Претражи Живе Речи Утехе

Jadranka Barjaktarović našla na meti osuda zbog nastupa u Podgorici, kada je pesmu Mitra Mirića "Ne može nam niko ništa" otpevala sa izmenjenim tekstom, pa se holom gde je nastupala orilo "Ne može nam niko ništa, jači smo od Srbije". Ona se ubrzo oglasila i poručila da "nikome neće da se izvinjava", a potom i obrisala sve objave sa svog Instagrama koji je tada još uvek bio aktivan, a potom je svojim prijateljima na Fejsbuku saopštila da ga je zvanično ugasila. Jadranka se sada ponovo oglasila i istakla da joj je mnogo teško, te da nije imala loše namere. "Sama sam pala, sama se ubila. Jako mi je žao zbog cele situacije, otkako se to desilo nisam pri sebi i ne osećam se uopšte dobro. Pijem lekove da se smirim. Ja imam toliko prijatelja u Srbiji, da nikako ne bih mogla da išta loše za njih kažem. Teško mi je ne znam gde sam, nažalost sad nema nazad. Ja nisam ničija, ja ne pevam nikome, ja pevam samo za narod. Nadam se da će jednog dana proći sve ovo", rekla je Jadranka, a onda prokomentarisala i to što su je kolege osudile. "Čula sam sve, ali svako ko me zna, zna da volim i Srbiju", završila je. OGLASILA SE JADRANKA BARJAKTAROVIĆ: Na lekovima sam, svako ko me zna, zna da VOLIM SRBIJU! MONDO.RS Pevačica o čijem se nastupu priča već nekoliko dana!

Sveta Stolica je ovih dana najavila da će se u veljači 2019. održati važan sastanak nadbiskupa iz cijeloga svijeta, dakle sastanak sinodalnoga karaktera, koji će se baviti pitanjem seksualnoga zlostavljanja maloljetnika u Crkvi. Za tu svrhu oformljeno je povjerenstvo koje će pripremati sastanak, među njima kardinali Blase Cupich i Oswald Gracias te isusovac Hans Zollner, ljudi koji se već godinama bave tim pitanjem a da im nije u žarištu briga za ugled Crkve, nego pomoć žrtvama, sankcije počiniteljima i onima koji ih štite, transparentnost te prevencija da do zlostavljanja uopće može doći. Sastanak će okupiti više od stotinu predsjednika biskupskih konferencija, kao i poglavare crkava istočnoga obreda. Riječi je o onom što se u crkvenim krugovima zove ”afektivnom kolegijalnošću”, okupljanjem biskupa iz cijeloga svijeta koji će kolegijalno s papom Franjom otvoreno raspravljati o tako važnom pitanju kao što je zlostavljanje maloljetnika i zavjera prešućivanja. Papa Franjo poziva na ovaj sastanak na vrhu jer shvaća da isprike i sankcije nisu dostatne, odnosno da zaštita djece te sprječavanje i rješavanje seksualnog zlostavljanja u Crkvi moraju biti prva točka dnevnog reda u djelovanju Crkve našega vremena. Papa Franjo poziva na ovaj sastanak na vrhu jer shvaća da isprike i sankcije nisu dostatne, odnosno da zaštita djece te sprječavanje i rješavanje seksualnog zlostavljanja u Crkvi moraju biti prva točka dnevnog reda u djelovanju Crkve našega vremena. Ovo je globalno pitanje, nije ograničeno na pojedinačne slučajeve u pojedinim zemljama, nego je zahvatilo tkivo cjelokupne Crkve pa se na toj razini i mora rješavati, u ujedinjenoj fronti, poštujući različite kulture i s jedinstvenom odlučnošću. Iako će sastanak trajati samo četiri dana (21. – 24. veljače 2019.) i zacijelo se mnogo toga neće moći ne samo riješiti nego ni otvoriti, on je zapravo tek početak globalnoga procesa kakav bi trebao zahvatiti cijelu Crkvu, odnosno sve lokalne, mjesne crkve, te služiti kao poticaj za inicijative u pojedinim biskupskim konferencijama svijeta. Ne bi smio ostati na lijepim mislima i odlukama, nego biti inicijativa za odlučne i učinkovite strategije u svakoj župi, u svakoj školi, u svakoj biskupiji. Svrha sastanka jest pozvati biskupe da razgovaraju o tomu kako je seksualno zlostavljanje maloljetnika strašna pojava i zločin, nego i o tomu kako je ono vrlo ozbiljan simptom nečega što se tiče cjelokupne Crkve, a to je kriza u načinu na koji svećenici pristupaju vlastitoj službi. Neki to nazivaju klerikalizmom, drugi čak ”perverznošću” službe. Riječi je o perverznom povezivanju duhovne moći, koja nije vlasništvo svećenika, s političkom moći, i nadmoći, koju si prisvajaju u upravljanju zajednicom. Ovo je globalno pitanje, nije ograničeno na pojedinačne slučajeve u pojedinim zemljama, nego je zahvatilo tkivo cjelokupne Crkve pa se na toj razini i mora rješavati, u ujedinjenoj fronti, poštujući različite kulture i s jedinstvenom odlučnošću Papa Franjo je u više navrata istaknuo kako se problem ne tiče samo pojedinačnih tragičnih slučajeva zlog ponašanja i utjecaja toga ponašanja na najugroženije, na djecu i mlade, nego i načina na koji se Crkva odnosi prema počiniteljima zločina te na način na koji zlostavljanima pomaže u liječenju trauma i njihovu ponovnom integriranju u zajednicu. Odgovornost pripada svima koji upravljaju zajednicama u Crkvi: odgovornost prema Bogu, vlastitoj savjesti i samoj zajednici, a onda i prema društvu. Običaj upravitelja zajednica da prešućuju vlastite slabosti i ne prihvaćaju nikakvu kritiku na svoj račun već je izdaja te odgovornosti, a kudi kamo je veća i strašnija izdaja prikrivanje takvih zločina kao što je seksualno zlostavljanje djece i mladih ne samo u vlastitoj sredini nego gdje god se događa u zajedničkom tijelu Crkve. Kada se jednom otvori Pandorina kutija, nadati se da će izaći na vidjelo i mnogi drugi slučajevi nepoštivanja ljudskih prava u crkvenim zajednicama, posebice žena. Papa Franjo je u pripremnim razgovorima za sastanak naglasio kako ”prikrivanje zločina znači i skrivanje njegovih posljedica i izbjegavanje zahtjeva pravde”, što sve utječe na cjelokupno zdravlje Crkve. Papa Franjo je u pripremnim razgovorima za sastanak u veljači naglasio kako ”prikrivanje zločina znači i skrivanje njegovih posljedica i izbjegavanje zahtjeva pravde”, što sve utječe na cjelokupno zdravlje Crkve S bolešću Crkve svi se moramo suočiti ako nam je još uopće doista stalo da bude navjestiteljica Isusove Radosne vijesti. Papa se odlučno postavio prema problemu 2016. kada je objavio dekret ”Kao majka koja voli” kojim inzistira na nultoj toleranciji prema biskupima koji ne samo prikrivaju zločine nego ih prešućuju pred širom zajednicom. Stoga je očekivati da će sastanak u veljači otvoriti među ostalim i pitanje otvorena govora i transparentnosti. Nekoliko je golemih nerazriješenih čvorova koji Crkvu sapinju u njezinom autentičnom poslanju da bude navjestiteljica Radosne vijesti: jedan je sprega s političkim (i financijskim) središtima moći, a drugi je prešućivanje zločina seksualnoga zlostavljanja maloljetnika u Crkvi. Papa Franjo se latio golemoga zadatka razrješavanja tih čvorova, privođenju Crkve vlastitom zdravlju. O potpori koju mu u tomu dajemo ovisi hoće li Crkva u budućnosti imati još ikakve vjerodostojnosti.

Nisam ni psihijatar niti psiholog, nisam član Pravoslavne crkve, ne živim u Srbiji. Nisam pratila njegov profesionalni i ljudski život, nisam pročitala mnogo njegovih knjiga. Uživo sam ga čula tek nekoliko puta. A ipak, njegova me smrt pogodila u ono mjesto koje biva pogođeno kada umre tkogod od bliskih nam ljudi. Kako starim, sve više mi se čini da sam, tih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, odrastala, među ostalim i zahvaljujući nekolicini iznimnih osoba u javnom životu tadašnje države. Oni su oblikovali ono što bismo mogli nazvati narativnim identitetom. Taj je identitet istkan od utjecaja po čemu nam važnih ljudi, priča, knjiga, misli i osjećanja. Zahvaljujući njima prepoznajemo se tijekom vremena kao ono najdublje ”ja“ koje ostaje vjerno obećanju što ga dajemo samima sebi da bismo bili i nastojali biti tko doista jesmo. Izniman čovjek svakako je bio i Vladeta Jerotić. Bio je liječnik, psihijatar, književnik, akademik. Sebe je rado nazivao kršćanskim antropologom. Rođen je 2. kolovoza 1924. godine u Beogradu, gdje je i umro 4. rujna ove, 2018., godine. Specijalizirao je neuropsihijatriju, radio nekoliko desetljeća kao šef Odjela za psihoterapiju bolnice ”Dr. Dragiša Mišović“, a od 1985. kao profesor kolegija Pastirska (pastoralna) psihologija i medicina na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu. Bio je član Udruženja književnika Srbije i Srpske akademije nauka i umetnosti. Nikad nije bio član ni jedne političke partije ili stranke, dakle: nikad u lažnom kompromisu ili mlakom oportunizmu. U svojoj autobiografiji kaže: ”Virus ostrašćenosti Srba za politiku, koji je odavno, da ne kažem oduvek (ali, bar, od početka Prvog srpskog ustanka do danas), donosio, i donosi još uvek, bezbroj nevolja i, često, smrtne opasnosti svim rđavo politizovanim Srbima (a rđavo su politizovani svi oni koji pojma nemaju šta je politika i u njoj pravo i ekonomija, dijalog, tolerancija i diplomatija), od prostog seljaka do visoko školovanog intelektualca – mene nije zarazio“ Napisao je preko trideset knjiga. Prva (1974.) mu bijaše o problemu narkomanije. Potom je objavio niz knjiga o vezi psihoanalize i kulture (Psihoanaliza i kultura iz biblioteke ”XX. vek“ još je na mojoj polici), pa o Jungu, onda o različitim neurotičnim pojavama našega vremena, o identitetu čovjeka kao psihološkoga i religioznoga bića. Godine 1995. objavio je knjigu pod naslovom Vera i nacija. Potom je pisao o ljubavi, o kršćanstvu i duhovnosti, o psihoterapeutskoj praksi. Potom niz knjiga o kršćanskim svetiteljima (svetim ljudima): Jovanu Lestvičniku, Isaku Sirinu, Marku Podvižniku… Krajem sedamdesetih i osamdesetih godina održao je niz javnih predavanja i tribina iz područja psihijatrije, religije i književnosti u gotovo svim većim gradovima tadašnje Jugoslavije, pa tako i u Zagrebu. Tu sam ga i prvi puta čula uživo na dvije tribine: jednoj krajem sedamdesetih koju je organizirao župnik crkve Sv. Marka Križevčanina Franjo Jurak, te drugoj u sklopu Teoloških četvrtaka što ih je pokrenulo Teološko društvo Kršćanska sadašnjost, odnosno o. Tomislav Janko Šagi-Bunić sa suradnicima. Nakana pokretača ovih tribina bila je situacijska konkretizacija Drugoga vatikanskog koncila ili preciznije: okupljala je intelektualce različitih usmjerenja koji su problematizirali Crkvu, svijet te njihov međusobni odnos nastojeći oko dijaloške strukture promišljanja. Uz Vladetu Jerotića gostovali su: Ante Bilokapić, Ante Kresina, Aldo Starić, Geert van Dartel, Tonko Maroević, Vjekoslav Bajsić, Ljiljana Matković-Vlašić, Srđan Vrcan, Irinej Bulović, Dimitrije Bogdanović, Josip Turčinović, Nikola Milošević, Branko Zbutega, Predrag Matvejević, Zdenko Anton, Boris Vušković, Alojz Peterle i mnogi drugi te, dakako, Tomislav J. Šagi-Bunić. Sjećam se tema obaju izlaganja Vladete Jerotića. Jedno je bilo o Jungovoj psihologiji, a drugome je bio naslov: ”Kriza kao šansa za obraćenje“. Što pamtim s tih predavanja i zašto sam nakon njih Vladetu Jerotića ubrajala među autoritete koji su sudjelovali u oblikovanju mojega sazrijevanja? Ne zbog sadržaja predavanja, premda je on bio bogat, argumentirano, eklektički i zanimljivo koncipiran. Ne zbog posebnog interesa za psihologiju ili psihoanalizu, premda je dr. Jerotić govorio tako jednostavnim, živim stilom da je mogao privući pozornost i neobrazovanoga slušatelja. Ostavio je na mene dojam zbog toga što je njegovo predavanje bilo, zapravo, svjedočanstvo. Svjedočanstvo da je moguć život za kakvim sam sama tragala: život u kojem će obrazovanje i vjera biti u međusobnom skladu (govorio je o dodirnim točkama dvaju koncepata: Jungove individuacije i ljudskog obožanstvenja), u kojem će se podudarati ono što se govori s onim što se misli i živi (to je zračilo iz Jerotićeve pojave i načina na koji su njegove riječi odjekivale ne samo u razumu, nego i u srcu). Dakle, dojmilo me se njegovo obrazovanje kakvo se nije svodilo na nabrajanje činjenica, nego je njegov plod bilo povezivanje i naizgled udaljenih pojmova iz različitih sustava u svrhu traganja za tim što znači biti čovjek i kako to biti na najbolji mogući način. Njegove asocijacije na najrazličitije autore nisu služile pokazivanju širine vlastite obrazovanosti, nego sintetiziranju znanja bez zanemarivanja razlika. Govorio je poput glazbenika koji slijedi osnovnu partituru, ali slobodno improvizira putem ne udaljujući se od okvirnoga tonaliteta i stila. Dojmila me se njegova sposobnost da ništa ne podcjenjuje niti precjenjuje, ništa ne isključuje i sve uvažava. Ali ne poopćava, već propituje. Živimo u vremenu kada naivna vjera – ukoliko ne želimo živjeti u šizofrenoj situaciji između srednjovjekovne retorike kakvom se o vjeri najčešće govori u Crkvi i suvremene kulture koja sve dovodi u pitanje – teško da je moguća. Danas, čini mi se, ne bi više valjalo postavljati Kantovo pitanje: ”Kako se možemo odreći znanja da bismo napravili mjesta vjeri?“ ili obrnuto, nego prije ono anselmovsko: ”Kako u punini vjere možemo kritički objasniti značenje pretpostavki i brige generirane vjerom?“ Vladeta Jerotić kretao se jednostavnom lakoćom kroz dijalektiku povjerenja i sumnje, dijalektiku kakva izražava dobrobit sumnje kao sredstvo epistemološke poniznosti. Rečenica koju je najčešće citirao iz Evanđelja bila je: ”Budite mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi.” Pritom bi najčešće citirao tumačenje patrijarha Pavla: Bog nam je dao um da ga beskrajno razvijamo, ali nam je dao i dobrotu koju moramo razvijati usporedno s umom. Jer, kako je običavao reći: ”Ako um pobedi, onda on postaje hladan, a ljudi otuđeni, nadmeni, gordi, ali s druge strane, ako samo razvijamo dobrotu, ona je slepa (ne kažu džabe da su budala i dobar braća), pa mora um da vodi. Ako se napravi ta ravnoteža, paralelno razvijanje uma beskrajno i dobrote beskrajno, onda mi letimo u nebeske visine“. Posljednjih godina svojega života i dalje je neumorno sudjelovao u javnim predavanjima i razgovorima o važnim temama za ljudsko sazrijevanje te stekao veliku popularnost u Srbiji. Na njegovim predavanjima dvorane su bivale dupkom pune ljudi željnih njegove jednostavne životne mudrosti filtrirane kroz golemu erudiciju, psihoterapijsku praksu i osobnu založenost u rastu do ”mjere uzrasta punine Kristove“ (usp. Ef 4,13). Kadikad sam slušala njegove razgovore, prenesene na Youtube (hvala Bogu na internetu!) u serijalu emisija beogradske televizije ”Studio B“ pod nazivom ”Agape“ koju je 2005. pokrenuo zajedno s metropolitom Porfirijem Perićem te urednikom i voditeljem Aleksandrom Gajšekom. Globalna tema serijala je ”Savremeno društvo i religija“, a pod teme uključuju teme kao što su: smisao, brak, odgoj, mediji, ljubav, narkomanija, samoubojstvo, bolest, žena i muškarac, život i smrt, mistika, stvaralaštvo… Nakana autora bila je, i jest, da pokažu kako kršćanstvo nije zastarjelo te kako itekako može pomoći suvremenom čovjeku da se snađe u krizama identiteta, pronađe smisao i životnu radost. U razgovorima s Vladetom Jerotićem voljela sam jednostavnost i prisnost kakvima je pokazivao opušteno umijeće da doista razgovara, a ne samo iznosi svoje stavove i razmišljanja. Voljela sam onaj smiješak s druge obale koji je kadikad zatitrao u kutku njegovih usana ili se zaiskrio u očima. Bio je do kraja zainteresiran za svijet, ali istodobno i ne od ovoga svijeta. Mudar čovjek. Mitropolit Porfirije ga je u jednom intervjuu nazvao ”urbanim svetiteljem“. Za mene je, premda ga nisam osobno poznavala i do mene su doprle tek mrvice s njegove bogate trpeze, to doista bio. Počivao u miru Božjem!