Milan Kundera

[JESSY]

Svaki ljubavni odnos počiva na nepisanim ugovorima koje ljubavnici nepromišljeno sklapaju u prvim tjednima svoje ljubavi. (…) Već prvih tjedana Karel i Marketa su odlučili da će Karel biti nevjeran a da će se zauzvrat Marketa s tim miriti, da će zauzvrat Marketa imati pravo biti bolja dok će se Karel osjećati kao krivac.

Svaka mistika teži pretjerivanju. Mistik se ne smije bojati da će ispasti smiješan ako želi doći do kraja pokore ili do vrhunca strasti.

Tako sam postao svjestan magičnih svojstava kruga. Ako istupimo iz reda, ponovno se možemo vratiti u njega. Red je otvorena formacija. Krug se, međutim, zatvara i u njega nema povratka.

Rečenica

To je isto kao kad sam ja… 

čini se poput logičnog nadovezivanja, nastavka misli sugovornika, ali to je varka. U stvarnosti, to je brutalni revolt protiv brutalnog nasilja, nastojanje da se vlastito uho oslobodi ropstva i na juriš osvoji uho protivnika. Jer cijeli život čovjeka među ljudima i nije drugo do borba za tuđe uho.

Kad god je htjela nešto izvući iz njih,  uvijek bi plakala. Okrivljavala ih je svojim plačem, nije bilo ničeg agresivnijeg od njenih suza.

Još od Jamesa Joycea znamo – rekao je – da je najveća avantura u našem životu odsutnost svake avanture. (…) Homerova

Odiseja 

se preselila u nas. Postala je stvar naše unutrašnjosti. Otoci, more, sirene koje nas zavode, Itaka koja nas zove da se vratimo, sve su to danas tek glasovi naše unutrašnjosti.

Čovjek koji je duboko iskusio opću nesavršenost ljudi je relativno zaštićen od napada ojađenosti. Pogled na vlastitu bijedu za njega je nešto svakodnevno i nezanimljivo. Ojađenost je, prema tome, stanje tipično za doba neiskustva. To je jedan od ukrasa mladosti.

Samo muž ju je neprestano nešto pitao, jer ljubav je stalno zapitkivanje. Da, ne znam za bolju definiciju ljubavi.

Postoji mnogo vrsta naprednih svjetonazora i Clevisovi su zastupali uvijek onu najbolju moguću vrstu. Najbolja moguća vrsta naprednih svjetonazora je ona koja sadrži dovoljnu dozu provokativnosti da njihov zagovornik može biti ponosan na svoju posebnost, ali koja ujedno privlači i dovoljan broj pristalica da rizik usamljenosti i iznimnosti bude smjesta raspršen glasnim odobravanjem pobjedničke mase.

Na Passerovu licu se pojavio fino iscrtan osmijeh. Jan ga je odlično poznavao. To nije bio osmijeh radosti ni suglasnosti, nego osmijeh tolerancije. Bili su uvijek veoma daleko jedno od drugoga i kad bi razlika između njih došla previše do izražaja, slali su žurno jedan drugome taj osmijeh da se uzajamno uvjere kako njihovo prijateljstvo time nije nimalo ugroženo.

Jan i Hedvika se nikad nisu razumjeli, a ipak su se uvijek slagali. Svatko od njih je tumačio smisao riječi onog drugog na svoj način, tako da je među njima vladao savršen sklad. Savršenstvo solidarnosti zasnovano na nerazumijevanju.

Knjiga smijeha i zaborava

[JESSY]

"Ljubavnice"

Zar zaista nije bio u stanju da se odrekne svojih erotskih prijateljstva? Nije. To bi ga uništilo. Nije imao snage da potisne apetit na druge žene. Osim toga, to je izgledalo sasvim nepotrebno. Niko nije znao bolje od njega da njegove avanture ni u kom pogledu ne ugrožavaju Teresu. Zašto bi trebalo da ih se odriče? To mu je izgledalo jednako besmisleno kao kad bi trebao da se odrekne fudbalskih utakmica.

Samo, je li bilo još moguće govoriti o radosti ? Već u trenutku kad je odlazio nekoj od ljubavnica, osećao je da ga ne privlači i obećavao samaom sebi da se poslednji put sastaje s njom. Pred očima mu je stalno bila Teresina slika i morao je da se opije što brže da ne bi mislio na nju. Od kad je upoznao nije mogao bez alkohola da vodi ljubav s drugim ženama! I upravo dah zasicen alkoholom bio je znak po kome bi Teresa otkrila njegovo neverstvo.

Iza njega se zatvorila klopka ...

[JESSY]

"Postoji nekakav spoljašnji izgled žene, koji takozvani ukus malog grada pogrešno tumači kao lepotu. A zatim, postoji stvarna erotska lepota žene. Naravno, nije mala stvar prepoznati takvu lepotu na prvi pogled. To je - umetnost!"

[JESSY]

"U životu, dragi moj prijatelju, nije reč o tome da osvojite što je moguće veći broj žena, jer je to samo spoljašnji uspeh. Reč je, pre svega, o tome da negujete sopstvene visoke zahteve, jer se u njima ogleda mera vaše lične vrednosti. Zapamtite, dragi prijatelju, da pravi ribar vraća sitne ribice u vodu!"

[JESSY]

"Nije neuspjeh odreći se studija, ono čega sam se tada odrekao bile su ambicije. Odjednom sam bio čovjek bez ambicija. Izgubivši ambicije, odjednom sam se našao na margini svijeta. I što je još gore, nisam imao nikakve želje naći se drugdje. Ustoličio sam se tamo, istina u posvemašnjoj udobnosti. Ali to ne znači da se nisam smjestio na rub pada. (Identitet)"

[JESSY]

"Sve je u tome da čovjek bude onakav kakav jeste, da se ne stidi željeti ono što želi, čeznuti za onim čime čezne. Ljudi su obično robovi propisa. Neko im je rekao da budu takvi i takvi i oni nastoje da budu takvi i obično do smrti ne saznaju ko su i što su bili. Na taj način postaju niko i ništa, djeluju podvojeno, nejasno, zbunjeno. Čovjek prije svega mora imati hrabrosti da bude što jeste."

[Млађони]

Odlichan pisac obozavam da ga citam. 

[JESSY]

"Ne treba se stalno vraćati u prošlost. Dovoljno je već i to što joj i protiv svoje volje moramo poklanjati toliko vremena."

 

 

"Borba čovjeka protiv vlasti je borba pamćenja protiv zaborava."

 

 

"Voditi ljubav sa ženom i spavati sa ženom su dva odvojena osjećanja, ono prvo je požuda, ovo drugo je ljubav."

[виноградар]

Сјајан књижевник, прочитао сам његова сабрана дјела.

[JESSY]

Put: traka zemlje po kojoj se hoda pješke. Cesta se razlikuje od puta ne samo zato što se po njoj vozi autom, nego i time što je tek crta koja spaja jednu tačku s’ drugom. Cesta nema smisao u sebi samoj: smisao imaju samo dvije tačke koje spaja. Put je pohvala prostora. Svaki dio puta ima smisao sam u sebi i zove nas da se zaustavimo. Cesta je pobjedničko obezvrijeđivanje prostora koji, zahvaljujući njoj, danas nije ništa drugo do puka prepreka ljudskom kretanju i gubitak vremena. Prije nego što su se putevi izgubili iz krajolika, izgubili su se iz ljudskih duša: čovjek je prestao žudjeti za tim da hoda, da hoda vlastitim nogama i raduje se zbog toga. Ni svoj život nije vidio više kao put, nego kao cestu, kao crtu koja vodi od tačke do tačke, od čina kapetana do čina generala. Vrijeme života mu je postalo tek prepreka koju treba savladati što većom brzinom. Put i cesta, to su ujedno dva različita poimanja ljepote. U svijetu cestá, lijep krajolik znači oaza ljepote, spojena dugačkom linijom s’ drugim oazama ljepote. U svijetu puteva je ljepota neprekidna i stalno promjenljiva, i na svakom koraku govori: “Zaustavi se”.

[JESSY]

Svi danasnji politicari su, prema Pontvenu, pomalo akrobate na zici a sve akrobate na zici se mesaju u politiku sto nas, ipak, ne bi trebalo navesti da ih pomesamo. Akrobata se razlikuje od obicnog politicara po tome sto ne zeli vlast vec slavu; on ne zeli da nametne svetu ovu ili onu drustvenu organizaciju (za nju mari kao za lanjski sneg) vec da zauzem scenu da bi na njoj briljirao svojim ja.

Da bi zauzeo scenu, treba sa nje da otera ostale. To pretpostavlja narocitu borbenu tehniku. Borbu koju vodi akrobata na zici, Pontven naziva moralni dzudo; akrobata baca rukavicu celom svetu: ko je u stanju da se pokaze moralniji (hrabriji, posteniji, iskreniji, spremniji na zrtvu, istinoljubiviji) od njega? A on rukuje svim zahvatima koji mu omogucuju da drugoga dovede u moralno podredjen polozaj.

Ako neki akrobata ima mogucnosti da udje u politicku igru, on ce javno odbiti sva tajna pregovaranja (koja su oduvek teren za igru prave politike) zigosuci ih kao lazljiva, nepostena, licemerna, prljava; on ce javno izneti svoje predloge, sa tribine, pevajuci, igrajuci i pozivajuci poimenice ostale da ga slede u njegovoj akciji: ne neprimetno (da bi dao onom drugom vremena da razmisli, da prodiskutuje protivpredloge) vec javno i, ako je mogucno, na prepad: "Da li ste spremni odmah (kao ja) da se odreknete svoje zarade u martu u korist dece iz Somalije?" Iznenadjeni, ljudi ce imati samo dve mogucnosti: ili da odbiju i time izgube ugled kao neprijatelji dece, ili pak da kazu "da" u uzasnoj zbuljenosti koju ce kamera morati pakosno da pokaze, kao sto je pokazala oklevanje sirotog Berka na kraju rucka sa obolelima od side. " Zasto cutite, doktore Iks, kad se u vasoj zemlji gaze ljudska prava?" To pitanje je postavljeno doktoru Iks u trenutku kada on, upravo operisuci bolesnika, nije mogao odgovoriti; ali, posto je ponovo usio iseceni stomak, obuzeo ga je takav stid zbog cutanja, da je prosuo sve sto se thelo cudi od njega, i jos vise od toga; posle toga ga je je akrobata na zici, koji je harangirao (a to je drugi izuzetno strasan zahtev moralnog cuda) olabavio: "Konacno. Mada malo kasno..."

Mogu se dogoditi te situacije (u diktatorskim rezimima, recimo) gde je opasno javno zauzeti satv; za akrobatu je malo manje opasno nego za ostale jer, posto se prosetao pod svetloscu reflektora, vidljiv sa svih strana, stiti ga paznja javnosti; ali, on ima svoje anonimne obozavaoce koji, odazivajuci se njegovom koliko sjajnom toliko nepromisljenom apelu, potpisuju peticije, ucestvuju na zabranjenim skupovima, demonstriraju na ulici; sa njima ce se postupati bespostedno a akrobata nikada nece podleci sentimentalnom iskusenju da sebi prebaci sto je prouzrokovao njihovu nesrecu, znajuci da premeniti cilj vise znaci nego zivot ovoga ili onoga.

Vensen zamera Pontvenu: "Dobro je poznato da se ti uzasavas Berka a mi te u tome sledimo. Ipak, iako je on budala, zastupao je slucajeve koji i mi smatramo opravdanim ili, ako hoces, zastupala ih je njegova sujeta. Pa te ja pitam: ako hoces da se umesas u neki javni sukob, da skrenes paznju na neku gadost, pomognes onoeme koga naepravedno gone, kako mozes, u nase doba, da ne budes ili ne izgledas kao akrobata na zici?"

Na ovo zagonetni Pontven odgovara: Varas se ako mislis da sam hteo da udarim na akrobate. Ja ih branim. Onaj ko oseca odvratnost prema njima i hoce da ih icrni, sudarice se uvek sa jednom nepremostivom preprekom: sa njihovim postenjem; jer, izlazuci se stalno publici, akrobata sebe osudjuje da bude besprekoran; on nije sklopio kao Faust ugovor sa Djavolom, on ga je sklopio sa Andjelom: od svog zivota bi da nacini umetnicko delo i u tom poslu mu Andjeo pomaze: jer, nemoj zaboraviti, akrobatika na zici je umetnost! U toj opsesiji da u sopstvenom zivotu vidi gradju za umetnicko delo lezi prava sustina akrobata; on moral ne propoveda vec ga izvodi! Hoce da uzbudi i zaseni svet lepotom svog zivota! Zaljubljen je u svoj zivot kao sto vajar moze biti zaljubljen u kip koji upravo vaja.

 "Usporavanje"

[JESSY]

Zašto si tako lepa?

Zašto si tako lepa?
Ne budi tako lepa.
Hoću da budeš od mesa,
ne od sunčevog sjaja.
Zašto si tako lepa?
Kad bi bar imala pege
da ih večno po tvom licu skupljam.
Kad bi bar bila razroka!
Celog bih života na kolenima
ubedjivao razroko oko.
Ali, ti si lepa.
Da, od sunčevog si sjaja.
Ali ja ne mogu stalno živeti u tom sjaju.
Ne mogu na pozornici živeti.
Sve mi se vidi!
Svaka moja ružnoća.
Svaki posrtaj.
Ne mogu živeti pod reflektorima.
Shvati to.
Nemoj plakati.
Ne mogu živeti s tobom.
Suviše si lepa.

[JESSY]

U ovoj zemlji ljudi ne cene jutro. Bude se na silu uz pomoć budilnika koji im razbija san kao oštricom sekire i od tog trenutka znaju samo za žurbu.
Recite mi kakav može biti dan koji počinje takvim činom nasilja? U šta se pretvaraju ljudi koji uz pomoć budilnika svakog jutra dobiju jedan mali elektrošok?
Oni se na taj način iz dana u dan privikavaju na nasilje, a odvikavaju od zadovoljstva. Verujte mi, karakter ljudi uslovljen je njihovim jutrima.

Oprostajni valcer, Milan Kundera

[JESSY]

"A kako ćeš objasniti to što se cvijet razvije upravo tog dana, a ne nekog drugog? Dođe njegovo vrijeme. Želja za samouništenjem je pomalo rasla i jednoga dana joj više nije mogla odoljeti.

Nepravda koja joj se dogodila, bila je, nagađam, sasvim mala: ljudi joj više nisu odgovarali na pozdrav; nitko joj se nije osmjehnuo; čekala je u redu na pošti i nekakva debela žena ju je izgurala i pretekla; bila je zaposlena kao prodavačica u trgovini na veliko i poslovođa ju je optužio da se loše odnosi prema kupcima. Tisuću puta se htjela odupreti i vikati, ali nikad se na to nije odlučila jer je imala slab glas koji joj je u trenucima uzrujanosti preskakivao.

Bila je slabija od svih i bila je neprestano uvrijeđena. Kad čovjeka zadesi zlo, čovjek ga od sebe odbaci na druge. To se naziva sporom, svađom ili osvetom. Ali slab čovjek nema snage da odbaci zlo koje ga zadesi; njegova vlastita slabost ga vrijeđa i ponižava i pred njom je potpuno nemoćan. Ne ostaje mu ništa drugo nego uništiti svoju slabost zajedno sa sobom samim. I tako se rodio njezin san o vlastitoj smrti.

Sama je sebe nosila životom kao nešto monstruozno, što mrzi i čega se nije moguće osloboditi. Zato je toliko željela odbaciti samu sebe, kao što se odbacuje zgužvani papir, kao što se odbacuje gnjila jabuka. Željela se odbaciti kao da su ona, koja odbacuje, i ona, koja je odbačena, dvije različite osobe.

Kad bi nekoga oslovila, nitko je nije čuo. Izgubila je svijet. Kad kažem svijet, mislim na onaj dio bivanja koji odgovara našim pozivima (pa makar samo jedva čujnim odjekom), a čije pozive mi sami čujemo. Za nju je svijet postajao nijemim, i prestajao je biti njenim svijetom. Bila je sasvim zatvorena u sebe i u svoju patnju.

Čovjek koji se našao izvan svijeta, nije osjetljiv na bol svijeta."

 “Besmrtnost”

[JESSY]

“Ali postavi sebi jedno pitanje:
- Zbog čega zapravo da govorimo istinu?
Šta nas za nju obavezuje?
Zamisli da sretneš ludaka koji tvrdi da je riba i da smo svi ribe. Hoćeš li da se svadjaš sa njim? Hoćeš li se pred njim svlačiti i pokazivati da nemaš peraja? Hoćeš li mu kazati u oči šta misliš? Kada bi mu govorio uvek i jedino čistu istinu, samo ono što o njemu zaista misliš, prihvatio bi ozbiljan razgovor sa ludakom i sam bi tako postao ludak.
E tako je i sa svetom oko nas! Kada bih mu uporno govorio istinu u oči, to bi značilo da ga shvatam ozbiljno. A shvatati ozbiljno nešto tako nevažno, to znači postati i sam nevažan.”