Чудни су путеви Господњи: Како је Господ додирнуо њихово срце - приче из живота

[Aristotel]

Donosimo vam svjedočanstvo vratara hrvatske nogometne reprezentacije, Stipe Pletikose.

Vjera i nogomet započeli u krilu obitelji

Ljudsko biće svoje prve spoznaje stječe u krugu obitelji i roditeljskog doma. Gospodine Pletikosa, možete li s nama podijeliti te prve trenutke kojih se sjećate iz svojega života i koji su bili presudni za Vaš životni put?

Obitelj u kojoj sam odrastao činili su roditelji Frane i Mila, te moje sestre Magda i Miranda koje danas, kao i ja, imaju svoje obitelji. Djetinjstvo sam proživio u tipi­čnoj splitskoj radničkoj obitelji koju su uzdržavali otac i majka radeći u pekarskom poduzeću. Za mene je to bilo zaista izvanredno vrijeme, a odgoj se uvelike razlikovao od onoga današnjega. Kao i većina odraslih, djetinjstvo pamtim manje po događajima, a više po divnim slikama koje su se urezale u sjećanje. Sve su one pune ljubavi i zahvaljujući njima trudim se formirati sam sebe kao osobu, kao vjernika koji želi biti vrhunski u svome životu i u odnosu prema drugima. Iz tih sjećanja rado izdvajam sliku maloga stana u kojem smo živjeli do 1987. godine kad smo se preselili u veći. Taj stan od 32 četvorna metra s jednom sobom u kojoj je spavalo nas petero kroz žrtvu mojih roditelja najviše me naučio skromnosti i odanosti obitelji. Moj otac Frane, sada već pokojni, uvijek je radio po noći. Iako je rijetko odlazio u crkvu, bio je pravo utjelovljenje istinskog oca, prava glava obitelji koji je s majkom u svakom trenutku bio spreman ispuniti sve moje potrebe, a ne moje želje, kao što je danas slučaj u većini obitelji. Nikada, ali baš nikada mi nije nedostajalo očinske ljubavi za koju smatram da je danas jedna od najotvorenijih rana nas odraslih. Duge šetnje, odlasci na razne utakmice poput nogometa, košarke, rukometa, ragbija, igre na tračnicama na željezničkom kolodvoru, kupanja na Firulama, odlasci na selo djedu i baki… Sve su to slike ljubavi urezane u mene koje su mi pružili moji roditelji.

Znači li to da je Vaš otac zaslužan i za Vašu ljubav prema Hajduku?

Da, on mi je prenio ljubav prema Hajduku, ali i prema nogometu uopće. On je zaista bio jedan od najistinskijih navijača Hajduka. S radošću sam od njega upijao sve priče s Hajdukovih utakmica u gostima, kao kada se, primjerice, popeo na kip bana Josipa Jelačića u Zagrebu i stavio na njegov mač Hajdukovu zastavu. Posebno lijepo bilo je kada bi se igrali derbiji u bivšoj državi i kada bi se u našem stančiću okupila mnogobrojna rodbina s Miljevaca i iz Imotskog pristigla na utakmicu. Svi ti događaji su nas zbližavali kao obitelj, a posebnu zaslugu u tome imao je moj otac Frane.

No, osim s nogometom, Vaše je djetinjstvo bilo povezano i s Bogom?

Kad spominjem svoj odgoj u vjeri, ponovno se vraćam slikama iz djetinjstva. Sada je to slika majke koja tiho ulazi u moju sobu pred san, uzima moju ruku, čini znak križa i izgovara: “U ime Oca i Sina i Duha Svetoga”. To je bio moj prvi dodir s vjerom. Mislim da nema jače ljubavi od ljubavi majke prema svome djetetu, te sam siguran da je moja majka bila prva preko koje je Bog došao do mene. Taj osjećaj se riječima i razumom teško može opisati. To je moguće jedino srcem.

Bog ne odustaje od čovjeka

Postoji li trenutak u Vašem životu koji možemo smatrati prekretnicom s tradicionalne prema živoj i osobnoj vjeri?

Bila je to očeva bolest. Naime, u rano proljeće 2006. godine liječnici su mu otkrili dobroćudni tumor veličine 6 cm u prednjem dijelu glave. Do tada je moja vjera bila čisto pridržavanje crkvenih obreda. Molio sam po potrebi, tj. kad bih imao neki problem, samo tada bih zazivao Boga da mi pomogne. Mnogo sam griješio i živio po duhu ovoga svijeta, jer su mi sva ta vrata grijeha, kao “popularnom” nogometašu, bila otvorena. Međutim, iza tih vrata nudila se lažna sreća, bogatstvo, karijera, popularnost, moć, zadovoljavanje svojih strasti… Iako, u svemu tome trudio sam se ne činiti zlo upravo zbog svijesti koja je bila duboko ukorijenjena u meni da je Bog bio tu, ali uvijek nekako maknut sa strane. Nakon operacije mojega oca, vjeru sam počeo tražiti srcem, počeo sam spoznavati istinsku ljubav i nadu. Na tom putu mi je uvelike pomogla moja supruga koja je već tada prihvatila Isusovo učenje. Kad imate bračnog partnera koji vas razumije na takav način, onda vam je put vjere potpuno otvoren. On nije nimalo lagan i svjestan sam da će trajati sve do moje smrti. Međutim, mislim da je najteži i najbolniji dio puta iza mene, a to je suočavanje sa samim sobom, sa svojim egom i taštinom. Jednostavno, dođeš do točke kad se u svakodnevnom preispitivanju sebe nađeš pred zidom koji je moguće preskočiti jedino ako ti netko pomogne. Koji je smisao života?, Kako biti bolji? i Tko sam u biti ja? pitanja su koja su mi se svakodnevno nametala, a ja sam odgovore na njih prije očeve operacije tražio u čitanju knjiga o psihologiji ljudskog uma tragajući za toliko potrebnim mirom duše.

No, put do mira vodio je preko Vaše nutrine i Vas samih?

Suočavajući se i boreći sa svojim grijesima iz prošlosti, sa svojim ranama, počeo sam dolaziti do tih odgovora. Bio je to moj susret sa samim sobom. Doživio sam veliku utjehu i nadu, postajao sve željniji vjere. Time je počelo moje novo rođenje. Počeo sam živjeti svoju vjeru shvaćajući vrlo brzo da razum nije krajnji domet ljudskoga bića, već duhovnost koja predstavlja nepresušan bunar čovjekovog odnosa s Bogom. Moj duh je sada miran i više ne upadam tako lako u zamke koje se nađu ispred mene.

Bog je savršena ljubav

Kakav je Bog u kojega vjerujete i kojemu vjerujete, gospodine Pletikosa?

Najjednostavnije rečeno, Bog je savršena ljubav do koje ljudski mozak teško može doprijeti. To može srce. On od mene traži da vjerujem i da se moja djela po njemu prepoznaju, jer kako Isus kaže: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom” (Mt 16,24). Kroz našu patnju i trpljenje Bog provjerava našu vjernost. Sve nas to duhovno uzdiže i na kraju postaje naše spasenje. Zato kažem da je Bog ljubav, jer nam je darovao ljubav, a mi je slobodnim izborom možemo prihvatiti ili odbiti. Sigurno je da on želi da budemo istinski kršćani, sretni, zadovoljni i materijalno zbrinuti, ali je taj put za svakog od nas različit. Međutim, vodi istome cilju. U tome sam pronašao smisao života, a same emocije prema svim ljudima koje su sada još jače, najbolji su svjedok tome.

Molitva je način naše komunikacije s Bogom. Kako mu se Vi obraćate i kakav je Vaš molitveni život?

Molitva srcem je taj kontakt s njim. Ona mi donosi mir i odgovore na mnoga pitanja koja me okupiraju u određenom trenutku. Najčešće molim svetu krunicu i čim je malo zapostavim, osjećam se ranjivije i nekako manje otporniji svakodnevnim napastima. Mislim da su molitva i sveta euharistija temelji našega vjerskog života i odnosa s Bogom.

Čitate li Sveto pismo koje je pisani trag Božjega govora ljudima? I postoji li neki tekst ili knjiga u Bibliji koja Vam je osobito draga?

Sveto pismo čitam ponekad prije svete mise kada sa suprugom dođem malo ranije u crkvu. U tom trenutku tiho zamolim Gospodina da mi progovori kroz evanđelje koje nasumce otvorim. Rado bih izdvojio i Ivanovo Otkrivenje. Pročitao sam ga više puta i u njemu pronašao sliku konačnog raspleta dobra i zla, borbe Krista i Antikrista. Sjećam se kad sam ga prvi put pročitao prije nekoliko godina, bio sam duboko potresen. Otkrivenje izaziva strahopoštovanje prema Bogu, jer nas on poziva na više odgovornosti u našim djelima. Naime, ta nam je odgovornost potrebna kako ne bismo, zbog zla i grijeha koji se krije u našoj ljudskoj naravi, zasjenili božansku dušu koju nam je Bog dao stvarajući nas na svoju sliku, i kako ne bismo uništili svijet koji je on stvorio.

Budući da Vas nogometna karijera vodi u strane zemlje, uspijevate li njegovati sakramentalni život?

Moj sakramentalni život je kao i kod svakog kršćanina koji se želi posvetiti Bogu. Nije ga teško živjeti, jer u svakom gradu gdje igram postoji katolička crkva u koju mogu otići na svetu misu, a također uvijek ima vremena i za molitvu. Većina ljudi zasigurno misli da se moj život vrti oko nogometa. Čak sam i ja tako mislio. No, nogomet je igra. Važno je znati za koga igraš, tko ti je inspiracija i kakav primjer ostavljaš.

Postoje li svećenici koji Vas duhovno prate i s kojima ste povezani?

Ne znam mogu li ih nazvati svojim duhovnicima, ali postoje dva svećenika s kojima češće komuniciram. To su fra Ante Barišić i fra Ivo Pavić. Kada sam u Splitu, uvijek sam na misi u crkvi sv. Dominika gdje su svećenici zaista produhovljeni i jako su mi dragi, a posebno sam vezan s fra Lukom Prcelom koji je vjenčao mene i suprugu. Naravno da svoju vjeru ne mogu ostvariti bez svećenika i Katoličke Crkve koja mi daje sigurnost da Božji Duh djeluje i upravlja svojim narodom. Ako mi nešto u vjeri, u Bibliji, u samom djelovanju Crkve nije jasno, obraćam se njima, svećenicima koji mi daju dodatno samopouzdanje.

Vjera i nogometni teren

Mediji Vas spominju kao nogometaša vjernika koji ispod dresa nosi majicu s Gospinim likom iz Međugorja. Kako ste se ondje našli?

Jako volim ići u Međugorje. Prvi put sam osjetio potrebu otići onamo prije osam godina kada sam doživio prvo veliko razočaranje u nogometu. Naime, kad mi se ukazala prva prilika za velikim transferom koji je na kraju propao, shvatio sam da se tu krije i mnogo biznisa te ljudske pohlepe za novcem. Bilo je to moje odrastanje u kojem sam počeo shvaćati da ovaj svijet i nije baš tako savršen kako sam do tada mislio. Potpuno slomljen osjetio sam nevjerojatnu želju za odlaskom u Međugorje na Brdo ukazanja. Otišao sam na to mjesto i osjetio mir i utjehu. Pomolio sam se, kupio majice s Gospinim likom, koje i danas nosim ispod svog dresa, te ponovno zaigrao. Već u sljedećoj utakmici zaigrao sam kao preporođen i svojem sam Hajduku donio pobjedu obranivši dva jedanaesterca. Sada shvaćam, kada vratim film unatrag, da Bog od mene traži da mu svojim igrama na terenu budem svjedok kako bi svaki čovjek i u mojem svjedočanstvu osjetio Božju ljubav.

Uz život nogometaša vežu se uglavnom priče o velikim novčanim iznosima, popularnosti i značajnim materijalnim dobrima. Mediji su zainteresirani i za detalje iz osobnog života, te uspješni nogometaši nerijetko postaju i velike medijske zvijezde. Je li u takvom svijetu moguće biti (i ostati) vjernik, oduprijeti se slavi i popularnosti?

Apsolutno mislim da je danas u svijetu nogometa moguće biti vjernik, iako su kušnje i napasti vrlo velike. Slava, novac, izlasci, lagodan život kojim si okružen mogu te sasvim lako odvesti na put nemorala. I ja sam imao svojih padova u kojima sam se olako predavao duhu ovoga svijeta, ali sam se, zahvaljujući Bogu, uspio izvući iz svega toga i postati svjedokom. Isus je došao da nam oprosti grijehe. Danas to čini preko službenika Crkve te time čisti našu prošlost, a na nama je da nastavimo dalje s novim odlukama i promjenom. Ranije sam i ja činio sve da se više svidim ljudima nego Bogu. No, on se poslužio bolešću mojega oca kako bi me pozvao na predanje, ali i učinio čvršćim za posao koji radim. Naime, u nogometu se mi igrači jako psihički trošimo. To je zbog više razloga: svakodnevnih pritisaka medija kojih je danas bezbroj, treneri, uprave i navijači traže samo pobjede. Ako u takvom trenutku nema vjere koja na neki način ispunja ili obnavlja tvoju unutarnju snagu, u većini slučajeva dogodi se da tu “obnovu” tražiš u kupovanju raznih stvari, izlascima i predavanju zadovoljstvima što ponovno vodi na početak.

Možemo li o igračima hrvatske nogometne reprezentacije govoriti kao o vjernicima i poticateljima nacionalnog jedinstva?

Da, među nama u reprezentaciji ima dosta vjernika, što nam daje jedan dodatni mir u svakoj utakmici. Posebno su u katoličkom duhu odgojeni momci koji su rođeni izvan Hrvatske i preko njih se može vidjeti koliko je vjera nas Hrvate uspjela održati na raznim kontinentima te posebno sačuvati naš nacionalni identitet i ponos izvan domovine. Svjesni smo da naše utakmice zbližavaju nas Hrvate, i sve činimo i činit ćemo da sve nas učinimo ponosnima i sretnima. Imamo na sebi posebnu odgovornost, jer se na našim utakmicama oslobađaju domoljubne emocije te nitko od nas sada, a i u budućnosti, nastupajući za našu reprezentaciju nema pravo to zanemarivati.

Vi, kao i drugi igrači vjernici, domaći i strani, u utakmicu ulazite s molitvom i u njoj sudjelujete sa znakom križa. Što molite i zašto to činite na terenu?

Znak križa nakon ulaska u teren naše je obraćanje Bogu da nas u tom trenutku zaštiti od svih ozljeda. Taj znak nakon postignutoga gola je zahvala. Sve je to svjedočenje vjere. Osobno, prije svake utakmice molim molitvu zaštite koju mi je dao fra Ivo Pavić, a koju je iz jedne kanadske molitvene zajednice u Hrvatsku donijela i prevela dr. sc. Marica Čunčić. Ta molitva zaštite i duhovnog ozdravljenja pomaže mi da postignem mir i koncentriram se prije svake utakmice. Ona glasi: “U ime Isusovo uzimam vlast i vežem sve sile i snage u zraku, na zemlji, u vodi, u podzemlju, na ovome svijetu, u prirodi i u vatri. Ti si Gospodin nad svim svemirom, dajem ti slavu u ime tvog stvorenja. U tvoje ime vežem sve demonske sile koje su došle protiv nas i naših obitelji, i stavljam sve nas pod zaštitu tvoje dragocjene krvi koja je prolivena za nas na križu. Marijo, naša Majko, tražimo tvoju zaštitu i zagovor sa Presvetim Srcem Isusovim za sve naše obitelji. Zaogrni nas svojim plaštem ljubavi da se prestraši neprijatelj. Sveti Mihovile i naš anđele čuvaru, dođite i branite nas i naše obitelji u borbi protiv svega zla što obilazi svijetom. U ime Isusovo zapovijedam svim silama i snagama zla da odstupe istog časa od nas, naših domova i naše zemlje. A mi ti zahvaljujemo, Gospodine Isuse, jer si vjeran Bog i osjećaš s nama. amen."

Osim spomenutoga svjedočanstva vjere na terenu, pred navijačima i kamerama, jeste li bili u prilici kada govoriti o svojoj vjeri i svojem duhovnom putu?

Kad god je moguće, trudim se javno svjedočiti vjeru svojim djelima, ali još nisam imao priliku svjedočiti na ovakav način. Ovaj razgovor je moje prvo javno svjedočanstvo kroz pisanu riječ o priči mojega života. Potrebno je vremena da te Bog pripremi za takve stvari, a mislim da su važnija djela da ljudi po tome prepoznaju promjene. Svako svjedočenje danas je jako bitno, jer živimo u vremenima gdje se vjeru želi strpati u čovjekovu privatnost, kao da je to moja privatna stvar i da nitko o tome ne treba ništa znati.

Supruga kao podrška u vjeri

Gospodine Pletikosa, u ovom ste razgovoru spomenuli koliko Vam je važna supruga Angela kao podrška u životu i vjeri, osobito u prijelomnom trenutku kada ste saznali za očevu bolest te utjehu i smisao pronašli u vjeri.

Mislim da žene imaju moć mijenjati nas muškarce na bolje, ali ponekad toga ni same nisu svjesne. Moja je supruga na mene imala najveći utjecaj potičući me na promjenu. Imala je dosta strpljenja i na tome sam joj zahvalan. Ona je prije mene uronila u vjeru i, otkako smo se oboje otvorili, naš brak se svakodnevno razvija i napreduje u svakom dobru.

Što smatrate važnim za očuvanje braka i uzajamni rast supružnika u njemu?

Nešto što bih izdvojio kao najvažnije u svakom braku je svakako komunikacija supružnika i međusobno prihvaćanje jedno drugoga u dobru i u zlu. Nažalost, danas se dosta ljudi “prihvaća” samo u dobru, a čim nešto krene po zlu, odmah se dižu ruke i odustaje se od braka. Brak je apsolutno velika zadaća i učinit ćemo sve da našoj djeci od samog početka usadimo ljubav prema Bogu kako bi mogli razlučivati dobro i zlo. Ljudi se godinama mijenjaju i razvijaju, te se moramo truditi prihvatiti je­dni druge takvi kakvi jesmo, a sa svetim sakramentima i zajedničkom molitvom odričemo se sebe na način da nas dvoje postajemo jedno.

Nekoliko misli o djeci i odgoju

Spomenuli ste da rado čitate Ivanovo Otkrivenje. Jesmo li svjedoci tih “posljednjih vremena” o kojima ova knjiga govori? I vide li se posljedice sve prisutnijih negativnosti koje nas okružuju sa svih strana?

Postaje li ova naša generacija svjedokom Ivanovog Otkrivenja? Zaista ne znam, ali u medijskoj kulturi u kojoj naši umovi postaju sve pasivniji i usmjereniji prema slikama (televizija, mobiteli, računala,playstation) s pravom se možemo to zapitati. Posebno su djeca osjetljiva na tu snagu slika, jer se nalaze u fazi razvoja. Obitelji, roditelji i djeca preplavljeni su tim zabavnim sadržajima i misle kako žive u svijetu koji im otvara mnoge mogućnosti. Naravno, s porastom količine dostupnih sredstava opada njihova kvaliteta, te se stvara svjetska globalna civilizacija potpuno liberalnog svjetonazora. Djeca odrastaju uz elektronsku zabavu koja je gotovo zamijenila mjesto crkve, škole i raznih igara u prirodi te na igralištima, tako da prezaposleni roditelji imaju jako malo nadzora nad slobodnim vremenom svoje djece. Sjećam se osamdesetih godina i vremena mojega odrastanja kada sam se sa svojim vršnjacima neprestano igrao na splitskim igralištima. Ona su danas gotovo prazna. Bili smo izrazito maštoviti i kreativni u pronalascima novih igara, a danas su djeca zaokupljena gomilom skupih igračaka koje predstavljaju varijante televizijskih emisija koje gledaju.

Kakvom vidite ulogu roditelja u spomenutim okolnostima?

Kao što sam spomenuo govoreći o svojim roditeljima, danas bi roditelji trebali ispunjavati potrebe svoje djece, a ne njihove želje. Međusobno bi, pak, otac i majka trebali imati zajedničko mišljenje u rješavanju problema, jer ako djeca osjete razilaženje među njima, roditeljski autoritet pada. Njihova je zadaća učiti djecu razlikovanju dobra i zla. Ne bih želio nikome dijeliti živo­tne lekcije, ovo su samo moja razmišljanja koja ću nastojati, uz pomoć supruge Angele, jednoga dana prenijeti i svojoj djeci.

Crkva i narod

Gospodine Pletikosa, kakvom smatrate ulogu Crkve i kako ocjenjujete njezino djelovanje u hrvatskom narodu?

Crkva je kroz našu povijest odigrala najbitniju ulogu u očuvanju našega identiteta i nacionalne svijesti. Mislim da je, iz iskustva pojedinca, najvažnija otvorenost Duhu i shvaćanje da je Isus onaj koji sve čini novo (usp. Otk 21,5) i koji je temelj Crkve. I mi kao narod, i Crkva u njemu, tijekom povijesti doživjeli smo iskustvo progona, križa. Činjenica je da mi kao narod sa svojim vjerskim i nacionalnim identitetom u novoj društvenoj revoluciji, koja se upravo munjevito odvija, postajemo smetnja. Crkvu se napada, optužuje za konzervativizam i staromodnost. No, smatram da se Crkva ne bi trebala nikome opravdavati, jer se zna od koga ti napadi dolaze. Ali, tko želi ići Kristovim putem, zna da će biti i optužen, odbačen, progonjen.

Spominjete našu nacionalnu svijest i identitet. Zasigurno njegovu snagu osjećate kada na nogometnom terenu predstavljate Hrvatsku i branite naše boje. Što je za Vas domoljublje?

Bez istinskih osjećaja za svoju domovinu čovjek je prazan. Nažalost, čini mi se da nam se u današnje vrijeme nameće prihvaćanje zapadnih zakona, kulture i običaja. To se provodi ne samo kod nas, nego po cijelome svijetu gdje se svjetski globalizam propagira kao spas. Mnogo je činjenica koje o tome govore, a najbolnija je ona kada se mi pred svijetom moramo “opravdavati” za Domovinski rat koji je bio najsvjetlija točka naše povijesti. Konstantno se iskrivljuje istina o Domovinskom ratu, pokojnom predsjedniku Franji Tuđmanu i našem vojnom vodstvu, te nam se nameće lažna krivnja. Nažalost, to uvijek dolazi od istih lica bez kojih ne može proći niti jedna televizijska emisija te niti jedne novine. Bivši komunisti pretvorili su se u zagovornike liberalnog društva i njegovih vrijednosti, a mene čudi šutnja hrvatskih intelektualaca koji kao da nemaju snage suprotstaviti im se. Dakle, opet je glavni problem u nama, tu u Hrvatskoj. No, kroz povijest smo bili i u težim vremenima.

Hrvati su bili jedinstveni u Domovinskom ratu, u obrani Hrvatske. Možemo li sačuvati nacionalno jedinstvo i u miru?

Naše nacionalno jedinstvo je uvijek prisutno, tako da se za nas kao narod ne bojim. Uvijek smo znali iskazati svoj nacionalni identitet kroz razne sportske utakmice; od nogometa, rukometa preko koncerata, dobrotvornih priredbi itd. Naravno, kad govorimo o nacionalnom jedinstvu, mislim na zajedništvo sa svim onim Hrvatima koji su razasuti po cijelome svijetu. Ne smijemo zaboraviti ulogu naše dijaspore u stvaranju samostalne Hrvatske. Također ne smijemo dopustiti da nam bilo tko oduzme znanje i razumijevanje naše povijesti, jer bi nam time oduzeo budućnost. Svesrdno se uzdam u Božju providnost da ćemo u budućnosti imati jedan politički mozak koji će nas povesti dalje, zašto ne i u Europsku uniju? Ali i u tu zajednicu moramo ući sa svojom tradicijom, vjerom, kulturom, identitetom i zakonima, te biti prepoznatljivi, a ne oni koji će u EU ući pokornički, puzajući na koljenima.

Raste zanimanje za djelovanje Katoličke Crkve u Rusiji

Hrvatska još uvijek osjeća posljedice gotovo pola stoljeća duge vladavine komunističke ideologije. Vaša nogometna karijera odvela Vas je u strane zemlje, Ukrajinu i Rusiju, koje su također bile pod takvim teretom. Kako stanovnici tih zemalja žive danas?

Govoreći o državama gdje sam igrao i gdje igram, u Ukrajini i Rusiji, mogu reći da je Sovjetski Savez u duše tih ljudi udario snažan pečat. Ipak, uspjeli su odbaciti okove komunizma, koji je ovdje bio sto puta gori nego kod nas. O tome dovoljno govori podatak da je tijekom sedamdeset godina vladanja straha i terora ubijeno 200 tisuća pravoslavnih svećenika. No, sada možemo govoriti o prijelaznom razdoblju ovih zemalja u kojem je sve postalo dostupno. Međutim, sloboda sa sobom donosi i izazove, kao i neke zamke u koje ljudi upadaju. Ostao sam šokiran podatkom koji sam čuo u jednoj televizijskoj emisiji u Rusiji da 68% svih trudnoća završi pobačajem. Tako ih je 2002. godine bilo milijun i 800 tisuća! Osim toga, veliki problem su alkoholizam i kocka. Sve su to posljedice njihove ne tako davne prošlosti. Ruska vlada svesrdno se trudi zaustaviti sve to, jer dolazi do velikoga demografskog poremećaja. Nedavno je tako zatvorila sve kockarnice, automat klubove i kladionice u Moskvi i njezinoj okolici. Katolička Crkva postaje sve respektabilnija i od Vlade i od Pravoslavne Crkve, jer se zaista zalaže za čovjeka pomažući onima koji su upali u spomenute zamke. Uz moskovsku katedralu, gdje idem na svetu euharistiju, stalno se otvaraju centri i savjetovališta za ljude kojima je potrebna pomoć. To nailazi na dobar odjek u javnosti. Mnogobrojni su misionari, većinom iz Poljske, koji dolaze u najzabačenije dijelove Rusije naviještati Božju riječ. U knjižarama ima puno objavljenih prevedenih knjiga pape Benedikta XVI. Njihov broj mi se čini većim i od knjiga Ivana Pavla II. koji se zalagao za izgradnju katedrale u Moskvi. Ljudi u Rusiji su me jako dobro prihvatili i na tome sam im zahvalan. Kao narod imaju jednu vrlo lijepu karakteristiku, kad te prihvate, zaista te smatraju svojim do kraja života bez obzira na to što se dogodilo.

Gospodine Pletikosa, kad spominjete kraj života, jeste li ikada razmišljali o njemu?

Kraja života se zaista ne bojim. Ponekad razmišljam kako će to izgledati kada stanem lice u lice s Bogom Ocem. Krist nas poziva: “Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa” (Mt 25,13). Dok živim ovaj zemaljski život, nastojat ću se osloboditi samoga sebe i prihvatiti se onakvim kakav zaista jesam. Znam da je težak put vratiti duši sjaj koji je primila po krštenju, ali nam Bog daje toliko primjera u našoj povijesti, poput sv. Pavla, u kojima je moguće i nakon učinjenih velikih grijeha predati srce Isusu otvarajući mu se i iskreno moleći za oprost. Ako čovjek u to povjeruje, ako upozna Isusa srcem i umom, onda postaje miran i prestaje se bojati smrti.

Preuzeto iz knjige: Poznati govore o Bogu i vjeri, Verbum Split. Više o knjizi može saznati na ovom linku: http://verbum.hr/knj...gu-i-vjeri-288/

Izvori:

http://www.bitno.net...ti-vjeru-1-dio/

http://www.bitno.net...ti-vjeru-2-dio/

[Aristotel]

A na igralištu to izgleda ovako:

[Grizzly Adams]

Одличан текст. Волим да читам искуства "обичних" верника из њиховог живота, право освежење. Ту видиш неке практичне ствари које нам у "теологисању" промакну.

Посебно ми се свиђало ово о породици и браку.

[Дејан]

Sudeći po pitanjima, upućenim duhovnom učitelju Fjodora Jemeljanjenka, ocu Andreju, nastojatelju hrama Svetog Nikole u Starom Oskolu, poklonike talenta poznatog sportiste veoma zanima njegovo mišljenje i odnos prema Fjodorovom životu i sportskoj karijeri, kao i prema njegovom duhovnom uzrastanju. Pitanja, koja smo dobili upućena ocu Andreju, postavili smo preko telefona, i evo šta je naš sabesednik odgovorio.

U jednom intervjuu Fjodor je rekao da je nasrećniji dan u njegovom životu – dan – kada je shvatio da Bog postoji. Koji događaj je tome doprineo (onako, u opštim crtama)?

Otac Andrej: Kada je bio u manastiru Divjejevu, Fjodor kaže kako je u duši odjednom osetio neku neizrecivu blagodat, i kako se pojavilo osećanje, kao da je osetio prisustvo Boga.

Naravno, cela priča i intervju bio je posvećen tome. Taj momenat je postao prekretnica u Fjodorovom životu: On je ušao u veru, osetio snažnu potrebu za molitvom i počeo da dolazi na bogosluženja u crkvu.

Oče, hvala Vam što ste sa Fjodorom i što ga podržavate. Zajedno sa njim Vi činite veliko delo za našu Otadžbinu. Molim Vas, kažite nam, da li Fjodor planira da preduzme neke mere i da organizuje sastanke sa pravoslavnom omladinom širom naše zemlje ( i ne samo sa pravoslavnom), zato što je danas za našu omladinu Fjodorov primer, nesumnjivo, primer ruskog mladića, borca, kakvom treba da teže i drugi. On vernike ukrepljuje u veri, dok druge uvodi u veru ili ih bar navodi da obrate pažnju. Vi vidite da se kod nas, gledajući istini u oči, ipak čini nešto kako ne treba. Da li je procena da je uloga Fjodora da pomogne u vaspitanju mladih - teška ?

Otac Andrej: I Fjodoru i meni se stalno obraćaju sa predlogom da se organizuje sastanak sa pravoslavnom omladinom. Nedavno su ga pozivali predstavnici Hrišćanskog bratstva iz Krasnodarskog kraja. Dolazio nam je i Vladika Ignjatije iz Bugarske, i pozvao Fjodora ne samo da održi master-klas, već i da mladim ljudima na sopstvenom primeru pokaže snagu i moć duhovnog života. Jer, vera prvenstveno jača duh, ukrepljuje snagu volje čovekove, a duh ne čini niti pokornim, niti slabim. Dobro ste primetili da je danas teško proceniti ulogu Fjodora i njegovu mogućnost da pomogne u vaspitanju mladih. To je stvarno tako. Danas mu je otvoren put do srca mnoge dece. Što je najvažnije, lično Fjodor ima veliku želju da im pomogne. Mažda neko već traži put ka veri ili odavno razmišlja koju veroispovest da prihvati... Razgovor sa Feđom će bez sumnje pomoći mladima, onima koji traže da naprave pravi izbor i da se usmere na put dobra, poštenja i Istine. Za kratko vreme će se u Starom Oskolu otvoriti nastavno – sportski kompleks, kome su želeli da daju njegovo ime, ali je lično Fjodor predložio da se kompleksu da ime Aleksandra Nevskog. Feđa će sa mladima raditi upravo ovde, ali to ne znači da će on odbiti da prihvati predlog da organizuje seminare obuke i u drugim gradovima Rusije, pa i inostranstva. On najiskrenije želi da prenese iskustva i da pomogne savremenoj omladini da se opredeli i da donese pravi izbor u životu.

Oče, često možemo i Vas da vidimo na Fjodorovim treninzima. Da li ste se Vi lično nekada bavili borilačkim veštinama (naravno, profesionalno)?

Otac Andrej: U školskom uzrastu od III do IX razreda trenirao sam džudo. Ali, na treninzima sa Fjodorom uglavnom održavam kondicione vežbe na vratilu i prečkama, onda trčanje, a u sparingu sa sportistima ne učestvujem. Kada me pitaju „zašto“, ja se uvek našalim kako će mi odmah iščupati bradu...Možda ću se u budućnosti ohrabriti da se malo borim sa njima, ali, još uvek nisam spreman na takav korak (smeje se).

Oče, da li ste nekada imali potrebu da primenite Vašu borbu da biste se zaštitili?

Otac Andrej: Bogu hvala, nisam morao da primenjujem borbu da bi se zaštitio. Molio sam se Gospodu da On to ne dozvoli, tako da je to odista milost Božija. A borilačkim veštinama sam se bavio radi upražnjavanja sporta i ništa više od toga. Mada, ako malo razmislimo, ako neko zna da se čovek bavi borilačkim veštinama, da li će tek tako da počne da mu postavlja provokativna pitanja...?

Poštovani oče, molim Vas, ispričajte nam kako ste Vi ušli u veru Gospoda Boga i kako ste se odlučili na ovako odgovoran korak – da postanete sveštenoslužitelj? Da li je nešto uticalo na Vaš izbor? Hvala! Neka Vas Gospod čuva!

Otac Andrej: U veru sam ušao u vojsci. Kada sam služio vojni rok u Moskvi, desilo se da sam imao mogućnosti da idem u crkvu na Bogosluženja. Vremenom sam stekao i duhovnika, koji nam je pričao o našoj pravoslavnoj veri, žitijima svetih, davao duhovnu literaturu... I jednom, došavši u hram, shvatim da odavde više neću otići. Tog trenutka se u mojoj duši nešto zatalasa..., osetih tako snažno kucanje srca..., nešto novorođeno i blisko... Znate, to uopšte nije bila moja odluka... To je bila odluka moje duše. To je bila volja Gospodnja... On me lično doveo kod Sebe. Gospod uvek dopusti da čovek oseti samog sebe, i, ako krene po prizivu Gospodnjem, on će postati vernik. Najvažnije je da u srcu ima ljubavi! I sve dok ljubavi bude u srcu, mi ćemo biti sa Bogom. Sva znanja, svi pokreti, apsolutno sve u životu - bez ljubavi je bezvredno. Kada čovek voli Boga, on voli i ljude. Mi nastojimo da se u srcima ljudi useli ljubav ka Gospodu, kao i ljubav jednih prema drugima. Znate, mladi, koji se bave sportom, brže ulaze u veru, jer sport organiuzje, disciplinuje i vaspitava duh čovekov, a vera ga čini jačim.

Oče, bilo bi veoma interesantno da čujemo Vaše mišljenje o jednom komplikovanom pitanju. U većini slučajeva borba, tim pre, sve borilačke veštine, iako su to sportske discipline, ipak istovremeno pretpostavljaju i NASILjE I SUROVOST, jer, to je situacija kada jedan čovek nanosi bol i povrede drugom čoveku. Dakle, zbog novca čak i na profesionalnom nivou ljudi jedan drugome nanose telesne povrede i pozleđuju jedan drugog. Pa ipak, sa religiozne tačke gledišta, pojava NASILjA i SUROVOASTI smatra se grehom, nezavisno od toga, gde se to događa – u sportu ili u svakodnevnom životu. Molim Vas, prokomentarišite. Hvala Vam unapred.

Otac Andrej:To je vrlo složeno pitanje i može da se tumači na razne načine. Fjodor se takođe bavio tim pitanjima i mi smo donenli ovakav zaključak: svojim odnosom prema borilačkim veštinama, ponašanjem u ringu, komunikacijom sa svojim navijačima, načinom života i uopšte, odnosom sa ljudima, on je odgovorio na ovo pitanje. Pogledajte kako se Feđa ponaša sa svojim protivnicima?! On ih poštuje i zahvaljuje im se što su mu ukazali čast da nastupa sa njima. Mir duha i poštovanje protivnika..., sve to on nosi sa sobom. Fjodor nosi duh pravoslavnog borca, koji je spreman da zaštiti svoju Otadžbinu, svoj rodni grad. Baš kao i u davna vremena: Gospod je blagoslovio borce i oni su izvojevali pobedu. Tako isto i Fjodorove pobede u drugim zemljama propagiraju snagu naše vere, i navode da se uvažava Pravoslavlje. Znate, ja sam video da su se borci, sportisti, ugledajući se na Fjodora, u poslednje vreme počeli da ponašaju sasvim drugačije, manje izazivački. U tome je, takođe, Fjodorova zasluga, jer se vidi jedno poštovanja prema njemu. A, da i ne govorim o našim sportistima. Svi vole i poštuju Feđu, uče od njega, koriste njegovo iskustvo.

Ja sam pravoslavac, ali poštujem i druge religije. Često para uši kako naši sveštenici kritikuju katolicizam, protestantizam, islam, budizam. Interesuje me, kakav je Vaš stav po ovom pitanju?

Otac Andrej: Da, toga ima...Kritikuju, verovatno da bi pokazali momente duhovnog odstupanja od naše pravoslavne vere. Možda to neko čini u oštrijoj formi...Ali, ako se sve izmeša, šta će se onda dobiti? Sveštenoslužitelji i tako pokušavaju da održe čistotu Pravoslavlja. Ali, moramo razmisliti u kakvoj formi to treba da činimo...

Zašto Fjodor posle svake borbe naglašava da pobedu posvećuje upravo pravoslavnima? Jer, za njega navija cela Rusiji, a mnogi nisu pravoslavni...

Otac Andrej: Bogu hvala što Fjodora podržavaju navijači mnogih zemalja i različitih veroispovesti. Prema njegovim rečima treba da se odnosimo kao i prema činjenici da je on pravoslavac i da pobedu posvećuje svojoj zemlji, svom rodnom gradu, svima, koji se za njega mole. Ali, on time ne umanjuje dostojanstvo drugih gradova i zemalja, druge vere i veroispovesti. U tome nema nikakve namere.

A što se tiče odnosa prema drugoj veri, u timu sa Feđom treniraju i momci muslimani. On se prema njima odnosi sa poštovanjem i sa njima se normalno druži.

Oče, što se tiče profesionalnih pitanja, a koja se odnose na sportsku karijeru i slično, traži li Fjodor savet od Vas?

Otac Andrej: Iako je njega Gospod obdario krepkim umom, ipak se Feđa savetuje sa mnom. Fascinantno je kako on rado prihvata odmerene odluke.

U dokumentarnom filmu „Fjodor“ - najjači momak na planeti“, Vi kažete, kada ste se Fjodoru obratili za pomoć, „ on je tako brzo odreagovao, isto onako, kako završava sve svoje borbe“. Ako nije tajna, u čemu se sastojala njegova pomoć?

Otac Andrej: To je tajna (smeje se). I reći ću vam, ponekad je čoveku dovoljno reći samo jednu reč, i to može da bude od neprocenjive pomoći. Najveća pomoć od Fjodora jeste odnos prema ljudima. Tako da i kada traži odgovor od mene, on pre svega pomaže meni!

Očigledan je uticaj, koji je na Fjodora učinila vera. Na njegovim video trenizima često možemo i Vas da vidimo. Da li je i na Vas uticalo druženje sa Fjodorom i kako?

Otac Andrej: Naravno, i to veoma snažno! Kada god da se susretnem sa Fjodorom, ja kod njega vidim izvesnu iskricu stalnog stremljenja da postane čistiji, bolji... I stalno osećam tu njegovu snagu volje. Želim da naglasim kolika je njegova energija za sticanjem tih dobrih kvaliteta! On je jedan izuzetan čovek!

IZVOR

[Срђан Шијакињић]

Одвратан спорт.

[Дејан]

Ali zato ženska odbojka...

[Срђан Шијакињић]

Хахах, убоде из прве!

[Дејан]

Ne vuci me za jezik hahahah

[Саша M.]

[Velja94]

Ovakav slučaj ne pamtim kada se desio.

[Дејан]

Zahvaljuje se milionima pravoslavnih koji su se molili za njega

[ABR]

Upravo vidim podvig da u toku borbe ne krenes iz besa i mrznje da udaras protivnika.Da uspes da cuvas mirno srce dok sa druge strane su uperene pesnice na tebe.Mislim da je kljucno da vidimo dubinu koja se krije u odnosima u ovom sportu jer ako mi hriscani ne mozemo da vidimo i prvi komentar nam je osuda, zaista sramota nasa.Zato bih voleo da citiram boksera Miodraga Perunovica, iz njegove knjige "Stit i mac"

"Ring slobodan!"

"Ta komanda znaci da je prostor na kome treba da se odvija nadmetanje dva borca ociscen od svega suvisnog.To je poziv njima za ulazak u drugi svijet, znak da se spreme da tamo zakorace, i upozorenje publici da treba usredsrediti paznju na ring, jer pocinje da se odvija jedna prica , jedan djelic zivota, ili citav zivot, zavisi kako ko gleda, mjeri i racuna"

"Zvuk gonga je bio potvrda da krecem u tajne, nepoznate predjele svijeta u kojem se nalaze odgovori na sustinska pitanja" ko sa ja, koliko vredim, da li sam hrabar ili plasljiv, da li sam iskren ili obmanjujem, da li sam plemenit ili surov, da li sam jak ili slabic, da li sam vitez...?

"Taj drugi svijet u koji se ulazi preko ringa, nudi i krije odgovore na ova pitanja, ali mogucnosti da se opredijelis sto od svega toga zelis da budes, stvarajuci sam odgovor kome tezis.Ring je magicni cetvorougao jer je ogledalo duse.Tu svaki borac moze najbolje da vidi sebe, upozna svoje ja."

[Млађони]

Одвратан спорт.

 

Шта је одвратно?

Мислим да активни борци из тих спортова демантују то.

[МАРКО Мaленчић]

По молби оца Ивана Цветковића качим линк.

Студент ПБф-а беше у петак 14.12. у емисији ЗАПИСИ ИЗ ЗЕМЉЕ ЧУДА коју уређује Тања Милекић.

 

 

У разговору су обрнуте теме од хип-хопа и брејк денса до Немачке и религиозности

илити

како неко може бити САВРЕМЕН по форми а истовремено КОНЗЕРВАТИВАН у суштини.

 

Студент гостује у другој половини емисије.

 

http://www.rts.rs/page/radio/ci/story/27/%D0%A0%D0%B0%D0%B4%D0%B8%D0%BE+%D0%91%D0%B5%D0%BE%D0%B3%D1%80%D0%B0%D0%B4+1/1228796/%D0%A2%D0%B0%D0%BB%D0%B0%D1%81%D0%B0%D1%9A%D0%B5+-+%D0%9F%D1%83%D1%81%D1%82%D0%B8+%D0%BF%D1%80%D0%B8%D1%87%D1%83.html

[Зосима]

Сад одслушах, стварно је уживање слушати овако паметне младе људе ,а уз то и богослове...има наде и за нашу државу а и Цркву... .smesko.

 

Браво Марко!