Нешто што ми је важно...

[JESSY]

JEssy, it's me, Drasko, I've come home I'm so cold, let me in in-a-your-window

)   it`s great....

[JESSY]

[JESSY]

Secanje nije zapecacena konzerva koju po potrebi otvorimo i zateknemo uvek isti sadrzaj: ono preobrazava proslost, upisujuci joj sadasnje znanje, iskustvo i osecajnost. Zato pricu o poroslosti (a svaki trenutak je vec proslost; prokletstvo vremena je upravo u tome sto retko uspevamo da uhvatimo i prozivimo trenutak, neponovljivost i punocu sadasnjosti, bez tereta proslosti i neizvesnosti buducnosti), dakle, govor o bilo cemu treba uzeti sasvim uslovno, kao mesavinu malo nehoticnih lazi, malo stvarnog zaborava, malo dodvoravanja vlastitoj tastini, i sasvim malo iskrenosti, sve stopljeno u pitku cafe creme, u koju, umesto secera, sipamo gomilu spletki.

 

[JESSY]

"Budite radosni kad god vam se za to pruza mogucnost, i kad
god za to nalazite snage u sebi, jer trenuci ciste radosti vrede
vise nego citavi meseci naseg zivota provedeni u mutnoj igri
nasih sitnih i krupnih strasti i prohteva. (Njihova propinjanja
su cudljiva i nezdrava, njihova nezadovoljenja nisigurna i kra-
tkotrajna, sam sebi cilj i svrha!) A minut ciste radosti ostaje
u nama zauvek, kao sjaj koji nista ne moze zamraciti."

 

[JESSY]

Postoji samo jedna nesreća: izgubiti dobro mišljenje o samom sebi.
Ne dopadati se više samom sebi, to je prava nesreća.
Sve je ostalo tek igra i obogaćivanje života, u svakoj drugoj patnji
čovek može biti zadovoljan samim sobom, može se sam sebi i te kako sviđati.
Tek kada se raziđeš sa samim sobom, kada te u patnji peče savest,
tek kada se boriš sa svojom taštinom, postaješ jadna i žalosna figura...

 

[JESSY]

Ja ne biram ono što imam. Ne biram ustvari ništa, ni rodenje, ni porodicu, ni ime,
ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Još je čudnije što to moranje pretvaram u ljubav.
Jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tudje, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam
nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se
namećem, a mojoj ulici je svejedno, i nebu nada mnom je svejedno, ali neću da znam za to svejedno,
dajem im svoje osjećanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate.

 

[JESSY]

[JESSY]

 Vremenom ces navici na rastajanje.Naucices da se secas.
A secanje je isto kao i susret.I pomalo ces navici da volis mnoga bica u uspomeni.
Kao sto deo sebe dajes prijateljima,tako ce i oni tebi davati najbolje od sebe.
Na kraju ces videti da si ti pomalo svi koje si nekad volela.
Jednom ces morati da das sve i da te ne boli.Naucices da sanjas.
Da lecis dodirom.Da zadajes mali da bi ublazila veliki bol...

 

 

[JESSY]

[JESSY]

[JESSY]

Spavas li, da li si

tuzan ko ja

dok more sad je

tvoja obala, ko ja

Trazim te, budim te

ruke ti hladne

tu sama zivim

bez nade

Hej, suzice, brojanice

more ti je postelja

prosao si sve stanice

samo meni vise doci neces

Ja jos umirem

Bogu dusu ne zalim

oduvek, volim te, zauvek

[JESSY]

 

Otkada je otišla..
Ne stanujem u svome tijelu
Srce lupa ni za koga
Osmijeh boravi na licu kao nezvana navika
Misli više ne lutaju -
stalo je sve!
Duša, koliko li je samo prazna..
Ne ispunjena- bez potrebe čije i prisutnosti nečije.
Kažem Vam..
Takve osobe nemaju zamjenu
Takve osobe su nezamjenjive
Vjerujte mi..

 

Otkada je otišla..
Ne stanujem u svome tijelu
Srce lupa ni za koga
Osmijeh boravi na licu kao nezvana navika
Misli više ne lutaju -
stalo je sve!
Duša, koliko li je samo prazna..
Ne ispunjena- bez potrebe čije i prisutnosti nečije.
Kažem Vam..
Takve osobe nemaju zamjenu
Takve osobe su nezamjenjive
Vjerujte mi..

 

MBastalić.

[JESSY]

[JESSY]

Sta je to sto me tisti i pece do nepodnosljivog bola? Nista. Nesto sto dolazi i prolazi i svaki put nosi drugo ime, ali uvek pece i muci jednako. Nesto sto je postalo sa covekom i prvim blescima njegove svesti, pre nego sto je mogao i pomisliti da to nazove nekim imenom i zabelezi nekim znakom. Nesto sto ni danas nije mogucno tacno oznaciti ni izraziti, ali sto pece i boli i ubija zivotnu radost i zivot sam.

 

[JESSY]

Nemoguće je u životu ne biti slab. Nemoguće se uvijek održati na nogama, ne proplakati, ne osjetiti samosažaljenje i muku, ne upasti u depresiju, nemoguće je ne naljutiti se, ponekad ne baciti koplje u trnje, ne doživjeti mračne trenutke, kad ti se čini da su ti svi ljudi neprijatelji i da život nema smisla.

No, ne samo da dođu takvi trenuci, nego ti smiješ biti slab. Slabost je trenutak kad te Bog zove da podigneš ruke k Njemu i vikneš: Oče bez tebe dalje ne mogu. Pad je trenutak milosti. Pokleknuo si možda ne samo na poslu, ne samo u svađi s bračnim drugom, ne samo da si izgubio najboljeg prijatelja, nego si možda pokleknuo i u teškom grijehu protiv kojega se već dugo boriš, opet si napravio grešku za koju si rekao da je nikad više nećeš učiniti.

Da, na tebi je da odlučiš ne pasti, ali nije uvijek u tvojoj moći, da zaista ne padneš. Ako je Bog dopustio da padneš, On ima neki veći cilj, veći razlog zbog kojeg je to dopustio. Na tebi je da ga upitaš zašto i kreneš u ono novo prema kojemu ti je otvorio vrata.

Padovi dokazuju da si samo čovjek. A čovjek je ograničeno biće, ovisno o Bogu. Padovi ti dokazuju da je realnost života da možeš pasti. Važno je, međutim, ne ostati ležati nego se dignuti i ići naprijed. Padovi se tako popravljaju da im se nasmiješiš, oprostiš sebi i drugima i kreneš još odlučnije naprijed.