Da li je “To” – ovo ili “Ono”?

[Danijela]

Stiven King (Stephen King) je pisac koji se definitivno može pohvaliti svojim književnim opusom, ali također i brojem uspješnih (i onih malo lošijih) filmskih adaptacija koje su postale hit već u sedamdesetim godinama, kada je prvi put ekranizaciju doživjela, njegova kratka priča nazvana “Carrie”. Od tada su se na ekranu često mogle vidjeti njegove knjige. Savršen primjer kontroverznog pitanja: “Da li je bolja sama knjiga ili njeno filmsko ostvarenje?”, ovaj put nam u kina dolazi, njegova horror novela “Ono” (“It”), u režiji Endija Musjetija (Andy Muschietti). Od same najave, bilo je jasno da će ponovo mnogi rekordi biti oboreni i da nas čeka nešto fantastično.

Istoimena mini-serija devedesetih godina, ledila je krv u žilama tadašnjim generacijama i također postigla zavidan uspjeh. Nije baš jednostavan posao adaptirati jednu od njegovih najdužih knjiga koja broji preko hiljadu stranica i podijeljena je u dva značajnija poglavlja. Pametan potez jeste podijeliti i sam film u dva dijela kako bi se detaljnije, kvalitetnije i jasnije prenijelo ono što je napisano sa što manje preskakanja i izostavljanja radnje. Prvi dio je uspio obuhvatiti sve što je bitno i na taj način osigurao siguran dolazak drugog dijela u kina. Do tada, imamo sasvim dovoljno vremena da se utisak slegne i da se bolje povežemo sa ličnostima.

Neke adaptacije Kinga mogu izgledati poprilično oskudno i siromašno (“Dreamcatcher” ili serija “Under The Dome” kao najbolji primjer), pa se vrijedi zapitati da li je stvarno vrijedilo iskoristiti njegovo ime samo da bi se privukla publika, i bez imalo truda i kreativnosti, napraviti ekranizaciju. To sigurno nije slučaj za ovogodišnji “Ono” u kojem je ulogu kinematografa dobio fantastični Čung-hun Čung, pa je opcija da sve bude urađeno na “jednostavan” način, odmah odbačena. Sva dešavanja na platnu su jasnija i mnogo više živopisna zahvaljujući njegovom radu. Također, nije postojao bolji način da se ono što je napisano prikaže na potpuno “kingovski” način.

Radnja je naravno smještena u gradić Deri, s kojim su čitaoci vjerovatno već odavno upoznati. Učestalo nestajanje djece nagovještava da nešto nije u redu. Članovi Kluba gubitnika će se suočiti sa najgorim strahovima, ili sa Penivajzom, klovnom koji se budi svakih 27 godina kako bi provodio teror nad stanovnicima.

Djeca u glavnim ulogama često zna biti loša i veoma neuspješna ideja, jer nisu sposobna da odrade stvari na način na koji bi trebalo da bude urađeno, pa se često ne prenesu određene poruke, emocije ili razvoj njihovih ličnosti kroz film. Kasting je ostavio sve fascinirane i čuđenju sa mislima da djeca mogu glumiti bolje od odraslih i već iskusnih glumaca. Stvarno će vam biti lahko zavoljeti ih i ući u njihovu kožu dok ih budete gledali u različitim emocionalnim situacijama.

Naglasio bih da je Džejden Liberher (Jaeden Lieberher), koji tumači Bila, lider kluba, briljirao u filmu, a da vidite zašto, morat ćete pogledati. Ni ostali nisu razočarali i nadam se da ćemo imati ponovo priliku gledati ih uskoro. Čak su i siledžije prikazane na drugačiji način. Ovaj put su tu, pored standardnih tretmana, i neki mnogo krvoločniji i manijakalniji načini zlostavljanja.

Zapravo, čitav film je ispunjen takvim scenama još od samog uvoda kada nam film govori da neće biti stvari koje će se desiti van ekrana, a da mi nećemo svjedočiti. Horor je tu konstantno, bilo da je to neki jumpscare ili scena koja duže vrijeme gradi strah u vama prije nego što na kraju eksplodira. Ono što je dobro jeste što ste odmah uključeni u akciju, pa će vam se činiti da je kraj film prebrzo došao. S druge strane, kada ste stalno izloženi akciji, oduševljenje može splasnuti veoma brzo pa ćete se možda više smijati nego što ćete biti preplašeni i iznenađeni. Definitivno je da ćete se nagleadti mnogo strašnih slika od izvrnutih oblika Penivajza pa do gubavaca. Totalna vožnja kroz noćnu moru!

Bil Skorsgard (Bill Skarsgård), Penivajz je imao težak zadatak jer je valjalo zadovoljiti publiku koja je munjevito počela porediti njegovu ulogu sa Timom Karijem (Tim Curry), zastrašujućim Penivajzom iz devedesetih godina.

Nevjerovatan performans je ostavio većinu bez riječi (uvijek će se naći neko ko je privržen samo originalu i ne gleda dalje od njega). Ipak imate priliku sami odlučiti ko je pobijedio, uz uslov da ste pogledali i Tima i Bila u njihovim ulogama. Šminka, autfit i poremećeni pogled praćen osmijehom su sasvim dovoljni za jedan, ne baš tako miran san.

Iako je “Ono” dovoljan sam za sebe i mogli bismo se zadovoljiti samo njim, nadamo se da će drugi dio čak nadmašiti prvi, jer su očekivanja svakako na vrlo visokom nivou. Ako uzmemo u obzir trud koji je usmjeren ovdje, ne bi trebalo nikakvog razočarenja. Veliki broj negativnih kritika zanemarite i dajte priliku i sebi i filmu da ga pogledate na velikom ekranu.

Možete se pokajati samo radi straha koji će vas pratiti narednih dana. Sljedećih 27 godina provest ćemo u miru prije nego što se on opet probudi.

 

http://bosonoga.com/2017/09/23/da-li-je-to-ovo-ili-ono/

[GeniusAtWork]

По мени најбоља Кингова адаптација:

Готски, мрачан, бруталан, нихилистички филм...

 

[Danijela]

O cem se radi?