Jump to content

Колико смо индиферентни једни према другима?


Препоручена порука

Или, да преформулишемо проблематику:

Да ли је идеал "милостивог Самарјанина" мртав у данашњим међуљудским односима?

Јер, лично:

Презирем индиферентност људи да ослушну друге, покажу мало пажње за друге, укључе своја чула за друге, да сазнају мало друге изван личне самозатворености умотане у псеудо-знање....

Link to comment
Подели на овим сајтовима

  • Гости

Одлична тема! Толико је разочаравајуће да се данас више него икад говори о заједници, Литургији, љубави...а никад мање искрене љубави., заједнице и Литургије. Свакодневно се срећем са овом болном истином. Чак, ако има некога ко хоће да изађе из оквира лажне теологије и псеудо-знања, он постаје неко ко је прокажен и безусловно мора да страда.

Конкретно, када неки мој брат свештеник падне у неки грех и ако ја наставим да се са њим дружим и да му будем подршка ја постајем неко ко се поистовећује са тим почињеним грехом. И не само то! Одмах радио -милеве обавештавају црквене власти како се мене треба пазити јер ја се дружим са тим и тим. Шта рећи...

Изгледа да нам ИПАК није битно да ли ће наш брат који би изгубљен да се спаси.

Рекох, готово свакодневно доживим по једно овако разочарење.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Да ли је идеал "милостивог Самарјанина" мртав у данашњим међуљудским односима?

Јер, лично:

Презирем индиферентност људи да ослушну друге, покажу мало пажње за друге, укључе своја чула за друге, да сазнају мало друге изван личне самозатворености умотане у псеудо-знање....

Postoji li nešto kao usiljeno, samonabeđeno dobročinstvo?

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Mislim da smo postali indiferentni prema drugom ljudskom biću.Da li smo smoreni svakodnevnim brigama u životu u kome stavljamo sami sebe kao jedine važne i bitne,da li od samih sebe ne vidimo i ne čujemo druge?Sve manje se udubljujemo u drugog čoveka,sve manje ili skoro nikako ne osećamo i ne čujemo da onaj naš bližnji ima potrebu makar da ga neko sasluša,ako konkretno ne može da se pomogne.A sve više poistovećujemo greh sa čovekom koji ga čini i onda pljušte osude u umu ili na samom jeziku.A potrebno je tako malo,samo  zastati,oslušnuti,udubiti se u onog drugog i postaviti se na njegovo mesto,makar umom,mrvicu...i onda se čuje i kaže samo.Ali to malo postalo je puno za nas,jer žurimo,trčimo i izgleda nemamo vremena.

“There are four questions of value in life... What is sacred? Of what is the spirit made? What is worth living for, and what is worth dying for? The answer to each is the same. Only love.”
Link to comment
Подели на овим сајтовима

Mislim da smo postali indiferentni prema drugom ljudskom biću.Da li smo smoreni svakodnevnim brigama u životu u kome stavljamo sami sebe kao jedine važne i bitne,da li od samih sebe ne vidimo i ne čujemo druge?Sve manje se udubljujemo u drugog čoveka,sve manje ili skoro nikako ne osećamo i ne čujemo da onaj naš bližnji ima potrebu makar da ga neko sasluša,ako konkretno ne može da se pomogne.A sve više poistovećujemo greh sa čovekom koji ga čini i onda pljušte osude u umu ili na samom jeziku.A potrebno je tako malo,samo  zastati,oslušnuti,udubiti se u onog drugog i postaviti se na njegovo mesto,makar umom,mrvicu...i onda se čuje i kaže samo.Ali to malo postalo je puno za nas,jer žurimo,trčimo i izgleda nemamo vremena.

greengrin

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Mislim da smo postali indiferentni prema drugom ljudskom biću.Da li smo smoreni svakodnevnim brigama u životu u kome stavljamo sami sebe kao jedine važne i bitne,da li od samih sebe ne vidimo i ne čujemo druge?Sve manje se udubljujemo u drugog čoveka,sve manje ili skoro nikako ne osećamo i ne čujemo da onaj naš bližnji ima potrebu makar da ga neko sasluša,ako konkretno ne može da se pomogne.A sve više poistovećujemo greh sa čovekom koji ga čini i onda pljušte osude u umu ili na samom jeziku.A potrebno je tako malo,samo  zastati,oslušnuti,udubiti se u onog drugog i postaviti se na njegovo mesto,makar umom,mrvicu...i onda se čuje i kaže samo.Ali to malo postalo je puno za nas,jer žurimo,trčimo i izgleda nemamo vremena.

0110_hahaha

"Samo nas ljubav može spasiti!"

Link to comment
Подели на овим сајтовима

pa dodje i momenat u zhivotu kad shvatimo od te "trke i jurnjave" da , shto vishe zhurimo, sve smo prazniji.

Da kvantitet susreta ne moze da zameni kvalitet kada dusha s dushom razgovara.

Zhivimo jednI pored drugih a ne jedni s drugima;

onda ljudi na prekretnici biraju izmedju dva puta: ili pochnu besomuchno da se zatrpavaju povrshnim susretima, zabavom, bilo kakvom animacijom samo da ne bi ostali sami sa sobom.

Upravo to je razlog povrshnosti i otudjenja: onaj ko se nije suochio sam sa sobom, dubinama svoje dushe, stvarnim potrebama, taj je gluv i slep za dushu drugog ljudskog bica. Takav ljubav mozhe samo da prima ali ne ume da je da. Ne trab takve kriviti, ali ja ih se lichno klonim, jer posle susreta ostajem iscrpljena, nenadogradjena, prazna.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Ima i ljudi koji su se dobro pozabavili sami sobom i neprestaneo "rade na sebi", tada su susreti jedna predivna liturgija, kad svako ponese od onog drugog ono najlepshe.

Takvi znaju da saslushaju, da ih zaboli tudja muka, da unesu radost, da daju i istog momenta zaborave da su dali. I koliko god da daju, sve su bogatiji. Za realni razum, ovo je nelogichno, ali za onog koji chini u ime ljubavi, sasvim logichno.

Naravno da ce vecina takve da proglasi ako ne nenormalnim, onda nesvakidashnjim, ali takav chovek ce samo da se smeshka; znajuci ono shto vecina ne zna - da trazhe srecu u pravom smislu rechi tamo gde je nikada nece naci, a drugima opet nece biti jasno kako je taj srecniji od njih .

Ima Samarjanina danas, to su oni sa blagim osmehom koji veli "razumem vas shto vi mene ne razumete"

a onaj ko tezhi tome, naci ce ih na svom zhivotnom putu sigurno i nepogreshivo, kao shto tragach za zlatom vidi i najmanji odblesak istog u blatu  1127_battle

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Mislim da smo postali indiferentni prema drugom ljudskom biću.Da li smo smoreni svakodnevnim brigama u životu u kome stavljamo sami sebe kao jedine važne i bitne,da li od samih sebe ne vidimo i ne čujemo druge?Sve manje se udubljujemo u drugog čoveka,sve manje ili skoro nikako ne osećamo i ne čujemo da onaj naš bližnji ima potrebu makar da ga neko sasluša,ako konkretno ne može da se pomogne.A sve više poistovećujemo greh sa čovekom koji ga čini i onda pljušte osude u umu ili na samom jeziku.A potrebno je tako malo,samo  zastati,oslušnuti,udubiti se u onog drugog i postaviti se na njegovo mesto,makar umom,mrvicu...i onda se čuje i kaže samo.Ali to malo postalo je puno za nas,jer žurimo,trčimo i izgleda nemamo vremena.

1127_battle

Odlicno zapazanje.

Medjutim, tvoju zavrsnicu bih postavio na drugi nacin jer dokle cemo mi da se stavljamo u polozaj onoga ko gresi a da on sam ne crveni zbog toga nego mi?

Zasto se taj drugi koji gresi ne dovede do upitanosti o svojoj pogresivosti tj, postavi u polozaj onoga ko zbog njegovog greha ispasta kroz svoje trpljenje?

Jos na kraju tvoje trpljenje biva etiketirano kao promasaj a tvoja revnost za vrlinu fijasko jer bezosecajni ne vidi dalje od sebe i samoumisljene bezgresnosti.

Ne mogu da budem na strani onih koji namerno grese jer ovde nije rec o slabosti prirode vec o hirovitim ljudima koji su 100% ubedjeni u ispravnost svojih postupaka a namerno ignorisu posledice koje se zbog njih odrazavaju na druge.

p.s. prezirem bezosecajnost i svako patolosko samopouzdanje koje sebi garantuje 100% blagodatni imunitet

Link to comment
Подели на овим сајтовима

dokle cemo mi da se stavljamo u polozaj onoga ko gresi a da on sam ne crveni zbog toga nego mi?

Zasto se taj drugi koji gresi ne dovede do upitanosti o svojoj pogresivosti tj, postavi u polozaj onoga ko zbog njegovog greha ispasta kroz svoje trpljenje?

Jos na kraju tvoje trpljenje biva etiketirano kao promasaj a tvoja revnost za vrlinu fijasko jer bezosecajni ne vidi dalje od sebe i samoumisljene bezgresnosti.

Ne mogu da budem na strani onih koji namerno grese jer ovde nije rec o slabosti prirode vec o hirovitim ljudima koji su 100% ubedjeni u ispravnost svojih postupaka a namerno ignorisu posledice koje se zbog njih odrazavaju na druge.

p.s. prezirem bezosecajnost i svako patolosko samopouzdanje koje sebi garantuje 100% blagodatni imunitet

smej.gif

''Старајте се да имате љубав. Иштите свакодневно од Бога љубав. Заједно са љубављу долази сво богатство добара и врлина. Волите, да бисте били вољени од других.''
(Св.Нектарије Егински)

ЖИВА ДЕЛА УТЕХЕ - искрено се надам да ће ова акција пробудити оно најбоље у нама

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Како ми је у последње време постала болна та незаинтресованост,чак одбојност,људи према туђој патњи.

Нарочито сазнање да се она често маскира лицемерном љубављу,па се питам зашто неко уопште глуми љубав.Колико је то зло имати на језику речи љубави све док не дође до потребе да се та љубав на делу испољи.

Зашто су нехришћани идиферентни схватам,они и немају пред собом хришћанске идеале па им заједничарење и саосећање није обавеза нити циљ,али како себе да назовем хришћанком (или оном која се труди да буде хришћанка) ако туђу патњу не осећам као своју.

И како да доживим као хришћане све оне који се ограђују од других.

Међу људима има убица које никад нису убиле,лопова који никад нису украли и лажљиваца који говоре сушту истину.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Mislim da smo postali indiferentni prema drugom ljudskom biću.Da li smo smoreni svakodnevnim brigama u životu u kome stavljamo sami sebe kao jedine važne i bitne,da li od samih sebe ne vidimo i ne čujemo druge?Sve manje se udubljujemo u drugog čoveka,sve manje ili skoro nikako ne osećamo i ne čujemo da onaj naš bližnji ima potrebu makar da ga neko sasluša,ako konkretno ne može da se pomogne.A sve više poistovećujemo greh sa čovekom koji ga čini i onda pljušte osude u umu ili na samom jeziku.A potrebno je tako malo,samo  zastati,oslušnuti,udubiti se u onog drugog i postaviti se na njegovo mesto,makar umom,mrvicu...i onda se čuje i kaže samo.Ali to malo postalo je puno za nas,jer žurimo,trčimo i izgleda nemamo vremena.

smej.gif

Odlicno zapazanje.

Medjutim, tvoju zavrsnicu bih postavio na drugi nacin jer dokle cemo mi da se stavljamo u polozaj onoga ko gresi a da on sam ne crveni zbog toga nego mi?

Zasto se taj drugi koji gresi ne dovede do upitanosti o svojoj pogresivosti tj, postavi u polozaj onoga ko zbog njegovog greha ispasta kroz svoje trpljenje?

Jos na kraju tvoje trpljenje biva etiketirano kao promasaj a tvoja revnost za vrlinu fijasko jer bezosecajni ne vidi dalje od sebe i samoumisljene bezgresnosti.

Ne mogu da budem na strani onih koji namerno grese jer ovde nije rec o slabosti prirode vec o hirovitim ljudima koji su 100% ubedjeni u ispravnost svojih postupaka a namerno ignorisu posledice koje se zbog njih odrazavaju na druge.

p.s. prezirem bezosecajnost i svako patolosko samopouzdanje koje sebi garantuje 100% blagodatni imunitet

Из искуства знам да многи људи трпљење других према њиховом грешењу доживљавају као зелено светло да наставе даље,и даље. . .све док их неко не опомене,а тада наступа аргумент "какав си ти то хришћанин кад не можеш да ме трпиш".

Код таквих трпљење изазива контраефекат и већу љубав им показује онај ко их отворено опомиње него онај ко их трпи.

Убеђеност у своју стопостотну исправност је гордост.

А безосећајност је патолошко стање које психологија описује као симтом неких психоза.

Међу људима има убица које никад нису убиле,лопова који никад нису украли и лажљиваца који говоре сушту истину.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    • Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу
×
×
  • Креирај ново...