Biseri književnosti - citati koji su ostavili utisak

[JESSY]

Do najvećih i najvažnijih istina u životu, i o životu, mi ne dolazimo nekim svesnim i planskim radom, ne nalazimo ih odjednom gotove i izljuštene kao što se nalazi samorodan dragocen metal. Istina nam se ne „objavljuje“ nekim čudom, u trenucima nadahnjuća; ne otkrivamo je ni u najiskrenijim ljudskim priznanjima. Mi do istine dolazimo uzgred, često slučajno, ne po onome što ljudi rade, govore ili pišu, nego u trenucima kad se odaju, pletući laž kojom žele da se zaklone i da obmanu nas ili sebe.

     Razmišljajući o onome što smo u svetu čuli i videli, mi srećnim trenucima naslućujemo, naziremo i, najposle saznajemo - tu istinu.

- Ivo Andrić

[JESSY]

Ništa nikada ne počinje.
Ne postoji nikakav prvi trenutak; nikakva pojedinačna reč iz koje, ili mesto iz koga, proističe ova ili bilo koja druga priča.

Uvek nailazimo na niti koje možemo slediti do neke ranije priče, kao i do priča koje njoj prethode; međutim, činiće nam se
da veze postaju sve oskudnije dok glas pripovedača zamire, jer svako će doba želeti da priča bude ispričana kao da je njegova
vlastita tvorevina.

Tako paganin biva posvećen, tragično postaje smešno; veliki ljubavnici se razneže, a demoni se pretvaraju u igračke na navijanje.

Ništa nije postojano.

Lađica plovi tamo-amo, činjenica i mašta, um i stvar utkani u ustrojstva kojima samo ovo može biti zajedničko; da je negde između
njih skriven filigran koji će vremenom prerasti u neki svet.


Clive Barker - Utkani svet

[Srdasce]

 "Sve ce proci. Ali kakva je to utjeha? Proci ce radost, proci ce i ljubav, proci ce i zivot. Zar je nada u tome da sve prodje.

Upitao sam se, ne bi li bilo bolje prekinuti ovo pisanje, da sve ne bude teze nego sto jest. Jer ako ono neobjasnjivim putevima izvlaci iz mene cak i sto nisam htio da kazem, sto nije bila moja misao, ili je moja nepoznata misao sto se skrivala u mraku mene, ulovljena uzbudjenjem, osjecanjem koje me vise ne slusa, sejtanski posao, i mozda bi najbolje bilo slomiti trscano pero pazljivo zarezano na vrhu, prosuti divit na kamenu plocu pred tekijom, neka me crnom mrljom podsjeca da se nikad vise ne prihvatim magije sto budi zle duhove. Pobuna! Je li to samo rijec, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda, tesko meni; ako je istina, tesko meni jos vise.  "

 

(Meša Selimović)

[Srdasce]

 " Iskustvo me naucilo da ono sto se ne moze objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe mozes obmanuti nekim djelom slike koji se nametne, tesko izrecivim osjecanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bjezi u omaglicu, u opijenost koja ne trazi smisao. Drugome je neophodna tacna rijec, zato je i trazis, osjecas da je negdje u tebi, i lovis je, nju ili njenu sjenku, prepoznajes je na tudjem licu, u tudjem pogledu, kad pocne da shvata. Slusalac je babica u teskom porodjaju rijeci. Ili nesto jos vaznije. Ako taj drugi zeli da razumije.  "

 

(Meša Selimović)

[Srdasce]

 "Nezadovoljstvo je kao zvijer: Nemocna kad se rodi, strasna kad ojaca.

...poceo sam da razmisljam o onome sto niko nije domislio do kraja, a sto niko, kad sazri, ne ispusta iz misli: sta je to s nama i sa zivotom, u kakve se to konce splicemo, u sta upadamo svojom voljom, u sta nevoljom, sta od nas zavisi, i sta mozemo sa sobom. Nisam vjest razmisljanju, vise volim zivot nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se vecina stvari desava mimo nas, bez nase odluke. Slucajnost odlucuje o mome zivotnome putu i o mojoj sudbini, i najcesce bivam doveden pred gotov cin, upadam u jedan od mogucih tokova, u drugi ce me ubaciti samo druga slucajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim cu proci, jer ne vjerujem u neki narocit red ovoga svijeta. Ne odlucujemo, vec se zaticemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog odredjenog trenutka, kad nas samo ta prilika ceka, jedina koja nas moze sacekati u toku mijesanja. Ne mozes je zaobici, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padnes. Pa plivas, ili potones... "

 

(Meša Selimović)

[Srdasce]

 " Ono sto nije zapisano i ne postoji; Bilo pa umrlo.

Nije tesko kad biju, tesko je kad cekas. Gledas i cekas pa boli unaprijed. Boli i poslije ali je to lakse.

Ali ja nemam drugog puta, nikome ne mogu da kazem osim sebi i hartiji. Zato sam nastavio da povlacim nezaustavne redove, s desna na lijevo, od provalije do provalije ruba, od provalije do provalije misli, u dugim nizovima koji ostaju kao svjedocanstvo, ili optuzba. Cija optuzba, veliki Boze, sto si me ostavio najvecoj ljudskoj muci, da se zabavim o sebi, cija? Protiv koga? Protiv mene ili protiv drugih? Ali vise nema spasa, ovo pisanje je neminovnost, kao zivljenje ili kao umiranje. Bice ono sto mora, a moja je krivica da sam ono sto sam, ako je krivica. Cini mi se da se sve stubokom mijenja, sve se u meni trese u samom temelju, i svijet se ljulja sa mnom, jer je i on bez reda ako je nered u meni, a opet, i ovo sto se desava, i ono sto je bilo, iz istog je razloga: sto hocu i moram sebe da postujem. Bez toga ne bih imao snage da zivim kao covjek. Smijesno je mozda, bio sam covjek s onim od juce, i hocu da budem covjek s ovim od danas, drukcijim, mozda i suprotnim, ali me to ne buni, jer covjek je promjena, a zlo je ako ne poslusamo savjest kad se javi. "

 

(Meša Selomović)

[Srdasce]

" Ko oprosti on je najveci.

Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mjesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota.  "

 

(Meša Selimović)

[ines]

 Anđeoska prašina (jedna malo duža, al prekrasna priča)

'...Kažu da anđeli izgledaju kao mala djeca i da za sobom ostavljaju anđeosku prašinu, nalik na zlatni prah...'

Grad je bilo mjesto na koje se Anđela nikako nije mogla naviknuti. Otkako se iz rodne kuće zbog posla preselila u grad, život joj je svakim danom sve više ličio na noćnu moru. Bila je sama, bez prijatelja, u borbi s gradskim načinom života.

Svaku je večer odlazila u jedan park koji se nalazio u blizini gradske katedrale. Tamo bi sjedila, crtala i tako kratila dane i ubijala dosadu. Anđela je osim crtanja voljela promatrati ljude. Često bi prestala crtati i samo bi gledala ljude koji su prolazili gradskim parkom. Jednog dana došla je u park s namjerom da nešto nacrta i pošalje sliku majci koja je kod kuće patila zbog Anđelina preseljenja u grad. Znala je da će je crtež usrećiti, jer je majka bila jedina osoba koja je vjerovala u to da Anđela može živjeti i raditi kao umjetnica. Ona je to zaista i mogla. Anđela je prekrasno crtala. S lakoćom je stvarala crte i pretvarala ih u umjetnost. Bila je toliko vješta da su njezine slike često ličile na fotografije.

Došavši u park, Anđela se zamislila. Žarko je željela nešto nacrtati, ali nije znala što. Dugo je sjedila i razmišljala, a ideje nije bilo niotkuda. Iz razmišljanja je trgne dječji smijeh koji je zvučao kao anđeoska pjesma. Pogledala je u smjeru odakle je smijeh dolazio. Ispred gradske katedrale ugledala je djevojčicu duge smeđe kovrčave kose. Imala je bijelu haljinicu, koja je bila sva uprljana i više se doimala kao siva negoli bijela. Osim što je bila uprljana, haljinica je bila i poderana. No bez obzira na to, djevojčica je blistala. Izgledala je kao mali anđeo. Smijala se i skakutala uokolo. Ljudi su je sa oduševljenjem promatrali. Anđela je bila fascinirana. Još nikada nije vidjela tako nasmijano dijete. Skakučući uokolo, djevojčica se odjednom stvori pred Anđelom.
„Bok teta!“ – pozdravila je Anđelu zvonkim i slatkim glasom.

Anđela je promatrala to dijete. Djevojčica je bila prekrasna. U kosi je imala dvije tratinčice koje je vjerojatno negdje u parku ubrala. Duge, smeđe kovrče blistale su na večernjem suncu. Lice joj je ponegdje bilo malo uprljano, kao i svakom djetetu u igri. No nešto se na toj djevojčici posebno isticalo, a to su bile oči. Imala je duboke plave oči, plave kao najčistije nebo koje čovjek može zamisliti. Nešto je u tim očima bilo posebno i drugačije.

Anđela se trgne iz razmišljanja i uzvrati pozdrav.

„Zdravo malena! Kako se zoveš?“ – upitala je Anđela djevojčicu.
„ Zovem se Izabella. Možeš me zvat Bella. A ti teta, kako se ti zoveš?“ – upitala je djevojčica.
„Ja sam Anđela... Bella, imaš jako lijepo ime. A koliko ti je godina?“
„Pet!“ – odvrati Bella sa osmijehom na licu.
„Bella, a gdje su ti roditelji? Zašto si sama u gradu?“ – upita je Anđela.
„Moji mama i tata spavaju s anđelima. Ja sam sama. A ne brini se ti teta za mene, ja sam već velika cura. Hoćeš da ti pokažem kako plešem?“
„Hoću, pokaži mi!“ – odgovori joj Anđela.

Bella je poskakivala s nožice na nožicu, slatko se smješkajući i zvonko pjevajući neku dječju pjesmicu. Anđela ju je promatrala. Bila je malčice šokirana kada joj je djevojčica rekla da njezini roditelji spavaju s anđelima i da je ona sama. Nešto ju je kod te djevojčice privlačilo kao što magneti privlače suprotne polove. Nije znala što, ali to dijete ju je očaravalo. Bila je tako lijepa, kao mali anđeo. Bella je još uvijek neumorno plesala oko Anđele. Anđela se smješkala toj živahnoj djevojčici. Njezine kovrče poskakivale su u ritmu pjesmice koju je pjevala. Poderana tkanina s haljinice cupkala je oko nje. Tu i tamo bi Bella nagazila na pokoji poderani dio koji se vukao po podu, pa bi razderala haljinicu još više. No to je nije ometalo. Ona je i dalje neumorno plesala. Nakon nekoliko minuta poskakivanja, cupkanja, plesa i pjevanja, Bella je stala i umorno sjela na klupu pored Anđele. Iako je bila vidno umorna, nije se prestala smijati. Svojim nebeskoplavim očima gledala je Anđelu.

„Bella, znaš, ja se bavim crtanjem. Željela bih svojoj mami nacrtati nešto lijepo i poslati joj. Moja mama je jako tužna otkako sam ja otišla u grad, pa bih je željela malo razveseliti.“ – govorila je Anđela tom prekrasnom djetetu koje ju je promatralo svojim plavim očima.

„Nacrtaj joj anđela!“ – odvrati joj Bella.
„A kako anđeo izgleda?“ – upita je Anđela.
„Anđeo izgleda kao malo dijete. Ima bijela krila kojima leti. Anđeo izgleda kao ja!“ – odgovori Bella
Anđela je tom rečenicom bila malo šokirana. Od prvog trenutka kada je ugledala Bellu znala je da je ta djevojčica posebna, ali kako ju je bolje upoznavala, Bella je bila sve posebnija od svih drugih ljudi koje je Anđela upoznala. Anđela pogleda u djevojčicu, koja ju je i dalje gledala.
„Onda mirno sjedi tu kraj mene, nacrtat ću joj tebe anđele mali!“ – odvrati Anđela najnježnijim i najslađim riječima koje je mogla izustiti.

Bella se nasmiješi i pristade na Anđelinu ponudu. Sjedila je kraj nje i smijala se najljepšim osmijehom kojeg je Anđela u životu vidjela. Anđela je crtala, a Bella joj je pjevala pjesmice. Kada bi joj dosadilo pjevanje, ispitivala bi Anđelu o svemu. Anđela onako udubljena u crtanje, nije bila svjesna da je u pola sata tome djetetu ispričala čitav svoj život. Bella je sjedila i pozorno je slušala. Anđela je završila crtež.

„Pogledaj!“ – okrenula je sliku prema Belli.
„Baš je lijepo. Pravi anđeo!“ – odgovorila je Bella i nasmijala se.
Anđela je dovršavala neke sitnice na crtežu, a Bella je i dalje sjedila kraj nje. Naslonila je glavu na Anđelino rame i gledala kako Anđela dovršava sliku, koja je zaista bila prekrasna.
„Znaš Anđela...“ – započela je Bella – „Anđeli za sobom ostavljaju anđeoski prah. Izgleda kao zlatna prašina. Kažu da po tome razlikuješ anđela od običnog djeteta.“

Anđela se zamislila. Bella je često pričala o anđelima. Zašto li ta djevojčica toliko voli anđele?
„Moram ići!“ – odjednom je iz razmišljanja trgne Bellin glas.
„Kamo ćeš?“ – upita je Anđela, a djevojčica je već jurila.
„Bok Anđela! Ne brini se, sve će biti u redu! Naviknut ćeš se na grad, naći ćeš prijatelje, a majka ti više neće patiti za tobom!“ – vikala je Bella.

Anđela se nije stigla sabrati, a Bella je već nestala. Sunce je bilo na zalasku. Zadnje zrake njegovog sjaja su obasjavale grad. Anđela pogleda sliku. U tom trenutku jedna je zraka sunca pala na sliku i slika zablješti. Anđela se uplaši. Slika je bila posuta zlatnim prahom. Pogledala je u smjeru u kojem je Bella otrčala. Staza je blještala isto takvim zlatnim odsjajem kakav se nalazio na slici....

Prošlo je nekoliko mjeseci. Belli nije bilo ni traga. Anđela je zadržala njezinu sliku, a majci je nacrtala novu. Svake bi večeri Anđela dolazila u park gdje je srela Bellu. Klupa na kojoj su Bella i Anđela sjedile bila je uvijek posuta zlatnim prahom, no Belle nikada nije bilo tamo. U međuvremenu se Anđela navikla na grad. Pronašla je prijatelje i momka. Anđela je konačno bila sretna, no u dubini duše i dalje se pitala što je bilo sa Bellom. Gdje li je, kamo li je onog dana nestala?

Jednog dana zaputila se s momkom na groblje. Krenuli su zapaliti svijeću njegovoj pokojnoj baki. Šetali su gradskim grobljem koje je bilo prekrasno uređeno. Odjednom se nešto pred Anđelinim očima zabljenulo. Bio je to zlatni prah, onaj isti kojeg je svakodnevno nalazila na klupici u parku nakon susreta s Bellom. Anđela se trgne. Prah je bio posipan stazom do jednog groba. Anđela je slijedila zlatni prah. Trag praha zaustavio ju je pred grobom. Anđela pogleda grob. Na bijelom križu bilo je uklesano ime Izabella, a ispod je bila Bellina slika. Anđeli poteku suze. Sada joj je bilo jasno zašto joj je Bella pričala o anđelima i zlatnoj prašini.

Bellin grob bio je prazan i zapušten. Mali anđeo one je večeri samo želio pronaći prijatelja koji će se brinuti za njegovo vječno počivalište. Od tog je dana Anđela svaki dan dolazila na Bellin grob. Palila bi joj svijeće i ostavljala bijelo cvijeće. Najčešće tratinčice, iste onakve kakve je Bella imala u kosi one večeri. Klupica u parku i dalje je svakog dana blještila od zlatnog praha...Anđeoskog praha. Anđela bi svaku večer odlazila tamo i crtala. Od susreta s Bellom njezin se život promijenio. U znak zahvalnosti što se Anđela brinula za njezino vječno počivalište, mali se anđeo pobrinuo da Anđelin život od trenutka njihovog susreta bude ispunjen samo srećom i radošću. Tome anđeli čuvari i služe, zar ne?

Ines Brežnjak

[Srdasce]

"U ljubavi ne treba tražiti sreću. LJubav je kada ti neko uzme pola duše, pa se bez te polovine osećaš kao da si u raju ili paklu. A sve dok se ne desi, nisi u stanju da prepoznaš, da li je to za tebe raj ili pakao . "

 

(Vesna D. Milojević, "Pola duše"  )

[JESSY]

Ni putovanja izgleda vise ne pomazu. Ono od cega bih hteo da
pobegnem ide sa mnom .....
A ono sto bih , sa potajnom i nepriznavanom nadom u sebi, zeleo
da vidim-ne javlja se vise ni u snu.
Jelene nema...
Putovanja za mene gube draz i smisao.

Jelena, zena koje nema...

Ivo Andric

[JESSY]

Oziljak


Ima u duši mojoj ožiljak koji samo u snu boli.

Danju se smejem i ne osećam ga, a u noć on nejasno tišti hladnoćom uspomene na neku smrt.

I ne znam od kog bola je on ostao i da li je bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dušu.

I često se bojim: možda on nije trag prošlosti, možda je tamna slutnja na nešto bolno što dušu očekuje.

Desanka Maksimovic

[JESSY]

Dajem miris:

jutarnje izmaglice, opranih ulica, jutarnje kafe, deterdženta prosutog u samoposluzi (izmešanog sa mirisom vrućeg hleba), gustog dima koji ostavlja autobus, boje i papira jutarnjih novina, gužve u autobusu, napornog dana, ručka, koji samo što nije gotov, dima cigarete pomešanog sa mirisom kafe, knjižare, poslastičarnice, kafane, bistroa, diskoteke, pozorišta, bioskopa, vrha Avale, vetra...

Dajem miris:

Skadarlije, obale Dunava, pristaništa, bilo kog keja, reke, mora, četinara, uvelog lišća, trave, parka, starog hrasta, kestena, recepcije, garderobe, restorana, parfema, pudera, hladnog predjela i toplog jela, nove kožne tašne, tepiha, dima ugašene sveće, cveća na sredini stola, neugaslog pikavca, bluze, džempera, košulje, nove frizure, izmešane i potopljene tonove neke melodije laganog ritma, vina pomešanog sa šalom, pričom, uspomenom, idejom, zamisli, obećanjem, radovanjem, osećanjem...

Dajem miris ulice, Zvezda, ledenih gradskih svetiljki, iza ponoći, u hodu, bez žurbe...

Dajem miris Grada, izmešan sa utiskom, nadom, idejom, željom, kao u snu...

Dajem sve mirise, koji nestaju istopljeni pred pogledom i osmehom.
Menjam ih, za ukus jednog poljupca.

Ukus koji zaustavlja vreme, pretvarajući ga u san.
Zauvek.

Čeda Bradić - Miris i ukus

[JESSY]

Voleti, pre svega, ne predstavlja uopste ono sto se zove nestajati, predavati se i spajati sa drugim bicem(jer sta bi bilo spajanje nepreciscenog i nezavrsenog, jos nesredjenog), to je uzvisen povod za pojedinca da sazreva, da u sebi nesto postane, da postane jedan svet, svet za sebe drugom za ljubav, to je velik, neskroman zahtev koji mu se postavlja, nesto sto ga odabira i opredeljuje za daleka dostignuca.samo u ovom smislu, kao zadatak da obradjuje sebe("osluskivati i kovati dan i noc"), smeli bi mladi ljudi da koriste ljubav koja im se daje.Nestajanje u drugom bicu i predavanje i svaka vrsta zajednice, to nije za njih (koji jos dugo, dugo moraju da stede i skupljaju), to je ono konacno, mozda ono za sta citavi ljudski zivoti sad jos jedva dostizu.

Rilke

[JESSY]

Alberto Moravia - RIMLJANKA

Nikada se nije potpuno predavao svojim osećanjima, jer je uvek jedan deo, veći, čuvao za sebe, umanjujući svaku vrednost onim retkim trenucima nežnosti. Nikada on nije preda mnom sasvim otkrio svoju dušu. Uvek kada bih pomislila da mi je pošlo za rukom da prodrem do srži njegovog bića, on bi me odgurnuo ili nekom šalom ili pokretom. I tako bi ponovo izmakao mojoj pažnji. Zaista je bio savršeno nepostojan. Služila sam mu više kao objekat za eksperimentisanje, i možda sam ga baš zato tako pokorno i predano volela.

[JESSY]

"...za sreću ima pravila, jer za pametnog nije sve slučaj. Napor može da pomogne sreći. Neki se zadovoljavaju time da dobroćudno stanu pred vrata boginje sreće i čekaju, dok im se ne otvore. Drugi, već bolji, streme napred i služe se svojom pametnom odvažnošću, da na krilima njene vrednosti i hrabrosti dostignu boginju i dobiju njenu milost. Ali, pravo misleći, nema drugog puta osim puta vrline i opreznosti, jer svako ima upravo toliko sreće i nesreće, koliko uma i bezumlja."

Vidosav Stevanovic