Претражи Живе Речи Утехе

Ovako, pošto trenutno nisam baš raspoložen da pišem, pravim spiskove i sabiram, ostaviću samo slike knjiga koje prodajem. Koga zanima, može da mi se javi na pp da se dogovorimo oko cene i isporuke. Sve knjige su skoro sasvim nove. Moguće(u stvari sasvim sigurno) da imam još knjiga, postaviću ovih dana. Hvala na pažnji. Pozdrav.

U petak, 17. juna u Laguninim klubovima čitalaca i knjižarama Delfi od 17 sati do ponoći održaće se četrnaesta regionalna manifestacija Noć knjige pod pokroviteljstvom Eurobank Srbija. IZVOR: PONEDELJAK, 13.06.2016. | 14:10 Ovo će biti još jedna prilika da se po najpovoljnijim cenama kupe najnoviji svetski hitovi, knjige domaćih autora, knjige za decu i druga izdanja. Popusti na Lagunina izdanja: za kupovinu jedne knjige biće 25 odsto, za dve knjige 30 odsto, za tri knjige 35 odsto, a za četiri i više knjiga 40 odsto. Popust na strana izdanja biće 20 odsto, a naslovi ostalih izdavača biće sniženi do 20 odsto. Cene raznovrsnog gift asortimana biće snižene za 10 odsto. Svi popusti moći će da se ostvare i na sajtu www.delfi.rs. U toku Noći knjige članski popusti Laguninog kluba čitalaca i količinski popusti neće se sabirati sa akcijskim, odnosno sa popustima koji će važiti samo za Noć knjige. Pred čitaocima će se naći nova knjiga Svetislava Basare „Očaj od nane“ i „Bajka“ Dobrice Ćosića. Priče savremenih srpskih pisaca možete naći u zbirkama „Priče o Kosovu“ i „Orlovi ponovo lete“ u okviru Lagunine edicije „Talasi“. Jedan od najtraženijih naslova u Noći knjige sigurno će biti nova knjiga Jelene Bačić Alimpić, „Molitva za oproštaj“. Nakon romana „Noć kada su došli svatovi“ i „Knjiga uspomena“, u završnici trilogije „Kazna za greh“ pratimo dalju sudbinu čestite, lepe i obrazovane Emilije Nojbauer. Isidora Bjelica u potrazi za izlečenjem najtežeg oblika kancera jajnika prošla je dvanaest zemalja i razne vrste terapija kod najvećih svetskih eksperata integrativne, odnosno natur medicine. Znanja i metode Isidora je sabrala na jednom mestu i nesebično ih podelila sa svojim čitaocima u knjizi „Spas 3“ koja će se premijerno pojaviti u Noći knjige. Budući da je Noć knjige praznik čitanja, izdavačka kuća Laguna spremila je velike svetske hitove za čitaoce: novu knjigu Paula Koelja „Biti kao reka“, novu knjigu Trejsi Ševalije „Plodovi na vetru“ i novu knjigu Lusinde Rajli „Sedam sestara“. Knjiga koja će privući veliki broj čitalaca je „Deset dana u ’Islamskoj republici’“, prvi detaljan izveštaj iz srca terora. Ovaj važan istorijski dokument donosi nam krajnje autentičan uvid u neshvatljivo brutalan način razmišljanja boraca Islamske države. Nije se skoro desilo da jedan pisac tako „kupi“ čitaoce u Srbiji kako je to učinio Skandinavac Ju Nesbe. Njegovi romani iz serijala o inspektoru Hariju Huleu postali su najiščekivanije knjige kod nas. Laguna je do sada objavila osam od ukupno deset romana o Huleu. U Noći knjige stiže još jedna obavezna doza Nesbea, roman „Bubašvabe“. Posle trinaest godina slavni češki pisac Milan Kundera čitaocima je predstavio svoj novi roman „Praznik beznačajnosti“. Roman je nadahnut vremenom koje je postalo komično jer smo izgubili svaki smisao za humor. U Noći knjige čitaoci će moći da pronađu i knjigu nobelovke Svetlane Aleksijevič „Černobiljska molitva“ i roman kineskog nobelovca Mo Jena „Smrt na sandalovom kocu“. Sve mališane, ali i njihove roditelje, obradovaće novo izdanje čuvene „Zmajeve riznice“, novi roman Uroša Petrovića „Karavan čudesa“ ali i maštovite avanture Krtića u slikovnicama „Krtić i ribica“, „Krtić i njegov mali auto“, „Kako je Krtić došao do svojih pantalona“. Noć knjige će se održati u 26 gradova u Srbiji i regionu, na više od 50 lokacija. Regionalni karakter manifestaciji daju Lagunini klubovi čitalaca u Banjaluci, Tuzli, Sarajevu, Podgorici i Nikšiću. Noć knjige je manifestacija koja se već sedam godina održava u Beogradu, Srbiji i regionu. Dva puta godišnje, u junu i decembru, za samo nekoliko sati Lagunine klubove čitalaca i knjižare Delfi poseti nekoliko desetina hiljada čitalaca i kupaca. Interesovanje za knjigu, posećenost manifestacije, kvalitet i raznovrsnost ponude knjiga, kao i neuobičajeno veliki popusti mogu se porediti samo sa značajem koji ima Beogradski sajam knjiga. Broj posetilaca Noći knjige raste iz godine u godinu, a sama manifestacija se širi po regionu i predstavlja priliku koja se ne propušta, jer samo u Noći knjige naslove svih žanrova možete kupiti po neverovatno niskim cenama, upoznati se sa novim naslovima i družiti se sa domaćim piscima. I ove godine manifestaciji Noć knjige priključile su se mnogobrojne biblioteke iz Srbije, ali i Crne Gore i Republike Srpske, koje će organizovati posebne programe za čitaoce. Izdavačka kuća Laguna sa produkcijom od preko 550 naslova godišnje, od kojih je 350 novih naslova, s pravom se naziva jednom od najvećih izdavačkih kuća u zemlji i regionu, a nakon prestižnog Londonskog sajma knjiga, gde se našla u najužem izboru za najboljeg izdavača, visoko se pozicionirala i na svetskoj mapi izdavača. U okviru knjižarskog lanca Delfi posluje trideset osam knjižara, kao i najveća internet prodavnica u regionu www.delfi.rs. http://www.b92.net/kultura/vesti.php?nav_category=272&yyyy=2016&mm=06&dd=13&nav_id=1142999

Postovani, gde bih mogao da nabavim knjige Kalusa Keneta Klaus kenet /kroz njive gladi do hleba zivota Zivim u Sloveniji, ovde bas nigde ne nadjem. Na internetu nadjem samo na sajtu Mikroknjige gde mi se apsolutno niko ne javlja-odgovara na mailove. Moze li mi neko pomoci, poslati neki link nekoga ko to prodaje? Poslati mi licno postom ukoilo ima jednu viska...itd.. Hvala unapred.

Objavljena pre nekoliko dana, knjiga “Štulić: Biografija”, autora Hrvoja Horvata najiscrpniji je prikaz karijere i života Branimira Štulića: od djetinjstva u Skopju, Jastrebarskom i Ninu, do dolaska u Zagreb i studija na Filozofskom fakultetu, od Balkan sevdah banda do osnivanja Azre, od jedinstvenog uspjeha s pjesmama koje je napisao, do raspada Jugoslavije i trajnog egzila u Holandiji. Čitaoci XXZ magazina imaju jedinstvenu priliku da pročitaju delove ove važne i zanimljive knjige Štulićev provokativni životni put neusporediv je s bilo čijim drugim. Njegov autorski rad promijenio je mogućnosti i domete domaće rock glazbe. Jednako je zanimljiv novim generacijama koje ga iznova otkrivaju kao "kariku koja (danas) nedostaje". Prateći Štulićeve mjene i puteve knjiga o njemu prikaz je šireg političkog, društvenog i kulturološkog konteksta u kojima je živio i radio. Brojni podaci, analize, izjave i intervjui, sjećanja kolega i suradnika, uz neobjavljene Štulićeve rukopise i privatne fotografije, čine knjigu “Štulić: Biografija” iscrpnim prikazom lika i djela, ali i prostora i vremena, promjena u društvu u kojima je Štulić imao važnu ulogu, iako su te promjene odredile i njegov put. Jedan od najboljih skladatelja i tekstopisaca svih vremena, pjevač i gitarist s Azrom je oslobodio svoju imaginaciju i nade publike, da bi odlaskom u Holandiju (p)ostao rijetko dosljedan primjer vlastitog stiha "jednog dana nema me da nikada ne dođem". Knjiga “Štulić: Biografija” otkriva kako je Johnny tamo stigao i gdje je sve prije toga bio. ŠTULIĆEVO SVETO TROJSTVO Priča o Branimiru Štuliću jedinstvena je, neusporediva s bilo kojom storijom domaćeg rock protagonista, a bogme i šire: koliko zbog Štulićeva talenta i odjeka njegova rada s Azrom, toliko i zbog njegova životnog puta bogatog raznolikim „štofom“. S koje ga god strane i u kojem god ga vremenu promatrali, čini se da je Štulić bio kontradiktorna osoba. Toliko fanatičnog uvažavanja i nekritičkog osporavanja - ili obrnuto - koliko je upućeno njemu teško da bi izdržao bilo koji drugi domaći rock autor. Toliko loših albuma koliko ih je on naredao u zadnjem poglavlju (samostalne) karijere pokopalo bi mnoge. Prije toga najčešće je ipak bio slučaj da se radilo o autoru najviše klase, koji je svojim radom zaslužio svu pažnju i „kolajne“ koje su mu potom uručivane. Photo: Mio Vesović Činjenica da je Štulić bio, i još jest, živopisna osoba, čiji je put popločen mnogim zanimljivim detaljima, neočekivanim promjenama i potresima jakih amplituda, nesumnjivo pogoduje pisanju nečije biografije. I naizgled nebitne epizode Štulićeva životopisa daju nekonvencionalne priče i povoda za analitičke prosudbe, pa knjiga o njemu u nekim vremenskim razdobljima može djelovati kao akcijski roman. (…) Nakon „osloboditeljske“ misije kojom je sebe, i one koji su to htjeli, poveo ravno do dna i pritom razmaknuo mnoga prijašnja ograničenja, Štulić je (p)ostao najdosljedniji primjer ovdašnjeg rock glazbenika koji se, tragom Grete Garbo, povukao u trenutku dok je još vladala velika tržišna potražnja za njim. U rekapitulacijskom intervjuu “Ninu” 1989., kada se već činilo da je svjestan kako je zatvorio puni krug, objašnjavao je razloge odlaska s tipičnim egocentrizmom: „Nisam ni pobjegao, ni odustao, ni potražio zavjetrinu. Uradio sam ono što i Likurg: napravio što sam htio i sklonio se da ne smetam svom djelu, da ono više dođe do izražaja. Kad si tu, od tebe se, obično, ne vidi što si napravio. Dao sam što nitko nije i sklonio se. Morao sam zbog sebe. Običaj je da oni koji nešto naprave zasjednu i ne daju drugima. Ja to nisam htio. Mene nitko nije skinuo i to je važno da se zna“. (…) (…) Podjednako omiljen među „radnicima i inteligencijom“ Johnny B. Štulić bio je privlačan u strastvenim emocijama i zakučastim pjesničkim konstrukcijama, autor kojemu se vjerovalo čim ste mu na koncertu vidjeli napete vratne žile. Iako stoje i optužbe za neartikuliranost koja je u kasnijoj fazi rada znala poput bujice naplaviti sve i svašta, ono što je Štulić ostavio iza sebe u prvih pet-šest godina rada s Azrom nitko drugi nije uspio. Bez njega domaća bi rock scena osamdesetih godina prošlog stoljeća bila ne samo bitno siromašnija, nego nezamisliva i puno dosadnija. Photo: Erol Čolaković Šehić Njegovo autorsko sveto trojstvo, demonstrirano kroz jaku autorsku, pjevačku i gitarističku optiku bilo je bez premca; izvanserijska muzikalnost i sposobnost pisanja egzaktnih rock-pjesama - s vrlo konkretnim melodijama, poduprtim energičnom sviračkom mašinerijom Azre - bile su osnova njegova uspjeha. Sva retorika o društvenom značaju Azre i Štulića, koji nesumnjivo postoji, pala bi u vodu bez sasvim konkretne glazbene podloge. Azra se pojavila u vrijeme kada se nasušnom pokazala potreba svježe autorske krvi koja bi unaprijedila dosege na rock sceni postignute probojem Bijelog dugmeta. Dakako, Branimir Štulić nije bio jedini novi autor jakog kalibra, ali je bio izdvojen slučaj, primjer radoholičara spremnog i sposobnog za visoke domete, „totalno drukčiji od drugih“. Photo: Mio Vesović U vremenu kada su koncem sedamdesetih Buldožeri, Pankrti, Prljavo kazalište, Riblja čorba i Leb i sol svaki sa svoje strane bivše države krčili put novom glazbenom rječniku i proširivali izražajne mogućnosti rock glazbe, konkurencija se činila prije poticajnim nego otežavajućim faktorom u kreativnom loncu domaće rock scene. Ako su Goran Bregović i Bijelo dugme domaću rock glazbu u drugoj polovici sedamdesetih pretvorili u široko prihvatljiv, primijenjen lokalni govor - zamijenivši internacionalne simbole lokalnim leksikom, svima razumljivom porukom i bliskim emocionalnim kodom - nadolazeća generacija autora unutar novog vala odradila je zadatak daljnjeg raslojavanja poetike rock glazbe u druge stilske rukavce. Negdje na rubu između novovalne energije, ljutog angažmana s oslobađajućim političkim podtekstom, gotovo klasičnog pjesmopisačkog pristupa i izrazite emocionalnosti, Štulić je s Azrom predstavljao samosvojan dio novog rock-poretka na ovim prostorima. Njegovi prostori, osvojeni probojem Azre, podjednako su bili Zagreb, Beograd, Sarajevo i drugi gradovi bivše države. Radilo se, uz nedodirljivog Arsena Dedića ranije, o vjerojatno jedinom autoru zagrebačkog kruga koji je uspio tržišno i općim utjecajem ne samo parirati općenarodno prihvaćenim protagonistima SFRJ rock scene poput Bregovića ili Bore Đorđevića, nego su njegove autorske postupke i oni sami kasnije znali preuzimati. (…) Od debitantskog albuma Azra i Sunčane strane ulice, preko koncertnog Ravno do dna i Filigranskih pločnika, Azra i Štulić su prvu i najznačajniju fazu rada završili u hiperproduktivnom nizu dvostrukih i trostrukih albuma. Upravo na temelju tog dijela rada, zaključno sa pločama “Kad fazani lete” i “Krivo srastanje” kao dokazima drugačijih Štulićevih stilskih manevra, Azra je stekla čvrstu poziciju krećući se po rubu između masovne tržišne prihvaćenosti i očigledne činjenice da smo dobili autora drugačijeg svjetonazora. Konkretnih dokaza za raspravu o sebi Štulić je ostavio više nego dovoljno. Već i samo preslušavanje Azrine diskografske zaostavštine opsežan je posao, ali i najispravniji put za određivanje vrijednosti Štulićeva rada i njegovog mjesta pod suncem. Razlika između Štulića autora i Džonija javne osobe druga je priča, ali čak i čudak kakav je postao – što će ga kasnije koštati gubitka zemljopisnog sidra i biti uzrokom nepomirljivog ostanka u Holandiji - teško da je u stanju retroaktivno promijeniti sud o izvanserijskom autoru kakav je bio „kad je imao Fendera“. NEMAM BRADU, BRKOVE: DJETINJSTVO I ODRASTANJE Photo: Mio Vesović Branimir Štulić rođen je, naravno, na Balkanu, u Skopju 11. travnja 1953. Kao djetetu aktivnog vojnog lica JNA, djetinjstvo mu je bilo prožeto stalnim selidbama. Otac Ivan, porijeklom iz Nina kod Zadra, bio je oficir u tenkovskim jedinicama u kasarni Maršal Tito u Skopju i u vojničkoj je karijeri stigao do čina potpukovnika. Kada je imao godinu dana Branimirova majka Slavka rodila je drugo dijete, sestru Branku. Djed po majci bio je ninski radićevac od kojega je Branimir, kažu, naslijedio lucidnost. Život u Skoplju obilježio je nekoliko prvih godina života Štulića mlađega i vjerojatno utjecao na njegovu sklonost makedonskoj narodnoj glazbi koju će iskazivati kasnije. I utjecaj makedonskog jezika kojim je bio okružen u najranijem razdoblju odrastanja osjetit će se kasnije kod Štulića kroz primjetljiv naglasak u govoru. I 2017. u intervjuu za beogradske Večernje novosti prisjećao se djetinjstva. "Živio sam na brdu iznad stare turske kasarne, mislim da je danas tamo američka ambasada. Na sto metara ispod kuće bila je taraba ispod koje sam se kao mali provlačio i ulazio u krug kasarne. Imao sam četiri-pet godina. Kao što u Engleskoj imaš one životinje koje su maskota vojske, ja sam bio maskota te kasarne. Ne znam kako su me podnosili. A ispod tog brega, dva puta godišnje, u proljeće i jesen, održavali su se sajmovi. To je stogodišnji običaj, kad se stočari sele, pa se u proljeće i jesen nađu na nekoliko dana. A tamo, sva ta božja muzika koja mi je ušla u uho. Nisu sve takozvane makedonske pesme najbolje, ali neke su stvarno vrh vrhova". Sjećao se Štulić još detalja iz najranijeg dijela života: "Sjećam se ko sad, sa šest godina sam čitao i latinicu i ćirilicu. Nevjerojatno kako je to bilo napredno vrijeme. Čitao sam sve stripove Dan Derry, za koje nisu baš znali u Americi i Engleskoj. Kekec je 1957. počeo izlaziti s tim stripovima i ja sam kao dijete gutao sve futurističke stvari. Pjevao sam ‘Dianu’ od Paula Anke, ali sa domaćim tekstom, 'O Dajana, volim te, skini gaće, molim te, da ti vidim bijelu picu, da ti turim kobasicu" (smijeh). Nisam znao što to znači, ali sam pjevao sa pet godina". Photo: Privatna arhiva/ Džoni Štulić Štulićeva obitelj kasnije se seli u selo Cvetkovići, čekajući na završetak vojnih stanova u Jastrebaskom gdje Branimir ide u osnovnu školu. Ljetne mjesece mladi Štulić redovito je provodio s obitelji u Ninu, gdje su mu rođeni i otac i majka. Tijekom šezdesetih boravio je u kući djeda Frane, a kasnije u novoj kući koju je otac sagradio u „novom“ Ninu, tik do mora, kao i mnogi drugi koji su gradili vikendice u starom kraju. Kamenom obložena kuća koju je Branimirov otac Ivan podizao dugo godina bila je skromna prizemnica sa dvije sobe, kuhinjom, kupaonicom i wc-om, a prilikom postavljanja prve deke čitava je Branimirova generacija iz Nina sudjelovala na radnim akcijama miješanja betona i postavljanja „ploče“. Iskazujući fascinaciju nogometnom loptom, s rođacima je dječačke dane provodio na potezu od plaže do dvorišta, gradskog trga i igrališta. „Ajmo napucavati“, bile su riječi kojima je Branimir nagovarao svoga dvije godine starijeg bratića Svetka Stulića, najodanijeg rođaka i prijatelja, na igranje nogometa. Svaki komad ravne livade bio je potencijalno igralište, na kojem se pokretni Svetko snalazio najbolje u društvu. Svetko i njegov mlađi brat Marin prezivali su se Stulić, iako se zapravo radilo o istom prezimenu. Kao i u mnogim drugim manjim sredinama događalo da iste obitelji imaju malo različita prezimena. U ovom slučaju zato jer je prije stotinjak godina, dok je Dalmacija bila pod tuđinskom vlašću matičar izostavljao „kvačicu“ na slovu „s“ kod nekih. (…) Prijateklji iz škole: Mio Vesović i Branimir Štulić Photo: Arhiva/ Mio Vesović (…) Prvi dodir s rock glazbom Štulić je imao 1964. kada je čuo Beatlese koji će mu ostati trajna fascinacija u životu, o čemu je pričao u svom prvom intervjuu Poletu januara 1980.: „Beatlesi uvijek i svuda. Kada sam ih 1964. godine prvi put čuo, a bio sam tada u Jastrebarskom, nijedna mi stvar u životu nije bila jasna i ništa nisam znao. Ni u školi nije bilo nikoga tko bi znao nešto više. Možda shvaćaš kako je to kad na radiju čuješ nešto što uopće ne razumiješ, ali te ponese. Čim sam to čuo, riknuo sam“. U Jastrebarskom je u istu osnovnu školu sa Štulićem išao i Milisav Vesović, kasnije fotograf i autor naslovnice albuma Filigranski pločnici. Fotografija odraslog Džonija s neizbježnim klompama na nogama, milicijskog Fiće i školarke s pletenicama bila je duhoviti hommage vremenu zajedničkog odrastanja kada su Štulić i Vesović išli u osnovnu školu u Jatrebarskom i obojica bili zaljubljeni u predsjednicu razreda Nadu Kraljević, kćerku milicajca. Sredinom šezdesetih godina Štulićeva porodica seli se bliže epicentru Džonijeve kasnije karijere, u Novi Zagreb, u naselje Siget. Kako u tom zagrebačkom prekosavskom naselju, jednom od prvih zagrebačkih socrealističnih, „blokovskih“ zdanja, još nije bilo škole, upisan je u osnovnu školu u obližnjem Trnskom, gdje je u razred s njim išao Veseli Oršolić, još jedan budući zagrebački gitarist. Ispred 'Kavkaza' 1981: Džoni Štulić i Rastko Milošev, tadašnji gitarist Parnog valjka Photo: Goran Pavelić Pipo Ključne godine odrastanja koje provodi u Novom Zagrebu imati će veliki utjecaj na Štulića kojemu će se prigradska tematika i outsiderske priče neprestano javljati u pjesmama. Prvu akustičnu gitaru Štulić dobiva na poklon od tete u novembru 1968., model iz trgovine Muzičke naklade, na kojoj uči svirati i od prijatelja traži da mu na papiru nacrtaju hvatove. Odrastanje uz autoritativnu figuru oca, vojnog lica, mladom je Štuliću pomoglo u razvijanju tinejdžerskog bunta i dalo želju za borbom protiv autoriteta koji će kasnije redovito iskazivati u svome radu. „Ja sam izrastao na duhu borbe u familiji. To je bila jedna vojna porodica u kojoj se steklo sve poslijeratno na jednom mjestu“, tvrdio je godinama poslije u “Ninu”. „Vjerujem da u tim porodicama ima dosta 'ratničkog' duha. Ne mogu govoriti o drugima, ali o sebi znam. Htio sam biti bolji od svog starog. Nisam rodonačelnik toga. Čovjek se formira borbom. Prve ratove vodili smo protiv uvjerenja svojih roditelja, nije važno da li su bila moralna, ideološka ili bilo koja druga. Ja sam sebe napravio, jer je meni sve bilo zabranjeno! Nisam se dao ni kad sam rogove uvlačio. Još ih uvlačim, ali sam uspio napraviti svoje. Međutim, mene mama i tata nisu u ovo (glazbu, op.a.) ugurali kao mnoge, kao što ih i danas guraju“. (…) (…)Šezdesetosmaški studentski nemiri, „ulazak Rusa u Čehoslovačku“, kako će kasnije reći, prodor rock supkulture u monolitnu kulturnu scenu socijalističkog društva, gimnazijska druženja i omladinski tisak poput Poleta, okruživali su ga tijekom odrastanja, kao i strast prema nogometu i košarci. „Rusi“ i JNA postati će mu i ostati najjasniji primjeri totalitarne sile koju nije podnosio i s čijim će se raznim oblicima boriti u svom kasnijem glazbenom radu. Okus i miris ikonografije rocka podsvjesno je imao i veći, ili barem spontaniji upliv na tinejdžera koji je maštao o električnoj gitari. „U to vrijeme sam često dolazio u Zagreb. Imao sam ovdje tetu. Još se sjećam onih prvih čupavaca. Sjećam se ulice pored Opatija kina. Dan danas tamo na nekom zidu piše Kinks, Rolling Stones... To je za mene bio poseban ugođaj. Sve me to privlačilo. Sjećam se jednog dana, pošao sam u kino Opatija na matineju, kad su prošla tri kita u trapericama. To je bilo opće čudo, rulja se okretala za njima. Već tada sam sanjao o bendu, ali otkud mi lova za blanju? A ni ljudi oko mene nisu bili previše zainteresirani za to“, pojašnjavao je Svenu Semenčiću u intervjuu Poletu početkom 1980. fascinaciju novom „kulturom čupavaca“. Ako već nije imao izravan dodir s bjelosvjetskim glazbenicima, na licu mjesta Štulić je mogo doživjeti prve zagrebačke plesnjake na kojima su svirale lokalne zvijezde Crveni koralji i Bijele strijele, s čijim će članom Jankom Mlinarićem –Trulim kasnije često surađivati. Mjesto gdje se često ručalo: Džoni Štulić u restoranu 'Pod gričkim topom' 1982. godine Photo: Arhiva/ Hrvoje Horvat Od 1968. godine Štulić je pohađao 6. gimnaziju smještenu na Katarininom trgu na zagrebačkom Gornjem gradu. Radilo se o školi nešto „labavijih“ kriterija u koju su upisivani i ponavljači iz drugih gimnazija, ali i bogataška djeca iz centra grada. Prednost je imala u praktičnom položaju iznad glavnog zagrebačkog trga; odlazak u školu Štuliću je pružao svakodnevnu priliku za prolazak najužim središtem Zagreba čije će ulice kasnije osvojiti sa Azrom i znati sve glavne gradske punktove. Iako nisu bili pripadnici iste generacije, istovremeno kad i on 6. gimnaziju išlo je mnoštvo kasnijih protagonista kulturne scene Zagreba s kojima će Štulić biti u doticaju; novinar Branimir Baron Brljević, kazališni redatelj Branko Brezovec i teatrologinja Gordana Vnuk. Svi oni, osim Štulića i Brljevića, bili su i članovi dramske grupe 6. gimnazije koja će kasnije pod vodstvom Branka Brezovca prerasti u ambicioznu avangardnu kazališnu družinu Cocolemocco. Štulić je maturirao 1972. s radom “Pariška komuna”. Izbor maturalnog rada i sklonost socijalnim i društvenim temama vjerojatno nisu imale veze s političkim događajima u Hrvatskoj 1971., uz koja ga veže tek neprovjereni podatak da ga je tijekom studentskih nemira na Trgu Republike u Radićevoj ulici istukao milicajac. Maturalni rad mu je ocijenjen kao odličan, iz povijesti je imao četvorku, ali je iz hrvatskosrpskog jezika i književnosti budući cijenjeni rock-poeta dobio samo - dvojku. Ukupna završna ocijena bila mu je vrlo dobar (…). (NASTAVIĆE SE) Hrvoje HORVAT https://www.xxzmagazin.com/jednog-dana-nema-me-da-nikada-ne-dodem

Molio bih va za predlog za tzv. 'reading list', ali nekoliko specifičan. Čitao sam onog Hopka u četiri toma, pa onda knjigu eseja Vladimira Loskog i nekoliko knjiga Pavla Raka. Sad, da li ima neko neki predlog za knjige pravoslavne tematike, bilo studije, bilo eseje, koje su pre svega nekako 'ozbiljnog' stila, sa ne previše patetike i uznesenosti, već da su jače na sadržaju? U suštini tražim nešto kao što je Loski. Hvala.

Arslan Bajramoski radnik je "Gradske čistoće". I dok mu je posao da čisti gradske ulice, slobodno vreme koristi za sopstveno obrazovanje. Arslan je zaljubljen u knjige i godišnje pročita 50 knjiga zbog čega ga zovu i Aca Filozof. Arslan Bajramoski radnik je "Gradske čistoće". I dok mu je posao da čisti gradske ulice, slobodno vreme koristi za sopstveno obrazovanje. Arslan je zaljubljen u knjige i godišnje pročita 50 knjiga zbog čega ga zovu i Aca Filozof. Iako je akademski građanin ne smeta mu da i dalje čisti ulice Pre četiri godine upisao je i fakultet. U petoj deceniji dobio je stipendiju i postao student ekonomije. I, verovali ili ne, školu je završio u roku, iako su mu govorili da odustane. "Ljudi koji su prijatelji i oni koji su završili škole rekli su mi da neću ništa izgubiti, samo dobiti", priča Aca za Exploziv"ž. Najveći problem nisu mu bile knjige i obimno gradivo, već trema. "Na prvoj godini kad sam imao sociologiju iako sam znao perfektno i više nego perfektno, bio sam odsečen, iako znam i više nego što treba", objašnjava ovaj student. Dao je 29 ispita i završni rad. Iako je dobio diplomu, još uvek radi sa metlom. Imao je ponudu za posao magacionera, ali je zbog problema sa kolenima odbio. "Ako bude bolji posao bude, ako ne, opet dobro", skroman je Arslan. Dok čeka bolji posao, za koji su nadležni u Gradskoj čistoći naveli da je u planu, Arslan je dobio priliku da svoje studije nastavi. Dobio je školarinu za master studije, koju je sa oduševljenjem prihvatio, ali takođe još od jedne stvari ne odustaje, a to je čitanje. "Čitam, letos sam pročitao 'Braću Karamazove', 'Zločin i kaznu', sad trenutno čitam 'Idiota'", ispričao je Aca. http://novaekonomija.rs/vesti-iz-zemlje/čisteći-ulice-završio-fakultet-u-petoj-deceniji-voli-knjige-i-nada-se-nastavku-studija

Moze li mi neko preporuciti eknjigu kroz koju bih se upoznao sa osnovama teologije, bogoslovlja i ostalog. Pretezno me zanima dogma Svete Trojice. Citao sam Zizjulasa, ali treba mi nesto 'lakse'. Uglavnom, bitno mi je da knjigu mogu citati online. Hvala unaprijed.

Promocija knjige „Letačke priče“ autora Suada Hamzića održana je juče u amfiteatru Muzeja vazduhoplovstva u Beogradu. Zakasneloj promociji (većina tiraža knjige je rasprodata naručivanjem knjige putem interneta) prisustvovalo je oko šezdesetak gostiju: vazduhoplovnih entuzijasta, prijatelja i porodice autora. Poklon za Suada od Igora Cvetkovića / Foto: Neda Mojsilović, Tango Six Recenzent „Letačkih priča“ general avijacije u penziji Blagoje Grahovac / Foto: Neda Mojsilović, Tango Six Ko je koga ubeđivao da počne sa pisanjem i zbog čega piloti retko pišu? / Foto: Neda Mojsilović, Tango Six Prisutnima su se obratili autor knjige, zatim recezent, general u penziji Blagoje Grahovac, osnivač izdavačke kuće Tango Six Publishing Petar Vojinović, kao i kustoskinja Mirjana Novaković ispred Muzeja vazduhoplovstva. Jedna od tema diskusije bila je i mali broj pisanih reči u okviru pilotske profesije. O tome je govorio Grahovac objašnjavajući da ni u jednoj drugoj profesiji ne postoji tako velika smena različitih ugođaja i dramatike: – To su dramatika straha, odgovornosti, letenja u grupi i letenja noću, kao i dramatika otkaza i pogibije. Suad je sa svojim dramatikama živeo istinski, iskonski i ljudski, a onda smo mi koji smo ga poznavali počeli da ga ubeđujemo da piše. On ponešto napiše i objavi pa se digne velika frka da li je to tako ili nije tako, jer ko će verovati. To je upravo jedan od razloga zbog kojeg piloti ne pišu. – Suad priča gostima i o onim pričama i dešavanjima koje nisu ušle u knjigu / Foto: Neda Mojsilović, Tango Six Pitanja publike / Foto: Neda Mojsilović, Tango Six Suad Hamzić je ipak počeo da piše, pre svega u formi tekstova na portalu Tango Six, a zatim je svoje priče odlučio da objedini. Kako je to izgledalo objašnjava osnivač Tango Sixa Petar Vojinović: – Imali smo sve sastojke, jedno štivo koje se zaista brzo čita i počeli smo da objavljujemo. Zatim smo imali i prva prenošenja u medijima. To je jedan zanimljiv spoj Tango Sixa i klasičnih medija gde nas inače za određene teme prenose. Ovo je bio prvi put da je neka pilotska priča bila prenesena gotovo u svim onlajn medijima u zemlji i zavidnom broju u inostranstvu. Kada su došle na red priče o NLO tada su nas čak i razni fan sajtovi i NLO udruženja preneli. U tom smo periodu počeli da pričamo i o knjizi. – Svako je dobio posvetu autora / Foto: Neda Mojsilović, Tango Six Prema rečima autora Hamzića, te priče su uglavnom događaji za koje se ili malo ili uopšte nije znalo. Jedna od takvih tema jeste i priča o NLO, koja je kako kaže Hamzić, prilično kontroverzna: – Bio sam skeptičan, dvoumio sam se da li o tome da govorim. Znam koliko je to nepopularna tema, ali bio sam ohrabren od strane generala Grahovca, a takođe postoje i dokumenta drugih koji su o tome govorili, te sam odlučio da pišem. – Suad Hamzić i Tango Six Publishing donirali su određenu količinu knjiga „Letačke priče“ Muzeju vazduhoplovstva kao vid podrške i pomoći ovoj instituciji za koju je Suad nekoliko puta naglasio da predstavlja „kuću svih vazduhoplovaca i ljubitelja širom bivše nam domovine.“ Da li je autor neke priče prećutao, šta se novo može očekivati od Tango Six Publishinga i kako je protekla promocija možete videti u našoj video reportaži, dok sve fotografije možete naći na našem Fejsbuk fan pejdžu. Marta LUTOVAC

U naselju Banjica, u porodičnoj trospratnoj kući, Viktor Lazić (32) otvorio je Muzej knjige i putovanja. Među pedesetak osnivača su Ljubivoje Ršumović, Milovan Danojlić i Mirjana Vuisić, a počasni članovi-osnivači su, između ostalih, Matija Bećković, Filip David, Pero Zubac, Emir Kusturica, Nevenka Tadić, Ivo Tartalja, Dušan Bataković. Muzej sada ima milion knjiga iz 90 zemalja sveta a zbirka se uvećava maltene iz dana u dan. Foto: O. Bunić / RAS Srbija Najmanja knjiga na svetu, budistički molitvenici u obliku "zvečke" (sa Tibeta) i na štapićima od bambusa (iz Kine), oni koji se čitaju 48 sati bez prekida, pravoslavne knjige iz Etiopije od placente ovce, knjiga od svile, knjiga na pirinču koja može da se pretvori u jestivu kašu, knjiga-lepeza iz Šri Lanke, knjiga sa Tajlanda od slonovog izmeta sa ilustracijama slona, knjige sa Sumatre od ljudskih kostiju, "strip" od pre 1200 godina, najmanja knjiga na svetu... Ove i nebrojene druge zanimljive eksponate čuva Muzej knjige i putovanja u Beogradu. Foto: O. Bunić / RAS Srbija Knjiga od bambusovih štapića Direktor muzeja i pokretač čitavog projekta, svetski putnik Viktor Lazić (32), priča nam bez daha o eksponatima iz celog sveta i nekim od najznačajnijih predmeta srpske baštine. Muzej, između ostalog, čuva legate Pere Zupca, Darka Tanaskovića, Pavla Zorića, Asima Peca, Mihajla Desančića, Srbe Ignjatovića, Milovana Danojlića, profesorke Ileane Čure, porodica Bešević i Leko, arhivu Uroša Predića, deo arhiva Milutina Garašanina, legat Darka Tanaskovića. - Tanasković je bio naš najznačajniji orijentalista i jedan od najznačajnijih diplomata. Nedavno smo potpisali ugovor o dobijanju njegove cele biblioteke, a prva knjiga koja je stigla je izuzetno redak arapsko-francuski rečnik iz Alžira (1871). Posedujemo i nameštaj Mihajla Desančića iz kuće u kojoj je gostovao Rabindranat Tagore. Foto: O. Bunić / RAS Srbija Prva srpska Biblija Lazić ponosno ističe kako, u okviru kolekcije od preko 400 primeraka Biblija (najstarija je iz 1756), čuvaju prvu srpsku štampanu Bibliju, koja je počela da se štampa u Beču a završena dvadeset godina kasnije, 1804, u Budimpešti, potom Andrićevu "Na Drini ćuprija" na kineskom, prvi udžbenik za vožnju na tlu Jugoslavije iz 1898. (za lokomobil), Titovu biografiju na tajlandskom prevedenu na zahtev tamošnjeg kralja koja nikada nije bila u prodaji već ju je monarh lično delio, beleške iz Narodne skupštine iz 1903. (lični primerak Nikole Pašića), prvi broj "Politikinog zabavnika", prvo izdanje Nušićeve "Autobiografije" koje su njegovi prijatelji tajno štampali da mu poklone za rođendan, sa Nušićevim potpisom. Ukupno se više od 20.000 knjiga sa potpisima nalazi u muzeju. Foto: O. Bunić / RAS Srbija Desno je knjiga od slonovog izmeta - Imamo "Knjigu o Zmaju" Laze Kostića sa potpisom, značajnu književnu kritiku zbog koje Jova Jovanović Zmaj i Laza nisu govorili veoma dugo. Kostić je smatrao da mnogo Zmajevih pesama nije kvalitetno, što je izazvalo veliki književni skandal. Sama knjiga je veoma retka a Lazin potpis još ređi - ističe naš sagovornik. Tu je i "Lirika", najređa knjiga Jovana Dučića, štampana 1943. u Pitsburgu. - Štampana je u veoma malom tiražu, da mu se rukopis ne izgubi. Izašla je na dan njegove smrti, a sa jednim primerkom je i sahranjen. Ova "Lirika" jedna je od najređih, kultnih knjiga srpske književnosti 20. veka - ističe Lazić. Muzej ima najveći fond ratne literature iz I i II svetskog rata u regionu. Foto: O. Bunić / RAS Srbija Viktor Lazić pokazuje "strip" - knjigu za nepismene staru 1200 godina Posebno vrednu kolekciju čine udžbenici štampani za Srbe u Bizerti u Tunisu, 1918, kada su naši vojnici povučeni sa Krfa. - Tamo je otvorena štamparija srpskih invalida koja je štampala naše knjige, u veoma malim tiražima. Ti udžbenici bili su namenjeni mladićima koji zbog rata nisu išli u školu i tamo su je završavali. To su izuzetno retke knjige, zakonom zaštićene kao kulturno dobro. Imamo ih više hiljada. One nisu samo od značaja za našu već i za svetsku istoriju i zato digitalizaciju 50.000 stranica radi Britanska biblioteka (British Library) - ponosno veli Lazić. Foto: O. Bunić / RAS Srbija U okviru muzeja možete ući u sobu Miodraga Mije Pavlovića, jednog od najznačajnijih pesnika 20. veka, koji je sa Vaskom Popom pokrenuo novi talas srpske književnosti. U njegovom fondu su sva prva izdanja Milorada Pavića sa posvetama, originalni rukopis "Sporedno nebo" Vaska Pope, "Jesen dijalektike" Zorana Đinđića sa posvetom bivšeg premijera iz 1980. u kojoj piše da mu je Mija bio prvi patron i dodaje: "Proleće je iluzija". Foto: Privatna arhiva - Cilj nam je da napravimo desetak soba srpskih intelektualaca i da ih sačuvamo u originalnom stanju - otkriva nam Lazić i dodaje da je osnivač muzeja udruženje "Adligat" za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju. Među pedesetak osnivača su i Ljubivoje Ršumović, Milovan Danojlić i Mirjana Vuisić, a počasni članovi-osnivači su, pored ostalih, Matija Bećković, Filip David, Pero Zubac, Emir Kusturica, Nevenka Tadić, Ivo Tartalja, Dušan Bataković... - Petnaestak osnivača je celom dušom i životom ušlo u ovu priču, u smislu da je dalo i imovine i nekretnine, sve što su mogli. Mirjana Vuisić nam je dala stan u kojem je živela sa Pavlom. U budućnosti ćemo tu napraviti muzej ili ogranak - priča direktor Muzeja, institucije koji već čuva neke lične predmete Pavla Vuisića: fotografije, pesme u rukopisu, originalne ključeve, uključujući i one od kamiona koje je vozio u "Kamiondžijama" kao i original čuvenog, rukom pisanog testamenta, koji je bio nedavno u centru pažnje zbog cenzurisane verzije iz vremena socijalizma. Foto: O. Bunić / RAS Srbija Lični predmeti Pavla Vuisića U Muzeju se nalazi posebna kolekcija pisaćih mašina Gvida Tartalje od pre 1. svetskog rata, sa ćiriličnom i latiničnom tastaturom, potom Bore Ćosića, Filipa Davida, Milovana Danojlića i nedavno preminulog pesnika Petra Pajića. Viktor Lazić je deveta generacija u svojoj familiji koja se bavi skupljanjem i čuvanjem knjiga. - Sveštenik Mihajlo Lazić, otprilike mog čukundedinog čukundede čukundeda, pa još malo unazad, u mestu Kumane u Vojvodini započeo je kolekciju knjiga. Bila je to nevelika kolekcija od pet-šest knjiga ali one su u to vreme bile toliko vredne i važne da su navođene kao posebna stavka u testamentima - počinje Lazić da priča svoju istoriju. Kolekcija je sredinom 19. veka postala daleko značajnija, kada je Laza Telečki, prvi srpski profesionalni glumac, rođak porodice Lazić, ostavio veliki deo svoje biblioteke njima u amanet. Od tada su malobrojni intelektualci širom Vojvodine dolazili u kuću Lazića da pozajme knjigu. - Moja porodica shvata da kolekcija prevazilazi porodične okvire, da je značajna za srpsku kulturu, za obrazovanje i društvo, ali joj je, sa druge strane, dojadilo da ljudi dolaze kad im odgovara. Tako je moj čukundeda 1882. registrovao čitalište - nastavlja Viktor. Foto: Privatna arhiva Luka Lazić Njegov pradeda Luka Lazić je 1910. preuzeo staranje o biblioteci. Budući da je bio austrijski rezervista, odlučuje da pobegne preko Save među srpske dobrovoljce. Mislio je da će knjige biti ugrožene i odlučuje da ponese makar nešto sa sobom. - U svoj gunj ušiva nekih 6-7 najdražih i najvrednijih knjiga, ni ne pretpostavivši da će s tim morati da prepešači hiljadu kilometara preko gudura i vlage usred zime i boreći se sve vreme. U Draču se ukrcao na brod koji je torpedovan. Njegov najbolji prijatelj je počeo da se davi, nije znao da pliva, i pradeda je skočio da ga spasi. Knjige su završile u moru ali on je i njih pokupio. Meni je ta unutrašnja snaga potpuno fascinantna - objašnjava Viktor Lazić kako je, između ostalog, nastala gorepomenuta ratna kolekcija. Knjige koje je Luka ostavio u Vojvodini su sačuvane, ali kasnije su se dogodile neke tragedije pa je biblioteka, kako Viktor kaže, bivala poput feniksa: "jedna genercija uništava, druga stvara i obnavlja i sve ukrug". Između dva rata Luka Lazić je napravio mali kulturni centar sa pozorišnom trupom i izdavanjem novina. Od kralja Aleksandra je 1929. dobio zlatnu medalju za građanske zasluge na polju kulture, a pre toga zemlju za zasluge u I svetskom ratu. Foto: Privatna arhiva Luka Lazić dobio je 1900. dozvolu za vožnju lokomobila Pošto je shvatio da centar postaje veliki teret za porodicu, hteo je da napravi sistem da se institucija sama izdržava pa je osmislio mrežu za raznošenje knjiga i novina u većem delu Vojvodine. Kada je iznajmljivao knjige, ljudi su često cepali stranice. Ako nije imao dupli primerak ili više nije bio u prodaji, pradeda je, pri odlascima u Beograd ili Peštu, prepisivao stranice koje je neko iscepao. Od delića od nekoliko slova do delova od 70 stranica, priča Viktor sa divljenjem. Od svega što je prodavao, primerak je ostavljao sebi. Taj metod je dobio sasvim drugi značaj po izbijanju II svetskog rata. - Dolazi nemačka okupacija, a sa njom i karantin tj. policijski čas. Niko nije smeo da napusti mesto u kome živi bez ausvisa - dozvole Rajha. Nemcima je trebala mreža za raznošenje knjiga, kvinsliških novina i pamfleta, jer je u tom delu Banata živelo mnogo Nemaca. Bilo im je isplativije da koriste već razrađenu mrežu i naređuju mojoj porodici da to radi. Nisu verovali mom dedi Miloradu, jer bi mu to omogućilo neograničeno kretanje, već su posao ponudili baki Danici. Foto: Privatna arhiva Danica Lazić Ona je bila dekina druga žena, pre toga je radila kao njegova služavka. Bila je nepismena i imala sitnu decu pa su je Nemci smatrali za manju pretnju - objašnjava Viktor. Međutim, već prvog dana na zadatku, Ličanka Danica, dete solunskih dobrovoljaca, odlazi kod partizana da se prijavi u špijune. Radila je i za Nemce i za partizane a po primerak od svakog materijala čuvan je u kući. - Raznosila je "Našu borbu", ratne proglase, jako retke materijale danas i tako je formiran fond koji je zaista donekle nenormalan, gotovo ludački, jer niko nije imao pristup i partizanskoj i fašističkoj štampi u neograničenim količinama - napominje Viktor. Iako je svakog dana nosila glavu u torbi, suočavala se sa nenajavljenim pretresima kuće, baka Danica dočekala je kraj rata, zajedno sa Miloradom. - Kasnije mi je pričala kako je vladala tolika glad da je za svoju decu brala korov i pravila supu od trave. U toj situaciji jedan nemački bogati trgovac nudio je tri džaka brašna za jednu češku knjigu iz 1685. Deda nije hteo nipošto da je proda, vilama ga je jurio po dvorištu - veli Viktor. Iz njegove priče vidi se da je ljubav prema knjigama iz generacije u generaciju bivala sve jača i jača i "sve veće ludilo". Foto: Privatna arhiva Kristina Lazić, sestra Viktorovog dede, koja je podržavala razvoj biblioteke i bila jedna od obrazovanijih žena svog doba Dolaskom komunista na vlast, biblioteka im je bila trn u oku a Lazići sumnjivi zbog "saradnje" sa okupatorom. Hteli su da je nacionalizuju. Porodica nije prihvatila. Pradeda je odmah posle toga umro. Foto: Privatna arhiva Viktor Lazić sa mamom i bakom Danicom - Ja sam nasledio biblioteku formalno kad sam imao devet godina ali kada me pitaju koliko se bavim knjigom, ja kažem 250 godina, jer je doživljavam kao da sam rođen sa tim i da je to bio deo mene i pre mene. Sa 6-7 sam počeo da pišem pesme, ne znajući ništa o porodičnoj tradiciji. Nije se o tome pričalo mnogo jer je deda umro 1977. Ja sam rođen 1985. i kad sam stasao, to više nije bila tema razgovora u porodici. No, pošto sam se zainteresovao da pišem poeziju, moja baka je prepoznala da može da me zarazi. Poklanjala mi je knjigu-dve tri iz porodične biblioteke, pa kesu, pa džakove. Žalila mi se jednom kako je imala užasno težak život ali da joj je najveća tragedija što je ostala nepismena. Ja sam uzeo bukvar i za sedam dana je naučio da čita. Imala je 80 godina i bila je oduševljena. Kad sam imao devet godina, onako bolesna, istrošena, pogurena, posetila me je i iz kecelje izvadila pradedine medalje i rekla da želi da ja budem naslednik, da vodim dedinu biblioteku - otkriva Viktor. Foto: O. Bunić / RAS Srbija Čuvar hrama iz Pendžaba čuva ovaj hram znanja na Banjici Od tada je maštao da će stvoriti instituciju značajnu za zemlju. - Shvatio sam da nisam jedini, da ima dosta porodica sa dugim tradicijama i važnim kolekcijama, pa sam krenuo da ih okupljam. Tako je nastao "Adligat" Danas imamo više od milion knjiga i, osim ove kuće, još dve zgrade u Kumodražu i jedan magacin - kaže Viktor. Foto: O. Bunić / RAS Srbija Najmanja knjiga na svetu U muzeju na Banjici možete videti i više od 3000 minijaturnih knjiga, među kojima je i najmanja štampana knjiga na svetu, veličine svega 3,5 milimetara. - Ima i manjih knjiga od ove, ali su rađene na drugima metrijalima ili nisu cele. Ova je najmanja kompletna štampana. Reč je o Bibliji koju je porizveo Muzej Gutenberg iz Majnca - objašnjava Lazić. Foto: O. Bunić / RAS Srbija Kralica Draga i kralj Aleksandar sa oficirima Knjige i sam skuplja, spojivši ovu ljubav sa drugom - putovanjima. Do sada je obišao 90 zemalja i iz svake ima barem jednu knjigu. - To su čitave epske priče kako su dolazile do Srbije. Sad brodom stiže pošiljka iz Argentine, avionom je nedavno stiglo iz Brazila, 18.000 knjiga došlo je iz Engleske, 7-8 tona poslato je iz Nemačke, iz Vladivostoka su dolazile vozom do Moskve, iz Moskve kamionom ovamo. Sve su to avanture svoje vrste - priča Viktor, koji je i sam napisao nekoliko knjiga i putopisa. Teološki fakultet iz Ljubljane poklonio je muzeju 25.000 knjiga za budući Teološko-filozofski centar u Kumodražu, najveći u regionu. Kroz virtuelni put oko sveta odvešće vas i neknjiževni eksponati: slika na svili, originalne lutke za balinežansko pozorište, čuvari hramova iz Pendžaba, muzički instrumenti iz Afrike, luk i strela iz Nigerije, posudice od vulkanskog kamena, originalna maska iz Amazonije sa zubima pirane i mačeta sa glavom pirane, prvi radio napravljen u Jugoslaviji, originalni orman kraljice Natalije Obrenović, štap Milana Obrenovića, slike kralja i kraljice oko 1870. i epska fotografija nasmejane Drage Mašin i kralja Aleksandra koji su se slikali sa oficirima, svojim ubicama, nekoliko meseci pre atentata. Foto: O. Bunić / RAS Srbija - Pravimo kompleks biblioteka i muzeja koji treba da bude najznačajniji kulturni centar između Beča i Istanbula. To je neka naša ambicija, da stvorimo Kongresnu biblioteku Balkana - otkriva Viktor. Iako "Adligat" sarađuje sa SANU, Narodnom bibliotekom, Maticom srpskom... pomoć od države nemaju (sem značajne podrške Opštine Voždovac) a nisu je ni tražili. - Bio bih srećan da sarađujemo sa državom ali kada vidim kako se ophodi prema institucijama koje je osnovala, šta mi da očekujemo? Ako država želi da pomogne, treba da pomogne. Mi imamo potencijal da napravimo svetsku priču - poručuje Viktor Lazić. Osim toga, muzej je za dve godine poklonio skoro pola milona knjiga u 300 biblioteka širom Srbije i regiona.Muzej knjige i putovanja nalazi se u Ulici Josipa Slavenskog 19a, uz stručne obilaske četvrtkom i petkom 10-18h, uz obaveznu najavu i donaciju od 300 dinara. http://www.blic.rs/kultura/vesti/kako-je-jedna-srpska-porodica-250-godina-skupljala-najvrednije-knjige-sveta/pvsbkm0

Da li možda neko ima da proda knjige u Hilandarskom izdanju: *Prinos savremenom monaštvu *Asketski ogledi 1,2,3 deo ~ kupila bih samo ako neko prodaje sve 4 knjige.