Поезија

[after_silence]

Postupaj njezno samnom

Drzi me rukama kao dragu malu stvar

i pazi da ne zadrhte

Ako zelis da lupis samnom o pod

od sakupljenih komadica

nikad me vise neces slijepiti u mene

Odmakni tvrdu ljusku iza koje stojim,

pogledaj me stvarnu:

vjetrovima isaranu

suncima isprzenu

kako treperim na tvom dlanu kao svijeca

Pazi da ne dodju kise... i ugase me...

Silvija Balija

[Тавита]

https://www.pouke.org/forum/public/style_emoticons/default/0105cheesy.gif za Pricu i Crnjanskog, tu pesmu nam je recitovao profesor u srednjoj jer ju je on mnogo voleo i kolektivno smo se "navukli" na nju :cheesy2:

Prelepa mi je!

Ne vidim sada iz ovog "moda" da li je neko postavio vec, a mozda sam i ja  poklon

Konstantin Simonov - ?ekaj me

?ekaj me, i ja cu do?i,

samo me ?ekaj dugo.

?ekaj me i kada žute kiše

no?i ispune tugom.

?ekaj me i kada vru?ine zapeku,

i kada me?ava briše,

?ekaj i kada druge nitko

ne bude ?ekao više.

?ekaj i kada ?ekanje dojadi

svakome koji ?eka.

?ekaj me, i ja ?u sigurno do?i.

Ne slušaj kad ti kažu

kako je vreme da se zaboraviš

i da te nade lažu.

Nek poveruju i sin i mati

da više ne postojim,

neka se tako umore ?ekati

i svi drugovi moji,

i gorko vino za moju dušu

nek piju kod ognjišta.

?ekaj i nemoj sesti s njima,

i nemoj piti ništa.

?ekaj me, i ja cu sigurno do?i,

sve smrti me ubit ne?e.

Nek kaže tko me ?ekao nije

Taj je imao sre?e!

Tko ?ekati ne zna, taj ne?e shvatit,

niti ?e znati drugi

da si me spasila ti jedina

?ekanjem svojim dugim.

Nas dvoje samo znat ?e mo kako

preživjeh vatru kletu -

naprosto, ti si ?ekati znala

kao nitko na svetu...

? ?? ??? ????? ??????? ???? "?????????" ??????? ?????????  :smiley:

??? ????? ?? ??? ??????? ?????????...????? ???? ?? ????????...

????? ??,..

? "????? ??" ?? ???? ?????? ?????????,?????? ? ??????...

[after_silence]

Dragana Konstantinovic - Tebi. ljubavi

1.

Volela bih da mogu

da te prelijem osmehom...

Da ti u oko pretočim

ovaj moj iskričav sjaj

koji kroz osmeh zaživi

kad ti se spomene ime...

Da ti stočim jos smelije

pogled sa jasnim podstrekom

koji vidi početke

i ne priznaje kraj...

Kako da ti ga predam?

Ne postoje te rime...

Kako sve da prenesem

kad putevi ne postoje...?

Nazirem samo drhtaj,

kao dah, treperav, sneni

u ono nemušto vreme

kad noć smenjuje dan...

I već mi sve nade streme

put tog tananog zračka

koji se niotkud razli

u niti žute boje...

I osmeh puče u meni

poput zrelog maslačka

i ode nošen nečim

da ti oblije san...

2.

Volela bih da mogu

svu ljubav da ti prenesem,

taj oblak beskrajne čežnje

i nežnosti i topline...

Da se duž zlatnih niti

sva moja ljubav raznese

i raspline po tebi

i nastavi da teče...

Da obavijem ti sve bi'

najčulnije dubine...

Prizivam bledo veče

protkano žutim sjajem.

Da li je ovo već bilo

ili će sve tek da bude?

Svejedno.

Ljubav mi teče

i ja bih samo da dajem

dok se juče kroz danas

u isto trajanje slilo.

Da li ce stići do tebe?

Ne sumnjam više ni trena.

U meni čežnje ima

da poruši sve planine.

U meni nežnost snena

jača od svih morskih plima

uz nebo ljubavi greje

i gazi sve daljine.

Samo se pitam tiho

dok niti šaraju sne:

hoće li zaista moći

da ti prenesu sve...?

3.

Volela bih da mogu

da ti dotaknem lice...

Da te usnama svojim

toplo osetim žudim...

Da talasava vatra

u dubinama mojim

kroz dodir izroni negde

gde skupa s tobom postojim...

I da svojom toplinom

i tvoju vatru budim...

Negde u odbljesku zlata

moj dah se meša s tvojim.

Kroz neke žućkaste niti

osećam tvoju kosu.

Dok modro, kasno veče

tvoje mi telo krije,

počinjem da postojim

kroz zlato koje se prosu.

I nije sve ovo varka.

Ja sam ti dala sebe,

svu plam što iz mene lije,

vrelinu svakog mog kutka...

I nije mi više bitno

da li sam ja još ja

ili postojim kroz tebe

dok je tog večnog trenutka...

Moj požar obojen žutim...

Znam da do tebe stiže...

jer s tvojim plamenom sluti,

zašto mi nisi bliže...?

4.

Odraz Sunca u meni,

toplina koja me greje,

i žudnja i dah sneni

dok strujimo u jedno...

I meki odbljesak snova

što se treperi i smeje,

i čini od zajedništva

sve drugo manje vredno...

I sve drugo što šaljem

kroz ove zlatne niti,

sve ono što imam

do čega mi je stalo...

Nisu dovoljni u biti...

Ne dopiru istim sjajem...

Jer:

koliko god da ti dam,

još toga u meni ima...

koliko god da dajem,

u meni je još scvalo...

koliki god bio žuti sjaj,

još veća postoji plima...

I znam da ti nisam dala dovoljno,

da je sve to malo...

[after_silence]

Enes Kišević - Sve je kao....

Dan je kao sunčan

Ti si, kao veseo

Prolaziš, kao, ne vide te

Svima je jako lijepo

Svima je, kao, dobro

Svima je, kao, ludo...

I ti si, kao, sretan!

Živi se, kao u moru

Ptice su, kao slobodne

Budućnost, kao na dlanu

Savjest je, kao, čista

I sunce je, kao jasno

O srce, kao, pjevaj

Svi, kao brinu o svima

Svatko je prijatelj, kao

Svima je, kao stalo do tebe

I do svijeta...

I dan, kao ode

I ti se, kao smiješiš

I ništa te, kao ne boli...

[Guest Izida]

PRETPRAZNIČKO VEČE     

Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku

Kandilo baca i sobu mi zâri.

Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari,

I gluhi časi neosjetno teku.

Napolju studen. Peć pucka i grije.

Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,

I slušam kako granjem zamrznutim

U moja okna goli orah bije.

Tako na vrata sumornog mi srca

Sjećanje jedno udara i čeka

Kô drug i sabrat, kao duša neka

Što sa mnom plače i u bolu grca.

Negda u take noći, kada otka

Pomrlom granju zima pokrov ledan,

Ova je soba bila kô vrt jedan,

Gdje je kô potok tekla sreća krotka:

Kao i sada, pred ikonom sjaji

Kandila svjetlost. Iz ikonostasa

Suh bršljan viri. Lako se talasa

Izmirne pramen i blagoslov taji.

Sva okađena miriše nam soba.

Okolo žute lojane svijeće,

Mi, djeca, sjeli, kô kakvo vijeće,

Radosni što je već grudanju doba.

Pod tankim velom plavkastoga dima

U peći vatra plamti punim žarom,

I sjajne pruge po ćilimu starom

Veselo baca i treperi njima.

Uvrh, na meku šiljtu, otac sio,

Pružio čibuk i dim se koluta;

Njegova misô nadaleko luta,

I pogled bludi sanjiv, blag i mio.

Uza nj, tek malko na šiljtetu niže

Kô simbol sreće, naša majka bdije;

Za skori Božić košulje nam šije,

I katkad na nas blage oči diže.

U to bi halka zakucala. - "Petar!"

- Usklikne otac - "On je zacijelo!

On vazda voli govor i sijelo -

Otvorite mu!"... - I mi svi, kô vjetar,

Trči i vratâ prijevor izvuci.

I stari susjed, visok kao brijeg,

Tresući s ruha napanuli snijeg,

Javio bi se s fenjerom u ruci.

Svaki mu od nas u zagrljaj hita,

Majka ga krotko susreta i gleda,

A on se javlja, pa do oca sjeda,

I brišuć čelo za zdravlje ga pita.

Sva novom srećom ograne nam soba!

Na svakom licu sveto, sjajno nešto.

Sučući brke, stari susjed vješto

Počô bi priču iz dalekog doba.

I dokle prozor hladna drma ciča,

Mi svaku riječ gutamo nijemi;

Srca nam dršću u radosnoj tremi

Sve dogod ne bi dovršio čiča.

Zatim bi otac, vedar kô sjaj dana,

Uzeo gusle u žilave ruke,

I glasno počô, uz ganjive zvuke,

Lijepu pjesmu Strahinjića Bana...

Meni je bilo kô da pjesme ove

Svaki stih posta pun behar u rosi,

Pa trepti, sjaje, i meni po kosi

Prosipa meke pahuljice nove...

O mili časi, kako ste daleko!

Vi, draga lica, iščezla ste davno!

Pusta je soba... moje srce tavno...

I bez vas više ja sreće ne steko'...

Kandilo i sad pred ikonom tinja,

I sad je pozno predbožićnje doba;

Al' gluha jama sad je moja soba,

A ja list sveo pod bjelinom inja.

Uzalud čekam... U nijemoj sjeni

Nikoga nema... Sam, kô kamen ćutim.

Samo što orah granjem zamrznutim

U okna bije i javlja se meni...

No dok mi mutni boli srce kose,

Kô studen travku uvrh krša gola -

Iz mojih knjiga, sa prašnjava stola,

Ja čujem šušanj kô viline kose.

Gle! Sad se redom rasklapaju same

Sve knjige stare, snovi čežnje duge -

Miču se, trepte jedna pokraj druge,

I njihov šumor kô da pada na me.

Sanjam li? Il' bi ovo java bila?

Iz rastvorenih listova i strana

Prhnuše lake tice, kô sa grana,

I po sobi mi svud razviše krila.

Sve se svijetle!... Sve u blijesku stoje!...

Jedna okolo kandila se vije,

A neka bolno, Kô da suze lije,

Pred slikom dršće mrtve majke moje.

Neke bijele kao ljiljan prvi,

Samo im zlatno meko perje grudi;

Neke sve plave, tek im grlo rudi,

Kao da kanu kap zorine krvi.

Neke mi pale tu na srce svelo,

Pa kril'ma trepte i šušte kô svila;

A jedna lako, vrhom svoga krila,

S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo,

Kô da bi htjela zbrisat sjen tuge...

I slušaj! Redom zapjevaše one!...

I glasi dršću, tresu se, i zvone,

Mili i sjajni kô luk mlade duge:

"Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi?!

Mi pjesme tvoje, i drugova sviju

Što svoje duše na zvjezdama griju -

Sveta smo živa porodica tebi!

Mi kao rosa na samotne biljke

Padamo tiho na sva srca bona,

I u noć hladnu mnogih miliona

Snosimo tople božije svjetiljke.

Mi združujemo duše ljudi svije'!

Mrtve sa živim vežu naše niti:

I s nama vazda uza te će biti

I oni koje davno trava krije!

Prigrli ova jata blagodatna!

I kada jednom dođe smrti doba,

Naša će suza na kam tvoga groba

Kanuti toplo kô kap sunca zlatna"...

I akord zvoni... Sve u sjaju jačem

Kandilo trepti i sobu mi zari...

Iz kuta muklo bije sahat stari.

Ja sklapam oči i od sreće plačem...

1910.           

Aleka Santic

[Тавита]

MIRISNI PLODOVI DUSE

Dušo da ne stremim Vječnosti ne bih čuo

melodiju koju samo Vrijeme pjeva

Već bih život prekratio i od tijela načinio

tajnu koju groblje skriva.

Kad se ne bih dušo kupao suzama

i bolom ukrašavao oči

Živio bih slijep, sa noktima u očima

i gledao samo u lik tami.

Što je život dušo nego noć u pohodu

a ipak je smjenjuje zora koja traje

Tako mene žeđ u srcu upućuje rajskom vrelu

i gutljaju smrti milosrdne.

Ako dušo neznalica kaže da i duša i tijelo nestaju

da se ne vraća ono što nestane

Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku

koja ostaje i tajnu vječnosti krije.

Dušo da ne stremim Vječnosti ne bih čuo

melodiju koju samo Vrijeme pjeva

Već bih život prekratio i od tijela načinio

tajnu koju groblje skriva.

Kad se ne bih dušo kupao suzama

i bolom ukrašavao oči

Živio bih slijep, sa noktima u očima

i gledao samo u lik tami.

Što je život dušo nego noć u pohodu

a ipak je smjenjuje zora koja traje

Tako mene žeđ u srcu upućuje rajskom vrelu

i gutljaju smrti milosrdne.

Ako dušo neznalica kaže da i duša i tijelo nestaju

da se ne vraća ono što nestane

Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku

koja ostaje i tajnu vječnosti krije.

Halil Džubran

[Тавита]

SJAJ U TRAVI

Sada, kada ništa na svijetu

ne može vratiti dane prohujalog ljeta

naš sjaj u travi i blještavost svijeta,

ne treba tugovati,

već tražiti snage u onom što je ostalo

i s tim živjeti

zaboravimo,

ne radi nas,

ne radi zaborava

već zaboravimo da smo se voljeli,

da smo se svađali i da smo bili krivi

požurimo s danima

danima što će doći

požurimo sa shvatanjima,

sa svim što me odvaja od tebe

jednom ćeš se vratiti i ubrati cvjetove

koje smo zajedno mirisali, gazili

ali tvoje ruke biće prekratke,

a noge premorene da se vratiš

biće kasno

možda ćemo se naći jedanput

na malom vrhu života

i neizrečene tajne

htjeti jedno drugome da kažemo,

al’ proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci

jedan skrenuti pogled biće sve

što ćemo jedno drugome moći dati.

zaboraviću oči

i neću gledati zvijezde

koje me na tebe neobično podsjećaju

ne boj se, jednom ćeš se zaljubiti

ali voljećeš zato što će te nešto

na toj ženi podsjećati na mene.

ne otkrivaj svoje srce ljudima

jer u njima vlada kob i egoizam

život je borba - nastoj pobijediti

ali ako izgubiš - ne smiješ tugovati

cilj života je ljubav,

a ona traži žrtve.

bio si moje veliko proljeće

uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti

koje ću se sjećati.

osjećaću tugu jer sam te voljela

biće to ironija tuge. 

nestaće sjaja u travi

nestaće veličanstvenosti svijeta

ostaće samo blijeda slika onoga što je prošlo….   

Vilijem Vudsvort

[Тавита]

Nemoj, nemoj ici..

Zaboraviti treba

Sve što je moguće

Onog koga nema

Vrijeme rastanka

Izgubljeno vrijeme

Treba znati kako

Preboljeti sate

Što ubiti mogu

Udarcima svojim

Samo srce sreće

Nemoj, nemoj ići

Nemoj, nemoj ići

Pokloniću tebi

Svaki biser kiše

Iz onih zemalja

Gdje ni kiše nema

Prokopaću zemlju

Sve do iza smrti

Da ti skrijem tijelo

Svjetlošću i zlatom

Stvoriću zemlju

Gdje će ljubav biti

I vladar i zakon

Ti kraljica moja

Nemoj, nemoj ići

Nemoj, nemoj ići

Nemoj, nemoj ići

Izmisliću za te

Besmislene riječi

A ti ćeš ih znati

Pričaću ti priču

O zaljubljenima

Što vidješe svoja

Srca gdje se ljube

Pričaću ti priču

O onome kralju

Što je davno umro

Jer te nije sreo

Nemoj, nemoj ići

Nemoj, nemoj ići

Dešava se često

Da izbije vatra

Iz starog vulkana

Što je davno umro

I, čini se, ima

Izgorjele zemlje

Koja žitom rodi

Bolje nego druga

A kad dođe veče

I upali nebo

Zar se stopiti neće

Crveno i crno

Nemoj, nemoj ići

Nemoj, nemoj ići

Nemoj, nemoj ići

Plakati više neću

Govoriti neću

Sakriću se negdje

Samo da te gledam

Kako plešeš srećna

Samo da te slušam

Kako pjevaš srećna

I samo ću biti

Sjena tvoje sjene

Sjena tvoga psa

Nemoj, nemoj ići

Nemoj, nemoj ići.

Žak Brel

[Тавита]

Ja i Ja

O kad bih mogla samo jednom ja

nekuda iza bregova

pobeći od sebe.

Sasvim sama i vedra

projurila bih kroz šume,

razgrnula livadi nedra.

U život bih se zagnjurila,

svakom bih ruku pružala.

Sa strašću bih se požurila:

da vidim u životu kako je,

duša nečija ako je

za radost stvorena.

Jer od rođenja sa mnom,

ma kud se makla,

idem ja večno sumorna.

A meni se uvek dopadalo:

kad su tice kroz noć letele,

kad je lišće tiho opadalo;

kad su senke u sen sletale,

kad me ljudi nisu voleli,

kad su stvari duši smetale.

Oduvek je jedna ja slutila

kobi, suze i bolove,

i radosti moje sve pomutila.

Oduvek me slatko zlostavljala:

ni u šumi, ni u ljubavi, ni u radu

ni časka me nije ostavljala.

Znam, umreću i ostariću;

a nju uvek mladu,

uvek žednu bolova

na zemlji ostaviću.

Desanka Maksimović

[Guest Izida]

MOJA LJUBAV       

Ovdje sam ljubav sahranio svoju -

U ovo more plavo i prozirno,

Gdje školjke leže. Ona sada mirno

Počiva na dnu... U tihu pokoju

Granama svojim ljube je i grle

Korali rudi... Njezin se grob svagda

Preliva sjajem čistoga smaragda,

I šumi glasom čežnje neumrle.

Gle zraci jutra kako njojzi rone!

I svaki dršće, prodire i tone,

I rasipa se kô rubin, kô duga...

Dok ovdje gori, više njena groba,

Trepti i kruži bono, svako doba,

Sam jedan crni leptir - moja tuga.

1910.       

Aleksa Santic

[Тавита]

Odakle meni ti?

Odakle meni u džepu vetar

Koji je mrsio tvoju kosu

Nekoliko kamenčića

Koje si bacala iza sebe

Govoreći da ćeš tako lakše naći

U povratku put do kuće

A vrapci ih neće pojesti

Odakle meni mali komad papira

Na kome si napisala

Volim te

I tvoja slika

Iz vremena kada si volela da gledaš

Kako opada lišće

Kada si volela da gaziš po njemu

Odakle meni u kutiji od šibica

Malo peska sa zamka

Koji si sama sagradila

I u kome sam te Princezo

Poljupcem probudio iz sna

Odakle meni snovi puni tvojih reči

I gomile rečenica

Koje ti pričaš samo meni

Odakle meni to da nikada ne kasnim

Na sastanke sa tobom

Jer ti uvek dolaziš ranije

Odakle meni glupa navika

Da ti nikada ne kažem

Ja te volim

Samo zbog toga što znam da znaš

A meni je teško da te reči izgovorim

Odakle meni devojka

Koja se osmehne uvek kada me vidi

I kaže mi samo jedno ćao

Koje znači i volim te

I drago mi je što si tu

I poljubi me

I budi blizu mene

I lepo je što si baš ti moj

Odakle meni sanjalica

Odakle meni neko ko ne ume da svira

Ali čiji je svaki pokret

Čija je svaka reč pesma

Odakle meni ti?

M.Marinović

[Тавита]

Dosao sam tebi....

Došao sam tebi kao što rijeka ide moru
Žrtvovao sam jednim potezom i svoj tok i svoje planine
Napustio sam zbog tebe svoje prijatelje i svoje djetinjstvo
Svaka kap vode moga života upila je so tvoje neizmjernosti
Tvoje sunce uništilo je moju prošlost pretke
Ti vladaš nad mojom krvlju nad mojim snovima nad mojim ludilom
Dao sam ti sve svoje sjećanje kao jednu kovrdžu moje kose
Spavam samo u tvojim snjegovima
Razvalio sam svoju postelju rastjerao svoje dobre vile
Odrekao sam se već davno svojih legendi
U kojima su Rembo Kras i Dikas
I Valmor koja plače u ponoći
Konopac Nervalov prekinuo se
I metak koji je ubio Ljermontova prošao je kroz moje srce
Podijeljeno tvojim koracima
Razvejano tvojim pokretima
Ko zaljubljeni vjetar neke šume
Ja idem za prašinom koja se jutrom goni iz kuće
I koja se strpljivo vraća neprimjetno u toku čitavog dana
Bršljan koji raste a da niko ne primjećuje
Dok ga ne sakate u njegovoj vjernosti
Ja sam izlizani kamen silom tvoga stalnog šetanja
Stolica koja te čeka na tvome uobičajenom mjestu
Okno sa koga tvoje cijelo gori gledajući u prazno
Petparački roman koji govori samo o tebi
Otvoreno pismo zaboravljeno prije no što je pročitano
Prekinuta rečenica na koju vraćati se nema značaja
Trepatanje soba kroz koje se prošlo
Parfem koji ostavljaš za sobom
A kad izađeš nesrećan sam kao i tvoje ogledalo

**

Luis Aragon

[Тавита]

Sjeti se...  0203_cool

Sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo

nad Brestom toga dana, a ti si hodala nasmijana

prokisla, radosna, očarana, pod kišom

sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo nad Brestom

a ja sam te sreo u ulici Sijama

smiješila si se, i ja sam se smiješio

ti, koju nisam poznavao,

ti, koja me nisi poznavala

sjeti se

sjeti se toga dana

ne zaboravi

neki čovjek je stajao u trijemu i

viknuo tvoje ime, Barbara

a ti si po kiši k njemu potrčala

radosna, prokisla, očarana

u njegov zagrljaj pala

sjeti se toga Barbara,

ne ljuti se što ti govorim ti

ja kažem ti svima koje volim

čak i onima koje sam jednom vidio

ja kažem ti onima koji se vole

čak i onima koje nisam upoznao.

sjeti se Barbara i ne zaboravi

tu kišu mudru i sretnu, na svome licem sretnom

nad ovim gradom sretnim

tu kišu iznad mora i iznad arsenalom

tu kišu što je pala na brod iz Cezana

oh, Barbara

rat je je svinjarija velika i šta je sa tobom sada

pod kišom kanonada ognja, krvi i čelika

a onaj koji te je grlio, zaljubljeno

je li umro, nestao ili jos uvijek živi

oh, Barbara

bez prestanka kiši nad Brestom

jednako kao i tada

ali to nije isto, i sve je srušeno

to su poratne kiše, strašne i neutješne

to nije oluja više od ognja, krvi i čelika

to su naprosto oblaci

što kao pseta crkavaju

kao pseta što nestaju u mlazu vode

nad Brestom

da trunu negdje daleko, daleko, daleko od Bresta

od koga ništa ne osta.

Barbara, Barbara

Žak Prever (1900 - 1977)

[Guest Izida]

O kerusi

Jutros u košari, gde sja, šuška

Niz rogoza žuckastih i krutih,

Sedmoro je oštenila kučka,

Sedmoro je oštenila žutih.

Do u sumrak grlila ih nežno

I lizala niz dlaku što rudi,

I slivo se mlak sok neizbežno,

Iz tih toplih materinskih grudi.

A uvece, kad živina juri,

Da zauzme motke, il prut jak,

Izišo je tad domacin tmuri,

I svu štenad potrpo u džak.

A ona je za tragom trcala,

Stizala ga, kao kad uhode ...

I dugo je, dugo je drhtala

Nezamrzla površina vode.

Pri povratku, vukuc se po tmini,

I ližuci znoj s bedara lenih,

Mesec joj se nad izbom ucini,

Kao jedno od kucica njenih.

Zurila je u svod plavi, glatki,

Zavijala bolno za svojima,

A mesec se kotrljao tanki,

I skrio se za hum u poljima.

Nemo, ko od milosti il srece,

Kad joj bace kamicak niz breg,

Pale su i njene oci psece,

Kao zlatni sjaj zvezda, u sneg.

Sergej Jesenjin

Za Milicu!

[Тавита]

Zasto si tako lijepa?? ???

Zašto si tako lijepa?

Ne budi tako lijepa.

Hoću da budeš od mesa,

ne od sunčevog sjaja.

Zašto si tako lijepa?

Kad bi bar imala pjege

da ih vječno po tvom licu skupljam.

Kad bi bar bila razroka!

Cijelog bih života na koljenima

ubjeđivao razroko oko.

Ali, ti si lijepa.

Da, od sunčevog si sjaja.

Ali ja ne mogu stalno živjeti u tom sjaju.

Ne mogu na pozornici živjeti.

Sve mi se vidi!

Svaka moja ružnoća.

Svaki posrtaj.

Ne mogu živjeti pod reflektorima.

Shvati to.

Nemoj plakati.

Ne mogu živjeti s tobom.

Suviše si lijepa.

**

Milan Kundera