Претражи Живе Речи Утехе
Showing results for tags 'rana'.
Found 3 results
-
Prošao albansku golgotu, a posle rata MOLIO VLAST ZA POMOĆ da ne umre od gladi Budimir Davidović bio je učesnik Balkanskih i Prvog svetskog rata gde je zadobio ukupno 70 rana. Za svoje junaštvo je odlikovan najvišim vojnim odlikovanjima, a onda je kao ratni invalid jedva sastavljao kraj sa krajem. Foto: Međuopštinski istorijski arhiv Čačak / Promo Budimir Davidović (stoji u sredini) Budimir Davidović (1890-1980) je kao iskusni ratnik iz Balkanskih ratova učestvovao tokom Prvog svetskog rata u borbama protiv Austrougara i bugarskih vojnika. Prošao je albansku golgotu, stigao do Krfa i bio jedan od učesnika proboja Solunskog fronta. Izviđač iza neprijateljske linije Njemu su se poveravali najteži izviđački zadaci, a on je hrabro prelazio neprijateljske linije, fraćao se i podnosio izveštaje o brojnosti kretanju neprijatelja. Nekoliko puta su njegovi saborci pomislili da je poginuo kada su se začuli pucnji na strani neprijateljske vojske i svaki put ih je Budimir obradovao kada se posle dan ili dva skrivanja i izviđanja vraćao u četu. Ponekad bi sa sobom doveo i ratnog zarobljenika što je bilo izuzetno važno našoj vojsci za otkrivanje više informacija o neprijateljskim planovima. Poslednju borbu imao je kao pripadnik jurišne čete u koju se prijavio početkom 1918. godine. Prilikom napada na položaje Krvavi Zub - Obla Čuka, Kravice - Zapadni Veternik usledila je borba prsa u prsa sa brojčano nadmoćnijim neprijateljem. 17 uboda u jednoj borbi U toj borbi Budimir Davidović je bio ranjen sa sedamnaest uboda. U toku borbe na njega je bačena i ručna bomba zbog koje mu je amputirana desna ruka, a u bolnici je izvađeno iz njegovog tela 74 parčeta od bombe. - Napravismo pokolj, ali izbodeše me na 17 mesta... - navode se Davidovićeve reči u knjizi "Vitezi slobode" Milana Šantića. Dok se oporavljao u bolnici, dobio je drugi put najveći srpski orden, Karađorđevu zvezdu sa mačevima, a saveznički, francuski general Gijom skinuo je sa svojih grudi Orden francuske Legije časti i rekao: "Junače, ti više nego ja zaslužuješ da nosiš ovo visoko odlikovanje. Hiljadili se takvi junaci!" Foto: Wikipedia Nagrađen je sa najznačajnijim ordenjem priznanjima Tako je hrabri Davidović za svoje junaštvo nagrađen sa sve Karađorđeve zvezde sa mačevima, Ordenom Legije časti, Ordenom Belog orla s mačevima, Obilićevom medaljom za hrabrost i Albanskom spomenicom. Ali kao što je i pretpostavljao da će kao invalid bez ruke teško moći da obrađuje svoju zemlju, te je zbog toga još na frontu razmišljao da sebi oduzme život, Budimira je nakon oslobođenja i povratka u Srbiju snašla sudbina mnogih njegovih saboraca koji su ostali invalidi. "Umirem od gladi na čačanskoj kaldrmi" Bio je prisiljen da radi u nadnici kod drugoga, a pošto je bio bez ruke, ljudi su ga u početku zapošljavali najviše iz sažaljenja. Posle je nosio mleko u Čačak, bio monopolski kontrolor, služitelj u poreskoj upravi, pa je bio u nešto boljoj situaciji. Ipak, godine su prolazile i za ovog junaka bez ruke je život bio sve teži. Ovome svedoči i potresno pismo koje je 24. aprila 1942. uputio predsedniku srpske vlade Milanu Nediću. "Molim vas da mi se dodeli nešto pomoći pošto nemam nikakvih drugih prihoda, star sam i sakat, umirem od gladi na čačanskoj kaldrmi sa ženom i još dvoje sitne dece". Uspeo je da doživi duboku starost kada je 1980. preminuo u Čačku, u svojoj 90. godini. https://www.blic.rs/riznica/srpski-heroj-sa-70-rana-prosao-albansku-golgotu-a-posle-rata-molio-vlast-za-pomoc-da/xqwmdd6
-
Amir Or je rođen 1956. u Tel Avivu. Studirao je filosofiju i komparativnu religiju na Hebrejskom Univerzitetu u Jerusalimu, gdje je kasnije predavao starogrčku religiju. Objavljivao je radove na temu klasičnih i religioznih studija, pjesme a potom i knjige, preciznije, Amir Or je autor jedanaest knjiga poezije. Štaviše Amir nije samo pjesnik – istraživač antičke mitologije već je novinar, urednik i prevodilac. Motivi njegove pisane riječi se uglavnom ogladaju u antici odnosno mitologiji. Umjetnik ovakvog spektra i misaone dubine ima otpor ka svemu što je površno i što nema neko dublje značenje. Amir se takođe pažljivo bavi istraživanjem hebrejskog jezika koji sam po sebi sadrži zanimljive specifičnosti, npr. svako slovo u hebrejskom alfabetu ima numeričku vrijednost. Dobitnik je nagrade izraelskog Ministarstva kulture za antičke prevode grčke poezije, a kako Borhes kaže: ” Za Grke nema imenice bez suštine”. Stiče se utisak da jezik u njegovim pjesmama dobija formu najuzvišenije stepenice umjetnosti, stihovi sežu za formom neobičnog bitisanja koje ima posebnu suštinu dok samo pitanje bivstva kod Ora je zapravo pitanje traganja. Jezik kaže Jezik kaže: i pre jezika bio je jezik. Jezik su tragovi koje su ostavili oni tamo preko. Jezik kaže: slušaj sada. Ti oslušneš: i čuješ eho. Uzmi tišinu i pokušaj da budeš tih. Uzmi reč i pokušaj da govoriš: Iznad jezika, jezik je rana iz koje svet teče i teče. Jezik kaže: jeste, nije, jeste, nije. Jezik kaže: hajde, daj da te govorimo, daj da te upotrebimo, hajde, izreci da si izrečeno. Or vrlo često istražuje odnose ljudske prirode i istorijske činjenice gdje takve teme dobiju poetsku masku i u prenesenom značenju izraze literani i misaoni izraz ovog pjesnika. Član je Svjetskog pokreta za poeziju, osnivač arapsko-hebrejske škole poezije Helikon, urednik međunarodnog festivala poezije Šar, njegove pjesme su prevedene na više od 40 jezika. Za doprinos modernoj svetskoj poeziji stekao je priznanje “Plejada”, dobitnik je Međunarodne književne nagrade “Stefan Mitrov Ljubiša”, ističe se kao i doitnik Premijerove nagrade, Fulbrajtove i Bernštajnove nagrade. Amir Or je jedan od onih umjetnika o kojima se malo priča dok njegove riječi srčano dožive oni koji sežu za mistikom umjetnosti, za riječima koje kriju velove značenja i filosofije. U jednom intervjuu Or je istakao: ” Poezija je lijek, a zadatak pjesnika je da stihovima liječi, pojedinca i čovječanstvo u cjelosti.” Ispravka Za greh što su me reči pokvarile i što sam pogrešno shvatio zov Ljubavi: Za odvajanje od sebe kao što se senka odvaja od tela a lice od srca; Za greh pitanja “Šta će oni reći?”; za samoporicanje; za ponos; Za greh praćenja magije pohvala pod svetlošću pozornice; Za moje uvo koje je prestalo da sluša, Za ono što sam izgovorio ustima, ali ne i mojom dušom; Za greh koji sam naneo mom telu štapom, bez milosti, udarajući se po grudima; Za trenutak kada sam Tvoje nazvao mojim; Za greh počinjen pred Tobom iz strepnje i straha; Za razbuktavanje vatre sumnje granom s drveta izobilja; Za moje sporo odrastanje; Za zatvaranje vrata i što nikada nisam ni čuo ni video, ni dozvolio sebi da budem srećan, kada bih ugledao Tvoje biće. Epitaf Skreni ovde s puta, lutalice, sedi među ove dudove i čokote loze, između vode i hlada, uz ovaj beli kamen, ovde ležim ja, dečak i imperator. Moje je lice hladan mramor, a ruke i noge obučene su mi u slonovaču i opalo lišće, ni ja nisam uspeo da stignem daleko, i ja sam jednom hodao zemljom. Skreni s puta ovde, lutalice, i zgnječi mi ove divlje plodove u lice. Skreni s puta, ti, u svom lutanju, posedi ovde s dudovim stablima i lozom. Između vode i hladovine i ovih kamenih svedoka ja ležim ovde, mlad momak i kralj. Moje je lice prohladni mermer. Na rukama i nogama nosim paprat i suvo lišće. Ni ja nisam daleko stigao, i ja sam jednom bio živ. Skreni s puta, ti, u svom lutanju, zgnječi mi ove dudove plodove u oči. O, hodaču, skreni s puta, bar za malo, sedi pod ovo dudovo drveće i čokote loze, voda i drveće i kamenje tako belo. Ovde ja, dečak i kralj, ležim zacelo. Moje lice hladni mermer, moje ruke, moje noge. Odeven sam u paprat i uvelo lišće. Ni ja nikad nisam dospeo daleko i ja sam nekad živeo i disao. O, hodaču, skreni s puta, lutalice, i zgnječi mi ove dudove u lice. Orfejeva molitva Smrt i još više smrti. Stajali smo na trgu, gladni opstanka i kao planinske senke prekrili grad slikama razbuđujućeg sna. Da li je ona bila tamo, ili nije bila? Stranac u svom telu, sposoban, a ipak nesposoban, ispitivao sam vazduh: “Koliko ćemo još godina hodati po ovom mrtvom pesku?” Planina blješti kao neka vizija, ili optička varka. Pesak se kreće ispod stopala kao sećanje koje nema početka, pa je svako mesto bilo koje mesto. Da li put ide nagore, ili nadole? Jesi li ti ovde iza mog prodornog pogleda? Je li moje netremično buljenje usmereno tamo, ispred mene? Odakle smo mi došli? Sami, nas dvoje, prešli smo nepregledne močvare po licima utopljenika, lagano rastvaranih u vodi. Godinama smo bili besmrtni. Na tavanu u Amsterdamu videli smo kroz prozor užasnu patnju. Koliko još treba da hodamo između smrti i smrti, peska i peska? Daj nam novu prošlost, novu smrt nam daj. Daj nam danas život za ovaj dan. Čaša piva Za savršeno ubistvo nisu potrebni neki razlozi, rekao je. Za savršeno ubistvo potreban je samo savršen objekat, kao što ih je bilo u Aušvicu. Ne oni u krematorijumu, naravno, mislim na ono kasnije, posle radnog vremena. I zaćutao je, posmatrajući penu na pivu, pa otpio gutljaj. Savršeno ubistvo je ljubav, rekao je. Savršeno ubistvo ne zahteva ništa savršeno, osim da daješ od sebe koliko god možeš. Čak je i sećanje na hvatanje za grkljan večno. Čak i krici od kojih mi se tresla ruka, čak i mokraća, osećanje blagosti na hladnom mesu, čak i peta čizme budi neku drugu večnost, čak i tišina, rekao je, gledajući u penu. Tačno je, pristojan arbeit macht frei, ali savršeno ubistvo je ono koje ne prospe ni kap kao usne deteta, objasnio je, kao pesak i pena, kao ti, dok slušaš, pijuckaš i slušaš. Za P.U.L.S.E Milošević Slavica izvor
-
izvor http://rogueminister...r-and-violence/ Oci rane Crkve o ratovanju i nasilju Sv. Marcel ?-298. Spustam ruke jer nije prikladno za hrišćanina, koji služi vojni rok kod Gospoda, da služi i u ovom svetu, nanoseći povrede drugima. Zakon ne dozvoljava ni jednom hrišćaninu nošenje oružija ni zbog kakve ovozemaljske stvari. Sv. Ignjatije bogonosac 35.-110. Gledajte da se često sastajete kako biste Gospodu zahvaljivali i projavljivali slavu Njegovu. Jer,kada se često sastajete na istom mestu, Satanine moći bivaju uništene a uništenje kojem on teži neće se dogoditi zbog jedinstva vaše vere. Nema vrednije stvari od mira,zbog koga će svi ratovi-i na nebu i na zemlji,biti okončani. Sv. Irinej oko 180. Hrišćani su transformisali svoje mačeve i koplja u orudje mira pa prema tome,ne znaju da se bore. Sv.Justin mučenik oko 138. Djavo je otac svakog rata. (Mi,) koji ubijasmo jedni druge, ne vodimo rat sa svojim neprijateljima. Odbijamo da lažemo i obmanjujemo svoje sudije. Radije ćemo umreti ispovedajući Hrista. Tertulijan 155.-230. A sada nas ispituju o ovim stvarima.Prvo, može li se bilo koji vernik (hrišćanin) prijaviti za vojnu službu? Drugo, može li bilo koji vojnik(bez obzira na čin) koji ne prinosi žrtve paganskim bogovima niti učestvuje u izvršenju smrtne kazne, biti primljen u Crkvu? Odgovor na oba pitanja je NE – jer ne postoji savez izmedju Božanskih svetinja i ljudskih svetinja niti izmedju Hristovih pravila i djavolskih pravila. Nema saveza izmedju sinova svetlosti i sinova tame. Duša ne može služiti dva gospodara-Boga i Cezara...Ali,kako će se hrišćanin upustiti u rat,zaista...kako će služiti vojsku u vremenu bez rata-bez mača,koji je Gospod oduzeo?Jer iako su vojnici išli Jovanu da bi dobili pouku,iako je centurion poverovao-to ne menja činjenicu da je Gospod,razoružavajući Petra, razoružao svakog vojnika. Ni pod kojim uslovima hrišćanin se ne sme latiti za svoj mač. Origen iz Aleksandrije 185.-254. U skladu sa Gospdnjom naukom, odlučismo da ne koristimo svoje ohole mačeve i da od njih iskujemo raonike svojih argumenata a da od kopalja naših koje ranije koristismo u boju, iskujemo srpove. Jer više ne dižemo mačeve na narode niti se učimo veštini ratovanja , jer postasmo sinovi mira-Gospoda Hrista radi. Ipolit rimski 170.-236. Vojnik,budući nižeg čina od Gospoda, ne sme da ubije. Ako dobije takvo naredjenje,ne sme ga izvršiti niti se sme zaklinjati da će tako nešto učiniti. U slučaju da ovo ne prihvati, neka bude ekskomuniciran. Svako ko živi snagom mača, svaki sudija koji nosi ljubičasto, neka odmah prestane da se odeva tom bojom. U suprotnom,neka bude ekskomuniciran. Svaki katihumen ili vernik koji želi da bude vojnik, neka bude ekskomuniciran jer prezire Boga. Osoba koja prihvata moć ubijanja (ili vojnik) (pošto vojnik nije tipična osoba, prim.prev) ne sme postati član Crkve. Sveti Kiprijan oko 250. god. Hrišćanin ne sme da ubije ali mora biti spreman da bude ubijen. Nevinima nije dozvoljeno da ubijaju,čak ni krive. Bog je gvoždje stvorio sa namerom da njime obradjujemo zemlju i zato ga ne smemo koristiti za oduzimanje ljudskih života. Ambrozije Hristov vojnik ne potrebuje niti oružje ni koplje od gvoždja. Sluge Višnjeg zaštitu ne traže u materijalnim stvarima već u Božanskom providjenju. Teofil antiohijski oko 442. Onima koji vas mrze i proklinju recite – vi ste naša braća! Tacijan sirski 2. vek Ne želim da budem vladar. Ne težim bogatstvu. Odbijam da budem deo vojne institucije.
- 78 нових одговора
-
- ekskomunikacija
- ratovanje
-
(и још 7 )
Таговано са:
Све поруке на форуму, осим званичних саопштења Српске Православне Цркве, су искључиво лична мишљења чланова форума 'Живе Речи Утехе' и уредништво не сноси никакву материјалну и кривичну одговорност услед погрешних информација. Објављивање информација са сајта у некомерцијалне сврхе могуће је само уз навођење URL адресе дискусије. За све друге видове дистрибуције потребно је имати изричиту дозволу администратора Поука.орг и/или аутора порука. Коментари се на сајту Поуке.орг објављују у реалном времену и Администрација се не може сматрати одговорним за написано. Забрањен је говор мржње, псовање, вређање и клеветање. Такав садржај ће бити избрисан чим буде примећен, а аутори могу бити пријављени надлежним институцијама. Чланови имају опцију пријављивања недоличних порука, те непримерен садржај могу пријавити Администрацији. Такође, ако имате проблема са регистрацијом или заборављеном шифром за сајтове Поуке.орг и Црква.нет, пошаљите нам поруку у контакт форми да Вам помогнемо у решавању проблема.
© ☦ 2021 Сва права задржана.