Претражи Живе Речи Утехе

Uvredljive i vulgarne reakcije desničarskih medija, političara i klerikalaca u Hrvatskoj zbog nedavne izjave pape Franje o Stepincu nisu tek incident i izraz trenutne povrijeđenosti i ljutnje, već su pokazatelj mentalnog stanja u toj Crkvi i tome društvu, koje je posljedica višedecenijskog ispiranja mozgova, nacionalističke opijenosti i duhovnog siromaštva. Od trenutka kad je izabran, papa Franjo nailazi na otpore u Crkvi, i kod njezinog institucionalnog dijela (biskupa i svećenika), i kod teologa i vjernika. Tisuće konzervativnih teologa i svećenika diljem svijeta potpisuju peticiju u kojoj od biskupa traže da papu Franju proglase heretikom. Kardinali i biskupi uglavnom šute, ali njihova šutnja govori da ni mnogima od njih ne odgovara papa Franjo i da čekaju da njegov mandat što prije završi, jer papa Franjo u svojoj kritici ne štedi ni njih ni vatikansku kuriju koju je prije nekoliko godina bespoštedno kritizirao što je izazvalo šok, razočaranost i bijes. Činjenica da papa Franjo kao vrhovni poglavar Katoličke crkve dopušta kritiku, otpore, pa i pobunu u vlastitim redovima, govori u prilog tom čovjeku, koji za razliku od svojih prethodnika, ne poseže za sankcijama i kažnjavanjem onih koji se ne slažu s njegovim stavovima. Papa Franjo ne poseže za nasilnim metodama, a njegova blagost i strpljivost s onima koji ga mrze i preziru doista je u duhu Isusa iz Nazareta i Franje Asiškog čije je ime i uzeo kad je izabran za papu. Za vrijeme njegovih prethodnika pape Ivana Pavla II. i pape Benedikta XVI. nije bilo preporučljivo kritički govoriti i pisati o njihovim potezima, o čemu svjedoče sudbine katoličkih teologa koje su ova dvojica papa zbog njihovih stavova šibali bičevima pravovjernosti i poslušnosti. Tu dvojicu papa se naprosto obožavalo u Crkvi, posvuda ih se citiralo, na propovijedima, javnim nastupima, u biskupskim poslanicama. To ni izbliza nije slučaj s papom Franjom, čije se kritičke riječi uglavnom ignoriraju i ispuštaju, a citira se ono što je nemoguće izbjeći, ili što je bezazleno i ne uznemiruje. Jedan od teologa koji je na vlastitoj koži osjetio „bratsku ljubav“ dvojice prethodnih papa, Leonardo Boff, u svojoj knjizi o sadašnjem papi kaže između ostalog da papa Franjo raskida s tradicionalnim i konzervativnim razumijevanjem uloge Crkve, odustaje od patrijarhalizma, tradicionalizma, klerikalizma i neprijateljstva prema spolnosti i ženama, a sve su to obilježja ostarjele, zakržljale i začahurene hijerarhijske Crkve koja zbog toga gubi članove, ali gubi i ugled u suvremenom svijetu koji snažno inzistira na otvorenosti, slobodama i ljudskim pravima. Podijeljeni stavovi o papinom djelovanju nisu po sebi ništa novo, jer je toga bilo i u prošlosti Katoličke crkve. Slično je bilo, primjerice, i kad je papa Ivan XXIII. početkom šezdesetih godina inicirao Drugi vatikanski koncil (1962.-1965.) čije je zaključke tradicionalni dio Crkve sa strepnjom iščekivao. Malo je poznato, a o tome su pisali teolozi koji su sudjelovali na koncilu, da su nakon smrti Ivana XXIII. (papa od 1958. do 1963. godine) mnogi dokumenti koncila doživjeli izmjene i ublažavanja kako bi se udobrovoljilo biskupima i teolozima koji nisu podržavali reforme. Unatoč i tome, dokumenti Drugog vatikanskog koncila su u mnogim pitanjima izmijenili stavove Crkve, ponajprije u odnosu prema suvremenom svijetu, drugim vjerama i onima koji ne vjeruju, ali to nije snažnije zaživjelo u Katoličkoj crkvi, pogotovo ne na našim prostorima. Iako ih dijeli vremenska distanca od pet stoljeća, javni nastupi pape Franje, njegovi pokušaji da probudi pozaspale, zahrđale i umrtvljene savjesti u Crkvi, podsjećaju dijelom na očajničke pokušaje Erazma Roterdamskog (1466.-1536.) da u svome vremenu promijeni stanje duha u Crkvi. Riječ je o prvoj polovici turbulentnog šesnaestog stoljeća, u kojem Katoličku crkvu razdiru nemiri, želja za oslobođenjem od tiranije crkvenih dostojanstvenika i zemaljskih gospodara, što će u konačnici rezultirati unutarnjim podjelama, čiji je zajednički nazivnik reformacija. Malo se zna o tome što je tada sve prolazio po mnogima najumniji i najobrazovaniji čovjek svoga vremena Erazmo Roterdamski koji se našao na udaru oba tabora: katoličkog koji mu je prigovarao da ne poštuje papinstvo i crkvenu hijerarhiju, da širi antikatolički nauk i remeti crkvenu disciplinu, i protestantskog koji ga je žestoko napadao nakon što se nije htio pridružiti fanatičnim i često nasilnim reformatorima. Budući da se nije htio prikloniti ni jednoj strani, i jedni i drugi su ga smatrali heretikom i antikristom, a među najoštrijima je bio upravo Martin Luther koji ga je u svojim pamfletima nazivao svetogrdnikom i ateistom. I jedni i drugi su rigali vatru na Erazma, osuđen je kao neprijatelj Crkve, i pravo je čudo da ga nisu spalili ili ubili. No, te sreće nije bio prevoditelj njegovih djela Louis Berquin, koji je spaljen na lomači. Erazmo je, zapisuje Miroslav Krleža u briljantnom eseju o ovom humanistu, govorio da Krist nije stradao životom da bi crkveni knezovi gomilali zemaljsko blago naplaćivanjem oproštenja grijeha. Vjernike, isticao je Erazmo, ne treba goniti da vjeruju prijetnjom ili tiranijom, nego jednostavnim riječima evanđeoske ljubavi, a svećenici ne bi trebali biti razbojnici koji pljačkaju svoje stado, nego pastiri koji će se brinuti za to stado. Ondašnje monarhističko ponašanje rimskog pastira je smatrao kugom za kršćanstvo. Pet stoljeća poslije, slično govori i papa Franjo kojemu se suprotstavljaju crkveni konzervativci s ciljem da se zaustave reforme koje je otpočeo i da zadrže dosadašnje crkvene i društvene povlastice. Snažan otpor prema papi Franji postoji i u Katoličkoj crkvi na ovim prostorima, ne samo kad je riječ o „slučaju Stepinac“, nego i kad je riječ o drugim papinim stavovima koji se tiču odnosa prema vlasti, bogatstvu, seksualnosti, ženama, rastavljenima, homoseksualcima, migrantima, ljudskim pravima i slobodama. Uvredljive i vulgarne reakcije desničarskih medija, političara i klerikalaca u Hrvatskoj zbog nedavne izjave pape Franje o Stepincu nisu tek incident i izraz trenutne povrijeđenosti i ljutnje, već su pokazatelj mentalnog stanja u toj Crkvi i tome društvu, koje je posljedica višedecenijskog ispiranja mozgova, nacionalističke opijenosti i duhovnog siromaštva. Tko god se opire takvoj duhovnoj i rodoljubnoj atmosferi, tko god ne dijeli crkveno i društveno nametnute i poželjne stavove, riskira da bude proglašen „heretikom i antikristom“, izručen virtualnim i stvarnim „hodajućim“ hajkačima, svakodnevnim uvredama, prijetnjama, pa i fizičkim napadima. Ali bez „heretika i antikrista“ koji se suprotstavljaju tiraniji većine, hrvatsko društvo i društva na ovim prostorima, pretvorila bi se u zatvore s lomačama za nepodobne i neposlušne. Bože, čuvaj heretike! tačno.net

U odnosu na novonastale države Jugoslavija je bila nadmoćna i u kulturnom i u obrazovnom i u socijalnom smislu Činjenica da Jugoslavija i trideset godina nakon raspada još uvijek živi u sjećanjima ljudi ne govori toliko o političkoj zajednici koja se raspala, koja je imala svoje slabosti i u kojoj nije svima bilo dobro, već puno više o jadu i bijedi novonastalih država. Iako se politike novonastalih država trude da što više ljudima zgade Jugoslaviju, ona i dalje živi kao širi prostor duha nasuprot uskogrudnosti i zagušljivosti južnoslavenskih nacionalizama. Uz to, Jugoslavija je u odnosu na novonastale države bila nadmoćna i u kulturnom i u obrazovnom i u socijalnom smislu, politički uvažavana i u europskim i u svjetskim razmjerima, pa je i to jedan od razloga zašto se danas toliko inzistira na mržnji prema Jugoslaviji i zašto se u svim državama želi uništiti sjećanje na nju. Jugoslavija je imala svoje utopije koje se, nažalost, u jednopartijskom, krutom i represivnom birokratskom sistemu nisu mogle ostvariti, pa sadašnja nostalgija za Jugoslavijom jest dijelom i žal za neostvarenim željama. Za razliku od novonastalih država u kojima dominira prošlost, jugoslavenske utopije su bile okrenute prema budućnosti i podržavale su društvenu nadu koju su sadašnje države posve uništile, zbog čega mnogi ljudi, s gorčinom i razočarenjem, napuštaju ove prostore. Nacionalizmi najviše izjedaju same sebe i zatvorena nacionalistička društva nemaju perspektivu ni budućnost. S obzirom na strašne ratove devedesetih godina i nacionalne antagonizme, teško je, kratkoročno gledano, zamisliti neku novu političku Jugoslaviju, ali to nikako ne znači da će jugoslavenska ideja nestati. Naprotiv, njena duga povijest svjedoči o tome da je jugoslavenske ideje bilo najviše upravo onda kad Jugoslavije nije bilo i da je bila najčišća kad nije bila u političkim okvirima. O tome svjedoče veze i suradnja ljudi na ovim prostorima prije nastanka prve Jugoslavije, ali i održavanje tih veza nakon propasti druge Jugoslavije. Neovisno o tome kako će se razvijati politička budućnost država i naroda na južnoslavenskom prostoru, ideja jugoslavenstva će ostati živa i bit će to življa što joj se oficijelne nacionalne politike više budu suprotstavljale. Možda je i najbolje za jugoslavensku ideju da živi kao prostor duha i slobode, susretanja ljudi i razmjena ideja, o čemu svjedoče i sadašnja prijateljevanja ljudi i kulturna i intelektualna suradnja, unatoč tome što to nacionalističke politike na sve načine žele onemogućiti. Ta ideja je preširoka da bi je uski nacionalni duhovi južnoslavenskih naroda mogli prihvatiti, ali istodobno i uzvišena i privlačna za ljude otvorena duha i širokih pogleda.

U trenutku kad nam toliko toga izmiče i nedostaje što povezujemo s europskom kulturnom tradicijom, njegovanjem latinske i grčke kulture ostajemo dio tog duhovnog kozmosa i tako se spašavamo od sveprisutne nekulture i barbarstva društava u kojima živimo Obrazovanje je sve do novog vijeka bilo privilegij vrlo malog broja ljudi. I u naše vrijeme, nakon što je pravo na obrazovanje postalo dijelom temeljnih ljudskih prava, još uvijek mnogi ljudi diljem svijeta ne mogu ostvariti to pravo. Riječ je o siromašnim i politički nestabilnim dijelovima svijeta, što implicira da je obrazovanje usko povezano i s razvojem društva, ali i još više s ljudskim pravima i slobodama. Istodobno, u razvijenom europskom i anglosaksonskom dijelu svijeta više se toliko i ne govori o pravu na obrazovanje koje se podrazumijeva i zakonski propisuje, ali se zato govori o obrazovnim modelima i takozvanim obrazovnim politikama. U mnogim zemljama se vode žestoke ideološke i političke rasprave oko svrhe i ciljeva obrazovanja. I dok mnogi snažno zagovaraju moderne obrazovne politike kao što je primjerice europski bolonjski model, sve je više glasova koji te modele dovode u pitanje i pozivaju na očuvanje klasičnog i humanističkog modela obrazovanja kao nužnog uvjeta razvoja osobe i društva. Ako se i ne možemo složiti s glavnom tezom Johna Taylora Gatta iznesenoj u knjizi Oružja za masovno poučavanje. Putovanje nastavnika kroz mračni svijet obaveznog školovanja da je obavezno i službeno (državno) školovanje besmisleno i da ga treba odbaciti, možemo se složiti s drugim dijelovima njegove kritike suvremenih obrazovnih sistema i škola koje, na primjeru američkog obrazovnog sistema, prema riječima autora, vrlo često ne potiču demokratski način života, osakaćuju maštu djece, obeshrabruju kritičko razmišljanje i obrazovanje pretvaraju u rutinsko i mehaničko učenje podataka napamet. I škole i obrazovni sistemi su podređeni interesima društva i države i, kako nam pokazuje i povijest 20. stoljeća, lako mogu postati ideološki instrumenti koji uniformiraju ljude i sužavaju im prostor slobode i duha. Slično Gattu, ali još radikalnije, pisao je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća katolički svećenik i hrvatsko-austrijski filozof Ivan Ilich. Zastupao je tezu o „raškolovanom društvu“ u kojem bi škole bile napuštene, profesionalni pedagozi protjerani, što bi prema njegovom mišljenju povratilo obrazovnu slobodu. U svojoj kontroverznoj, osporavanoj i kritiziranoj studiji Dole škole, Ilich se kritički osvrće na pretjeranu institucionalizaciju suvremenih društava u kojima upravo škole najčešće služe za eksploataciju ljudi. Na prvu, problematična i diskutabilna teza, ali kad se ozbiljnije sagleda kako funkcioniraju suvremeni, industriji i ekonomiji prilagođeni, obrazovni sistemi, Ilicheva dijagnoza je dijelom i utemeljena, što vjerojatno nije slučaj i s njegovim zahtjevom o dokidanju škola, koliko god bi takvu ideju dio đaka i studenata, pa i njihovih roditelja i nastavnika, s oduševljenjem pozdravilo. Obrazovanje i obrazovne politike su velika tema suvremenih europskih društava. U trenutku dok mnogi hvale moderne obrazovne sisteme koji se standardiziraju i prilagođavaju potrebama suvremenog društva i njegovim informatičkim i ekonomskim zahtjevima, sve je više glasova koji upozoravaju da takvo obrazovanje u duhovnom smislu osiromašuje čovjeka i apeliraju da se sačuva tradicionalni klasični humanistički obrazovni model. Ono što objedinjuje obrazovne reformatore svih smjerova, obrazlaže u svojoj knjizi Teorija neobrazovanosti. Zablude društva znanja bečki filozof Konrad Paul Liessmann, njihova je mržnja spram tradicionalne ideje obrazovanja. Pomisao, zaključuje Liessmann, da bi ljudi mogli pokazivati nesvrhovito, suvislo znanje, sadržajno usmjereno prema tradicijama velikih kultura, znanje koje ih osposobljava ne samo da oblikuju karakter, nego im podaruje i trenutak slobode nasuprot diktatima duha vremena, za njih je očigledno užasna. Slično Liessmannu, iako u drugačijem kontekstu, pisao je u kratkom eseju pod naslovom Čemu univerzitet?početkom devedesetih godina poljski filozof Leszek Kołakowski. Najveća opasnost po univerzitet, smatra Kołakowski, nije ni inzistiranje na profesionalnoj orijentaciji, ni gubitak povjerenja društva, ni masovnost učilišta ni lijenost studenata i nastavnika. Najveća opasnost jest invazija intelektualne mode koja omalovažava spoznajne kriterije i samu vrijednost istine u već utvrđenom smislu u našoj kulturi. Riječ je o modi koja nas želi uvjeriti da ne postoje općevažeći intelektualni kriteriji, da se svi smislovi stvaraju proizvoljno, a istodobno se nameću vlastiti, čisto ideološki kriteriji. Kołakowski smatra da je univerzitet odgovoran za održavanje kontinuiteta kulture i njezinog prenošenja. Postojanje univerziteta pretpostavlja vjeru u tu kulturu i vjeru da ona zaslužuje prenošenje. Tamo gdje te vjere nema, kaže Kołakowski, ne zna se zbog čega univerzitet postoji. Pritom poljski filozof smatra da na univerzitetu mora biti mjesta i za takozvane „meke znanosti“ (humanističke i društvene znanosti), ali i za „tvrde znanosti“ (prirodne i egzaktne znanosti). U vremenu koje ne preferira humanističke znanosti, kad ih se pokušava svesti na višak i nekorisnost, društvo mora pronaći način kako da ih zadrži. Univerzitet je, slično kao i škole, važan i zbog još jednog razloga koji se uglavnom u suvremenom svijetu, u svijetu ekonomiziranog i kapitaliziranog znanja, sve manje prihvaća. Univerzitet je, slično kao i gimnazijsko klasično obrazovanje institucionalizirani oblik posebnog čovjekovog biološkog svojstva – znatiželje kao spontanog refleksa, sposobnost spoznaje svijeta radi same spoznaje. Danas se veliki broj ljudi obrazuje da bi društveno bio koristan, pripremljen za tržište rada ili da bi postigao željeni znanstveni stupanj. Obrazovanje ili znanstvena istraživanja koja nastaju isključivo da bi netko dobio određeni znanstveni stupanj ili ostvario željenu promociju (kao što je često slučaj s bolonjskim modelom obrazovanja), lišeni su znatiželje i istraživačke pasije i imaju malu šansu da ostanu u našoj kulturi. U jednom drugom razmišljanju pod naslovom Može li Europa zaživjeti?, Kołakowski smatra da odgovor na to pitanje ponajviše ovisi o odnosu prema vlastitoj kulturi te zastupa, za mnoge naše suvremenike konzervativan stav, da su Europi upravo danas potrebne škole u kojima će se intenzivno učiti latinski i grčki, škole koje će pobuđivati radost zbog zagnjurivanja u našu zajedničku kulturnu prošlost. Ako izgubimo historijsku prošlost kao dio nas samih, zaključuje ovaj filozof, izgubit ćemo neutilitarne razloge za život, pri čemu nam prijete duhovni kaos i praznina. Društvo i svijet ne mogu preživjeti samo od klasičnog obrazovanja i potrebno je, dakako, u obrazovni sustav integrirati i druge vrste i ciljeve obrazovanja. Protestantski teolog Paul Tillich u svojoj knjizi Teologija kulturerazlikuje, pojednostavljeno i precizno, tri obrazovna cilja – tehničko obrazovanje, humanističko obrazovanje i usmjereno obrazovanje. Svaki od tih ciljeva je na svoj način potreban društvu i izostanak bilo kojeg od njih doveo bi u pitanje funkcioniranje društva. Ali se valja suprotstaviti zahtjevima društva (Tillich govori o industrijskom društvu, ali ta dijagnoza vrijedi i za naše – informatičko-kapitalističko-konzumerističko društvo) koje humanistički ideal obrazovanja podlaže tehničkim ciljevima obrazovanja pa prilagodba zahtjevima toga društva postaje osnovna obrazovna svrha. U suvremenim društvima koja sebe rado nazivaju „društvima znanja“, u kojima su obrazovni sistemi podvrgnuti ekonomskim interesima, nacionalnim i političkim programima i kapitalističkoj logici života koja čovjeka svodi na proizvođača i potrošača, u društvima koja boluju od hiperprodukcije diploma i certifikata i od nepreglednog fragmentiranja i usitnjavanja znanja, ustanove koje njeguju klasično obrazovanje i humanističku širinu duha, makar i male kao što je primjerice Franjevačka klasična gimnazija u Visokom, prava su dragocjenost i od ogromnog značenja. Isto to vrijedi i za profesore i nastavnike koji predaju klasične jezike i klasičnu kulturu. Činjenica da je to zvanje deficitarno u društvima na ovim prostorima, govori o njihovom kulturnom i duhovnom siromaštvu. Profesor fra Marko Ćorić, kojemu posvećujem ovaj tekst, preko četrdeset godina predaje u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom latinski jezik (s latinskom književnošću) i grčki jezik (s grčkom mitologijom). Ovim tekstom mu želim osobno zahvaliti što me uveo u svijet latinskog jezika i latinske književnosti i što je desetljećima predano i strpljivo svoje znanje prenosio stotinama đaka visočke gimnazije. Želim mu zahvaliti i za mnoga kasnija i sadašnja prijateljska druženja, razgovore i savjete, ali jedan njegov savjet koji je stalno ponavljao na satima latinskog jezika urezao se u moje sjećanje i pratio me kao dobri, inspirativni i bdijući duh kroz cijelo vrijeme studija – samo sigurno znanje je pravo znanje! Neka ovaj tekst bude i poziv da se klasična i humanistička obrazovna tradicija ustanove kojoj je profesor fra Marko posvetio cijeli život čuva, njeguje i prenosi budućim generacijama. Na koncu, ali nikako ne na zadnjem mjestu, neka bude rečeno i to da Franjevačka provincija Bosna Srebrena ima budućnost samo ako bude njegovala klasičnu izobrazbu i humanističko obrazovanje. Bez toga ona praktično nema razloga da postoji jer ni ozbiljnog pastoralnog rada s ljudima nema bez duha, mišljenja i znanja. U trenutku kad nam toliko toga izmiče i nedostaje što povezujemo s europskom kulturnom tradicijom, njegovanjem latinske i grčke kulture u najširem smislu tih pojmova, ostajemo dio tog duhovnog kozmosa i tako se spašavamo od sveprisutne nekulture i barbarstva društava u kojima živimo.

Religijske zajednice su propast komunističkog režima dočekale euforično, likujući nad njegovom propašću i vjerujući da ga je sam Bog uklonio s povijesne scene. Takvi osjećaji i razmišljanja prisutni su u gotovo svim postkomunističkim zemljama koje su izlazak iz „egipatskog (komunističkog) sužanjstva“, kako to vrijeme nazivaju crkveni poglavari i teolozi, slavili na nacionalističkim gozbama i paradama. O tom zanesenom kršćanskom samozadovoljstvu ugledni švicarski katolički teolog Hans Küng u svojoj knjizi "Postoji li Bog? Odgovor na pitanje o Bogu u novom vijeku" kaže između ostalog i sljedeće: „Uz svu kritiku Marxa i marksizma valja se čuvati kršćanskog samozadovoljstva. Nije li možda i kršćanstvo – naravno, u opreci s izvornom porukom! – postalo svjetonazorom kojim se često upravljalo apsolutistički, centralistički, dapače totalitarno? Ne tvrde samo zli jezici da su sovjetski komunizam i rimski katolicizam krvni neprijatelji baš zato što su toliko slični.“ Katolička crkva i Srpska pravoslavna crkva na ovim prostorima u mnogim su aspektima preuzele komunističke matrice mišljenja i djelovanja – baš one zbog kojih su, kako se često tvrdi u njihovim redovima, trpjele i protiv kojih su se borile. Što se tiče kršćanstva – kako o tom piše švicarski sociolog Franz-Xaver Kaufmann – „i ono je nastalo na najvećoj mogućoj distanci prema vladajućim političkim odnosima, ali je ipak postalo konstantinovskim preokretom sastavni dio vladajućih odnosa. To se, doduše, jako odrazilo na pojedine kršćanske vjeroispovijesti zbog njihove različite regionalne podjele. U Bizantskom je carstvu došlo do ponovne simbioze između religije politike, i to ne samo zbog toga jer se Bizantsko carstvo shvaćalo po Konstantinovoj tradiciji čuvarom Crkve nego je vladar također s teološke strane bio uzdignut u ulogu da umjesto Boga vodi sudbinu zajednice. Na Zapadu će odnos između cara i pape, države i Crkve ići drukčijim smjerom, i do sukoba do investiture.“ (Franz-Xaver Kaufmann, Kako da preživi kršćanstvo?) Propast komunizma je donio slobodu, a sloboda je unutar kršćanskih crkava bila shvaćena „više u starozavjetnom smislu oslobođenja naroda od ropstva nego u novozavjetnom značenju osobnog obraćenja na novi život“. Vladajuća kršćanska religioznost u tom vremenu je bila „pučka religioznost, bitno kolektivistička i po mnogim izvanjskim društvenim iskazima slična komunističkom kolektivizmu, nedovoljno sposobna za prijelaz iz predmoderniteta u modernitet“ (Jakov Jukić, Lica i maske svetoga). Pučkom religioznošću, koju i danas Crkve na različite načine promoviraju, hranile su se i hrane nacionalne ideologije, pa gotovo da i nema razlike između religijskog i nacionalnog. To je dovelo do toga da suvremena Republika Hrvatska i Republika Srbija funkcioniraju kao „crkvene države i državne crkve“ (Viktor Ivančić). Koncem osamdesetih i početkom devedesetih godina sve je religijske zajednice na prostoru bivše Jugoslavije zahvatila rodoljubna uzoholjenost koja je često poprimala raspoloženje krvožednog nacionalizma. Stari i dugogodišnji neprijatelj komunizam se urušio u raskoraku između obećanja i prakse, utopije i realnosti, a ne uz pomoć molitvi, krunica i Blažene Djevice Marije kako tvrde crkveni poglavari i kako se voli misliti među pobožnim kršćanima. Nastupilo je vrijeme sprege nacije i religije koje je i u duhovnom i kulturnom i svakom drugom smislu osiromašilo i religiju i društva i države nastale raspadom Jugoslavije. Ta „smutna vremena“, kako ih je okarakterizirao sociolog Božidar Jakšić imaju za posljedicu „trajno invalidna društva“, „materijalno siromaštvo i duhovnu bijedu svakodnevice“. Zabluda komunizma, kaže na jednom mjestu Andrija Krešić, zamijenjena je drugom velikom zabludom – vjerovanjem da se potpuna suverenost nacije ostvaruje suverenošću nacionalne države: „Kao što je političko-partijski komunizam osvajao državnu vlast za svoje vlastoljubno liderstvo zloupotrebom težnji i osjećanja radništva, tako i nacionalističke snage, u ime suverenosti nacije osvajaju državnu vlast za nacionalne ‘očeve’ i liderstva zloupotrebom rodoljubnih osjećanja sunarodnjaka“ (Prema knjizi Humanizam i kritičko mišljenje. Tako je govorio Andrija Krešić) Propast komunističkog jednopartijskog opresivnog političkog sistema religijske zajednice su dočekale s velikim olakšanjem. Dijelom je to i razumljivo jer su u socijalističkoj Jugoslaviji nastradali mnogi ljudi iz religijskih zajednica i jer su sve te zajednice pretrpjele i velike materijalne štete. No, nije razumljiva niti se iz kršćanske i uopće religijske perspektive može ičim opravdati sprega religijskih zajednica s nacionalizmom. Od zajednica koje su u vrijeme bivše Jugoslavije na različite načine trpjele, postale su ubrzo zajednice zbog kojih drugi trpe – svi koji se duhovno i svjetonazorski ne uklapaju u religijske matrice na prostoru na kojem su one dominantne. Iz „mrskog i proklinjanog komunističkog sužanjstva“ zapalo se u vulgarni i fanatični nacionalizam koji ne preže ni od čega pa ni od toga da teološkim i božanskim razlozima pravda etnička čišćenja i ubijanje onih koji ne pripadaju vlastitom kolektivu. Takvo stanje duha u Katoličkoj crkvi na ovim prostorima neshvatljivo je i zbog toga što se sve to – sprega s nacionalizmom, apologetsko katoličanstvo, isključivost prema drugim konfesijama, nacijama, kulturama, svjetonazorima i općenito prema sekularnim idejama koje se velikim dijelom temelje na judeo-kršćanskoj tradiciji – događa nakon što je Drugi vatikanski koncil odbacio takva retrogradna, nekršćanska i nehumana stajališta. Drugi vatikanski koncil trebao je označiti kraj povijesnih nacionalnih i političkih katolicizama i najaviti početak policentričnih univerzalnih katoličkih zajednica i crkava. Ono što je Drugi vatikanski koncil donio Crkvi i što se ponekad naziva „revolucijom u Crkvi“, „kopernikanskim obratom“, „povratkom izvornom kršćanstvu“, malo je dotaknulo Katoličku crkvu na ovim prostorima. Novija povijest, bar kad je riječ o katoličanstvu na ovim prostorima, uglavnom je povijest otpora idejama i zaključcima Drugog vatikanskog koncila, a u pravoslavnom dijelu kršćanstva, konkretno u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Drugi vatikanski koncil, koji za tu crkvu nije obvezujući, ali koji se temelji na idejama koje dijelom mogu vrijediti za sve kršćanske crkve, uglavnom se doživljava kao neprihvatljivi produkt liberalnog zapadnoga svijeta, pogotovo na području ljudskih prava, uloge crkve u društvu, ekumenizma i međureligijskog dijaloga. Katolička crkva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini se previše vezala i nostalgično veže za prošla vremena i umjesto da se mijenja i izgrađuje na idejama i zaključcima Drugog vatikanskog koncila i sekularnim vrednotama, ona se koncem 20. i početkom 21. stoljeća u duhovnom smislu vratila na vrijeme prije Koncila. Biti Crkve pripada njezina stalna reforma i promjena i ona je i u duhovnom i u organizacijskom smislu kroz povijest, često i s otporom i s velikim zakašnjenjima, „oblačila odijelo u skladu s vremenom i tako poduzimala strukturalni aggiornamento kako bi poboljšala svoju kulturnu prisutnost i pastoralnu sposobnost djelovanja.“ Pokazalo se također i na iskustvu svjetske Crkve „da su mnogi od njezinih doktrinarnih izričaja i njezinih formi bili slučajni i vremenom uvjetovani te time podložni premišljanju i promjeni, čak ako ih se u ono vremenu kada su uvedeni i smatralo nepromjenljivim i bogomdanim“ (Peter Neuner/Paul M. Zulehner, Dođi kraljevstvo tvoje. Praktična ekleziologija). Jedna od promjena koju je trebao donijeti Drugi vatikanski koncil, poznati katolički teolog 20. stoljeća Karl Rahner uspoređivao je „s povijesnim prijelazom crkve iz judeo-kršćanskog religijsko-nacionalnog konteksta među poganske narode“, odnosno oslobađanje od etničke, nacionalne i političke uskoće i otvaranje prema svijetu. Nasuprot centralistički i nacionalno obilježenoj slici Crkve koja je prevladavala sve do Drugog Vatikanskog koncila, trebalo je nastupiti doba humanizirane, decentralizirane i nacionalno i politički oslobođene Crkve otvorene prema svijetu, s onu stranu konfesionalnih i nacionalnih uskogrudnosti koje su često u povijesti predstavljale i lomove između odnosnih crkava, kao što je to slučaj s katoličanstvom i pravoslavljem na ovim prostorima. Nakon gotovo polustoljetnog života na margini u vrijeme socijalističke Jugoslavije, obje crkve su iskoristile nacionalna buđenja i društveno-političke promjene i nametnule se kao glavni društveni faktor s ambicijama da ovladaju društvenim poretkom pa i cjelokupnim čovjekovim životom. Iako su i nacionalizam i kapitalizam posve suprotni ideji i duhu kraljevstva Božjeg, obje su ih crkve prihvatile i na taj način iznevjerile svoje poslanje i suspendirale etička načela na kojima se temelji kršćanstvo. Ako je kršćanske crkve na prostoru bivše Jugoslavije u vrijeme socijalizma karakterizirala veća spremnost na dijalog s drugima i različitima, uključujući i marksizam i ondašnju komunističku partiju, one su se u vremenu nacionalizma uvukle u svoj vlastiti monolog, baveći se isključivo samima sobom, koristeći pritom tranzicijski kaos u novonastalim nacionalnim državama, namećući svoj dogmatizirani jednokonfesionalni svjetonazor. To nije više bilo kršćanstvo koje će biti „svjetlost svijeta i sol zemlje“, nego kršćanstvo koje u sprezi s nacionalnim ideologijama i koristeći društvenu moć i monopol osvaja državu za sebe, priječi ljudske slobode, osporava vladavinu prava, podržavajući one najgore u društvu – od tranzicijskih profitera, kriminalaca do ratnih zločinaca. Slučaj je to i s Katoličkom crkvom u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. To ni danas često nisu Crkve koje bi ljudima nudile „emocionalnu i duhovnu domovinu, stvarnu blizinu i orijentaciju za njihov život“ (Hans-Joachim Höhn), koje bi imale oči za „tuđu patnju“ (Johann Baptist Metz), osjetljivost za „rane svijeta“ (Tomas Halik), nego Crkve koje žive u religijskoj nervozi i grču, u strahu da će im se urušiti cijeli sustav, pa se onda na silu pokušava održavati tradicionalno patrijarhalno predmoderno katolicizirano i pravoslavizirano društvo, s hijerarhijskim ustrojstvom, nacionalnim i političkim svecima, naglašavanjem liturgijskog, ceremonijalnog i ritualnog karaktera vjere koji zamagljuje poruku kraljevstva Božjeg i pojeftinjuje zahtjevnost nasljedovanja puta Isusa iz Nazareta. Općenito govoreći, dva najveća „grijeha“ kršćanskih crkava, katoličanstva i pravoslavlja na ovim prostorima jesu njihova sprega s nacionalizmom i neosjetljivost za socijalna pitanja, odnosno, izručenost eksploatatorskom tranzicijskom kapitalizmu. Da bi se toga oslobodilo, potrebno je, teološkom terminologijom kazano, „obraćenje“ kršćanskih crkava koje su kraljevstvo Božje poistovjetile s vlastitim kolektivnim interesima. Njihova uskoća, retrogradnost, sprega s nacionalnim i međusobna antagoniziranost poslužila je nacionalističkim ideologijama za raspirivanje mržnje koja je dovela do rata i zastrašujućih ratnih stradanja. Nijedna politička ideologija nije spojiva s kraljevstvom Božjim, a nacionalizam je zasigurno njegova najveća negacija. Kraljevstvo Božje je spojivo jedino i isključivo s humanizmom u kojem je na prvom mjestu čovjek sa svojim pravima i slobodama, neovisno o mnogostrukosti njegovih identiteta i pripadnosti. Evangelički teolog Miroslav Volf u knjizi Javna vjera (2013) razlikuje debele i tanke verzije religija. Kad su debele, one oblikuju načine života, potiču vezu s najvišom stvarnosti i ocrtavaju moralnu viziju usađenu u odgovornost prema sebi, društvenim odnosima i dobru. Suprotno tome, religije su tanke kada su ispražnjene od svoje moralne vizije i reducirane na maglovitu religioznost, kada se vode nacionalnim ili ekonomskim interesima. Takve tanke religije su najprijemčivije za uporabu kao puki politički i kulturalni resurs, a povremeno i kao oružje za rat. Zatvoreni i isključivi identiteti, kao što su katoličko-hrvatski i pravoslavno-srpski identitet niti odgovaraju izvornom duhu kršćanstva niti su u otvorenim, sekularnim i pluralnim društvima mogući bez konflikta i nasilja o čemu svjedoči i novija povijest njihovih odnosa. Zadaća religije općenito pa tako i kršćanskih crkava je „da oslobađa ljude monoreligijskih isključivih identiteta i da im pomaže u otvaranju višestrukim, promjenljivim, križanim identitetima“ (Felix Wilfred). Kršćanstvo koje je isključivo, zatvoreno i samodostatno, koje zatvara oči pred vlastitom nehumanošću i pred nehumanošću svijeta, koje se prije svega osvjedočeno ne bori za veću ljudskost i humanost u ovom svijetu, ostaje daleko od Isusa iz Nazareta i njegova kraljevstva Božjeg. Pišući o društvenoj odgovornosti Crkve, njemački teolog Johann Baptist Metz u svojoj Političkoj teologiji (1997) naglašava između ostalog da „Crkva mora upravo danas pokrenuti onu političku snagu koja se nalazi u središnjoj tradiciji kršćanske ljubavi i to u njezinoj društvenoj dimenziji shvaćenoj kao bezuvjetnoj odlučnosti za pravdu, slobodu i mir drugih čime kršćanska ljubav dobiva društveno-kritičku snagu. A crkvena kritika društva će biti samo onda na dulji rok vjerodostojna i djelotvorna ako je u dodatnoj mjeri nošena kritičkom javnošću unutar same Crkve.“ Crkva koja nije kritična prema samoj sebi, svojim doktrinama, zakonima, strukturama, koja unutar sebe guši kritičke glasove, slobodu mišljenja i govora, koja ne pročišćava i ne mijenja samu sebe, koja nije spremna odustati od svojih povijesnih grijeha, zabluda i stranputica, koja ostaje zatvorena u nacionalnu uskogrudnost, ostaje nevjerodostojna Crkva – daleko od ljudi (bližnjih) i daleko od kraljevstva Božjega koje je navijestio Isus iz Nazareta. Crkva treba „služiti kraljevstvu Božjem, koje je Isus iz Nazareta naviještao i koje je u njegovoj riječi i njegovu djelu već nastupilo u ovom svijetu, a služenje se uvijek određuje polazeći od onoga kome ono vrijedi – polazeći od svijeta i čovječanstva, a ne neovisno od njih i izvan njihovih promjena“ (Peter Neuner/Paul M. Zulehner, Dođi kraljevstvo tvoje. Praktična ekleziologija, 2015). Crkve se ne mogu predstavljati kao da su uzdignute iznad vremena i društvenih promjena, jer Crkva je prema pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes Drugog vatikanskog koncila „relacijska stvarnost“, koja je upućena na svijet i služi svijetu, njegovim „nadanjima i strahovima“. Dva najveća „grijeha“ kršćanskih crkava, katoličanstva i pravoslavlja na ovim prostorima jesu njihova sprega s nacionalizmom i neosjetljivost za socijalna pitanja, odnosno, izručenost eksploatatorskom tranzicijskom kapitalizmu. Da bi se toga oslobodilo, potrebno je, teološkom terminologijom kazano, „obraćenje“ kršćanskih crkava koje su kraljevstvo Božje poistovjetile s vlastitim kolektivnim interesima

Uskrs kao najveći i najvažniji kršćanski blagdan koji slavi Isusovo uskrsnuće, blagdan je nade, rađanja, novih početaka. Povodom Uskrsa o simbolici ovog praznika, o čovjeku i njegovim nadama za Fenu je govorio teolog, direktor Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra IMIC fra Drago Bojić. Govoreći o simbolici Uskrsa Drago Bojić ističe da se o uskrsnuću i blagdanu Uskrsa može govoriti samo iz perspektive vjere i Božijih obećanja, povjerenja u Boga i nade da zadnju riječ u ljudskom životu neće imati zlo, patnja, nepravda, pa ni smrt. On naglašava da se kršćanska vjera temelji na uskrsnoj nadi koja sve karte stavlja na Božiju dobrotu i milosrđe, koja radikalno vjeruje u Boga života. Bojić podsjeća da mnogi ljudi s onim što se dogodilo Isusu iz Nazareta poistovjećuju i vlastita iskustva. I to ne bez razloga i ne bez utemeljenja u životu. ''Mnogi ljudi su pretrpjeli ili trpe nepravde, doživjeli su teške izdaje, poniženja i uvrede. Mnoge je u životu rastužila i slomila nepravedna smrt najbližih. Mnogi poput Isusa upućuju vapaje Bogu i pitaju se zašto ih je ostavio. Zato se uskrsni Bog doživljava kao Bog koji daje smisao i nadu u svijetu u kojem je tako puno besmisla i beznađa. Isusovo uskrsnuće prekida Božiju šutnju i odsutnost u ovome svijetu, pa je blagdan Uskrsa i blagdan utjehe'', naglasio je. Fra Drago Bojić dodaje da se uskrsnuće ne tiče samo vječnog života i čovjekove vjere u život poslije smrti. Ono se tiče i sadašnjeg života, vjere i uvjerenja, da je život veća vrijednost od smrti, dobro od zla, istina od laži. ''Ono se tiče preobrazbe vlastitog života i svijeta u kojem se živi. Uskrsnuće potiče na izlazak iz ovozemaljskih grobova, na uklanjanje kamenja koje nas sputava u ljudskosti, na odustajanje od svega onoga što u naš život unosi smrt. Smrt se ne pojavljuje samo na koncu naših života, ona je često prisutna usred života i pojavljuje se kao nedostatak smisla, kao apatija i gorčina, kao trauma i kompleks, kao sputanost i blokada, kao bešćutnost i ravnodušnost spram drugih, kao izopačenost i dijaboličnost'', mišljenja je on. Govoreći o tome koje moralne istine promišljati na ovaj praznik, Bojić je naveo da Bog nije dopustio da trijumfiraju zlo i nasilje, te da Uskrs govori o Bogu koji je protiv zla i nasilja i koji je na strani onih što nepravedno pate, te da bi to trebalo potaknuti ljude da ne čine nepravdu i da se solidariziraju s onima koji ju trpe. ''Uskrs govori o Bogu koji oslobađa, pa bi to ljude trebalo ponukati da se bore protiv svih oblika ropstva, pa i robovanja vlastitim strahovima, glupostima, zloćama. Uskrs govori i o Bogu kojemu je stalo do svakog čovjeka i svakog života. Blagdan Uskrsa pripada svim ljudima. To trebaju imati na umu kršćani koji Boga žele privatizirati, uskratiti ga drugima, koji manipuliraju Bogom za svoje vlastite interese, koji Boga žele okrenuti protiv drugih ljudi. Nema ništa strašnije i opasnije od takve preuzetnosti i doista je i tužno i razočaravajuće da u to upadaju mnogi svećenici i biskupi, pa i najveći kršćanski blagdan često koriste kako bi se razračunavali s neistomišljenicima, napadali druge i drugačije, unosili nemire i razdore među ljude, a samo zato da bi održali moć koju imaju'', podvukao je fra Drago Bojić. On dodaje da se uz blagdan Uskrsa vežu mnogi običaji, ali da je uskrsno vrijeme puno mirnije i stišanije nego što je to primjerice slučaj s božićnim vremenom. ''Uskrs poziva na tišinu, mir, sabranost, meditaciju, povratak sebi, vlastitoj nutrini. Blagdane treba oslobađati neukusnih religijsko-političkih manifestacija i od njih ne treba praviti javne parade'', poručuje fra Drago u razgovoru za Fenu.

“Isus nas uči da pomažemo svoje čelo i da, dok postimo, odsijevamo upravo radošću. Valja se čuvati te tugaljivostI koja se može prilijepiti uz pokoru. I sv. Ivan Kasijan kaže da je tuga jedna od neurednih strasti u nama koju trebamo pobijediti” Fra Josip Vlašić, franjevac iz samostana Marijina pohođenja u Pazinu, jedan je od pokretača sve popularnijih e-duhovnih vježbi. Razgovarali smo s njim o korizmi, njezinu smislu i duhovnoj snazi koju nam kao priprava za Uskrs donosi. Korizma je razdoblje priprave za najvažniji kršćanski blagdan Uskrs. Dakle, razdoblje koje bi za svakoga vjernika trebalo predstavljati nešto iznimno značajno, skoro presudno… Jesmo li svjesni danas te važnosti i ‘duhovnog potencijala’ korizme? - Drago mi je da ste pitanju korizme pristupili iz Uskrsa. Što se tiče samog duhovnog potencijala puno više ima ga u Uskrsu nego u korizmi. U konačnici, mi smo uskrsnici, oni koji su suuskrsli s Kristom, kako to Pavao u svojim poslanicama voli naglašavati kada hoće reći tko su to kršćani. Uskrs je ono što bi kršćanski identitet trebalo prožimati puno više od teških boja korizme. Mislim da smo premalo ljudi uskrsnuća. Isuviše je tiho Isusovo uskrsnuće u nama, a križ i patnja predominantni. No, valjda to tako mora biti jer još nismo na tjelesan način postali dionici uskrsnuća, dok križ i trpljenje pritišću i umaraju naše korake. U svakom slučaju, da bi se Uskrs dogodio u nama, da bi nas iznutra zahvatio i da bismo pronašli svoj uskrsnuli kršćanski identitet, presudna je korizma sa svojim ‘potencijalom’, kako velite. Bez dobre korizme, teško da će biti dobrog Uskrsa. Bez kvalitetnog korizmenog hoda, teško da ćemo otkriti čudesnu snagu Isusova uskrsnuća. Zato je važno da korizmu dobro iskoristimo kako bismo u njoj duhovno profitirali. Kako danas stojimo s postom? Razumijemo li istinsku svrhu odricanja koje on donosi sa sobom? Ili ga shvaćamo tek kao svojevrstan trijumf u pobjedi nad sobom i svojim slabostima? Možda niti taj trijumf nije nevažan? - Ne bih se usudio reći da je post danas zaboravljen, ali slobodno možemo reći da nije niti popularan. Međutim, ako malo pratite vjerska događanja u našem okruženju, lako možete primijetiti kako postoje višednevni seminari posta, molitve i šutnje. I sve je više takvih seminara što kazuje o jednom novom otkriću korisnosti posta za naš duhovni život. Možda ne biste vjerovali, ali lijep broj mladih ide na takve seminare. Osobno sam sudjelovao u njima. Tjedan ili koji dan manje živite samo na kruhu i vodi, i uz to vodite jako intenzivan molitveni život i sve to u šutnji. Nešto čudesno! Zahtjevno, čak i jako zahtjevno, ali čudesno! Post ima svoju duhovnu dimenziju, ali samo onda kada postimo u molitvi. To je post koji je Isus postio u svojoj četrdesetnici u pustinji. Takav post ima preobrazbenu snagu za naš život. Kada razmišljam o postu volim o njemu misliti u duhu onoga što je sv. Ivan Kasijan govorio. On kaže kako u čovjeku postoji osam glavnih strasti s kojima čovjek treba ući u borbu. Pobjeda nad tim strastima čini da čovjek duhom raste. Ovo su te strasti: ugađanje nepcu ili proždrljivost, blud, srebroljublje, gnjev ili srdžba, tuga, duhovna tromost ili acedia, taština i oholost. Prva borba u koju je po Kasijanu potrebno ući je borba sa strašću ugađanja nepcu i ona se vodi postom. Kasijan kaže kako je ovo najlakša borba i pobjeda u njoj nije osobito značajna, ali je presudna. Zašto? On to jednostavno objašnjava: kako ću biti pobjednik u borbi s puno snažnijim i pogubnijim strastima, ako nisam pobijedio u borbi s ovom tako bezazlenom strašću. Eto, tu ja vidim važnost posta. On nas osposobljava za druga odricanja i važnije borbe, bile u našem osobnom životu bilo na društvenom području. Ova pobjeda je dragocjena. Uz to, post me uči da čovjek ne živi samo o kruhu nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta. Postoje u nama druge gladi i drugačija hrana koja tu glad utažuje. Kako uskladiti pokornički duh korizme s radošću uskrsnuća prema kojem nas ona vodi? Kako učiniti da ono prvo ne „poklopi“ ono drugo? - Činiti pokoru ne znači odjenuti se tugom. Naprotiv, Isus nas uči da pomažemo svoje čelo i da, dok postimo, odsijevamo upravo radošću. Valja se čuvati te smrknutosti i tugaljivost koja se može prilijepiti uz pokoru. Spomenuo sam Kasijana i njegov nauk o borbi sa strastima. Zanimljivo je kako on kaže da je i tuga jedna od neurednih strasti u nama koju trebamo pobijediti. Ono što moljac čini tkanini, to tuga čini čovjeku. Tuga iznutra izjeda. Kasijan veli da je ona sveproždiruća strast. Kako snažna riječ! Zato je valja pobijediti. Ako smo uskrsnici, ako u trpljenju slutimo pobjedu, ako smo povjerovali Isusovom iskustvu da križ i patnja i smrt nisu kraj, mi smo tada na putu pobjede radosti iako u tijelu ili duhu trpimo. Ako smo naučili opraštati uvredu, sposobni smo sačuvati radost uskrsne slobode unatoč podnesenoj nepravdi. Ta uskrsna radost je kao neki zdravi prkos koji čovjeku čuva vedrinu i pomaže mu ostati uspravan unatoč okrutnostima života. Zdrava pokora nikada neće od pokornika stvoriti ‘mrguda’, nego će, ukoliko ta pokora ima nutarnju dimenziju, pokornikovu radost učiniti istinski lijepom i autentičnom. To je ona radost o kojoj je Isus govorio i za koju je rekao da nam je nitko uzeti ne može. Koje su, po vašem mišljenju, neke najveće opasnosti koje prijete da nam „ukradu“ istinsko proživljavanje korizme? - Bila bi prava šteta kada korizmu ne bismo dobro iskoristili. To se može dogoditi na dva načina. Prvi je da korizmu uopće ne doživimo, odnosno da ne primijetimo da je ona tu. Ako je nisam doživio, sigurno neću kroz nju proći s dobrim odukama. Ništa se neće dogoditi. Sve će ostati po starom. Korizma bi ipak trebala nešto promijeniti u mojim svakodnevnim navikama. Drugi način je da ostanemo samo na površini. Simpatično mi je sjetiti se kada smo kao djeca jedni drugima na Pepelnicu povjeravali čega smo se u korizmi odrekli. Lijepo je to. Ipak, šteta je ako se ostane samo na toj materijalnoj, izvanjskoj razini. Takva korizma vjerojatno neće biti toliko plodna za moj duhovni život. Svim odricanjima potrebno je dati nutarnju dimenziju. Odnosno, sva izvanjska odricanja trebala bi u nama otvoriti prostor za Gospodina. Zato se čini presudnim učiniti napor pounutarnjenja svih svojih korizmenih odluka. Bez toga, u opasnosti smo da ostanemo samo ljudi vanjštine. Govoreći Isusovim jezikom: lako je izvana ubijeliti grob, ali je teško iz groba odstraniti neugodni zadah truleži i smrti. Oboje je važno. Tako nekako i za našu korizmu. Imate li neke praktične savjete koji bi mogli pomoći svakome od nas da plodonosno prožive korizmeno vrijeme? - Te praktične savjete potražimo u liturgiji Crkve koja nas uči što u korizmi činiti. U korizmenom predslovlju molit ćemo ovako: „Ti nam svake godine daješ da radosno čekamo korizmene blagdane, pokorom čistimo dušu, revnije se molimo i vršimo djela ljubavi.“ Eto nam praktičnih savjeta za plodonosnu korizmu. To mogu biti tri stupa naše korizme: radosna pokora, revna molitva i djela ljubavi. Nisu to neke nove „stvari“, nešto što već ne bismo znali ili što ne činimo. Ipak, korizma je prilika za činiti sve to na jedan intenzivniji način. Primijetimo kako je na prvom mjestu pokora. Daje joj se tako velika moć – da čisti našu dušu. Zato je važno u korizmi, u mjeri u kojoj nam to zdravlje i druge okolnosti života dopuštaju, imati konkretne odluke za tjelesnu pokoru tj. mrtvljenje svoga tijela. O postu smo već ranije nešto rekli. Odricanja od hrane ili pića ili sna po sebi nas neće učiniti svetima, ali nam to može pomoći da se više otvorimo zahtjevima evanđelja. U kršćanskoj duhovnosti askeza i mrtvljenje uvijek su bili važni. Pogledajte u živote svetaca i naći ćete da su svi činili konkretna djela pokore. Budimo hrabri ove korizme donijeti konkretne odluke za svoju tjelesnu pokoru. Osim pokore, Crkva nas uči da je potrebno biti i revan u molitvi. Ako smo disciplinirani u askezi, a u isto vrijeme nismo revni u molitvi, vjerojatno ćemo postati neki čudaci s kojima je u danima pokore teško živjeti. Eto, korizma je prigoda za to: uvesti reda u svoj molitveni život. Ako ne molim nikako, korizma je prigoda za početi moliti. Ako molim neredovito, vrijeme je da postanem redovit. Ako molim samo usnama, vrijeme je da otkrijem i počnem moliti molitvu srca. Ako molim sam, korizma je prigoda za otkriti ljepotu molitve s drugima, osobito s Crkvom. Valja biti hrabar donijeti konkretan molitveni plan za svoju korizmu. Osobito je važno da u korizmi molimo molitvu šutnje i slušanja. To se događa u molitvenom čitanju Svetoga pisma: najprije slušam Gospodina kako mi govori, a onda nadahnut njegovom riječju uzvraćam molitvom hvale i prošnje. Uz pokoru i revniju molitvu tu je i jedan sakrament koji nam je vjerojatno najteže živjeti. To je osmi sakrament, moj bližnji. Crkva nas uči da je korizma vrijeme u kojem revnije trebamo vršiti djela ljubavi prema svojim bližnjima. Kud ćemo veći izazov za korizmu? Da nema naših bližnjih ne bismo mogli provjeriti koliko je evanđelje zahvatilo naš život. Naša duhovnost pozvana je utjeloviti se u odnosu s drugima. Ne samo s onima koje volimo, koji su naši istomišljenici, koji s nama dijele ista uvjerenja, pa ako hoćete i istu vjeru. Eto trećeg izazova za korizmu: vježbati se biti strpljiv, uslužan, blag, milosrdan i požrtvovan u suživotu sa svojim bližnjima. Jedan ste od pokretača e-duhovnih vježbi koje su naišle na iznimno brojan odjek. To, očito, pokazuje da su ljudi gladni duhovnog vodstva i produbljivanja vjere? - Prošle godine za korizmu ušli smo u taj projekt. Iskreno, nismo očekivali tako veliki odaziv. Osim odaziva, jako su nas pozitivno iznenadile i povratne informacije na kraju tih e-duhovnih vježbi. Bogu hvala, mnogi su uz naše tekstove uspjeli ući u duboku molitvu i u njoj imati dragocjeno iskustvo susreta sa živim Bogom koji im govori i u njima stvara nešto novo. Toliki broj prijava na sve do sada održane cikluse e-duhovnih vježbi prispodoba je čovjekove žeđi za Bogom i izazov Crkvi da čini više kako bi tažila tu žeđ. Mi kao bratstvo pokušavamo poći ususret toj žeđi koju susrećemo u virtualnom svijetu. Ona je stvarna i ti ljudi su stvarni. Možda su daleki. Možda kao Zakej iz smokvine krošnje gledaju prema Evanđelju i ne znaju kako mu pristupiti. Mi takve u virtualnom svijetu želimo tražiti. Želimo poći i na njihove putove i navijestiti im ljepotu života s Isusom. Goran ANDRIJANIĆ