Ко је посвађао Муслимане и Србе у другом светском рату?

[Eniz]

Заправо четници у другом светском рату да ли су постали националистички покрет можда тек крајем рата , када су увидели да грађанска опција Југославије више неће имати никаквог изледа или можда још и онда слепо веровали у југословенску демократску државу , заиста не знам. Али знам да четништво ово скорашње и оно ондашње скоро па да везе немају.

Ни по идеји , ни по организацији, ни по дисциплини , ни по циљевима,скоро ни по чему...

Navedosmo kao razloge do sada

1)Različitos vjera

2)vanjski faktor

3)buržoazija koja nije brinula za ljude nego o svojoj koristi, pa su narodi  se svađali i ubijali a oni marili nisu za tim.

Ima li još nekih razloga koji su posvađali srbe i muslimane?

Evo da pokušam usmjeriti temu ka dvoje. da li imaju tu odgovornost vjerski ljudi'

Da li recimo imaju odogovrnost i hrvati zbog toga?

Da li recimo toliki zločini pogotovu u Foči Višegradu, su djela ljudi malenih koji su dobili priliku da se iskažu nad nejačima i to iskoristili?

Говориш сад о другом светском рату или ?

Tema je drugi svj rat.

[ego]

Ко је посвађао Муслимане и Србе у другом светском рату?

Највероватније различито схваћени сопствени интереси, шта друго?

Могу се још додати:

- негативна историјска искуства

- различит систем вредности

- различита визија будућности

[Eniz]

Ко је посвађао Муслимане и Србе у другом светском рату?

Највероватније различито схваћени сопствени интереси, шта друго?

Могу се још додати:

- негативна историјска искуства

- различит систем вредности

- различита визија будућности

Nova zanimljiva razmišljanja.

[Баба]

Kraljevina Jugoslavija nije bila tako loše. A posebno u verskim pitanjima bila je daleko tolerantnija i slobodnija nego li komunistička Jugoslavija (npr. najveće jevrejske sinagoge gradile su se za vreme Kraljevine, dokle su se u SFRJ zatvarale).. Međutim, prvi problemi nastaju što je ukinuta Bosna. Slično imamo u Crnoj Gori. Mada je ukinuta i Srbija u korist jedne unitarne Jugoslavije. Time što je Beograd bio sinonim za Srbiju, svaki protest protiv jedne unitarne Jugoslavije išao je na račun Srba. Tako je nastao mit o "velikosrpskoj hegemonističkoj buržuaskoj Jugoslaviji", mada svi znamo da je Srbija imala veću korist da je 1918-e za se uzela Vojvodinu i Bosnu i deo Dalmacije a za ostalo rekla zBogom. Takva država bila bi manja od Jugoslavije, ali daleko jača, ovo je i kralj Aca 1928-e govorio.

Zatim imamo i agrarnu reformu 1920-ih kada je Muslimanima u Bosni oduzeto dosta zemlje i raspodelilo se srpskim kmetovima (tada su Muslimani bili vlasnici na oko 90% Bosne i Hercegovine). Mada je bilo i Muslimana koji su stajali iza ove agrarne reforme.

Ali ovde počinje polako da fućkara... Ipak ali ne smemo da zaboravimo da je Kraljevina Jugoslavija uništena spolja, za razliku od SFRJ koja je raspala iznutra.

Значи још и аграрна реформа Босне , јел ?

[Eniz]

Razmišljanje jednog muslimana o knjizi koja govori o učešću muslimana u četničkom pokretu dr.svj rata.:

Mugdim Karabeg

MUSLIMANI U ČETNICIMA

Povodom knjige Mensura Seferovića:

"Vojska za jedno ljeto"

Učešće muslimana u odredima Ravnogorskog pokreta Draže Mihajlovića otkriva rastočenost muslimanskog političkog bića, što je posljedica prije svega istorijskih prilika i neprilika u središnjem (jugoslovenskom) Balkanu, kao i muslimanskog ”merhameta” i ”naivnosti”, na što su se nadovezale dezorijentisanost, lične ambicije i pogrešne procjene nekih politički ambiciomih muslimanskih aktivista.

MUSLIMANSKE ČETE POD ZASTAVAMA DRAŽE MIHAJLO- VIĆA

Pa to je prava bruka! Nečuveni istorijski skandal! Izdaja cijelog muslimanskog naroda na prostorima bivše Jugoslavije od strane nekolicine istaknutijih muslimanskih aktivista, pa čak i muderisa koji su zabili nož u leđa svom vlastitom narodu! To je zadovoljenje bolesne ambicije za vlašću onih koji bi se prodali i satani radi vlasti!

Ili je riječ o teško objašnjivoj naivnosti Muslimana, kada onaj koji treba da bude zaklan tura u ruke dželatu kamu koju je prethodno sam naoštrio!?

Sve su to pitanja koja će vam se možda nametnuti nakon što pročitate najnoviju knjigu - hroniku i vjerodostojni dokumenat najneobičnije ”epizode” Drugog svjetskog rata, iz pera autora Mensura Seferovića: ”Vojska za jedno ljeto”. Možda ćete biti zbunjeni, zabrinuti pa čak i uplašeni, kao uvijek kada se suočite s nečim što je suprotno svakom pravilu najprostije logike.

Ali Mensur Seferović vam neće pomoći u traženju konačnog odgovora. On ne daje svoje vlastite, nametljive procjene, zaista čudnih zbivanja u periodu 1941-1945. godina. On hladnim, nepristrasnim spisateljskim postupkom analitičara onog što se dogodilo i što je provjereno, neoborivim argumentima, stavlja pred vas činjenice istine, i samo istine, ostavljajući vam da sami izvlačite svoje vlastite zaključke. To, međutim, nikako ne znači da se Seferović distancirao od bilo kakvih zaključaka. Logika njegovog kazivanja nameće posrednu, prostu logiku pouke. Doduše, da bi ta pouka bila takođe na svom mjestu i istinita, treba malo dublje zaroniti u istorijska zbivanja i prilike na središnjem Balkanu tokom XIX I XX vijeka kao i onih koje su vladale u strašnim olujama Drugog svjetskog rata, od 194l-1945. godine. 

IZBIJANJE KLINA ZAHRĐALIM EKSERČIĆEM

Šta je, za ime svega, navelo nekoliko desetina Muslimana da se u tom periodu stave na čelo pokreta koji zagovara bratimljenje sa Srbima u cjelini, nažalost, preko Draže Mihajlovića i njegovih krvavih vojvoda i četovođa na području istočne Hercegovine, sjeverne Bosne pa i Srbije, u trenucima kada je četnička kama osvetnički klala ”sve što je tursko i balijsko” vođena devizom: krivi za krive, pravi za prave? Koji su bili motivi sudije Mustafe Pašića iz Mostara, doktora Ismeta Popovca iz Konjica, Mustaj-bega Hadžihuseionovića, domobranskog poručnika Husnije Čengića, Smaje Ćemalovića iz Mostara, Mustafe Berberovića iz Blagaja, Abida Prgude i Omera Kalajdžića, zatim Muhameda i Abida Mehmedbašića iz Stoca, Mustafe Lehe iz Blagaia, Džemala Kršlakovića - imama - muderisa iz Konjica, Fehima Musakadića iz Sarajeva, Mustafe Mulalića sa područja Livna, koji je bio čak član Centralnog nacionalnog komiteta Ravnogorskog četničkog pokreta Draže Mihajlovića, hafiza i člana uleme medžlisa u Sarajevu Muhameda Pandže, doktora Mehmeda Begovića profesora Univerziteta u Beogradu, imama Abdulaha Hodžića u Beogradu, upravnika ”Gajretovog” doma u Beogradu Muhameda Ćemalovića, i mnogih drugih?

Najjednostavniji odgovor glasi: većina ih je spadala u kategoriju ”srbofila”. Tako je Fehim Musakadić - Musa bio nosilac spomenice ”Solunskog fronta” i odlikovanja dinastije Karađorđević, a privrženost Kraljevini Jugoslaviji je učvrstio kao šef policije u Sarajevu. Muhamed Mulalić, rodom sa područja zapadne Hercegovine, izgradio je svoje duhovno biće na jugoslovensko - srpskoj literaturi i stvaralaštvu u cjelini. Smajo Ćemalović je bio poznati mostarski ”srbofil”. Sudija Pašić je prije rata oslobodio optužbe grupu komunista, ponašao se kontroverzno i teško ga je ocijeniti. Doktor Popovac iz Konjica, također, je bio privrženik srpstva kao genetskog korijena jugoslovenskih Muslimana, gajeći uz to političke ambicije da postane novi ”Spaho”. To ”srbofilstvo”, međutim, nije moralo biti suprotstavljeno interesima islama i muslimana. Ono je bilo karakteristično za mnoge ostale Muslimane Jugoslavije, kao ideologija ”bratstva i zajedništva”, unutar Jugoslavije, kao što je dobar broj Muslimana gravitirao hrvatstvu u Zagrebu.

Mislim da u prvi plan treba istaći antikomunizam muslimana - ”četnika” koji su u KPJ, Titu i Narodnooslobodilačkoj borbi vidjeli pošast za islamsku vjeru - teza koja među nekim Muslimanima živi i danas. Tu su, međutim, bili u najvećoj zabludi. Jer partizani i pripadnici NOV-a su spriječili još veće klanje Muslimana, bili su jedina snaga koja je, danas maltene prokazanom devizom bratstva i jedinstva, stala na put bratoubilačkom ratu, a komunistička ideologija je bila protiv islama u istoj mjeri kao i protiv svih ostalih vjera.

Također, smatram da bi se zagovornicima ”bratimljenja” sa četnicima mogle u osnovi pripisati ”dobre namjere”. Od sredine 1941. godine, pa nadalje Pavelićeve ustaše su izvršile strašni pokolj nad Srbima Hercegovine i ponajviše istočne Bosne. Pri tome su i Hrvati često nosili fesove sa oznakama velikog ”U”. Odmah zatim Srbi su se organizovali u osvetničke čete i počeli klati i haračiti po selima i gradovima, najprije istočne Hercegovine i na Drini, zaliječući se do Sandžaka, Prozora, Ljubuškog i Imotskog. Muslimani su klani kao ovce, bez milosti, u znak osvete za srpske žrtve. Muslimani - zagovornici ideje o slozi sa Srbima i četnicima, pravilno su ocijenili da je ustaški pokoll okićen šaćicama Muslimana kao ”hrvatskim cvijećem” skrenuo osvetničku lavinu četnika na njihov narod. Tako su nastojali ”spasiti što se spasiti može”. Željeli su da krvavi četnički klin izbiju svojim ”zahrđalim” ekserčićem tobožnjeg bratstva sa svim Srbima pa i koljačima i tako spriječe konačno potiranje Muslimana Jugoslavije u cjelini. To je, međutim, bila sasvim pogrešna i naivna orijentacija koja je nanijela još veću štetu ugroženim muslimanskim masama. Pa ipak, bilo bi vrlo jednostavno i jednostrano protagoniste saveza sa četnicima nazvati ”izdajnicima”. Ne može se reći ni da je desetak hiljada Muslimana - seljaka i građana, koji su se našli pod komandom Draže Mihajlovića, ili su na ovaj ili onaj način, kao pripadnici muslimanskih milicija, sarađivali sa četničkim odredima, bili izdajnici svoga roda. Oni su nastojali da sačuvaju gole živote svojih najbližih, onih koji su ostali nakon četničkih pokolja. Odbacujući ustaštvo kao glavnog izazivača klanja, i partizane kao ”protivnike muslimana i islama” u cjelini, uhvatili su se slamke koja im se činila spasonosnom.

OBEZLIČENO NACIONALNO BIĆE

Mensur Seferović je, sa prekidima, radio na knjizi ”Vojska za jedno ljeto” više od deset godina. Osnova je bila napisana prije najnovijeg rata, a konačna verzija je cjelovito i impresivno zaokružena tokom petogodišnjeg boravka u Chicagu. Rukopis je poslan u Sarajevo ”Bosanskom kulturnom centru”, koji je nedavno bio izdavač i štampač ove zaista vrijedne publikacije. Recenzenti su bill prof. dr. Smail Čekić i prof. dr. Jusuf Žiga. Oni kažu da je Seferović svojom knjigom dao značajan prilog rasvjetljavanju istorije Bosne i Bošnjaka. Naglašavaju da je Seferović dokumentovano, rasterećen emocija pristrasnosti, ukazao na tragiku bošnjačkog naroda, obezglavljenog, višeslojno razdijeljenog, pa i međusobno konfrontiranog tokom Drugog svjetskog rata ...

Na promociji su govorili naučni radnici Safet Halilović, Jusuf Žiga i Smail Čekić. U diskusiji je učestvovalo desetak prisutnih, najčešće ukazujući na tragičnost zablude da četnički pokret može smanjiti žrtve Muslimana, dok im od Narodnooslobodi- lačke borbe i partizana prijeti konačna propast, jer su borbu protiv fašizma poistovijetili sa komunizmom - ”din dušmaninom”.

Smatram da je najdubljl pristup imao prof. dr. Safet Halilović kada je rekao da i Seferovićeva knjiga ukazuje na tragičnu obezličenost muslimanskog političko - nacionalnog bića. Rasuti od Triglava do Đevđelije, živeći u enklavama Slovenije, Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Makedonije, sa najvećom populacijom u BiH gdje su se, međutim, sve češće ukrštavali i sudarali interesi velikosrpstva i velikohrvatstva. Nalijegali su na nacionalističke parole da su ”prirodno stablo” srpstva ili hrvatstva. Kao takvi dočekali su strašni košmar Drugog svjetskog rata, kada su tu balkansku papazjaniju jop više ljuto zapapričili okupatori Sila osovine, manipulišući Muslimanima prema svojim interesima. Muslimani - pobornici savezništva sa četništvom žrtve su tog, po Muslimane negativnog istorijsko - političkog procesa, što nikako ne znači da svi oni zaslužuju pomilovanje i oprost.

Knjiga Mensura Seferovića je sjajan doprinos trodimenzional- nom sagledavanju takvog položaja jugoslovenskih Muslimana na traci istorije koja se odmotava decenijama. Ona može poslužiti kao priručnik dragocjenih pouka: šta treba dalje činiti kako se istorija ne bi ponovila, prvenstveno genocidni nasrtaji na uvijek potpuno nespremni muslimanski narod? I provocirati pitanje: kako su, nakon svega, poneki istaknuti Muslimani (Abdić) nakon najnoviiih klanja ipak stali na stranu reakcionarnog srpskog nacionalizma?

DVOSTRUKO LICE VELIKOSRPSTVA

Ne znam da li je autor Seferović imao u prvom planu cilj da osvijetli jedan tragični događaj u istoriji bosanskohercegovač- kih, pa i jugoslovenskih Muslimana u cjelini, i to mi, pišući ovaj prikaz, i nije važno. Bitan je moj lični zaključak da je on, svojim naučno dokumentovanim štivom, dokraja razobličio zavjereničko lice velikosrpskog nacionalizma, čiju je fizonomiju zaokružio Garašanin sredinom prošlog vijeka, ustoličavanjem svoje vizije ”velike Srbije” koja je kao od šale gutala područja Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Kosova i Crne Gore, a u naknadnoj dopuni Stevana Moljevića i književnika Dragiše Vasića, ideologa ravnogorske četničke velikosrpske strategije, čak zahvatila dijelove susjednih zemalja, što je ilustrovano mapom u Seferićevoj knjizi, da bi sve to svojim pečatom ovjerila Srpska akademija nauka i umetnosti i Slobodan Milošević najzad počeo sve to pretakati u krvavo djelo, što ga je koštalo i velike i male Srbije.

Hvata me užas kada čitam dokumenta kako je jedan herce- govački četovoda, šaljući Draži Mihajloviću poruku o susretu sa grupom hercegovačkih Muslimana - četnikoljubaca, koji nude učešće Muslimana u odredima pod četničkom zastavom, istovremeno dostavio i izvještaj o pripremama za četnički pokolj u Čajniču, gdje ne bi smjelo ostati ni jedno muslimansko uho. Taj scenarij primijenjivan je u praksi Dražine, Vasićeve, Moljevićeve i taktike drugih četničkih rukovodilaca svo vrijeme tobožnje saradnje sa pojedinim grupama Muslimana. Dok su na jednoj strani govorili svojoj ”muslimanskoj braći” kako svi ”pošteni” Muslimani treba da priđu srpskom frontu, na drugoj su razrađivali i dopunjavall taktiku svoje vampirske strategije o tome kako na području buduće ”srpske Jugoslavije” ne smije ostati ni jedan ”Turčin”. Najveći dio treba poklati, ostale protjerati u Tursku i Albaniju, a ponešto prevesti na pravoslavlje. Takva mreža se plela i dok je Mustafa Mulalić bio delegiran ispred grupe beogradskih Muslimana u Centralni komitet Ravnogorskog pokreta Draže Mihajlovića. Draža je zaprijetio svojim potčinjenim kako će svi zlo proći ako Mulaliću ode barem jedna dlaka sa glave, a istovremeno je slao telegrame i pisma četovođama na terenu na koji način treba skidati glave svim Muslimanima. Tako desetljetna strategija velikosrpstva i tamanjenja ”poturica” i ”Turaka” na tlu Jugoslavije dobija svoj krešendo u ideološkim opredjeljenjima i krvavoj praktičnoj akciji Ravnogorskog četničkog pokreta.

Muslimanska ”Vojska za jedno ljeto” nije, međutim, odradila ni jedan valjani posao za četnike. U svim sučeljavanjima sa partizanima te muslimanske čete su se brzo rasipale povlačile, bez obzlra što su iza njih stajali četnici i talijanski okupatori. Oni nisu ni srcem ni dušom prihvatili tu ulogu četnika, već samo nužde radi, da bi spasili živote, svoje i svojih ukućana. U Hercegovini je kraj muslimanskih četnika došao odmah nakon bitke na Neretvi 1943. godine. Što se više bližio kraj Drugog svjetskog rata Draža je, sa svojim komandantima i vojvodama, sve paničnije tražio saveznike u Muslimanima, pa čak i u Pavelićevim domobramma i ustašama, nudeći im, krajem 1944. i početkom 1945. godine, savez ”u borbi protiv komunizma”. Ali politička strategija svijeta tada je već bila zaokružena, Draža je konačno otpisan i od strane Amerikanaca, Engleza i Francuza, njegove muslimanske čete su se rasprsnule kao mjehuri od sapunice, on je sam postao žrtva izdaje kada je, 1946. godine, na svojoj Ravnoj Gori, pao u ruke Ozne i osuđen na smrt na suđenju u Beogradu.

Knjiga Mensura Seferovića je naučni dokumenat, ali je i uzbuđujuća, intrigantna, poučna i nadasve zanimljiva. Seferović je ranije napisao 17 knjiga i u svakoj se svojom istinom borio protiv glasina, podmetanja i dvostrukih interpretacija ”neželjenih događaja” od strane nekih vladajućih krugova. Uvijek je, zbog toga, imao političkih problema. Kada je napisao storiju o jami Čavkarici u koju su četnici i ”ustanici” bacili blizu 400 bilećkih Muslimana, dobio je iz Beograda, ”sa samog vrha” ukor: to se nije smjelo pisati!

Seferović je odgovorio u svom stilu: ”Ali zašto? Pa sve se to dogodilo, pisao sam o istini!”

Posebnu vrijednost knjige čini činjenica da Seferović ni jednim retkom ne raspiruje mržnju protiv srpskog naroda u cjelini. On, jednostavno, razobličava - krvavo lice četnickog Janusa (prevaranta sa dva lica, oba crnih obraza).   

[Баба]

Да ли постоји слична књига или текст који говори у учешћу Муслимана у усташком покрету  kao i muslimanskog ”merhameta” i ”naivnosti”, na što su se nadovezale dezorijentisanost, lične ambicije i pogrešne procjene nekih politički ambiciomih muslimanskih aktivista.

[Eniz]

Jedno historijsko svjedočanstvo vrijedno za pročitati ali da li se iz njega može vidjeti jedan od velikih razloga tolike svireposti:

Hrvatsko stanovničtvo grada Foče, koji je kraće vrieme bio pod vlašću četnika-komunista, kada su se ovi bili domogli grada uz pomoć četničko-komunističkih bandi iz Srbije i Crne Gore, doživjelo je najteže časove. Poubijan je velik broj Hrvata muslimana i katlika, a njihova imovina sva opljačkana.

O tim jezovitim časovima u Foči postoje brojni izkazi svjedoka, od kojih objavljujemo ova tri izvješća:

Sevda Hadžić, Zulfina, muslimanka, rođena godine 1922. u Jabuci, kotar Foča, dala je pred zapovjedničtvom Vojne krajine u Sarajevu 31. prosinca 1941. ovo svjedočanstvo u zapisnik:

"Kada su naši vojničari u Jabuci predali oružje, ja sam pobjegla u Foču i bila kod svoje tetke. Kada su naše trupe otišle iz Foče, odmah su se primietili u Foči četnici. Odmah se čula pucnjava topova, zvonjenje zvona, a vidio se je i pravoslavni sviet kako iz sela vri u grad. Kod crkve se igralo cieli dan. Nastala je pljačka muslimanskih kuća i ubijanje muslimana i muslimanki. Odmah su oduzete sve šivaće mašine i organizirani "vešteti" (radionice) za izrađivanje odiela i cipela i veša za četnike. Kod pljačke muslimanskih kuća i trgovina sudjelovali su osim naoružanih četnika i seljaci iz okolnih sela, koji su robu nosili na tovarima. Prilikom pljačke poginule su dvie pravoslavne žene. Kroz čitavo to vrieme nije se smio pomoliti na ulicu niti jedan musliman. Noći su bile strašne. Kroz cielu noć čula se pucnjava u gradu i okolici, u kojoj su nastradali mnogi muslimani. Nakon 5-6 dana vladavine četnika u Foči došao je po mene jedan četnik s jednom pravoslavkom, koje je poslao moj otac, da me dovedu kući, pa sam pošla sa još tri muslimanke i sa sobom ponijela našu odjeću u uzlovima. Odmah kod prvih koraka susrelo nas je 25. četnika i tražili su od nas da idemo s njima unatoč tome što je ovaj naš vodić tražio i molio da nas ne diraju. Tom prilikom je i naša pratiteljica prigovorila četnicima, da je njihov postupak neljudski, jer da se muslimani kroz čitavo vrieme nisu ogriešili o poštenje i obraz niti jedne pravoslavke. Iza ovih rieči četnici su ovu našu pratiteljicu htijeli nožem raztrgati, ali uza sve to mi smo odvedene u jedno dvorište, kojom zgodom su nas htjeli pretraživati i naše zavežnje. Tada su govorili, da mi žene nosimo našim ljudima municiju i oružje, a to da je protiv četnika. Ovom zgodom ja sam uspjela doletjeti do avlijskih vrata i sa užasnim vriskom od straha otvorila vrata i pobjegla. Ovaj četnik počeo me proganjati, ali sam se ja sklonila za onog drugog četnika, koji me je imao odvesti kući, i onda je tek ovaj svojim energičnim i odvažnim držanjem mene spasio. Kod svađe je rekao ovaj četnik, koji me je progonio, da me mora pretražiti, i ako kod mene nema oružja, ima nešto drugo za njega. Ja sam se tada sklonila u kuću Karahasovića, gdje sam se presvukla u pravoslavno odielo i tako zavila kosu, kako one zavijaju, te sutradan sa svojim pratiocem krenula put Jabuke. Odmah kod izlazka iz grada na željezničkoj stanici vidjela sam na jednoj hrpi pet muslimana zaklanih. Dalje idući putem vidjela sam gotovo na svakom koraku preklate muslimane u grabama kraj ceste, a u više njih zabijeni kolčevi. Nad njima su postavili njihove fesove. Svojim sam očima vidjela, da su ubili već u Foči Edhema Atibovića, kojega su našli sakrivena pod željezničkom ćuprijom. Zatim sam vidjela u Ustikolini ubijene: Hadži Kasima, Mula Abdića, Saćira Hodžića sa ženom, Omera Omerpašića, Ahmeta Sadžaka i Hasana Čengića, u Lokvama četvoricu, u Zaborku Hodžu Čauševića, u Jabuci Jakuba Mekića, u Kunjenovićima Ahmeta i Amzu Tarčina, u Bešlićima Adema Mekića sa dva sina, u Javićima sedmoricu Džoza, u Raskovićima nekog Muharema i Sulejmana."

Svjedokinja zatim u svome izkazu opisuje svoj pustolovni bieg u Sarajevo.

Inženjer Ragib Kolaković, upravitelj šumarije u Foči, izviestio je velikog župana Velike župe Vrhbosna o četničko-komunističkim zločinima u Foči početkom prosinca 1941. To izvješće glasi: "Sutradan, tj. 5. prosinca četničke vlasti izvršile su mobilizaciju cjelokupnog pravoslavnog stanovničtva od 16. do 60. godina i sve ih naoružali i uputili u još nezauzeta sela. Istog dana prije podne održao je zapovjednik četničkih bandi javni zbor pred kotarskom oblasti u Foči, na kojem je javno prigovorio muslimanskom življu, koje je pomoglo propasti Jugoslavije i prihvatilo stvaranje hrvatske države. Poslije toga su sve zarobljene domobrane, oružnike i finance, koji nisu htjeli pobjeći, bili ranjeni ili ne-poubijali. Sve zatečene bjegunce iz Višegrada, Rogatice, Goražde i Ustikoline te okolice Foče pobili su, među njima poznate ličnosti Mehada Džebu iz Džindića, Smailagu Šiljka, njegovog sina Mehu, oba iz Osanice, i Mustajbega Šuvaliju, iz Gođena. Imena osoba iz Goražda i Višegrada nisu se mogla ustanoviti. Zatim su sve radnje otvorene i opljačkane od četnika, a zatim prepuštene haračenju pravoslavnog svieta. Posebne četničke patrule zalazile su u ugledne muslimanske kuće i pokupile sve živežne namirnice, novac i dragocjenosti.

Pošto su u vrieme od četiri dana četnici donieli odredbe i izvršili djela obćenite naravi, pristupili su odmah zatim izvlačenju i ubijanju muslimanskog mužkog svieta iz samog grada Foče. Ovo izvlačenje i ubijanje svieta trajalo je skoro svake noći do 21. prosinca. Približno je ubijeno u gradu Foči oko 500.ljudi. Provjereno je da su ubijeni: Vejsil Ekmetić, trgovac čiju su trgovinu zapalili, Sulejman Deović, nadglednik duhanske stanice u Foči, Selmo Deović, trgovac, Ibro Njuhović, trgovac, Smail Leti, mesar, Šerif Hadžalić, trgovac, Edhem Isanović, činovnik kotarskog suda, Aziz Rašidkadžić, kafedžija, Avdo Dervišević i žena mu, namještenica "Varde", Midhad Muftić, trgovac, Ljubo Madunić, ravnatelj "Varde", Franjo Rakun sa ženom i sinom, Hilmo Hadikalić, Mustafa, ravnatelj tkaonice ćilima u Jeliću, Esad i Omerbeg Čengić, posjednici, Manjo Mušan, Jusuf Kukavica, obćinski stražar, Milan Kunce, činovnik "Varde", Franjo Latal, ravnatelj gruntovnice, Josip Večerak, bravar, Josef Johun, činovnik "Varde", itd. Prema neprovjerenim podacima ubijene su i ove osobe: Nedjib Taffo, geometar iz Foče, Hasan Čelik iz Ustikoline, Smail Kunovac, iz Ustikoline, Salko Bešlija iz Goražda, bivši gradonačelnik, Galib Čapljić, načelnik u Rogatici, Haidarbeg Batačić iz Miljana, Hivzo Raščić, trgovac iz čajnića, Dedo Šabanović, trgovac iz Čajnića, Ismet Rašidkadić iz Goražde, itd. Ove su osobe ubijene na području kotareva Foča i Čajniće izvan grada Foče."

Svjedok Nuzeir Trkulj, sin pokojnog Trkulja, trgovca u Foči, izjavio je 29. siečnja 1942. u zapisničkom izkazu kod zapovjedničtva Vojne krajine u Sarajevu, da su četnici-komunisti, kada su preuzeli vlast u Foči poubijali, koliko on znade, ove Hrvate muslimane i katolike:

Selima Jusufovića, piljara

Smaila Letića, mesara

Mehu Manju, posjednika

Loju Šabana, činovnika

Sulju Veovića, činovnika

Džafera Djulagića, brijača

Smaila Djulagića, brijača

Mustafu Saraća

Derviša Mačka

Ethema Isanovića

Sulju Hadćialića

Šerifa Selimovića

Aliju Selimovića

Čamila Selimanovića, kotarskog predstojnika

Smaju, predsjednika suda

Huseina Čengića, obćinskog bilježnika

Musu Bačvića, obćinskog činovnika

Aziza, krojača

Matifa Bačvića

Ibru Bačvića i još četvoricu Bačvića, kao i dvojicu Isanovića

Loju Bećira, redarstvenika

Jusu Kukavicu, redarstvenika

Džafera Kurispahića, sudskog činovnika

Saćira Kukavicu, gostioničara

Sulfikar Pašić-Sabriju, posjednika

Muhameda, obćinskog blagajnika

Hamida Muftića, načelnika

Bećira Čengića, posjednika

Franju Rakuna i suprugu

gospođu Kolovrat i kćerku

Ljubu Madunića, ravnatelja "Varde"

Gospođu Dum, činovnicu šumske uprave

Gospođu Bralić, ženu odvjetnika Bralića

jednog Hrvata šumara, oko stotinu muhadžera i 60. hrvatskih vojnika

Dalje je Nuzeir Trkulj u svom izkazu rekao:

Pet dana kasnije oni su osim toga izvršili obći pokolj nad hrvatskim življem govoreći, da su za to dobili nalog od svog štaba. Osim pokolja opljačkali su sve, što su našli hrvatsko (muslimansko i katoličko).

Znali su posljednju kilu brašna odnijeti iz kuće pa što nisu poubijali, to je od gladi poumiralo. Kada su išli tražiti od komandanta mjesta nešto hrane, odbijao ih je govoreći da idu svome Paveliću. Ja sam se krio u kućama. Našu jednu kuću uzele su sestre Sergija Mihajlovića, četnika, pa pošto je s njima dolazio Sergije sa svojim bratom drom. Pavlovićem, i pošto ih je moj brat posluživao, kada je Sergije spomenuo, da će dr. Pavlović ići u Ljuboviju, zamolio sam ga da povede i mene, te je ovaj to i učinio. U Ljuboviji sam dobio propustnicu za Beograd, ali su me u Loznici zaustavili i ja sam se vratio u Ljuboviju. Kada su tamo došle njemačke vlasti, ja sam se u čamcu prevezao preko Drine sa drom Hasom Čemilićem i njegovom ženom u Srebrenicu, a odavle sam preko Zvornika i Tuzle došao u Sarajevo. Od Mesića do Ljubovije putovao sam šest dana i putem vidio logore četničke i partizanske u Rogatici, Vlasenici, Srebrenici, Hramu, Bratuncu i Drinjači. Tom sam prilikom čuo pričati od četnika, da će zauzeti Sarajevo, a za to da su učinili sve potrebno, naime, da su sve svoje ljude u mjestu naoružali revolverima i kad oni napadnu Sarajevo, da će njihovi ljudi u mejstu podići ustanak te poklati i poubijati sve što je hrvatsko, katoličko i muslimansko i time uništiti "leglo tursko i katoličko". Čuo sam kako pričaju, da imaju tek nakon toga, kad osvoje Sarajevo, poklati sve što diše hrvatskom dušom, a to je bez obzira sve katolike i muslimane. Također sam čuo kako govore, da se s nama ne mogu pomiriti i da su oni zaključili: mi ili oni".

Glavnostožerni pukovnik Verić dostavio je u ime zapovjedničtva Vojne krajine u Sarajevu Ministarstvu hrvatskog domobranstva izvješće o zločinima odmetnika u Foči. Podatke mu je zapisnički dao načelnik Vlasenice i iz tog zapisnika objavljujemo ovaj izvadak:

"Treći dan ulazka u Foču pustio je kapetan Mihajlović zarobljene šofere na slobodu radi vožnje četnika, a oružnici i domobrani ostali su zaključani i na večer u 9. sati svi su bili strieljani i bačeni u Drinu.

Sutradan prošao sam kraj kasarne, ali nigdje nije bilo nikoga, te mi je jedan četnički poručnik rekao, da su svi oružnici i domobrani strieljani. Otišao sam na drveni most i zaista sam vidio uz samu obalu sve žandare i domobrane, gdje ubijeni leže u vodi.

Isti dan četnici su počeli hvatati civile po gradu, a osobito su tražili i pitali za bjegunce iz Rogatice. Ovo sam doznao otuda, jer sam osobno čuo, kako po gradu viču: "Gdje su Rogatičani?" i njih su prvenstveno hvatali i od reda ubijali tako, da su ih klali i na muke stavljali, a nakon tih zvjerstava bacali u Drinu. Nisam osobno vidio kada su četnici klali i mrcvarili građane, ali su se u mojoj prisutnosti hvalili, koliko je koji od njih zaklao građana muslimana. Vidio sam svojim očima cielu čupriju krvavu, i u vodi pod mostom mrtve izmrcvarene ljude i žene. Ovaj pokolj građana trajao je oko deset dana, jer su se građani odmah počeli skrivati, a četnici su ih tražili po kućama, hvatali i klali. Četnici su hvatali i poklali građane u gradu Foči tako, da su samo ostavili zanatlije, koji su njima trebali. Poklali su mještane iz Foče i sve bjegunce, osim ono zanatlija, koje su ostavili za svoju upotrebu.

Nakon toga bio sam u Foči oko mjesec dana i nisam vidio nigdje ni jednog čovjeka, mještana ni bjegunca.

Gledao sam po dvadeset ljudi svezanih žicom, gdje ih vode četnici na most radi kljanja i ubijanja. Kako sam čuo, najviše su se izticali u klanju i mrcvarenju, kao i u pljački, rogatički četnici i to: Kosorića četa i četa iz Goražda, koji su prvi upali u Foču i izvršili pokolj. Poslije nekoliko dana otišli su Goraždani i Kosorića četa na dopust i na katolički Božić došli su skupa u Foču, te su poubijali sve ono, što je ostalo, zapalili tri džamije, opljačkali cielu Foču a nakon toga otišli na položaj na Borač.

Ja ne znam iz vlastitog opažanja, koliko je stanovnika ubijenou Foči, a čuo sam od kapetana Sergija Mihajlovića, gdje je rekao: "Riešili sme se neprijatelja, ubili smo pet tisuća muslimana u Foči i Goraždu". Za čitavo vrieme ubijanja stanovnika u Foči bio je skoro cijelo vrieme prisutan Sergije Mihajlović, a nekada je bio odsutan kratko vrieme."

Derviš Bačvić, Hrvat musliman iz Foče, Čohodar Mahala, kuće broj 29., dao je u kotarskoj oblasti u Foči ovaj izkaz o klanju Hrvata na drinskom mostu u Foči:

"Dne 26. prosinca 1941. kad su četnici-komunisti harali i palili po Foči, ja sam bio živi svjedok ovih događaja: Toga dana došli su u moju kuću meni poznati četnici-komunisti i to: Danilo Hadžiluković, Boro Blagojević, Mitar Šahin, Božko Bednić, Mato Rašević, Obrad Dostić i Vuković iz Jošanice i odveli mene, moga brata Jusufa i Jusufova sina Smaila kod Čohodar-džamije. Tu smo zatekli još mnoge građane, od kojih sam poznavao: Avdagu Bačvića, Muju Bačvića, Aziza Bačvića, Suljagu Isanovića, Smaila Isanovića, Edhema Isanovića, Iziza Isanovića, Safeta Isanovića, Hasana Isanovića, Edhema Isanovića sina Mehmedovog, Murata Aganovića, Muju Aganovića i Jusu Čebu. Tu su nas pretražili i sve vrednije stvari, koje su kod nas našli, opljačkali. Zatim su nam ruke još jače žicom stegli. To su bili strašni bolovi. Napominjem, da su u mojoj kući ostavili moga sina Ismeta. Nakon što su ga izmjerili puškom, jedan je rekao, da se taj ustaša ostavi, jer nije opasan, budući je bio manji od puške.

Od džamije do mosta, gdje su nas klali, stalno su nas mučili i tukli puškama. Kad su nas doveli na željeznički most, jedan je od razbojnika povikao: "Što ih vodite tako malo?", dok je drugi odgovorio , da je ovih 16. za ovu večer dosta, jer će ih s time biti 84. Poslije toga su počeli klati i to na ovaj način: jedan od razbojnika kleknuo je na koljena, u lijevoj ruci sržao je veliki nož. Svaka žrtva je morala sama leći pod nož, a u slučaju, da to neki nije htio, udarili bi ga kundakom po zatiljku tako, da bi pao, a drugi razbojnik bi ga uhvatio za noge i tako prisilio da legne pod nož. Poslije svakog klanja svaku su žrtvu pretražili još jednom, a zatim zaklanog udarili nogom u trbuh i bacili u Drinu. Ostalo mi je pred očima kako su po redu zaklani: Avdo Bačvić, Suljo Isanović, Juso Ćeba,Smail Isanović, Smail Bačvić, Edhem Isanović, Aziz Bačvić i Mujo Bačvić. Kad je došao red na mene, ja sam izkoristio priliku i počeo bježati u namjeri, da radije poginaem od puške nego da me kolju, a osim toga nisam mogao gledati rođenim očima kako mi kolju brata. Ruke su mi bile vezane žicom i žica se nekako prekinula. Bježao sam mostom. Razbojnici su za mnom otvorili puščanu vatru, ali me nisu pogodili. Ja sam letio dobivši još više snage u nepoznatom pravcu. Naletio sam na njihovu stražu, koja je počela na me pucati, ali nekim čudm nisam bio ranjem. Kako sam ostao živ, ne znam. Sakrio sam se u jedan žbun kraj Drine. No razbojnici su me primietili i izpalili na mene u spomenutom grmu još dva metka. Nisu me pogodili. Jedan me uhvatio za jaku od kaputa, ja sam s njime malo hrvao, odbacio ga od sebe i bez predumišljanja skočio u Drinu. Oni su zamnom pucali u rieku, dok su me mogli vidjeti. Kasnije sam izplivao na jednom mjestu i došao u selo Miakoviće u kuću Manđovu. gdje su mi skinuli odielo i dali mlieka i čaja. Četnici-komunisti su me još nekoliko puta tražili. ali me nisu našli."

mahmud z. Pašić iz Foče izjavio je zapisnički,da su četnici-komunisti u samoj Foči ubili oko tisuću Hrvata. Među te su ubrojeni i domobrani i bjegunci iz kotara Rogatice i Goražde. On je u zapisniku dao ove podatke o ubijenim Hrvatima u Foči:

Među ostalima ubijeni su:

Sado Budimlija (njemu su zgulili kožu s lica i s leđa i onda ga zaklali)

Džafer Đonlagić (njemu su izkpali jedno oko i onda ga ustrijelili)

Junuz Pilav

Lativ Pialv

Osman Krkanić

Mustafa Čengić

Salko Karahodža-svi zaklani

Smail Smajlović (najprije podkovan a onda zaklan)

Muahmed Bjelan (vjerski poglavica muslimana, zaklan na prvi dan Bajrama)

Edhem Sulejman

Asim Sulejman-zaklani

Selmo Memić (spaljen)

Hasan Kašno (zaklan)

Smail Letić (strieljan)

Sulejman deović (strieljan)

Lojo Šaban (strieljan)

Mustafa Hanjarić (strieljan)

Meho Tapo (njemu su odrezali uho i nos i dva dana kasnije ga zaklali)

Meho Glušac (streljan)

Juso Pašović i

Hasan Pašović, zaklani

Šaćir Pašović (strieljan)

Alija h.Alić (mučen)

Omer Njuhović (iskopali mu oba oko i dva dana kasnije ga zaklali)

Muharem Kalajgija (iskopali oba oka, umro nakon pet dana mučenja u najtežim mukama)

Salko Đanko

Ibro Aganović

Murat Aganović

Meho Aganović

Nura Selimović

Vasvija Selimović

Leopoldina Majer

Mara Kolovrat

Anka Kolovrat, Marina kći (sve tri ubijene sjekirom)

Ethem Isanović (spaljen)

Dervo Isanović

Suljo Isanović

Hasan Isanović

Avdo Bačvić

Mujo Bačvić

Azis Bačvić

Suljo Aganović

Hasan Aganović-svi zaklani na prvi dan Kurban-Bajrama

Derviš Mačak

Suljo Trhulj

Smail Selimanović, straješina suda

Ćamil Selimanović, upravni činovnik

Sulim Deović

Fehim Muftić

Džafer Kurispahić (bačen s čehotinskog mosta)

Sulejman Hadži-Musić (njemu su razbili čeljust a onda ga zaklali)

Sabrija Z.Pašić

Huso Čengić (strašno mučen)

smail Čengić

Enes Čengić

Bećir Čengić

Smail Čengić

Ejub Bačvić (njemu su urezali slovo "V" i onda skakali po njemu dok nije umro)

Muharem Dedović

Sendo Dedović

Ago Dedović

Hamid Muftić

Nedjib Muftić

Hasan Muftić

Lojo Zejnil

Šaćir Bešlić

Nura Bešlić

Smail Selimović

Mušan Granov

Nura Čengić

Sejd Muftić

Azis Rašidhadžić

Azis Granov te petorica braće Ređa-svi zaklani na Bajram

Franjo Rakun

Štefa Rakun

Josip Rakun, Franjin sin

Mara Dum

Ljubo Madunić, svi zaklani na prvi dan Božića

U ovom svom izkazu Mahmud Z. Pašić veli na kraju: "Prema podatcima poginulo je u samom gradu Foči oko tisuću mužkaraca i žena. Popis se u kotaru fočanskom nije mogao obaviti, jer nije čisto, ali kako seljani pričaju o broju ubijenih Hrvata u pojedinoj obćini, izginulo je oko 6 000. do 7 000. mužkaraca i žena, Napominjem da su u samom gradu poubijali gotovo sve Hrvate katolike, ali ih je bilo svega oko 27. "Srpsko veće" bilo je donielo zaključak, da se skuha čorba, u koju će staviti otrov i ostatak pučanstva natjerati da primi ovu čorbu, da bi se tako i ostatak pučanstva uništio."

[Eniz]

Sutra nastavljamo akobogda, po meni iz ovog zadnjeg teksta se može navesti jedan veliki razlog za tu svađu, ali o tome sutra.Svako dobro.

[Eniz]

Да ли постоји слична књига или текст који говори у учешћу Муслимана у усташком покрету  kao i muslimanskog ”merhameta” i ”naivnosti”, na što su se nadovezale dezorijentisanost, lične ambicije i pogrešne procjene nekih politički ambiciomih muslimanskih aktivista.

O tome ja pokušavam Željko da govorim.

[Стефан]

Дарко, искулирај.

[Аурор]

Pogrešne interpretacije su samo ono što se servira ljudima da bi bili (veći) nacionalisti.

Ovo za Bosance je činjenica. Nikakve zapadnjačke interpolacije na koje aludiraš.

Прочитај књигу Калајеву , па сам просуди...

Ne znam kakve dileme ti imaš.

Jeste li i ovo "komunistička interpretacija istorije"?

http://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%9A%D0%BE%D1%82%D1%80%D0%BE%D0%BC%D0%B0%D0%BD%D0%B8%D1%9B%D0%B8

I gledaj od kada do kada su vladali Kotromanići: 1250-1463. .

Tvrtko je oduvek imao pretenzije prema srpskom prestolu.

A vojvoda kog je poslao da pomogne Srbima je Vlatko Vuković.

Ne Mehmed Vuković, ne Mustafa Vuković, ne Hasan Vuković, ne Džemal Vuković, ne Adem Vuković, ne Bakir Vuković.

Па да , знам то. Али не разумем шта хоћеш да кажеш тиме ?

Шта да је Влатко Вуковић Босанац а не Србин или да је Твртко Босанац а не Србин ?

Или можда мислиш да су у Рашкој могли исто тако неки да тврде за себе као што су и тврдили да су Рашани .

Мада ни у Босни ни у Рашкој , ни у Дукљи ни у Зети никада нико није негирао да је Србин.

Једноставно не разумем шта хоћеш да кажеш.

Kažem da je postojao narod Bosanci, ne Muslimani i da su bili Hrišćani.

Vlatko Vuković je Bosanac, Tvrtko je Bosanac. U Raškoj niko nije to mogao da tvrdi kolko ja vidim.

Kako nije negirao da je Srbin u Bosni kad je postojao narod Bosanci uporedo sa državom Nemanjića?

Pogledaj prethodne postove da vidiš na šta se tačno nadovezuje to.

[ego]

@Ениз

А постоји ли код вас нека изрека попут: "Извади најпре брвно из ока свог, па ћеш онда видети извадити трун из ока брата свог." Ништа овде није наведено, а да историјски гледано нисте томе били склони.

[Eniz]

@Ениз

А постоји ли код вас нека изрека попут: "Извади најпре брвно из ока свог, па ћеш онда видети извадити трун из ока брата свог." Ништа овде није наведено, а да историјски гледано нисте томе били склони.

Nemoj, tako bolan.Ja ovdje ne optužujem, nisam iznio nikakav stav lični taman sam počeo pisati o tome kada eto ti brate odmah osjeti se prozvanim zbog napisanog teksta.Ali bilo kako bilo ja sam naveo dva teksta i na njih pokušavam dati svoj komentar koji je u skladu sa zadatom temom.

[Eniz]

@Ениз

А постоји ли код вас нека изрека попут: "Извади најпре брвно из ока свог, па ћеш онда видети извадити трун из ока брата свог." Ништа овде није наведено, а да историјски гледано нисте томе били склони.

Ali eto da ti odgovorim.Da, i muslimani su znali ubijati, nažalost i nevine.

Iz mog susjednog mjesta jedan musliman je ubio  ženu i djete i na kraju drugog svj rata je streljan.Ok, sada da vidiš da ja ne zaboravljam ni zločine iz svog naroda.

[Evdokija]

Рачуна се да је у Фочи и околним селима убијено тада око 12 000 Хрвата муслиманске вјероисповијести. Број Хрвата, католичке вјероисповијести, је ту занемарљив (потврђује то и списак имена жртава из извора који користиш), а можда их у цијелом том крају свеукупно није ни било више од 3%. Овај покољ, директна је одмазда за пострадање 20 000 Срба (невиног цивилног становништва). Ови Срби, убијани су од стране Хрвата муслиманске вјероисповијести који су (у овом случају, евидентно - као хрватско цвијеће), добили власт и моћ да чине шта им је по вољи у том крају, а и чинили су, од успоставе НДХ, дакле, негдје од половине априла 1941, па све до нареченог црног догађаја, крајем децембра). Потпуно је познато, а то и муслимани тог краја могу да ти посвједоче, да је војвода Ђуришић, слао прогласе који је читан по Фочи и околним селима, мјесецима раније, а који почиње са ''Браћо муслимани, не убијајте Србе ...... , а завршава се са ... уколико наставите, освета ће бити страшна'' - што се и догодило. Нажалост, ријеч је, у оба случаја, о невиним жртвама. Ово што сам ти написала, чула сам, још одавно, од стране многих свједока тих догађаја из Фоче, Миљевине и Јабуке.