekularnim vrednotama, ona se koncem 20. i početkom 21. stoljeća u duhovnom smislu vratila na vrijeme prije Koncila. Biti Crkve pripada njezina stalna reforma i promjena i ona je i u duhovnom i u organizacijskom smislu kroz povijest, često i s otporom i s velikim zakašnjenjima, „oblačila odijelo u skladu s vremenom i tako poduzimala strukturalni aggiornamento kako bi poboljšala svoju kulturnu prisutnost i pastoralnu sposobnost djelovanja.“ Pokazalo se također i na iskustvu svjetske Crkve „da su mnogi od njezinih doktrinarnih izričaja i njezinih formi bili slučajni i vremenom uvjetovani te time podložni premišljanju i promjeni, čak ako ih se u ono vremenu kada su uvedeni i smatralo nepromjenljivim i bogomdanim“ (Peter Neuner/Paul M. Zulehner, Dođi kraljevstvo tvoje. Praktična ekleziologija). Jedna od promjena koju je trebao donijeti Drugi vatikanski koncil, poznati katolički teolog 20. stoljeća Karl Rahner uspoređivao je „s povijesnim prijelazom crkve iz judeo-kršćanskog religijsko-nacionalnog konteksta među poganske narode“, odnosno oslobađanje od etničke, nacionalne i političke uskoće i otvaranje prema svijetu. Nasuprot centralistički i nacionalno obilježenoj slici Crkve koja je prevladavala sve do Drugog Vatikanskog koncila, trebalo je nastupiti doba humanizirane, decentralizirane i nacionalno i politički oslobođene Crkve otvorene prema svijetu, s onu stranu konfesionalnih i nacionalnih uskogrudnosti koje su često u povijesti predstavljale i lomove između odnosnih crkava, kao što je to slučaj s katoličanstvom i pravoslavljem na ovim prostorima. Nakon gotovo polustoljetnog života na margini u vrijeme socijalističke Jugoslavije, obje crkve su iskoristile nacionalna buđenja i društveno-političke promjene i nametnule se kao glavni društveni faktor s ambicijama da ovladaju društvenim poretkom pa i cjelokupnim čovjekovim životom. Iako su i nacionalizam i kapitalizam posve suprotni ideji i duhu kraljevstva Božjeg, obje su ih crkve prihvatile i na taj način iznevjerile svoje poslanje i suspendirale etička načela na kojima se temelji kršćanstvo. Ako je kršćanske crkve na prostoru bivše Jugoslavije u vrijeme socijalizma karakterizirala veća spremnost na dijalog s drugima i različitima, uključujući i marksizam i ondašnju komunističku partiju, one su se u vremenu nacionalizma uvukle u svoj vlastiti monolog, baveći se isključivo samima sobom, koristeći pritom tranzicijski kaos u novonastalim nacionalnim državama, namećući svoj dogmatizirani jednokonfesionalni svjetonazor. To nije više bilo kršćanstvo koje će biti „svjetlost svijeta i sol zemlje“, nego kršćanstvo koje u sprezi s nacionalnim ideologijama i koristeći društvenu moć i monopol osvaja državu za sebe, priječi ljudske slobode, osporava vladavinu prava, podržavajući one najgore u društvu – od tranzicijskih profitera, kriminalaca do ratnih zločinaca. Slučaj je to i s Katoličkom crkvom u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. To ni danas često nisu Crkve koje bi ljudima nudile „emocionalnu i duhovnu domovinu, stvarnu blizinu i orijentaciju za njihov život“ (Hans-Joachim Höhn), koje bi imale oči za „tuđu patnju“ (Johann Baptist Metz), osjetljivost za „rane svijeta“ (Tomas Halik), nego Crkve koje žive u religijskoj nervozi i grču, u strahu da će im se urušiti cijeli sustav, pa se onda na silu pokušava održavati tradicionalno patrijarhalno predmoderno katolicizirano i pravoslavizirano društvo, s hijerarhijskim ustrojstvom, nacionalnim i političkim svecima, naglašavanjem liturgijskog, ceremonijalnog i ritualnog karaktera vjere koji zamagljuje poruku kraljevstva Božjeg i pojeftinjuje zahtjevnost nasljedovanja puta Isusa iz Nazareta. Općenito govoreći, dva najveća „grijeha“ kršćanskih crkava, katoličanstva i pravoslavlja na ovim prostorima jesu njihova sprega s nacionalizmom i neosjetljivost za socijalna pitanja, odnosno, izručenost eksploatatorskom tranzicijskom kapitalizmu. Da bi se toga oslobodilo, potrebno je, teološkom terminologijom kazano, „obraćenje“ kršćanskih crkava koje su kraljevstvo Božje poistovjetile s vlastitim kolektivnim interesima. Njihova uskoća, retrogradnost, sprega s nacionalnim i međusobna antagoniziranost poslužila je nacionalističkim ideologijama za raspirivanje mržnje koja je dovela do rata i zastrašujućih ratnih stradanja. Nijedna politička ideologija nije spojiva s kraljevstvom Božjim, a nacionalizam je zasigurno njegova najveća negacija. Kraljevstvo Božje je spojivo jedino i isključivo s humanizmom u kojem je na prvom mjestu čovjek sa svojim pravima i slobodama, neovisno o mnogostrukosti njegovih identiteta i pripadnosti. Evangelički teolog Miroslav Volf u knjizi Javna vjera (2013) razlikuje debele i tanke verzije religija. Kad su debele, one oblikuju načine života, potiču vezu s najvišom stvarnosti i ocrtavaju moralnu viziju usađenu u odgovornost prema sebi, društvenim odnosima i dobru. Suprotno tome, religije su tanke kada su ispražnjene od svoje moralne vizije i reducirane na maglovitu religioznost, kada se vode nacionalnim ili ekonomskim interesima. Takve tanke religije su najprijemčivije za uporabu kao puki politički i kulturalni resurs, a povremeno i kao oružje za rat. Zatvoreni i isključivi identiteti, kao što su katoličko-hrvatski i pravoslavno-srpski identitet niti odgovaraju izvornom duhu kršćanstva niti su u otvorenim, sekularnim i pluralnim društvima mogući bez konflikta i nasilja o čemu svjedoči i novija povijest njihovih odnosa. Zadaća religije općenito pa tako i kršćanskih crkava je „da oslobađa ljude monoreligijskih isključivih identiteta i da im pomaže u otvaranju višestrukim, promjenljivim, križanim identitetima“ (Felix Wilfred). Kršćanstvo koje je isključivo, zatvoreno i samodostatno, koje zatvara oči pred vlastitom nehumanošću i pred nehumanošću svijeta, koje se prije svega osvjedočeno ne bori za veću ljudskost i humanost u ovom svijetu, ostaje daleko od Isusa iz Nazareta i njegova kraljevstva Božjeg. Pišući o društvenoj odgovornosti Crkve, njemački teolog Johann Baptist Metz u svojoj Političkoj teologiji (1997) naglašava između ostalog da „Crkva mora upravo danas pokrenuti onu političku snagu koja se nalazi u središnjoj tradiciji kršćanske ljubavi i to u njezinoj društvenoj dimenziji shvaćenoj kao bezuvjetnoj odlučnosti za pravdu, slobodu i mir drugih čime kršćanska ljubav dobiva društveno-kritičku snagu. A crkvena kritika društva će biti samo onda na dulji rok vjerodostojna i djelotvorna ako je u dodatnoj mjeri nošena kritičkom javnošću unutar same Crkve.“ Crkva koja nije kritična prema samoj sebi, svojim doktrinama, zakonima, strukturama, koja unutar sebe guši kritičke glasove, slobodu mišljenja i govora, koja ne pročišćava i ne mijenja samu sebe, koja nije spremna odustati od svojih povijesnih grijeha, zabluda i stranputica, koja ostaje zatvorena u nacionalnu uskogrudnost, ostaje nevjerodostojna Crkva – daleko od ljudi (bližnjih) i daleko od kraljevstva Božjega koje je navijestio Isus iz Nazareta. Crkva treba „služiti kraljevstvu Božjem, koje je Isus iz Nazareta naviještao i koje je u njegovoj riječi i njegovu djelu već nastupilo u ovom svijetu, a služenje se uvijek određuje polazeći od onoga kome ono vrijedi – polazeći od svijeta i čovječanstva, a ne neovisno od njih i izvan njihovih promjena“ (Peter Neuner/Paul M. Zulehner, Dođi kraljevstvo tvoje. Praktična ekleziologija, 2015). Crkve se ne mogu predstavljati kao da su uzdignute iznad vremena i društvenih promjena, jer Crkva je prema pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes Drugog vatikanskog koncila „relacijska stvarnost“, koja je upućena na svijet i služi svijetu, njegovim „nadanjima i strahovima“. Dva najveća „grijeha“ kršćanskih crkava, katoličanstva i pravoslavlja na ovim prostorima jesu njihova sprega s nacionalizmom i neosjetljivost za socijalna pitanja, odnosno, izručenost eksploatatorskom tranzicijskom kapitalizmu. Da bi se toga oslobodilo, potrebno je, teološkom terminologijom kazano, „obraćenje“ kršćanskih crkava koje su kraljevstvo Božje poistovjetile s vlastitim kolektivnim interesima

Žitije Svetih sedam mučenika Efeskih 17.08. (04.08.) Св. Седам Отрока у Ефесу - Велико гоњење хришћана беше за време цара Декија. Сам цар дође у Ефес, и ту приреди хучно и бучно празновање у част мртвих идола али и грозан покољ хришћана. Седам младића, војника, уздржаше се од скверног жртвоприношења, и усрдно се мољаху Богу јединоме да спасе род хришћански. Они беху синови најугледнијих старешина Ефеских, и њихова имена беху: Максимилијан Јамвлих, Мартинијан, Јован, Дионисије, Екзакустодијан и Антонин. Када и они беху оптужени код цара, они се склонише на једно брдо иза Ефеса, зв. Охлон, и ту се скрише у некој пећини. Кад то цар сазна, нареди, да се пећина зазида. Бог пак по далекосежном промислу Своме пусти на младиће један чудноват и дуготрајан сан. Царски дворјани, Теодор и Руфин, потајни хришћани, дадоше узидати и један ковчежић од бакра са оловним плочама, на којима беху исписана имена ових младића и њихова мученичка смрт у време цара Декија. Прошло је од тада преко 200 година. У време цара Теодосија Млађег (408. - 450.) наста велики спор око васкрсења мртвих. Јер беху неки што посумњаше у васкрсење. И цар Теодосије беше у великој жалости због тога спора међу верним; и мољаше се Богу цар, да би Бог неким начином објавио истину људима. У то време буре у цркви чобани неког Адолија, који поседоваше брдо Охлон, почеше правити торове за овце, и узимаху камен по камен од оне пећине. Тада се отроци пробудише одсна, млади и здрави какви су и заспали. И то се чудо разгласи на све стране, те и сам Теодосије дође са великом свитом и с умилењем разговараше с младићима. После недељу дана они поново заснуше сном мртвим, да чекају опште васкрсење. Цар хтеде да положи тела њихова у златне ковчеге, али му се они на сну јавише и рекоше му, да их остави на земљи како су били и полегали. Kur'an - Ashabul-kehf (spavači u pećini) Hvaljen neka je Allah, koji Svome robu objavljuje Knjigu, i to ne iskrivljenu, nego ispravnu, da teškom kaznom, koju će On dati, opomene, a da vjernike koji čine dobra djela divnom nagradom obraduje, u kojoj će vječno boraviti, i da opomene one koji govore: "Allah je Sebi uzeo sina." O tome oni ništa ne znaju, a ni preci njihovi. Kako krupna riječ izlazi iz usta njihovih! Oni ne govore drugo do neistinu! Pa zar ćeš ti za njima od tuge svisnuti, ako oni u govor ovaj neće da povjeruju? Sve što je na Zemlji Mi smo kao ukras njoj stvorili da iskušamo ljude ko će se od njih ljepše vladati, a Mi ćemo nju i golom ledinom učiniti. Misliš li ti da su samo stanovnici pećine, čija su imena na ploči napisana, bili čudo među čudima Našim?* Kad se nekoliko momaka u pećini sklonilo pa reklo: "Gospodaru naš, daj nam Svoju milost i pruži nam u ovom našem postupku prisebnost", Mi smo ih u pećini tvrdo uspavali za dugo godina. Poslije smo ih probudili da bismo pokazali koja će od dvije skupine bolje ocijeniti koliko su vremena proboravili. Ispričaćemo ti povijest njihovu - onako kako je bilo. To su bili momci, vjerovali su u Gospodara svoga, a Mi smo im ubjeđenje još više učvrstili. Osnažili smo bili njihova srca kad su se digli i rekli: "Gospodar naš - Gospodar je nebesa i Zemlje, mi se nećemo pored Njega drugom bogu klanjati, jer bismo tada ono što je daleko od istine govorili. Narod ovaj naš je mimo Njega druge bogove prihvatio, zašto jasan dokaz nije donio o tome da se treba njima klanjati? A ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu iznosi neistinu? Kad napustite njih i one kojima umjesto Allahu, robuju, sklonite se u pećinu, Gospodar vaš će vas milošću Svojom obasuti i za vas će ono što će vam korisno biti pripremiti." I ti si mogao vidjeti kako Sunce, kada se rađa - obilazi pećinu s desne strane, a kada zalazi - zaobilazi je s lijeve strane, a oni su bili u sredini njezinoj. To je dokaz Allahove moći! - kome Allah ukaže na Pravi put, on će Pravim putem ići, a koga u zabludi ostavi, ti mu nećeš naći zaštitnika koji će ga na Pravi put uputiti. I pomislio bi da su budni, ali oni su spavali; i Mi smo ih prevrtali sad na desnu, sad na lijevu stranu, a pas njihov, opruženih prednjih šapa, na ulazu je ležao; da si ih vidio, od njih bi pobjegao i strah bi te uhvatio. I Mi smo ih, isto tako, probudili da bi jedne druge pitali. "Koliko ste ovdje ostali?" - upita jedan od njih. - "Ostali smo dan ili dio dana" - odgovoriše. "Gospodar vaš najbolje zna koliko ste ostali" - rekoše. "Pošaljite, jednog od vas s ovim srebrenjacima vašim u grad, pa nek vidi u koga je najčistije jelo i neka vam od njega donese hrane i neka bude ljubazan i neka nikome ne govori ništa o vama, jer, ako oni doznaju za vas, kamenovaće vas ili će vas na silu u svoju vjeru obratiti, i tada nikada nećete ono što želite postići!" I Mi smo, isto tako, učinili da oni za njih saznaju, da bi se uvjerili da je istinito Allahovo obećanje i da u čas oživljenja nema nikakve sumnje,* kada su se između sebe o njima raspravljali, i rekli: "Sagradite na ulazu u nju ogradu, Gospodar njihov najbolje zna ko su oni." A onda oni do čijih se riječi najviše držalo rekoše: "Napravićemo na ulazu u nju bogomolju!" Neki će reći: "Bila su trojica, pas njihov je bio četvrti", a neki će govoriti: "Bila su petorica, pas njihov je bio šesti", nagađajući ono što ne znaju, dok će neki reći: "Bila su sedmorica, a pas njihov bio je osmi." Reci: "Gospodaru mome je dobro poznat njihov broj, samo malo njih to zna. Zato ne raspravljaj o njima osim površno, i ne pitaj o njima od njih nikoga!" I nikako za bilo šta ne reci: "Uradiću to sigurno sutra!” - ne dodavši: “Ako Bog da!” A kada zaboraviš, sjeti se Gospodara svoga i reci: “Gospodar moj će me uputiti na ono što je bolje i korisnije od ovoga.” A oni su ostali u pećini svojoj tri stotine i još devet godina. Reci: "Allah najbolje zna koliko su ostali; tajne nebesa i Zemlje jedino On zna. Kako On sve vidi, kako On sve čuje! Oni nemaju drugog zaštitnika osim Njega, a On ne uzima nikoga u odlukama Svojim kao ortaka." Kazuju iz Knjige Gospodara svoga ono što ti se objavljuje, niko ne može izmijeniti riječi Njegove, pa ni ti; osim kod Njega, nećeš naći utočišta nikakva. Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i navečer u želji da naklonost Njegovu zasluže, i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovome svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili, koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti i reci: "Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće - neka vjeruje, a ko hoće - neka ne vjeruje!" Mi smo nevjernicima pripremili vatru čiji će ih dim sa svih strana obuhvatiti; ako zamole pomoć, pomoći će im se, hoće, tekućinom poput rastopljene kovine koja će im lica ispeći! Muslimanski komentar - ...U želji da pružimo što više informacija, a obzirom da nismo bili u mogućnosti pronaći vjerodostojne hadise o ovoj temi, odlučili smo se konsultirati neka muslimanska predanja o ashabima kehfa (spavačima u pećini) do kojih smo došli, kao i neke izvore iz kršćanske tradicije, te da na bazi toga, moleći dragoga Allaha za oprost i uputu, pokušamo predočiti nešto širi opis ovoga znamenitog događaja. Pomenuti izvori nas upućuju da ovaj događaj vremenski lociramo u vremenu između Isāa, alejhisselam, i Muhammeda, alejhisselam, a prostorno na teritoriju Rimskog carstva, i to jedinstvenoga carstva vjernog tradicionalnoj mnogobožačkom rimskoj vjeri u vrijeme ulaska mladića u pećinu, i kasnije, u vrijeme njihova buđenja, Bizanta (istočnoga carstva) kada je kršćanstvo već bilo prihvaćeno kao službena vjera.[7] U vrijeme nedugo nakon prvog boravka Mesiha Isāa, alejhisselam, na Zemlji Rimska carevina bila je poprište mnogih burnih zbivanja između kojih nas ovom prilikom najviše interesuju vjerska gibanja unutar ovoga ogromnog prostora. U to vrijeme rimski vladajući krugovi kao i većina naroda baštinili su tradicionalnu mnogobožačku vjeru, u velikoj mjeri zasnovanu na vjerskoj tradiciji antičke Grčke. Ali, ogromni duhovni podsticaj istinske vjere Allahove izazvan djelom Mesiha Isāa, alejhisselam, izazvao je snažne vjerske procese čiji su talasi počeli podrivati vjersku osnovu Rima. Mnogobožački autoriteti Rima morali su se suočiti sa egzistiranjem tri izražene vjerske skupine, jevreja, kršćana i muslimana,[8] u svojoj državi, čijeg su se djelovanja ozbiljno plašili. Zavedeni od strane prokletoga Iblisa i njegovih vojski započeli su sa brutalnim progonima pripadnika svih ovih skupina. Tako su prve decenije i stoljeća nakon prvog boravka Isāa, alejhisselam, uglavnom bili obilježeni žestokim progonima svih monoteista na područjima pod rimskom upravom.U tim teškim vremenima[9] živjeli su u maloazijskom gradu Efsusu[10] mladići, čestiti vjernici, muslimani, koji su predmet našega interesovanja. Izgleda da je u tom gradu živio značajan broj muslimana, Isāovih, alejhisselam, valjanih sljedbenika. Međutim, nad njima i njihovom vjerom stalno je visila prijetnja brutalnih rimskih progona. Stanje se naročito zakomplikovalo kad je u grad stigao vladar Dekjanus.[11] Dekjanus je odmah izdao naredbe o najstrožijoj zabrani prakticiranja Isāove, alejhisselam, vjere i o obaveznom prinošenju žrtava rimskim božanstvima. Pretpostavljamo da je jedan broj vjernika ostao dosljedan i radije, hvala dragome Allahu, odabrao šehadet (mučeničku šehidsku smrt) negoli javno prakticiranje mnogoboštva, dok su mnogi među njima morali prikrivati svoju istinsku vjeru i javno se prikazivati mnogobošcima. Naši mladići su, kako se prenosi, bili sinovi uglednih ljudi bliskih Dekjanusu i po tome su osnovu i oni sami bili dio Dekjanusove dvorske svite. Čak se prenosi i to da su oni bili neposredni Dekjanusovi savjetnici. Živeći u takvoj sredini i obavljajući takve funkcije, bili su prisiljeni da kriju svoju islamsku vjeru. Vremenom su, družeći se međusobno, otvorili svoja srca jedni drugima i, shvativši da su svi muslimani, postali su nerazdvojni. Kriomice su, možda čak i na skrovitim mjestima u Dekjanusovu dvoru, padali dragome Allahu na sedždu. Jedne prilike se, po Allahovu dopuštenju, desilo da ih je neki uhoda otkrio za vrijeme ibadeta i prijavio ih Dekjanusu. Silnik je bio prepun bijesa, ali je ipak osjećao izvijestan respekt prema njihovim porodicama i, nadajući se da će se ''urazumiti'', ostavio im je rok od tri dana da se vrate ''vjeri cara svoga i predaka svojih''. Pošto je u ta tri dana Dekjanus namjeravao da napusti grad radi obilaska nekih drugih područja, mladići su vidjeli u tome svoju šansu. I pored svih pritisaka i kontrola kojima su bili izloženi, uz pomoć dragoga Allaha, uspjeli su se tajno sastati i dogovoriti se da zajedno pobjegnu iz grada jer su svi bili čvrsti u vjeri i ni na kraj pameti im nije bilo da prihvate mnogoboštvo. Pomoć plemenitog Gospodara svih svjetova svuda ih je pratila, pa su se uspjeli neopaženo izvući iz grada i sastati se na jednome mjestu izvan gradskih zidina. Sa istinskim pouzdanjem u dragog Allaha mladići su pošli na svoj put hidžre čvrsto riješeni da se ne vraćaju kući sve dotle dok prilike ne postanu bolje. Iz straha da ne bi bili opaženi nisu mogli uzeti konje, pa su morali ići pješice. Hodili su kroz divljinu najbrže što su mogli u želji da izmaknu što dalje od grada. Međutim, budući da su znali da će ih, iako imaju tri dana prednosti, Dekjanusovi progonitelji na konjima lahko stići i pohvatati, jasno im je bilo da se negdje moraju sakriti, i to negdje gdje ih niko neće moći pronaći barem dok bijes Dekjanusova malo ne splahne i pažnja tragalaca ne popusti. Išli su što su mogli dalje od uobičajenih puteva pa nikoga nisu sretali. Tako je bilo sve dok nedaleko od sebe ne primijetiše jednoga pastira koji je napasao stado ovaca. Vjerovatno u želji da od njega kupe hrane i dobiju informacije, ne htjedoše ga izbjeći već sa njim malo porazgovaraše. Oštroumni pastir je odmah uočio da su njegovi sagovornici bjegunci, pa su oni, pouzdavši se u dragoga Allaha, odlučili kazati mu punu istinu o sebi i svome bijegu od Dekjanusovog zuluma. Ispravnost njihove odluke da se oslone na dragoga Allaha i pastiru otvore svoja srca odmah se potvrdila jer je i čestiti pastir otkrio da je musliman, predan dragom Bogu i sljedbenik Isāa, alejhisselam. Zamolio ih je da i njega prime u svoj džemat (zajednicu) odlučivši da do kraja bude s njima, a oni su, naravno, s radošću na to pristali. Posjedili su još malo na tom mjestu u savjetovanju šta da čine i u kome pravcu da idu. Pastir je imao najbolji prijedlog. Rekao im je za jednu pećinu, koja je bila nedaleko od mjesta na kome su se nalazili, gdje je on ranije znao sklanjati ovce za vrijeme jake grmljavine i kiše. Iako su još uvijek bili isuviše blizu Efsusa ipak su odlučili da prihvate pastirov prijedlog jer se pećina, vjerovatno, nalazila u brdima podalje od svih uobičajenih puteva u jednom slabo pristupačnom kraju, a i pastir je bio ubijeđen da osim njega možda niko drugi i ne zna za nju.[12] Mada neke predaje kažu da je pastir jednostavno ostavio ovce da se kasnije nakon ispaše same vrate svome vlasniku, nama izgledaju prihvatljivije one koje kažu kako su oni sačekali na zakazanome mjestu dok pastir ne vrati ovce vlasniku i potom im se pridruži. Ovog smo mišljenja prvo jer je riječ o čestitim vjernicima koji nikako nisu htjeli iznevjeriti povjerenje koje je vlasnik stada imao u pastira i drugo zato što bi povratak samih ovaca u grad mogao navesti progonitelje da pođu u tome pravcu i potraže nesavjesnoga pastira. Kad su se ponovo sreli na zakazanom mjestu i krenuli, svi zajedno se iznenadiše kad ugledaše kako ih slijedi pastirov vjerni pas, čuvar ovaca. Pobojali su se da ih pas lavežom ne oda progoniteljima pa su ga više puta pokušavali otjerati sve dok se nije desilo čudo, jasno znamenje dragog Allaha, kad je plemenita životinja progovorila ljudima razumljivim govorom. Mubarek pas[13] ih je upitao zašto ga uporno od sebe tjeraju kada je i on, kao i oni, spoznao dragoga Boga, svoga Gospodara, i kad želi da bude zajedno s njima na putu istine. Ushićeni i neizmjerno obradovani ovim veličanstvenim znamenjem prihvatili su psa u svoje društvo i brzo krenuli u pravcu pećine. Stigavši tamo, smjestili su se ispred pećine i malo se odmorili i okrijepili. Kad je pala noć ostavili su psa da stražari na ulazu u pećinu kako bi ih mogao na vrijeme upozoriti ako bi se neko počeo približavati, a oni se uputiše dublje ka njezinoj unutrašnjosti. Vjerna životinja je zalegla na mjestu gdje joj je rečeno ispruživši svoje prednje šape i čuvajući stražu, dok su oni pronašli jednu pogodnu odaju u sredini pećine i tamo se smjestili. Budući da su bili umorni brzo su zaspali. Dragi Allah je Onaj koji uzima duše onih koji umru kao i onih koji spavaju, pa zadržava duše umrlih kod Sebe, a vraća duše usnulih da se bude i borave na ovom svijetu do ispunjenja određenog im roka,[14] a kako u ovome slučaju uzvišena volja Njegova bi da mubarek mladići i njihov pas ostanu u snu tri stotine i devet lunarnih zemaljskih godina, oni utonuše u san koji će potrajati čitava tri stoljeća. U međuvremenu se u gradu saznalo za njihov bijeg. Dekjanus je sakupio veliki broj konjanika i poslao ih da detaljno pretražuju okolinu kako bi ih što prije pronašli. Kršćanska tradicija i jedan dio muslimanskih predanja kažu da su Dekjanus i njegovi progonitelji pronašli pećinu i zatekli ih u snu, a onda je zločinac odlučio kazniti ih tako da zazida ulaz u pećinu i žive ih zatrpa. Zlurado je razmišljao o njihovoj boli i očaju sutradan kada se probude i ustanove da su osuđeni na polaganu smrt u blokiranoj pećini, ali on ni zamisliti ne mogaše kakvo je samo veličanstveno znamenje u njima plemeniti Gospodar svih svjetova odredio čovječanstvu dati. Dvojica vjernika iz Dekjanusove pratnje koji su sakrivali svoju vjeru duboko pogođeni sudbinom mladića odlučiše ostaviti skriveni haber (vijest) o njima za buduće generacije. Inkognito urezaše njihova imena, rodove i opis svih događaja na jednu olovnu ploču koju su stavili u olovni kovčezić i tajno uzidali u jednom kraju zida kojim je zatvoren ulaz u pećinu. Pećina je ostala zazidana i njezini stanovnici zaboravljeni sve dotle dok, voljom dragoga Allaha, neposredno prije nego je došlo vrijeme buđenja mladića, jednom čovjeku nije na srce spuštena misao da kamenje iz zida iskoristi za gradnju vlastite štale ili drugoga objekta. Srušio je zid, ali ne i onaj njegov dio gdje je bio uzidan kovčezić sa pločom, i tako otvorio ulaz u pećinu. Nije imao nikakva interesa da ulazi unutra pa u tmini pećine nije primijetio niti psa koji je ležao sasvim blizu, a kamoli mubarek mladiće koji su bili dublje unutra. Kratko nakon toga mladići su se, Allahovom voljom, probudili. Uglavnom ovako o ovome govore kršćanske tradicije i uz njih jedan dio muslimanskih predanja. Ali, iako naprijed pomenuti tok događaja manje više nalazimo u svim muslimanskim predanjima do kojih smo mogli doći, osim jednoga, nama je ipak logičnije i prihvatljivije mišljenje koje pronalazimo u tome preostalome izvoru, a po kome ni Dekjanus, ni bilo ko drugi, nije mogao naći pećinu i mubarek stanovnici pećine su bili skriveni sve do vremena njihovog buđenja. Naime, ovakvoga smo mišljenja, naravno ne negirajući sve ono što su čestiti i plemeniti Allahovi robovi uistinu o tome govorili, zbog toga što nas ono neobično kretanje Sunca asocira na to da otvor pećine nije bio zazidan, jer ako je zazidan onda se uopće ne vidi pećina i začudno kretanje Sunca nikako se ne bi moglo za nju vezati, dok je međutim, Kur'anom je časnim jasno[15] rečeno: ... I ti si mogao vidjeti kako Sunce, kada se rađa, obilazi pećinu s desne strane, a kada zalazi zaobilazi je s lijeve strane, a oni su bili u sredini njezinoj. To je dokaz Allahove moći ... (18:17) Dakle, Kur'an časni kaže da bi eventualnom promatraču bilo sasvim vidljivo da Sunce zaobilazi pećinu sa desne strane pri izlasku i lijeve pri zalasku. Mi ovo razumijevamo kao znak da je pećina bila prepoznatljiva, kao i začudno kretanje Sunca oko nje, a to nikako nije mogla biti sa zazidanim ulazom, jer bi tada izgledalo da Sunce kruži oko neke stijene, a ne oko pećine. Isto tako, Kur'an nam govori i o jezovitome prizoru koji bi srce napunio strahom bilo kojemu eventualnom posjetitelju pećine, što opet može asocirati na to da se u pećinu moglo ući i otvor joj, prema tome, nije mogao biti zazidan. Sve ovo je, ponavljamo, naše shvatanje i naše mišljenje koje imamo bez ikakve želje da, ponavljamo i to, negiramo ono što su velikani među muslimanima uistinu o tome rekli, a dragi Allah najbolje zna. U svakom slučaju, mubarek mladići i njihov pas su snili mirnim i neometanim snom u jednome ''zamrznutom'' ambijentu koji je remetio samo povremeni dolazak meleka koji su okretali tijela spavača.[16] Prolazile su godine, decenije i stoljeća. Vrijeme progona i patnji u Rimskom carstvu neumitno je prolazilo i sve više je Isāova, alejhisselam, vjera dolazila do izražaja, sve dok se na kraju, u doba imperatora Konstantina, nije dogodilo da njezina iskrivljena kršćanska varijanta, bude proglašena za zvaničnu i službenu vjeru Rimskog carstva. Nažalost, desilo se da iskrivljena varijanta Isāove, alejhisselam, istinske vjere, imenovana kao kršćanstvo, bude nametnuta za državnu vjeru čitavog carstva (dragi Allah zna svu savršenu mudrost i ljepotu Njegovog dopuštenja da se tako desi), pri čemu je istinska Isāova, alejhisselam, vjera iskrene i potpune predanosti jednome i jedinome uzvišenom Bogu (islam) zvanično bila potisnuta. Ali, i pored ovih i ovakvih historijskih činjenica, ipak je izvorni islam, čista vjera Mesiha Isāa, alejhisselam, bio prisutan u Rimskom carstvu.[17] Ajeti časnoga Kur'ana koji ljude iz grada Efsusa u vrijeme buđenja spavača prikazuju kao vjernike[18] daju nam, ako smo ih dobro razumjeli i protumačili, neoboriv dokaz da je u toj provinciji Bizanta bio pretežan broj pravih Isāovih, alejhisselam, sljedbenika, dakle muslimana. Moguće je čak možda i to, a dragi Allah najbolje zna, da je tadašnji vladar Bizanta[19] ispravno shvatao Isāovu, alejhisselam, vjeru i tako i sam bio jedan od istinskih vjernika, muslimana.[20] U svakom slučaju predanja nam kazivaju kako je u to vrijeme među vjernicima bila poprilično raširena sumnja u proživljenje ljudi nakon smrti, odnosno njihovih tijela, jer se smatralo da je onosvjetski život samo život duša i da će tako samo duše, a ne i tjela, biti proživljene. To je svakako brinulo ispravno upućene vjernike i po svemu sudeći mnogi su od njih svesrdno i ustrajno upućivali dove dragome Allahu da milošću Svojom vjernike uputi na ispravno vjerovanje i po ovom pitanju. Dragi Allah, Svemilosni (Rahman), Milosni (Rahim) odredio je da te dove budu ispunjene i tako se desilo da su se naši mladići nakon proteka tolikih godina ponovo pojavili u ovosvjetskome toku historije čovječanstva. Kad su se probudili, vjerovatno su po izvijesnom stepenu utrnuća i blagoj ukočenosti njihovih udova zaključili da su neuobičajeno dugo spavali. Razgibavajući se pokušavali su odgonetnuti koliko dugo su spavali. Naravno, nisu ni pomišljali da bi im san mogao trajati više od par desetaka sahata, pa su sva njihova razmišljanja išla ka dužini sna iskazanoj u sahatima. Uglavnom procijeniše da su spavali jedan dan, ili možda jedan dio dana. Jedan od njih bi zadužen da inkognito ode u grad i donese im čiste (halal) hrane. Kada je izašao iz pećine, ono što je vidio izuzetno ga je zbunilo. Planine i doline su istina bile iste onakve kakve ih je oduvijek pamtio, ali su svi detalji bili na neobjašnjiv način poremećeni. Hodeći ka gradu, neizrecivo zbunjen, vjerovatno je sam sebi u mislima postavljao pitanja kao što su na primjer: gdje je nestalo ono veliko drvo pored kojeg smo jučer prošli, kako je samo za jednu noć mogao biti iskopan ovoliko velik bunar, odakle onaj palminjak tamo kada ga još jučer nije bilo, i tome slično. Stigavši u grad njegova narastajuća zbunjenost dosegla je šokantni vrhunac kad je na ploči postavljenoj iznad ulazne kapije jasno pročitao natpis: La ilahe illallah ve Isā rūhullah.[21] Nije mogao da povjeruje, protrlja oči i opet pogleda, i uvjeri se da natpis uistinu stoji. Zbunjen uđe u grad pitajući se u sebi kako je to moguće kada bi jučer bio ubijen svako ko bi tako nešto samo i pomenuo, a kamoli postavio ploču sa takvim natpisom na javnome mjestu. Idući dalje bivao je sve više zbunjen jer je uočio da jegrad bio totalno drugačiji: zgrade, ulice, raspored objekata - sve se izmijenilo, i to samo za jednu jedinu noć. Nikoga od ljudi nije mogao prepoznati, a i njihov jezik je imao neki čudan akcent. Kada je kupljenu hranu pokušao platiti novcem koji je imao kod sebe suočio se sa začuđenim pogledima trgovca i pitanjem da li je to on pronašao kakvo blago iz starih vremena. Ništa mu nije bilo jasno. Kakvo blago, pa to su samo uobičajeni srebrni dukati, ništa neobično. Govorio je trgovcu da su srebrnjaci njegovi, da ih je jučer iz svoje kuće uzeo, ali trgovac je samo ponavljao pitanje i uporno ga ubjeđivao da kaže gdje je to blago, ujedno ga fiksirajući pogledom sa očitim nastojanjem da pronikne da li je njegova mušterija luda, ili je prepredenjak, ili ga pak pravi budalom. Sve ovo je privuklo pažnju i drugih ljudi koji su zbunjeno i znatiželjno gledali u srebrnjake iz davno minulih vremena i u čudnoga neznanca koji je uporno ponavljao da je novac njegov i da ga je još jučer uzeo iz svog doma. Na kraju, moguće pozvani od nekog od prisutnih, stigoše i gardisti. Trgovac im reče da je ovaj neznanac našao blago sa zlatnicima i srebrnjacima iz davnih vremena, ali uporno to negira ili zato što je lud, ili što je lukavi prepredenjak koji imitiranim ludilom želi izbjeći prijavljivanje blaga vlastima i plaćanje obaveznoga zekata (poreza) na njega. Gardisti su odlučili da ga sprovedu u palatu pred gradskoga vladara, da on donese odluku o ovome čudaku. Kada ga vojnici povedoše sa sobom, mladić se u sebi jako uplašio jer je znao da će ga Dekjanus sigurno prepoznati. Strah mu je navirao, ali su mu snažna vjera i tevvekul (pouzdanje) u dragoga Allaha učvrstili srce i u njeg ulili hrabrost. Bio je spreman na šehadet, ali su mu prizori koje je mogao vidjeti dok ga vojnici provodiše kroz gradske ulice davali išaret da možda mučenička smrt i nije neizbježna. Naime, i dalje sa čuđenjem i ogromnom zbunjenošću, ustanovio je da nigdje ne vidi niti jednoga jedinog idola, a još jučer grad ih je bio pun, tamo gdje je jučer stajao veliki idolopoklonički hram sada je bila sasvim druga zgrada. Razmišljao je da nije možda Dekjanus otišao u svoju prijestonicu, a da lokalni vladar, kojega je on postavio, nije idolopoklonik. Da se nešto veliko, izuzetno veliko zbilo, nešto što daje objašnjenje svim ovim čudnim stvarima koje je vidio još od izlaska iz pećine, već mu je prilično bilo jasno, a u to se potpuno uvjerio kad su ga vojnici uveli u palaču. On, koji je toliko boravio u Dekjanusovoj palači i znao svaki njezin kutak, osvjedočio se da to niti izbliza nije ista palača. Strah je prestao i sada je samo sa velikim interesovanjem posmatrao šta će se zbiti, u srcu osjećajući da će mu dragi Allah vrlo brzo dati sva objašnjenja. Doveli su ga do gradskoga vladara, i naravno to nije bio Dekjanus. Vojnici su objasnili vladaru kako postoje ozbiljne indicije da je taj mladić pronašao blago iz davnih vremena, ali ga želi prikriti praveći se da o tome ništa ne zna. Čestiti vladar ga je blago pogledao i umirujućim riječima mu se obratio rekavši mu da je Allahov propis da država mora uzeti dio od svakoga blaga na ime zekata, te da ih interesuje samo taj dio, a ostatak mu niko neće oduzeti. I dalje zbunjen, ali sada već umiren budući da očevidno pred sobom ima čestitog i blagog upravitelja koji vjeruje u dragoga Boga i slijedi istinsku Mesihovu vjeru, čovjeka toliko različitog od zlog i pokvarenog nasilnika Dekjanusa, mladić je potanko ispričao svoju priču i priču svoje braće po vjeri. Veliko interesovanje sa kojim su upravnik grada i svi prisutni u njegovoj palati slušali izlaganje nepoznatoga mladića, pretvorilo se u istinsku vjersku oduševljenost kad se neko[22] dosjetio davne pripovijesti o nestalim mladićima iz Dekjanusovog doba i predanja da će se oni, voljom dragoga Boga, vratiti. Trnci su im svima prošli kroz srca i tijela. Uvjerili su se da je to veliko čudo dragog Boga i očevidno znamenje njima, jer pred njima stajaše mladić koji je živio i nestao prije tri stotine i kusur godina, a sada bijaše tu pred njima, mogli su ga gledati vlastitim očima, slušati njegov govor vlastitim ušima, mogli su ga rukama svojim opipati - pa ko bi onda uopće mogao posumnjati u proživljenje nakon smrti!? U gradu je nastala velika pometnja. Svi su žurili da što prije dođu ispred upravnikove palate i vide mubarek mladića. Gradski vladar i vjerski učenjaci pitali su ga o njegovim drugovima i on je odlučio da ih sve skupa povede do pećine. Upravitelj, vjerski i ostali dostojanstvenici jahali su lagahno u društvu mladića putem kojim ih je on vodio, a velika masa svijeta je išla za njima. Ako je još kod njih i bilo kakvih sumnji one su se raspršile kada im je mladić putem potanko objašnjavao šta se sve izmijenilo protokom vremena, a nekih stvari o kojima je on govorio mogli su se sjećati najstariji stanovnici grada. Kada su se primakli pećini, mladić ih je zamolio da ga puste da on sam ode do svojih drugova jer bi oni mogli pomisliti da su ih pronašli Dekjanusovi vojnici, pa su svi ostali malo dalje a on sam je pošao ka pećini, naravno noseći hranu i piće za njih i njihova psa. Kada je ušao unutra svi su se obradovali jer su se već počeli brinuti za njega, a i već su počeli osjećati glad i žeđ. Dao im je vremena da se malo okrijepe i onda im je polahko objasnio šta se zbilo. Srca su im bila prepuna ljubavi (aška) i suze su im kvasile lica kada su, padajući na sedždu u nutrini pećine, zahvaljivali dragom Allahu na neizmjernoj milosti i blagodarnoj pažnji koja im je pružena. Zaista bijahu oduševljeni saznanjem kakvu im je samo počast Uzvišeni podario i kakvo je veličanstveno znamenje ljudima u njima dao, ali onda osjetiše zebnju u srcima jer se vjerovatno sjetiše veoma sličnog slučaja sa Allahovim miljenikom, vjerovjesnikom Uzejrom, alejhisselam, koji je u davna vremena bio usmrćen u vremenu od stotinu godina i nakon toga proživljen.[23] Dobro su znali kako su neki ljudi, nažalost, pogrešno protumačili čudo dato Uzejru, alejhisselam, i počeli ga, neuzubillah, smatrati sinom dragoga Allaha, a identično zastranjenje mnogih u pogledu Mesiha Isāa, alejhisselam, bilo je dio njihove (nažalost danas je i naše) svakodnevice. Zato se uplašiše da se nešto slično ne desi i u njihovom slučaju - da ih ljudi u neznanju ne počnu smatrati Božijim sinovima ili slično tome. U takvome stanju svi su zajedno uputili dovu dragome Allahu da ih od toga sačuva i uzme ih sa ovoga svijeta. Milostivi im se odazvao, pa su im meleki ponijeli duše njihovu Gospodaru, a tijela su im ostala, koliko je nama poznato, u pećini.[24] Naravno, jaki su razlozi da se nimalo ne sumnja u to da je i njihov plemeniti pas skupa s njima dosegao one stepene milosti i ljubavi dragoga Allaha koje mu priliče prema savršenoj odredbi Gospodara svih svjetova. Prema tome, poznato je da ih je dragi Allah, nakon što su Mu uputili dovu, ponovo uzeo sa ovog svijeta na rok koji je On odredio. Međutim, ne zna se tačno kad se to zbilo, tj. ne zna se, barem koliko mi znamo, koliko su oni vremena proveli sa svojim narodom nakon njihova buđenja pa do ponovnog nestanka. Predanja su različita. Tako jedni vele da su nestali odmah čim se njihov drug vratio, tako da svijet nikoga od njih, osim jednoga, nije vidio. Drugi vele da su gradski vladar i vjerski mudraci ušli u pećinu, pronašli uzidanu olovnu kutijicu sa pločama na kojima je bio natpis o njima,[25] susreli se s njima i popričali, i kada su ih napustili, i pećina i mladići su ponovo skriveni da ih niko više nije mogao naći. Treći opet kazuju kako je sve njih narod vidio i da su oni boravili neko vrijeme u gradu, pa je čak i dobri car Tendosis[26] stigao iz Konstantinopolisa da se s njima sretne i porazgovara, i da su se oni tek nakon svega toga vratili u pećinu i bili ponovno skriveni. Dragi Allah najbolje zna, a nama se čini da oni ipak nisu tek tako naprasno nestali nakon buđenja zbog toga što ajeti časnog Kur'ana jasno kažu kako je njihov slučaj jasno i očevidno Allahovo znamenje ljudima i pouka da je proživljenje nakon smrti istina u koju nema sumnje.[27] Odatle smo mišljenja, a dragi Allah najbolje zna, da su oni doista boravili sa svojim narodom jedan period vremena, vjerujemo dovoljno dugačak da bi većina ljudi primila pouku, prije nego im je ispunjena dova da budu ponovo uzeti sa ovoga svijeta. Nakon njihovoga ponovnoga povlačenja u pećinu i nestanka, kako nam časni Kur'an kaže, ljudi su bili u dilemi kako da obilježe to mubarek mjesto Allahova znamenja i pouke. Tako su jedni predlagali da se na samom ulazu u pećinu podigne ograda, ali je prevladalo mišljenje onih koji su govorili da se tu sagradi mesdžid, kuća u kojoj se dragome Allahu na sedždu pada, u kojoj se Njega spominje, hvali, slavi i veliča. Tako je na ulazu u pećinu podignut mesdžid, a mislimo da je tom prilikom postavljena i kamena ploča sa uklesanim imenima mladića i pripovijesti o njima za pouku budućim generacijama. Dragi Allah zna najbolje. Njemu neka je svaka slava i hvala. Vidi: http://www.znaci.com/povijest/PosljVrij/art497_0.html