A sada nešto potpuno drugačije... :)

[Драшко]

да ли су знакови поред пута знаци наше будуће среће, знаци стрпљења, путокази у наше ново јутро

 

или су ту да муче, и болом лече душу, да сан остане само сан, а бол јава , јава која лечи

[JESSY]

да ли су знакови поред пута знаци наше будуће среће

јесу ,сигурно Драле..... slavabogu

[JESSY]

"Pobeći od bola. Pustiti se i pasti sopstvenom težinom, kao predmet, na usamljenu gomilu kamenja? Ili sam poći u susret bolu, protrčati kroz njega i izaći na drugu stranu, gde više ne boli? Spasti se od njega, predajući mu se potpuno. Uništivši ga, postavši jedno s njim."

 

 

 

'Ali izgleda da naše misli i naša osećanja neosetno i neprimetno, godinama, modeliraju naše lice, kao tiha, uporna voda površinu zemlje, i kad stane da se primiče starost, odjednom se otvore na njemu neočekivane brazde i ponori. I svako može da pročita sve ono što je izgledalo zauvek skriveno.''

[JESSY]

‘‘Jeste li kad mislili na priče koje niko ne zna, na događaje koji su zakopani: najpre u ćutanju pa zatim u potpunom zaboravu? - Jer, istina je da ljudi vole i žele mnogo da govore, ali je izvesno da ponekad, mogu i moraju da ćute. Najlepše i najstrašnije stvari ipak nisu nikad kazane.‘‘

 

 

 

"Ništa čovjeku nije važnije od svog mira i od sreće koju sâm stvori. Zato je treba čuvati, tu svoju sreću, opkoliti je šančevima, i nikome ne dozvoliti da je ugrozi. Niko drugi neka me se ne tiče, život je surov, ljudi zli, i treba ih držati na odstojanju. Neka budu što dalje od svega što je tvoje i što ti je drago."

[keka]

Najlepše i najstrašnije stvari ipak nisu nikad kazane.‘‘  

 

bas ti sve ovo negde iskopas... 

... pa me u kopas, u sopstvene misli... u more pitanja...

pa se vrtim u krug... 

[Снежана]

NAŠ ŽIVOT

Tri dana i tri noći

trajao je naš život

ne duže.

Sad smo mali duhovi u nigdini.

Ne znamo kako smo se ovde obreli

ni kud ćemo dalje kad nam istekne tren.

Novica Tadić

[JESSY]

"Sjećanja ne bismo trebali održavati u životu. Treba ih izbrisati, ugušiti, udaviti, iščupati. Ona bole. I lijepa i nelijepa. Lijepa - zato što je samo sjećanje ostalo. Kad ljepota pođe, ne ostane ništa. Mirnije se živi, lakše diše. S njima živima vremenom postajemo nesigurni je li to i bilo, ili je samo trebalo biti jer nam je trebalo, jer smo željeli. Nelijepa - jer je boljelo i dok je trajalo, prije nego je ostalo tek sjećanje koje samo s vremena na vrijeme zaboli kao reumatično koljeno na promjenu vremena. Uzalud, ona ostaju jer se trajno otiskuje ono najslađe i najgorče; površne impresije ne trebamo brisati, same se zagube, prospu kao zrnca brašna iz šuplje kese.

[JESSY]

"“Prvo je bio samo želja, daleka, nedohvatljiva. Onda priviđenje, lelujavo, nestvarno. Pa stvarnost, duboka, istinita, strasna. Poslije bol, žestok. Onda zaborav, dug, težak. Je li od svega ostala jedino skrivena misao koja samo ponekad boli?”

 

 

 

"Svaki čovjek je misterija. Možemo biti uvjereni kako nekoga znamo u dušu, a zapravo znamo samo onoliko koliko je on želio, koliko dopustio da znamo. Nema li svako neki, samo svoj unutarnji svijet u koga se povlači da bi se napojio novom snagom, ljepotom tugom, oživio davnu čežnju, raspirio zapretanu strast, vratio nadu da osim kaskanja u svakodnevnici postoji još nešto."

[JESSY]

". Jedino tebi, moja nesanice, tvojim tužnim djetinjim očima i drhtavim trepuškama zabranjujem i plovidbu prostranstvima misli. Zabranjujem... A u zadnje vrijeme me svaki kucaj srca podsjeća kako davno skrivena misao na tebe gospodari svim ostalim mislima.”

 

 

''Postoje oni od kojih ne možete otići. I oni kojima se uvek vraćate. Postoje i oni od kojih ste otišli, a oni još uvek nisu otišli od vas. Susretanja, sudaranja. Slučajni i namjerni suputnici. Istopljena prijateljstva. Promašene ljubavi. Poneki ispušten znak. Gde tebe da smestim? U one od kojih ne idem ili one kojima se uvek vraćam?''

[JESSY]

"Gotovo svaki čovek nosi svoju tajnu. To ne mora biti netačno, mada je malo romantično kazano. Možda zaista svaki od nas nosi tako neku tajnu. Nečija je manja, nečija veća, dublja po smislu i važnija, nečija beznačajnija, a nečija kao i da ne postoji. Neko svoju tajnu čuva bolje, neko gore, neko apsolutno i potpuno. I kad bismo umeli tumačiti izraz ljudskog lica, stvarni, a skriveni smisao čovekovih reči i pokreta, otkrili bismo dosta čudesno lepih i neverovatno strašnih stvari o kojima naša mudrost i ne sluti, o kojima nikad ne govorimo i ne pišemo. I znali bismo više, bar nešto više, nego što znamo o čoveku i njegovim putevima i bespućima."

 

 

"Jer istinska, potpuna ljubav nije samo misao, osjećanje, ona je zbir svih alhemija od koji se život sastoji – i umjetnost i znanost i hrabrost i otpor i oprost, sve... "

[JESSY]

"Nadam se da je prošlo, sve jednom prođe, nikad ništa nije vječno na istom mjestu, nikad ništa ne ostaje nepromijenjeno, ni kamen, kamoli čovjek."

 

 

"Znaš li ti,dušo moja, koliko sretnih ljudi hodi ovim svijetom? Onih koji nemaju nikakvu muku ni bol ni strah ni tajnu ni strepnju ni nemir ni tugu? Koji radosni liježu i radosni se bude i kreću u novi dan? Ne znaš? Hoćeš da ti kažem? Niti jedan. Zato digni glavu, obriši tu suzu, zatomi uzdah, daruj mi smješak. Može i nejak, ali ga ipak hoću. I želim Misliš li da je ovaj moj jači? Pa ipak ti ga darujem...

 

 

'Kiši, kao što je kišilo i onoga dana. Bila je pomirena, gotovo sretna. Nekad je mislila da je teško umrijeti. Sad vidi da nije. Posve je lako, normalno. Samo više nema ništa što ti je važno, nema više nijedno nešto, sve postaje nevažno, sve postaje ništa. I onda sam budeš-ništa."

[keka]

Sve je rjeđe da te spominjem
I to samo kad se napijem
Ma tko još danas ima vremena
Da bi sluš'o nekog kretena
* * *
S kime spavaš sad se ne pitam
Umro bih da o tome razmišljam
Majke ti, gdje ih nalaziš?
Svaka čast, al' se snalaziš...
* * *
Baš kad nije vrijeme, prođeš pokraj mene
Kao da me ne vidiš
Baš kad nije vrijeme, prođeš pokraj mene
Pa mi srce zalediš
* * *
Al' svejedno, znaš li nekoga, ko te voli kao ja?
Ponekad pogled preko ramena
Govori zašto si me izdala?
* * *
Svaki put kad mislim o tebi
Kao da me kiša potopi
Ma nije meni da me vole svi
Al' si barem malo mogla ti...
* * *
Baš kad nije vrijeme, prođeš pokraj mene
Kao da me ne vidiš
Baš kad nije vrijeme, prođeš pokraj mene
Pa mi srce zalediš

[Снежана]

ŽMURKE

 

Neko se sakrije od nekog

Sakrije mu se pod jezik

Ovaj ga traži pod zemljom

Sakrije mu se na čelo

Ovaj ga traži na nebu

Sakrije mu se u zaborav

Ovaj ga traži u travi

Traži ga traži

Gde ga sve ne traži

 

I tražeći njega izgubi sebe

 

Vasko Popa

[JESSY]

"Kakav sam, dobar ili rđav, površan ili mučan, šta su mi ljudi i život, čemu težim, šta očekujem od sebe i od drugih? Meni izgleda da sam sasvim običan, zašto sam onda drukčiji? Da li se sam izdvajam, ili me izdvajaju? Volim ljude, ali ne znam šta ću s njima."

 

 

"Od snova rastemo. Svi su veliki ljudi sanjari. Oni vide stvari u mekoj sumaglici proljetnoga dana ili u crvenoj vatri dugih zimskih večeri. Neki od nas dopuštaju da takvi snovi umru, ali drugi se brinu o njima i štite ih, njeguju u lošim danima, sve dok ih ne dovedu na sunce i svjetlo koje uvijek dolazi onima koji se iskreno nadaju da će se njihovi snovi ostvariti.”

[JESSY]

"Mrak je zaplesao pred mojim očima. Konačno mi je jasno šta je sve vrijeme predstavljala ta tama koja je neprestano gurala mnoštvo emocija i misli od mene,kako bi mi ona sama pravila društvo. Jasno mi je zašto je uvijek dolazila u isto vrijeme i trajala baš identičan broj sati svake noći. Bila je tu umjesto njega. Čekala me kao vjerni pas pred vratima hladnoga stana i odlazila baš kad je i on odlazio onih noći dok je plamtila ljubav u njegovim grudima. Negdje tri sata poslije ponoći,vrijeme bi stalo,kosmos bi izgubio smisao,a mašta nestala kao prašina sa starih knjiga. Tada sam ostajala potpuno sama,slušajući dramu svoga uma i čekajući izbavljenje iz sivih sjena koje bi opasale moje kukove i stezale sve jače okosnicu moje tuge. I te noći je bio u kiši koja se spuštala na umorni asfalt, opet u bunilu mojih snova i u suzama moje tuge dozivala sam njegovo ime. Opet sam iz klimave ladice izvukla njegov prvi poklon za moj rođendan,onaj smotuljak tamnožutog papira na kojem mirno leži ispisana naša pjesma. I opet zaboli. Riječ po riječ. Boli to ‘Miholjsko leto’ i boli svaka nota Balaševićevih pjesama. Znam koliko voli te tekstove. Znam koliko je puta odsvirao note ‘Prve ljubavi’ i koliko mi je osmijeha poklonio uz svaku riječ te pjesme. Gorčina je sjela kraj mene te noći i tražila ga u danima kada smo bili sretni. Nema tu ničega čega bi se moglo odreći,ali nema ni ničega što bi trebalo sačuvati. Odjednom,začula sam zvuk automobila koji se polahko zaustavljao ispred mojih vrata. Podigla sam prekrivač,navukla neke kućne papuče, lagano sklonila zavjesu sa prozorskog stakla i ugledala nepoznatog čovjeka. Izašla sam ispred. Snažan udarac emocija oborio je moj pogled na zemlju. To je bio on. Nakon godinu dana se vratio iz daleke zemlje. Bila sam izvan sebe. Toliko noći sam provela posmatrajući siluetu njegovog lika na zidu i molila se da mi se vrati. Čekala sam ga da konačno osjetim onaj isti miris njegovog parfema na okovratniku one bijele majice. Čekala sam ga i nadala se da će doći."