Претражи Живе Речи Утехе

Ovo nije klasična priča o mladiću, koji trbuhom za kruhom konabariše, zato što nije uspeo da pronađe posao u struci. Naprotiv, ovo je priča o mladiću koji voli život, odrastao je u izobilju, a iz čiste ljubavi, opredelio se za potpuno drugačiji, nesvakidašnji životni put, za mnoge potpuno neshvatljiv. Dvadesetosmogodišnji Jovica Vukasović, magistar teologije, dok sprema ispite na doktorskim studijima na Pravoslavnom Bogoslovskom fakultetu u Beogradu, tokom letnje sezone radi kao konobar u plažnom baru u rodnom Morinju. U otadžbinu se vratio kako bi pomogao mališanima, kako kaže, u ovom turbulentnom periodu u Crnoj Gori, samoinicijalno organizujući besplatne radionice veronauke širom Bokokotorskog zaliva, budući da je to jedini način da se tamošnja deca upoznaju sa pravoslavnom verom, jer veronauka kao predmet, ne postoji u obrazovnom sistemu Crne Gore. Deca širom zaliva čula su za veroučitelja Jovicu iz Morinja, sa kojim mogu da podele svoje probleme, dobiju savet i saznaju sve ono što ih redovna škola ne uči. Novcem koji zaradi tokom leta, Jovica omogućuje kvalitetnije uslove za učenje, organizuje besplatne izlete, pa đaci obilaze pravoslavne crkve i manastire. On kupuje literaturu, bojanke i slatkiše, ne bi li predanja učinio što zanimljivijim polaznicima svih uzrasta. Ono na čemu na svojim časovima potencira je stanovište da su kod Boga svi jednaki, da ljude ne treba deliti u odnosu na materijalni položaj, stepen obrazovanja ili nacionalnost. Boka Kotorska je multietnička sredina, i samo onaj ko poštuje tuđe, ume na pravi način da voli svoje. Za svoj letnji konobarski posao, kaže da je častan i pošten, a da se nijednog posla ne treba stideti ukoliko je takav. Ovaj mladić dobitnik je i prestižne stipendije Grčke pravoslavne crkve Svetog Sinoda u Atini. Tečno govori pet jezika, recituje francuske šansone, a za sebe u šali kaže da je najbolji konobar među teolozima i obratno. Već tri sezone polazi mu za rukom da spoji nespojivo, a koliko mogu da primetim, omiljen je među kolegama iz plažnog bara. - Gosti kafića se uglavnom začude, kada čuju moj životni put, jer ne mogu da povežu teologiju sa ugostiteljskim poslom ove vrste, ali ja ne gledam to na taj način. Ovde vežbam smirenost i iz više uglova upoznajem i učim da razumem ljude i njihove postupke – otkriva Jovica za portal Krug. Posao konobara, naglašava, radi zato što mu prija rad, a ne zato što je materijalno primoran na to, i dodaje: - Volim da pričam, da se šalim, družim, putujem i da se osećam korisnim članom društva. Ovde sam okružen dobrim, vrednim ljudima, a sebe smatram običnim mladićem iz naroda, koji se opredelio da proučava veru i da živi u skladu sa crkvenim kanonima. Kada prođe sezona, posvetim se onome za šta sam se školovao i srećan sam što sam, na neki način, uspeo da spojim svoje dve najveće ljubavi – crkvu i more, jer gde god da sam otišao, osećao sam nostalgiju i želju da se vratim, a baviti se teologijom, u akademskom smislu, u Crnoj Gori, danas, kao što znamo, nije najzahvalnija opcija -- priznaje Vukasović. Kada je, još kao dete počeo da se interesuje za veru i crkvu, sredinom devedesetih godina, veronauka je bila potpuna nepoznanica u Crnoj Gori, možda još veća nego što je sada. Ipak, svake nedelje, zajedno sa dedom, odlazio je u seosku crkvu i na taj način „upijao” znanje o veri. Upravo zbog te neubičajene ljubavi, u maloj sredini kao što je Boka, često je smatran čudakom i bio predmet zluradih komentara vršnjaka. Od njega se, kao i od većine zemljaka, očekivalo da postane pomorac i tako nastavi porodičnu tradiciju. Svoju ljubav prema crkvi, u najranijem periodu odrastanja, priznaje, često je krio. - Dok su se druga deca igrala pištoljima, mačevima, ja sam zajedno sa dedom stolarom, u kućnoj radionici pravio crkve. To je bilo devedesetih godina, kada ovde ljudi generalno nisu odlazili u crkvu. Kada je dete zainteresovano za nešto što nije svakidašnje, i roditeljima je čudno. Ipak, verovali su da će dolaskom adolescentske faze, ta ljubav utihnuti – priseća se naš sagovornik. Baš u tom adolescentskom periodu, zajedno sa porodicom, Jovica se seli u Novi Sad. Roditelji su se nadali da će veliki grad da ga promeni, da će od njega da napravi buntovnika, mangupa. Međutim, to se nije desilo. U gimnaziji dobija veronauku, koja je samo podstakla njegovu želju da upiše Pravoslavni bogoslovski fakultet u Beogradu, koji je završio u roku, sa prosekom 9.3. Nakon osnovnih studija, završava magistraturu, posle koje upisuje doktorske studije i ubrzo rešava da se vrati u Boku, kako bi mladim naraštajima u svojoj domovini, pružio šansu da se religijski opismene. Većinu velikih životnih želja Jovica je sa svojih 28 godina već ostvario. Ipak, priznaje, ostala je ona najveća – želja da pronađe srodnu dušu sa kojom će da osnuje porodicu, deli i dobro i zlo. Znam da junak ove priče sigurno zna da dobri i hrabri uvek postižu svoje ciljeve zato što se za njih bore istrajno i časno. Mi na njegovom primeru vidimo koliko su gobri ljudi sreća na svetu čija nas dobra strana uči da ke biti dobar – plemenito, ali učiti druge da budu dobri - još je plemenitije. Jovana Ristić link

Posle ovog teksta će vas sigurno biti sramota da kažete da nemate vremena za nešto! Printskrin: Youtube/RTS Kvadratura kruga - Zvanični kanal Dejan Stojadinović je službenik Žandarmerije, student teologije, novinar i poljoprivrednik. Živi u selu Bistrica kod Petrovca na Mlavi je zaposlen u bazi Žandarmerije u Rakovici. Uz to, Dejan je student Bogoslovskog fakulteta i autor emisije "Ličnost i zajednica" koja se emituje na Televiziji Hram. Dejan Stojadinović/Printskrin: Youtube/RTS Kvadratura kruga - Zvanični kanal Dejan je i poljoprivrednik koji se ne stidi da sedne na traktor ili uzme motiku u ruke, u kojima je nekoliko sati pre toga držao hekler dok je sa kolegama iz žandarmerije bio u nekoj akciji. Kako sve te uloge i ličnosti miri u sebi, Dejan je otkrio u emisiji Kvadratura kruga, gde je Branku otkrio koliko je detinjstvo ispunjeno odricanjima i nemaštinom isklesalo Dejana kao čoveka. Dejan Stojadinović/Printskrin: Youtube/RTS Kvadratura kruga - Zvanični kanal - Sve te uloge i ličnosti izgrađuju mene, kada bih bilo šta od toga oduzeo ne bih bio kompletan - rekao je Dejan. Dejanova supruga kaže da bez obzira koliko on ima obaveza i koliko je često odsutan, energije ima na pretek i uvek nađe vremena da pokloni pažnju njoj i deci. Dejan je autor emisije "Ličnost i zajednica" koja se emituje na Televiziji Hram/Printskrin: Youtube/RTS Kvadratura kruga - Zvanični kanal Dejanov život je pun odricanja. Iako mu je plata opterećena kreditom, Dejan je uspeo da sagradi kuću. Sa svojom platom izdržava devetočlanu porodicu, a već 10 godina svake noći ustaje u dva sata kako bi iz Homolja stigao na vreme na posao u Beograd. Dejan osim svojoj porodici pomaže i baki Zlati (92), koja živi u blizini, jer ko zna šta je muka ima i osećaj za druge. Pogleajte imisiju o svestranom Dejanu Stojadinoviću: http://www.telegraf.rs/vesti/srbija/2951388-dejan-radi-u-zandarmeriji-student-je-teologije-novinar-i-poljoprivrednik-vec-10-godina-ustaje-u-dva-nocu-kako-bi-sve-to-postigao-foto-video

„Pokrenite regionalni mirovni pokret, mir se ne može utemeljiti na lažima“ Jürgen Moltmann protestantski je teolog i jedan od najutjecajnijih teologa današnjice. Njegova knjiga „Teologija nade“ (1964.), napisana pod utjecajem „Principa nade“ marksističkog filozofa Ernsta Blocha, presudno je utjecala na „teologiju oslobođenja“, liberalni kršćanski pokret druge polovine dvadesetog stoljeća. U organizaciji Hrvatskoga filozofskog društva, Moltmann je ovoga tjedna boravio u Zagrebu, gdje je nastupio dva puta – u srijedu na Filozofskom fakultetu, u javnom razgovoru s protestantskim teologom Zoran Grozdanovim, a dan kasnije na godišnjem simpoziju Hrvatskoga filozofskog društva, gdje je održao predavanje o svojemu filozofskom uzoru Ernstu Blochu. S 91-godišnjim profesorom emeritusom sistematske teologije Sveučilišta u Tübingenu Boris Pavelić je za Novi list razgovarao u četvrtak, nakon što je njegovo predavanje o lajpciškome filozofu nade ispraćeno pljeskom. P: U vašemu razgovoru s Zoranom Grozdanovim, naročito su me se dojmili vaša duhovitosti i humor. Smatrate humor važnim? O: Da (smijeh). Ne bismo sve trebali uzimati naročito ozbiljno. Naročito Nijemcima treba više humora. Sve uzimaju smrtno ozbiljno. P: Ali, rekao bih, i Hrvati, uključujući i vjeru. Katkad imam osjećaj da ljudi Boga doživljavaju, a crkva prikazuje, kao kakva ljutitog starog čovjeka. O: O… Ne, u Starom zavjetu, Jahve, Bog Izraela, uživa u izraelskom pokajanju. On je Bog koji pjeva, bog pun radosti i milosti, nipošto ljutnje. P: Možemo li reći da je vaša vjera izrasla iz bola i patnje koje ste proživjeli u Drugome svjetskom ratu? O: Da, i nakon toga, u logorima za ratne zarobljenike. P: Možete li se prisjetiti tog iskustva? Je li bila riječ o iznenadnoj epifaniji, ili o procesu susreta s bogom? O: Bio je to proces. Kao mlad čovjek, sedamnaestogodišnjak, našao sam se usred razaranja Hamburga. U srpnju 1943, oko mene je izginulo četrdeset tisuća ljudi. Preživio sam samo slučajno, ili po proviđenju. Tada sam prvi put zavapio bogu. U zatočeničkim centrima u Engleskoj i Škotskoj osjetio sam se posve zaboravljenim, i od Boga, i od svakoga dobrog duha. Tada mi je progovorio zaboravljeni Isus iz Getsemanskog vrta. Osjetio sam da je moja zaboravljenost i njegova, da je moja patnja uzdignuta njegovom velikom mukom. Tako sam postao kršćanin – kroz Bibliju, Psalme i Kristovo mučeništvo. Nije bilo epifanije, i nikakvoga iznenadnog iskustva. U moju je svijest postepeno ušla spoznaja da je Isus brat u potrebi, brat u patnji i tuzi. P: Mislite li da čovječanstvo, oči u oči s tugom i patnjom, ne može živjeti bez vjere? O: Svatko vjeruje u nešto. P: Čak i ateisti? O: Da. Mnogi ljudi vjeruju u naciju, u novac… Kamo staviš svoje srce i vjeru, ondje je tvoj Bog. Idolatrija je oko nas. Razgovarate li s ljudima ozbiljno, shvatit ćete da svatko vjeruje u nešto. P: Ključna riječ vaše teologije jest „nada“… O: Da. I „pasija“ („passion“). „Pasija“, u dvostrukom smislu: strasne ljubavi („passionate love“), i muke na križu („Passion“). P: U vašoj „Teologiji nade“ pakao ste opisali kao „beznađe“, napisali ste: „Pakao je beznađe“. U današnjem svijetu, rekao bih, mnogi žive u paklu – jer im je uskraćena nada. O: Imaju nadu, ali je potisnuta i skrivena. Čak i desperatni ljudi posjeduju uništenu nadu. Nada uvijek može biti oslobođena od represije. P: To nas dovodi do pitanja moći i politike. Cijeloga im se života suprotstavljate. Što biste odgovorili: kako se potlačeni mogu suprotstaviti moći u današnjem svijetu? O: Moć mora biti povezana s pravdom. Pravedna moć je dobra, samo je nepravedna moć nasilje. Potlačeni demonstriraju protiv nasilja pod kojim pate. Države i vlade moraju biti ograničene ustavom i nezavisnim pravosuđem, demokracijom. P: Ali najveća demokratska nacija na svijetu za predsjednika je izabrala Donalda Trumpa, o kojemu govorite s mnogo sarkazma. Što mislite, kakav svijet predstavlja taj čovjek? O: Prije dva tjedna vratio sam se iz Amerike. Svi su mi rekli da Trump predstavlja čisti bijeli rasizam. P: U Zagrebu ste rekli da se u Americi i u Europi rađa neka nova vrst rasizma. Kako biste ga objasnili? O: Kao anksioznost prema strancima, migrantima. 'Ne poznamo ih, moramo od njih zaštititi naš način života…' Nije to dobro. Osobno sam pod Hitlerom patio pod geslom: 'Njemačka Nijemcima'. Svaka demokracija utemeljena je na ljudskim pravima, i svaka je demokracija anticipacija univerzalne države čovječanstva. Zato ne smijemo razlikovati bijelce od crnaca, muškarce od žena, Nijemce od migranata… Svi smo ljudska bića, i, kao takvi, imamo stanovita prava i obveze. P: Pripadate velikoj generaciji intelektualaca, da tako kažem, šezdesetih godina: od Martina Luthera Kinga nadalje, koja je svijetom proširila ideale o kojima upravo govorite. Isti su ideali nadahnuli i moju generaciju, ali istodobno osjećamo da naglo erodiraju. U času dok razgovaramo, primjerice, na granici Srbije i Hrvatske izbjeglice mjesecima žive u neljudskim uvjetima, bivaju pretučeni i zlostavljani, ne dopušta im se da prijeđu granicu, a svi imamo osjećaj da protiv toga ne možemo ništa. O: Zašto? Nešto sigurno možete. P: Svakako, nevladine organizacije čine što mogu, aktivisti također, novinari pišu… Ali, vlade odlučuju. Tolike vlade u današnjoj Europi odgovorne su za takvo stanje. O: Možda izbjeglice ne žele u Hrvatsku (smijeh). Možda žele u Njemačku, Austriju, Francusku… Držim da je francuski predsjednik Emanuel Macron zadivljujuća figura. Ipak vjerujem da pred vašom generacijom ima svjetla, da nije sve tako sivo. P: I to sam vas htio pitati: ne dramatiziramo li ipak previše, u usporedbi s vašom generacijom, koja je pronašla nadu usprkos tome što je stasala u potpuno porušenoj Europi? O: Da. Sjetite se znakova čuda u političkom svijetu: ujedinjenje Njemačke nitko nije očekivao, a odjednom je ipak postalo moguće. Nitko nije očekivao da režim apartheida u Južnoj Africi može pasti bez građanskog rata; a onda se pojavio Nelson Mandela. Za mene, to su znakovi nade da bog nije zaboravio ovaj svijet. P: Danas ste održali predavanje o Ernstu Blochu, jednome od vaših uzora, koji je u Jugoslaviji bio omiljen filozof. Danas, u Hrvatskoj gotovo da ga nitko više i ne spominje. O: Možda misle da je bio preblizu jugoslavenskoj partiji. Ali Bloch nikada nije postao članom komunističke partije. Bio je slobodan. P: Vrlo je zanimljivo da je Bloch istodobno učitelj vama, protestantskome teologu, kao i uzor jugoslavenskim ateističkim, liberalnomarksističkim filozofima Praxis grupe. Njegovo današnje iščeznuće iz javnog života u Hrvatskoj može se tumačiti kao simptom duha vremena. Kada govorimo o Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, ako se mene pita, imamo rigidnu, djelomice fundamentalističku crkvu, u kojoj neki biskupi slave osuđene ratne zločince, i svakoga tko ih kritizira proglašavaju „jugokomunistima“. Slično se događa i u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Srbiji. Slobodoumni i miroljubivi ljudi pitaju se kako se tome suprotstaviti. Riječ je o posve suprotnoj situaciji nego, primjerice, u Njemačkoj, gdje crkve vode snažan i utjecajan ekumenski mirovni pokret. O: Pokrenite novi mirovni pokret na Balkanu. Udružite u nj mlade. Mirovni pokret u Njemačkoj bio je vrlo uspješan. Bio je prvi poticaj čak i za ponovno ujedinjenje Njemačke. P: Na Balkanu, još je dalek put do istinskog suočavanja s nasljeđem rata na način na koji je to učinila Njemačka. O: Ali, u Njemačkoj je Drugi svjetski rat završio katastrofom, dok je rat na Balkanu završio u Daytonu. Ovdje se nitko nije smio osjećati pobijeđenim. P: Točno, i zato zlo nacionalizma nije pobijeđeno. U Njemačkoj je pobijeđeno, na Balkanu nije. O: Formirajte tim povjesničara koji bi istražio i rekao što se u ratu na Balkanu uistinu dogodilo. Uključite u taj tim povjesničare svih strana. Ljudi trebaju znati što se uistinu dogodilo. Svjetlo istine početak je mira. Mir se ne može utemeljiti na lažima i iluzijama. Mir se može učvrstiti samo na istini. Zato sam pristalica Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Ne slažem se s onima koji napadaju taj sud. Smatram da treba rasvijetliti što se uistinu dogodilo. P: Napisali ste uistinu inspirativnu rečenicu: „Mir s Bogom znači konflikt sa svijetom“. Revolucionarna je to interpretacija Biblije. O: Da, konflikt sa svijetom, ali svijetom nasilja, krivnje, ubijanja i smrti. Protiv takvog svijeta prosvjedujemo, ne protiv dobrog svijeta Božjeg stvaranja. Svijet možemo interpretirati na oba ta načina. P: Kako u današnjem svijetu utemeljiti i osnažiti iskren i uspješan dijalog kršćana i muslimana? O: Ili na sekularnom temelju tolerancije – premda valja dodati da je dobro biti tolerantan, ali loše samo tolerirati. Na religijskom temelju, tako da se kaže da je Isus umro ne samo za kršćane, nego i za muslimane. Sjećam se trenutka u njemačkom Bundestagu, još u vrijeme kada je svijet bio podijeljen na Zapad i na Istok. Gustav Heinemann, tadašnji predsjednik zapadne Njemačke, rekao je: 'Krist nije protiv komunista', na što su konzervativci protestirali. No Heinemann je nastavio: 'On je umro za njih!' Tada je u njemačkom Bundestagu nastala tišina. Istinski kršćani susrest će muslimane kao braću i sestre za koje je Isus umro na križu. Istinski muslimani srest će kršćane u velikoj milosti Božjoj, što i jest prvo božje ime u islamu: 'velika milost', 'Al Rahman'. P: U zagrebačkom predavanju rekli ste da nevladine organizacije mogu spasiti svijet. O: Da, ako ne rade u interesu politika nacionalnih vlada, nego u interesu mira i pomoći. Vjerujem da su kršćanske organizacije, poput Caritasa, bolje opremljene za pomoć, jer kršćanske kongregacije postoje na terenu, u Africi, Kini… One mogu uvelike pomoći. P: Mislite li da je moguć širok, snažan i utjecajan globalni pokret za mir? O: Da, vjerujem u mogućnosti (smijeh). P: Pitam to zato što je globalizacija omogućila brzo i snažno povezivanje ljudi. O: Da, ali je globalizacija istodobno i vrijeme nacionalizma: ruski je nacionalizam uništio Sovjetski savez; američki nacionalizam danas uništava Ujedinjene narode. P: Što mislite o sve većem utjecaju azijskih duhovnih tradicija na Zapadu? Neke rečenice iz vaših knjiga zvuče kao budističke. O: Budistička etika uključuje životinje i biljke. 'Karuna' je njihova formula za milost. Poštujem te koncepte. U Kini, magična je formula 'harmonija'. Sve treba biti u harmoniji. Oni ne govore o 'nadi' i 'revoluciji' (smijeh). Stara kineska mudrost glasila je: 'Ne vladaj svijetom agresijom („through agression“), nego privlačenjem, atrakcijom („through attraction“). ' U Europi imamo slično iskustvo: u 19. stoljeću europske su sile svijet kolonizirale agresijom; danas, svijet dolazi k nama, jer je Europa postala atraktivan kontinent, naročito za Afrikance. P: Profesore Moltmann, za vama je dugo životno iskustvo, i impresivna intelektualna i duhovna postignuća. Kako biste, nakon svih ovih godina, odgovorili na ključno ljudsko pitanje: kako u ovome svijetu pobijediti zlo i patnju? O: (Duga stanka) Čineći dobro. Zlo samo uništava. Apostol Pavao rekao je: 'Pobijedite zlo dobrim'. Na duge staze, zlo neće pobijediti Dobro.