Претражи Живе Речи Утехе

Uprkos najavama iz aprila da će Bajaga nastupiti na manifestaciji "Dani piva" u Karlovcu, u zvaničnom programu na veb sajtu izostalo je ime srpskog izvođača. Menadžer "Bajage i Instruktora" Gane Pecikoza demantuje da su uopšte zakazali koncert u Karlovcu. "Niko nije mogao da otkaže nešto što nije ni zakazano. Bili smo u pregovorima oko nastupa 'Bajage i Instruktora' u Karlovcu, međutim, oni su se odlučili za drugu soluciju. Nijedan ugovor niko nije potpisao sa organizatorima, tako da je nemoguće da otkažemo nešto za šta nismo bili angažovani. Apsolutno je pravo svakog organizatora da dovede muzičare koje on želi. Nama je važno da sutra imamo veliki koncert u Puli, koji, eto, nikakvi branitelji nisu probali da spreče", rekao je Pecikoza za Tanjug. Hrvatski mediji su ranije danas došli do nezvaničnih saznanja da je koncert Bajage otkazan zbog pritiska hrvatskih branitelja. Na početnoj stranici zvanične veb prezentacije ove manifestacije, umesto Bajage je za 3. septembar najavljen nastup hrvatske grupe "Hladno pivo". Međutim, na početnoj strani veb sajta "Dana piva" u Karlovcu i dalje stoji video snimak objavljen na "Jutjubu" aprila ove godine u kojem je Bajaga predstavljen kao deo programa. Ovom video snimku može se pristupiti isključivo preko veb sajta manifestacije, a ne pretragom na "Jutjubu". Pod kategorijom "novosti" na ovom veb sajtu nalazi se i vest od 27. aprila - "Objavljena imena glazbenika za 2018. godinu!" - u kojoj se navodi da će Bajaga nastupiti četvrtog dana ove manifestacije u Karlovcu. Čak se i u video snimku objavljenom na "Jutjubu" pre samo dva dana nalazi najava za nastup srpskog izvođača. Sudeći po dostupnim informacijama na veb sajtu manifestacije otkazivanje Bajaginog nastupa jedina je promena u ovogodišnjem programu. Ostali izvođači, Maja Šuput, Mladen Grdović, Jelena Rozga, Miroslav Škoro, Petar Grašo, Željko Bebek, Jole, Mate Bulić i "Tamburaška noć" nastupiće po već određenom programu koji je dostupan od aprila ove godine. Razlog ove izmene je, prema nezvaničnim saznanjima radija "Mrežnica", a što je preneo hrvatski portal index.hr, pritisak udruženja hrvatskih veterana. Predstavnik udruženja hrvatskih veterana Petar Banić izjavio je da "nema komentar" na tvrdnje radija "Mrežnica", dok se zvaničan odgovor grada Karlovca i dalje čeka, navodi portal Indeks.hr. Taj portal podseća da je Bajaga u Karlovcu nastupao dva puta 2011. godine. "Hladno pivo" odbilo da bude zamena Bajagi kojeg su zabranili "branitelji" "Kako je bilo pitanja vezanih za našu navodnu svirku u Karlovcu na Danima piva 3.9., o čemu su se juče raspisali razni mediji, odlučili smo da razbijemo dileme i trileme oko toga: 'Doći ćemo možda popiti pivo, ali nećemo svirati jer ne želimo biti ničija zamjena. Dragi Karlovčani, vidimo se nekom drugom prilikom. Živeli!!'", napisali su na službenom Fejsbuk profilu Hladnog piva uz pesmu Bajage i Instruktora "Ovo je Balkan". Podsetiomo, Bajaga je trebalo da nastupi na manifestaciji Dani piva u Karlovcu, ali je u zvaničnom programu na veb sajtu izostalo ime srpskog izvođača. Tada je počelo da se priča da će umesto njih nastupiti upravo bend Hladno pivo. Mediji su pisali da je do zamene došlo pod pritiskom dela braniteljskih udruženja i veteran koji su negodovali zbog najavljenog Bajaginog gostovanja. Podsetiomo, Bajaga je trebalo da nastupi na manifestaciji Dani piva u Karlovcu, ali je u zvaničnom programu na veb sajtu izostalo ime srpskog izvođača. Tada je počelo da se priča da će umesto njih nastupiti upravo bend Hladno pivo. Mediji su pisali da je do zamene došlo pod pritiskom dela braniteljskih udruženja i veteran koji su negodovali zbog najavljenog Bajaginog gostovanja. Izvor: B92

Evo moje poruke sa teme Pitajte administraciju, napisane pre par minuta. Učinimo ovaj forum boljim mjestom, iskoristimo priliku. @Милан Ракић , @obi-wan , @Vladan ::: Sofija_ , @Вукашин Ковачевић @GeniusAtWork @kordun

Malo tko je znao riječima tako vjerodostojno i tako inspirativno oslikati ljubav između muškarca i žene kao Meša Selimović. Odlomak iz romana “Tvrđava” je vjerojatno jedan od najpoznatijih u povijesti naše književnosti, kada je riječ o ovom uzvišenom osjećanju... Pobune su trajale kratko, toliko kratko, da ih nije vrijedilo ni dizati. Pogotovu što sam znao, ma koliko bio ljut, da mi ništa ne može zamijeniti nju, ovakvu kakva je, uskogrudu u svojoj ljubavi, netrpeljivu prema svemu što bi joj moglo uzeti ma i djelić mene, njene svojine. I brzo sam se, iz traljave pobune i tobožnje želje za slobodom, vraćao u čvrstu tvrđavu njene ljubavi, kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije. Život nam nije naklonjen, i sami stvaramo svoju malu zajednicu, svoj kosmos, u kojem namirujemo jedno drugome sve što nam nedostaje. Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreći se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeći olakšanje. Kad osjetim radost, trčim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje. Dobar je čovjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude. Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena, i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odričući se. Nemoćan pred ljudima i slab pred svijetom, značajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnošću svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjećanje. Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pećinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeća oduševljenje ali i ogorčenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja. Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali bliži.

Amir Or je rođen 1956. u Tel Avivu. Studirao je filosofiju i komparativnu religiju na Hebrejskom Univerzitetu u Jerusalimu, gdje je kasnije predavao starogrčku religiju. Objavljivao je radove na temu klasičnih i religioznih studija, pjesme a potom i knjige, preciznije, Amir Or je autor jedanaest knjiga poezije. Štaviše Amir nije samo pjesnik – istraživač antičke mitologije već je novinar, urednik i prevodilac. Motivi njegove pisane riječi se uglavnom ogladaju u antici odnosno mitologiji. Umjetnik ovakvog spektra i misaone dubine ima otpor ka svemu što je površno i što nema neko dublje značenje. Amir se takođe pažljivo bavi istraživanjem hebrejskog jezika koji sam po sebi sadrži zanimljive specifičnosti, npr. svako slovo u hebrejskom alfabetu ima numeričku vrijednost. Dobitnik je nagrade izraelskog Ministarstva kulture za antičke prevode grčke poezije, a kako Borhes kaže: ” Za Grke nema imenice bez suštine”. Stiče se utisak da jezik u njegovim pjesmama dobija formu najuzvišenije stepenice umjetnosti, stihovi sežu za formom neobičnog bitisanja koje ima posebnu suštinu dok samo pitanje bivstva kod Ora je zapravo pitanje traganja. Jezik kaže Jezik kaže: i pre jezika bio je jezik. Jezik su tragovi koje su ostavili oni tamo preko. Jezik kaže: slušaj sada. Ti oslušneš: i čuješ eho. Uzmi tišinu i pokušaj da budeš tih. Uzmi reč i pokušaj da govoriš: Iznad jezika, jezik je rana iz koje svet teče i teče. Jezik kaže: jeste, nije, jeste, nije. Jezik kaže: hajde, daj da te govorimo, daj da te upotrebimo, hajde, izreci da si izrečeno. Or vrlo često istražuje odnose ljudske prirode i istorijske činjenice gdje takve teme dobiju poetsku masku i u prenesenom značenju izraze literani i misaoni izraz ovog pjesnika. Član je Svjetskog pokreta za poeziju, osnivač arapsko-hebrejske škole poezije Helikon, urednik međunarodnog festivala poezije Šar, njegove pjesme su prevedene na više od 40 jezika. Za doprinos modernoj svetskoj poeziji stekao je priznanje “Plejada”, dobitnik je Međunarodne književne nagrade “Stefan Mitrov Ljubiša”, ističe se kao i doitnik Premijerove nagrade, Fulbrajtove i Bernštajnove nagrade. Amir Or je jedan od onih umjetnika o kojima se malo priča dok njegove riječi srčano dožive oni koji sežu za mistikom umjetnosti, za riječima koje kriju velove značenja i filosofije. U jednom intervjuu Or je istakao: ” Poezija je lijek, a zadatak pjesnika je da stihovima liječi, pojedinca i čovječanstvo u cjelosti.” Ispravka Za greh što su me reči pokvarile i što sam pogrešno shvatio zov Ljubavi: Za odvajanje od sebe kao što se senka odvaja od tela a lice od srca; Za greh pitanja “Šta će oni reći?”; za samoporicanje; za ponos; Za greh praćenja magije pohvala pod svetlošću pozornice; Za moje uvo koje je prestalo da sluša, Za ono što sam izgovorio ustima, ali ne i mojom dušom; Za greh koji sam naneo mom telu štapom, bez milosti, udarajući se po grudima; Za trenutak kada sam Tvoje nazvao mojim; Za greh počinjen pred Tobom iz strepnje i straha; Za razbuktavanje vatre sumnje granom s drveta izobilja; Za moje sporo odrastanje; Za zatvaranje vrata i što nikada nisam ni čuo ni video, ni dozvolio sebi da budem srećan, kada bih ugledao Tvoje biće. Epitaf Skreni ovde s puta, lutalice, sedi među ove dudove i čokote loze, između vode i hlada, uz ovaj beli kamen, ovde ležim ja, dečak i imperator. Moje je lice hladan mramor, a ruke i noge obučene su mi u slonovaču i opalo lišće, ni ja nisam uspeo da stignem daleko, i ja sam jednom hodao zemljom. Skreni s puta ovde, lutalice, i zgnječi mi ove divlje plodove u lice. Skreni s puta, ti, u svom lutanju, posedi ovde s dudovim stablima i lozom. Između vode i hladovine i ovih kamenih svedoka ja ležim ovde, mlad momak i kralj. Moje je lice prohladni mermer. Na rukama i nogama nosim paprat i suvo lišće. Ni ja nisam daleko stigao, i ja sam jednom bio živ. Skreni s puta, ti, u svom lutanju, zgnječi mi ove dudove plodove u oči. O, hodaču, skreni s puta, bar za malo, sedi pod ovo dudovo drveće i čokote loze, voda i drveće i kamenje tako belo. Ovde ja, dečak i kralj, ležim zacelo. Moje lice hladni mermer, moje ruke, moje noge. Odeven sam u paprat i uvelo lišće. Ni ja nikad nisam dospeo daleko i ja sam nekad živeo i disao. O, hodaču, skreni s puta, lutalice, i zgnječi mi ove dudove u lice. Orfejeva molitva Smrt i još više smrti. Stajali smo na trgu, gladni opstanka i kao planinske senke prekrili grad slikama razbuđujućeg sna. Da li je ona bila tamo, ili nije bila? Stranac u svom telu, sposoban, a ipak nesposoban, ispitivao sam vazduh: “Koliko ćemo još godina hodati po ovom mrtvom pesku?” Planina blješti kao neka vizija, ili optička varka. Pesak se kreće ispod stopala kao sećanje koje nema početka, pa je svako mesto bilo koje mesto. Da li put ide nagore, ili nadole? Jesi li ti ovde iza mog prodornog pogleda? Je li moje netremično buljenje usmereno tamo, ispred mene? Odakle smo mi došli? Sami, nas dvoje, prešli smo nepregledne močvare po licima utopljenika, lagano rastvaranih u vodi. Godinama smo bili besmrtni. Na tavanu u Amsterdamu videli smo kroz prozor užasnu patnju. Koliko još treba da hodamo između smrti i smrti, peska i peska? Daj nam novu prošlost, novu smrt nam daj. Daj nam danas život za ovaj dan. Čaša piva Za savršeno ubistvo nisu potrebni neki razlozi, rekao je. Za savršeno ubistvo potreban je samo savršen objekat, kao što ih je bilo u Aušvicu. Ne oni u krematorijumu, naravno, mislim na ono kasnije, posle radnog vremena. I zaćutao je, posmatrajući penu na pivu, pa otpio gutljaj. Savršeno ubistvo je ljubav, rekao je. Savršeno ubistvo ne zahteva ništa savršeno, osim da daješ od sebe koliko god možeš. Čak je i sećanje na hvatanje za grkljan večno. Čak i krici od kojih mi se tresla ruka, čak i mokraća, osećanje blagosti na hladnom mesu, čak i peta čizme budi neku drugu večnost, čak i tišina, rekao je, gledajući u penu. Tačno je, pristojan arbeit macht frei, ali savršeno ubistvo je ono koje ne prospe ni kap kao usne deteta, objasnio je, kao pesak i pena, kao ti, dok slušaš, pijuckaš i slušaš. Za P.U.L.S.E Milošević Slavica izvor

"Ne postoji logička nemogućnost hipoteze da je svijet počeo da postoji prije pet minuta, baš ovakav kakav je sad, sa populacijom koja se "sjeća" u potpunosti nerealne prošlosti. Ne postoji logički neophodna veza između događaja u različito vrijeme; stoga ništa što se sada događa ili će se dogoditi u budućnosti ne može opovrgnuti hipotezu da je svijet započeo prije pet minuta." - Bertrand Russell, Analysis of mind, str. 159.-60. Russellova hipoteza predstavlja skeptički argument protiv memorijskog znanja, svojevrsni reductio ad absurdum memorijskog realizma. Nekad se zove i argument u prilog memorijskog skepticizma. Prema toj Russellovoj hipotezi, svijet je u cijelosti nastao prije pet minuta, zajedno sa svim memorijskim indikatorima prošlosti odnosno podacima ili reprezentacijama prošlosti koja se zapravo nije dogodila: istorijskim izvorima, medijskim izvorima, arheološkim nalazima, fosilnim ostacima, individualnim sjećanjima itd. koji ukazuju na događaje posve jednake događajima kojih se "mi" sjećamo prema hipotezi da je svijet nastao mnogo milijardi godina prije i koji nam se memorijski reprezentiraju "kao da" su se dogodili na vremenskoj skali od više milijardi godina. Ništa što se događa sada ili što će se dogoditi kasnije ne pruža niti može pružiti dokaznu građu za to da svijet nije stvoren prije pet minuta. Naime, prvo, sve što se uopće može iznijeti kao suprotna dokazna građa nastalo je, sukladno Russellovoj hipotezi, prije pet minuta. I drugo, dokaznu građu u prilog Russellove hipoteze i dokaznu građu u prilog hipoteze o svijetu starom mnogo milijardi godina čini ista iskustvena osnova, kvalitativno isto memorijsko iskustvo. Te su dvije hipoteze dakle evidencijski nerazlučive. Stoga se ne može dokazati da Russellova hipoteza nije istinita, čak i u slučaju da stvarno nije istinita, jer se na svako iznošenje dokazne građe protiv nje ustvđuje bez mogućnosti opovrgavanja da je i ona nastala prije pet minuta. Taj se postupak može ponavljati u beskonačnost. No ako ne možemo znati da svijet nije nastao prije pet minuta, onda ne možemo znati niti išta drugo o prošlosti. Jer ako bismo znali nešto drugo o prošlosti, onda bismo (putem zaključka modus tollens) znali i da svijet nije stvoren prije pet minuta. No kako to ne znamo, jer to zbog naravi raspoložive dokazne građe (koja je mogla nastati prije pet minuta) ne možemo znati, ne znamo ništa drugo o prošlosti. Iz Russellove hipoteze proizlazi dakle ne samo da zapamćena prošlost nije stvarna, da prošlost kao predmet pamćenja nije ništa više od memorijske pojave, nego i da o njoj nije moguće znanje (znanje kao opravdano vjerovanje, jer neopravdana vjerovanja ne mogu dobiti status znanja, u skladu s definicijom znanja i kriterijima za isto u epistemologiji). Dakle, prema tom skeptičkom argumentu nema "znanja" u strogom smislu te riječi u pogledu prošlosti (neki epistemolozi stoga znanje o prošlosti nazivaju "basic belief" tako da izbjegnu jaku skeptičku konkluziju). Josip Jurić