The Land of Painted Caves

[Ayla]

Kad mi kaže - Starče, ne pritiskaj me, probaj opušteno! 
Moj sin...ili jedan od sinova.

[Ayla]

Zamisliše me, razniježiše i postidiše... moje šake. Toliko pažnje poklonim svojim stopalima, kosi, licu...mom tijelu, i svu tu pažnju im pruže moje ruke, i kada obave sve, njima ni hvala. Posmatram ih jutros, čini mi se prvi put. Tako skromne, nezahtjevne, malene, i nekako umorne... da umorne. Što ih duže gledam, vidim ono što ne odaju ni oči. Na malom prstu čitam ono vječno djetinje...kao da se sklanja iza domalog, a domali kao da je spreman da opjeva tugu...Gospode, da li priznajem sebi da sam negdje potisnula taj osjećaj za koji tvrdim da sam ga davno eliminisala, i da ne postoji? Pod dodirom osjećam meku kožu, i svaku kost preko kojih se preplijeću vene, jasno izražene...nokti dugi, uvijek uredno lakirani, i tamni. Mislim da je to jedino ulaganje u njih. Moram objasniti da nije u pitanju estetika, već mi dugi nokti olakšavaju posao...opet znači ulaganje u instrument kojim radim. Čak i bol koji osjetim u šakama, od napornog posla, ne tjera me da ih štedim, šake se ne štede. Kakav grijeh.
Koliko tereta je prešlo preko njih, koliko su dobra podigle, voljene sam mazila, i tješila... dočekivala i ispraćala. Da, moje ruke dočekuju i prate...kakva istina!
Taj prvi fizički kontakt, i onaj poslednji bolni, sve ruke završe i preko njih se sve slomi. 
Shvatam zašto su umorne, shvatam i šta ih boli, a nisam ih štedila, kao ni mene život, zato, oprostite mi, i hvala vam, ruke moje. 

[Ayla]

Ne zatvarajte prozore, djevojke! 
Ovo je i vaš glas, 
ovaj glas preplašene noći 
što je prezrela svoje ropstvo, 
i hoće da postane orao. 
Izađite na ulice, i vidjet ćete 
kako klečim na svakom pragu 
na kojem je klečala žena.

Nijedna od vas nije bila 
tako pokorna kao ja. 
I nijedna od vas nije tako prkosno 
i gnjevno uspravila svoje lice, 
i pogledala nad vrhove smreka 
gdje su orlovi
i gdje je Ljubav.

O, šta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu, 
šta mi je da pregorim nekoliko proljeća 
nekoliko izvora, i žetve najljepše
koje se neće vratiti nikada! 
Šta je meni da prebolim travu svog djetinjstva 
i grad svoje mladosti.
(Vesna Parun , III Ropstvo)

[Ayla]

[Trifke]

On 11/17/2017 at 15:45, Ayla рече

Zamisliše me, razniježiše i postidiše... moje šake. Toliko pažnje poklonim svojim stopalima, kosi, licu...mom tijelu, i svu tu pažnju im pruže moje ruke, i kada obave sve, njima ni hvala. Posmatram ih jutros, čini mi se prvi put. Tako skromne, nezahtjevne, malene, i nekako umorne... da umorne. Što ih duže gledam, vidim ono što ne odaju ni oči. Na malom prstu čitam ono vječno djetinje...kao da se sklanja iza domalog, a domali kao da je spreman da opjeva tugu...Gospode, da li priznajem sebi da sam negdje potisnula taj osjećaj za koji tvrdim da sam ga davno eliminisala, i da ne postoji? Pod dodirom osjećam meku kožu, i svaku kost preko kojih se preplijeću vene, jasno izražene...nokti dugi, uvijek uredno lakirani, i tamni. Mislim da je to jedino ulaganje u njih. Moram objasniti da nije u pitanju estetika, već mi dugi nokti olakšavaju posao...opet znači ulaganje u instrument kojim radim. Čak i bol koji osjetim u šakama, od napornog posla, ne tjera me da ih štedim, šake se ne štede. Kakav grijeh.
Koliko tereta je prešlo preko njih, koliko su dobra podigle, voljene sam mazila, i tješila... dočekivala i ispraćala. Da, moje ruke dočekuju i prate...kakva istina!
Taj prvi fizički kontakt, i onaj poslednji bolni, sve ruke završe i preko njih se sve slomi. 
Shvatam zašto su umorne, shvatam i šta ih boli, a nisam ih štedila, kao ni mene život, zato, oprostite mi, i hvala vam, ruke moje. 

Jesi li ti ovo napisala?  

[Ayla]

пре 1 минут, Trifke рече

Jesi li ti ovo napisala?  

Jesam. Toliko sam dužna mojim rukama. Bar toliko.

[Trifke]

пре 1 минут, Ayla рече

Jesam. Toliko sam dužna mojim rukama. Bar toliko.

Izgleda da ti imas jos darova osim da pravis tatoo.  

[Ayla]

пре 1 минут, Trifke рече

Izgleda da ti imas jos darova osim da pravis tatoo.  

U mom dnevniku su moje radosti i moji bolovi. Sve što nije moje, ili je citirano, ili je naveden autor.

[Ayla]

Danas, moru mojih novčanika, dodah još dva komada. Nisam znala za koji da se odlučim, i kupih oba. Već neko vrijeme pokušavam da nađem dobru zamjenu za onaj posebni, koji je uvijek spreman za put preko praga. Već 15 god se ne odvajamo on i ja, i njegova dotrajalost me je natjerala da često kupujem drugi, i kao i svi ostali, taj novi bude odložen sa strane, a onaj moj dotrajali ponovo zauzme glavno mjesto. Danima se borim sa patentom koji više ne može da se zatvori, ispada sitnina koju redovno vraćam na mjesto, a čemu je vakat, tome je i vrijeme... moramo se razdvojiti. 
Vadim iz njega dokumenta, slažem ih u jednu od mogućih zamjena, onda dalje čeprkam po pregradama... vizitke, moje i tuđe, papirići sa ispisanim podacima, trebovanje i neki stiker na kojem piše - NE ZABORAVI, a odavno je zaboravljen momenat, zatim papirić na kojem su tragovi različitih boja, testirala sam nešto, kesica sa rezervnim nakitom, zlu ne trebalo, analgetik, i kesica C vit-a, i jedna poruka... uh!
Poruka je inicirala flešbekove... kao cunami poklopili su me mirisi, zvuci i toplina... ta divna poruka. To je sve sačuvao taj 15 god. stari novčanik, moj vijerni prijatelj koji je uvijek bio uz mene, i onda kad nikoga drugo bilo nije. Nije me izdao ni kada je bio prazan, a nije se pogordio ni kada je počeo žestoko da se puni, jednako vijeran meni. Često je bio sve i jedino što sam stiskala u ruci dok sam izlazila iz lavirinta, ili se penjala kozjim stazama kojim ni najluđa glava ne bi krenula, i neizmjerna mu hvala. 
Malo kad razmislim, ni ovaj novi novčanik, koji je na prvi pogled obećavao sigurnost, ne djeluje mi spremno kao ovaj stari. Možda se onaj patent može nekako popraviti, a i nemam gdje staviti onaj rezervni nakit za tragus, zlu ne trebalo, i ona listica sa porukom nema sigurno mjesto, kao u onom mom 15 god starom, dotrajalom, a vijernom pratiocu...
Odložih novokupljene, dodah ih moru novih i ne baš tako korisnih novčanika, i vratih onog mog starog prijatelja u tašnu... neka ga tu, može on još biti od koristi, sigurna sam.

[Phoebe]

@Ayla  Takva sam i ja   

[Снежана]

@Ayla  @Phoebe 

 

Него девојке, где да продамо нове, некоришћене, неиспуњене фотографијама, порукама из прошлости, избледелим рачунима и Бруфенима?

[Ayla]

@Снежана , ja često obradujem nekoga... neka, taman da radujemo ljude oko nas, nama beskorisnim novčanicima, i eto koristi.

 

[Phoebe]

@Снежана Isto nekad poklonim,a imam zaliha još uvek..ali neka ih, zatrebaće nekom nekad i, kao i Ayla, možda opet naletim na zgodan novčanik koji će mi neraspakovan hvatati prašinu.

[Ayla]

"Tvoja rijeka je tako plava i čista, ja nemam takvu rijeku... ti si sretno biće, Ayla"
Dok sam je pratila, mislila sam na to što je rekla, i trkom sam se ponovo spustila do moje rijeke. Da, moje rijeke. 
Skinula sam obući i zagazila... osjetila sam kako me hvata i mami da uđem dublje. Nije mi smetala ni hladnoća, kao ni kamenje koje se borilo sa mojim stopalima. Spustila sam dlan na samu površinu, želeći da je pomazim, da joj dam do znanja koliko je volim, i nisu mi smetali čudni pogledi prolaznika. Pitala sam se da li oni primjećuju koliko je plava i lijepa? 

Hvala, Friday... hvala što si me podsjetila koliko sam sretno biće.

[Ayla]

Manay lidah... lidahy