berđajev bijeli

Ne treba da se nervirate...Svi ćete vi jednog dana dobiti prvoboračke Spomenice.

Ako sam dobro razumio ovu tvoju analogiju, postoje ljudi koji su pomorandže i oni koji su jabuke. Da li je apostol Petar kad su ga "stisli" na Veliki četvrtak i kad se tri puta odrekao Hrista bio jabuka ili pomorandža, a kad su ga drugi put "stisli" i razapeli ga naopačke da li je onda bio jabuka ili pomorandža...Interesantna pričica, ali mi nije baš hrišćanska po svojoj suštini... Tek sad vidim ovo. Nisi ti shvatio "moju" analogiju. A možeš eto i o. Gavrila koji ju je prvi postavio da pitaš da ti pojasni. Ja sam samo primjetio u kom si je ti kontekstu upotrijebio. Mada i sama priča po sebi, kao što rekoh, ne vjerujem da je iz hrišćanskog izvora. Ona nam zapravo govori da je čovjek kakav se rodi jednostavno takav i da nema šanse za promjenu (kako kaže, ne može se iz narandže iscijediti sok od jabuke). Zato sam spomenuo apostola Petra koji je prvo htio da umre za Hrista, pa ga se tri puta odrekao, pa opet umro za Hrista. Znači, nema konačne datosti u samoj ličnosti da postupi očekivano u određenom trenutku. I zaista može izaći sok od jabuke i iz narandže. Da ne vjerujem u to, ne bih vjerovao ni u Hristovo Vaskrsenje. Moram priznati da si me iznenadio. Za jednog Osmodnevca prilično uskogrudo razmišljanje. Jesi li provjerio da li ti se ova pričica uklapa u opštu koncepciju Osmog dana.

Doprinos Vladimira Dimitrijevića raskrinkavanju pravih izvora tzv. neopatrističke ideologije je ogroman. Ne ulazim u njegove sukobe sa arhimandritom Vilovskim i mislim da ti sukobi nisu suštinskog već više ličnog karaktera. Za nas pravoslavne Srbe je važno da postoje ljudi koji će ukazivati i pisati o pogubnosti ideologija koje su nam došle iz Pariza i šambezija i koje se prodaju kao pravoslavne, a u svojoj suštini to nisu. Podsjetiću cijenjeno čitateljstvo foruma na opskurnu figuru Džona Mota,osnivača SSC, javno deklarisanog masona, ličnog prijatelja Rokfelerovih, koji su kroz čitav život finansirali sve njegove projekte uključujući i kupovinu prve kuće u Ženevi u kojoj se smjestio SSC. Kad se zaključilo da su ideje Berđajeva i Bulgakova isuviše ekstremne, tj. takve da se veoma teško mogu progurati kao pravoslavne, Rokfeler i Mot su se okrenuli Florovskom i njegovom tzv. povratku ocima. A Rokfeleri su znamo veliki dobrotvori pravoslavlja, toliko veliki da su finansirali i čisto pravoslavne organizacije: Trilateralnu komisiju i Međunarodnu kriznu grupu gdje sjede sve sami osvjedočeni prijatelji pravoslavnih Srba. Dimitrijević u Srbiji, pokojni Sisojev u Rusiji, otac Filips u Engleskoj jasno su opisivali i opisuju odakle vjetar duva u savremenom bogoslovlju. Mora se jasno reći ko daje pare za bogoslovske simpozijume i ko im plaća seminare i putovanja. Rokfeleri, Soroš i ostala bogoljubiva i humanistički nastrojena bratija.

Ma ne pravim se, stvarno sam glup...

S obzirom da nijedna od tih tvrdnji nije dokazana na sudu, da su obe optužnice pale i na srpskom i na grčkom sudu, sva ta naklapanja su na nivou bapskih priča, a one koji su pokrenuli te optužnice, ako ih već nije sramota pred Bogom, trebalo bi tužiti zbog podizanja lažnih optužnica, klevetanja i širenja dezinformacija. Proći će i vladavina žutih, doći će Srbi jednom u Srbiji na vlast, i poslije pedest godina stvari će izaći na vidjelo. Vidjeće se jasno ko je bio vjera, a ko nevjera.

Ovo je tema Vladika Atanasije sa dječicom. Ne znam kakve veze ima vladika Artemije sa tim. Da ima pojedinaca koji stvaraju kult vladike Artemija i to stoji, ali sam vladika Artemije ni jednim svojim potezom ne daje povoda za takvo što. Radi se o izuzetno tihom starcu, koji veoma rijetko izlazi i govori u javnosti. Daleko od toga da pravi predstave za publiku. Ja vladiku Artemija poštujem, a ne obožavam jer sam svjestan da kao i svaki čovjek može da pogriješi. S druge strane, stidim se pred Bogom jer smo došli na to da na nam jedan bolestan i star čovjek pokazuje kako treba hrabro i iskreno da se brani pravoslavna vjera. I hvala mu na tome.

Ako postavljanje ovog snimka gore i još banalnijeg stiha iznad nije na silu stvaranje kulta ličnosti onda ne znam šta bi se drugo moglo nazvati kultom ličnosti. Meni je jasno da pojedini bogoslovi obožavaju vladiku Atanasija, i mi smo u školi imali omiljene profesore, ali to ne znači da se čitav grad ili čitava zemlja divila našem profesoru. Ako bi ovo "sijevanje munja i grmljenje gromova iz usta Atanasija" shvatili kao ostatke paganske svijesti i prizivanje moćnog Peruna da nas zgromi što smo neposlušni i čavrljamo dok se izvodi sveti čin (narod nažalost nije shvatio da je to sveti čin, pa vladika mora i to da mu objasni), a sve povezano sa gotovo atavističkim mazohizmom našeg naroda koji voli s vremena na vrijeme da ga neko klepi iza ušiju, jer smatra podsvjesno da tako nešto zaslužuje (ne suviše jako naravno , jer u protivnom udarač sam može ostati i bez ušiju i glave) onda postavljanje snimka i stiha mogu donekle da shvatim.

Nemoj da se zavaravaš. Voljeli su ljudi i Tita. Niko ih nije mogao natjerati da plaču kad je umro. I vladika Atanasije i mitropolit Amfilohija treba bi dobro da se zamisle kada vide ove slike i komentare uz njih. To ni u kom slučaju ne bi trebalo da im godi. Malo li je bilo svetih otaca koji su od takvih ljudskih pohvala bježali u pustinju i potpuno mjenjali svoj identitet. Sveta je trezvenost.

Ono što jes jes...Predlažem ti da ovu svoju kolekciju slika skupiš i izdaš u full izdanju u vidu jedne monografije. zašto da se Svjetlost povlači po kojekakvim forumima gdje svakojake protuve mogu da osporavaju njegov značaj.

Nigdje nisam ni rekao da vladika Atanasije stvara kult, već ljudi oko njega, potreban im je idol, mada se ne može reći ni da im vladika ne daje povoda. Ja govorim o drugom. Ako meni npr. šale vladikine nisu uopšte smiješne da li to znači da ja nemam smisla za humor, ili vladika uopšte nije smiješan. Da li ako se ne nasmijem u presudnom momentu, znači da imam nešto protiv vladike?

Тито=вл. Атанасије sHa_sarcasticlol Princip je isti, sve drugo su nijanse...

Ne kontam, objasni...

Potpuno mi je jasan kult ličnosti koji se već odavno gaji na ovom forumu u pogledu pojedinih vladika. Taj kult ličnosti se ispoljava u netrpeljivosti prema svima onima koji je ne dijele zdušno zajedničko uvođenje u legendu ljudi od krvi i mesa pa bili oni i vladike. Primjer vladike Atanasija je očit primjer za to. Zadnji put kad sam gledao ovakvu ediciju slika djece sa odraslim čovjekom, bilo je u osnovnoj školi jer nam se iz svakog udžbenika smiješio drug Tito sa gomilom razdragane djece. Postojala je čak i priča "Koga Tito gleda?" Da li ćemo ovdje imati i temu "Koga vladika Atanasije gleda?" Ne mislim naravno ozbiljno da se to može porediti, jer je Titov kult bio ideološki potkrijepljen. Nažalost, u slučaju vladike Atanasija (tačnije onih koji prave ove ovakve performanse u njegovo ime) se radi o čistoj estradi i to onoj najprimitivnijeg tipa.

Ako sam dobro razumio ovu tvoju analogiju, postoje ljudi koji su pomorandže i oni koji su jabuke. Da li je apostol Petar kad su ga "stisli" na Veliki četvrtak i kad se tri puta odrekao Hrista bio jabuka ili pomorandža, a kad su ga drugi put "stisli" i razapeli ga naopačke da li je onda bio jabuka ili pomorandža...Interesantna pričica, ali mi nije baš hrišćanska po svojoj suštini...

Semberac nemoj da budeš tako siguran da Dodik ne bi prodao Republiku Srpsku. Za 100 evra možda ne, ali za sopstvenu kožu zašto da ne.

Shvatam humor Nishizave i Atlantide, ali vjerujem da mnogima nije bilo do humora kad su im kuće gorjele.

Misliš u podrumima Vatikana...Može biti.

Arhimandrita Simeona Vilovskog nikad nisam uživo vidio niti ga slušao da govori, dakle, ne mogu suditi o čovjeku kojeg ne poznajem. Iz par tekstova koje je objavljivao jedino što bih mogao zaključiti o njegovoj ličnosti jeste da se ne ustručava da svoje mišljenje jasno iznese, i tu osobinu kod ljudi inače veoma cijenim (naravno, ako argumentovano govore). Imamo čitavu plejadu ljudi koji nit smrde nit mirišu (oni sami takvo njihovo stanje nazivaju pomirljivošću), pa je pojava oca Simeona u tom smislu dragocjena. Uvijek se upitam kako je moguće isprodukovati toliku mržnju spram ljudi koje uopšte ne poznajemo. Na glavu oca Simeona je sezona lova otvorena još davno i uporno se on apostrofira ko tamna strana ličnosti vladike Artemija. Takav odijum se obično stvara spram ljudi kojih se bojimo, pa se pitam kakav to strah i od čega otac Simeon proizvodi kod svojih progonitelja? Zašto je baš jedan monah tako bitan u cijeloj priči? Zašto je bilo potrebno praviti lažnu optužnicu (oborenu od dva državna suda) da bi se opravdalo sopstveno nedjelo spram ovog čovjeka? Gdje je odgovornost onih koji su optužnice pisali? I na kraju, ključno pitanje, u čemu je uopšte krivica Simeona Vilovskog, da ga svi tako saborno, hrišćanski mrzimo.

Pisma i odgovori sa obzirom od koga dolaze posve su očekivana. U ovom nizu odobravanja, lajkovanja , bratskog slavljenja ne mogu a da se ne prisjetim onog jednog ranijeg izmirenja, između Iroda i Pilata. No gdje su danas i Irod i Pilat, pominje li ih iko, sem po zlu. Zaboravljate da iznad Vartolomeja, Kirila, Teofila, Hrizostoma postoji još jedan Sudija. Daj Bože da njegov sud dočekamo u miru.

Немој тако, сад ће Аквилио доћи да "докаже" да Срби и Хрвати не постоји...не постоји нација, хехе. 0102_laugh Pa i ne postoji. Nije vise od mema. Asptrakcije koju generise neokorteks pri odreastanju i formiranju. Ako je nema zašto postoje nacionalne Crkve? Zašto Ćirilo i Metodije nisu Slovene učili grčki, zašto Sveti Sava nije stvorio "apstraktnu" Crkvu, a ne Srpsku? Vjerovatno nije pretpostavljao kakve će se duhovne veličine roditi 800 godina kasnije, koji će moći spoznati nacionalno kao apstrakciju i nepotrebno.

Još jedan tekst o. Endrjua Filipsa iz Ruske Pravoslavne Crkve koji tretira savremena kretanja u pravoslavlju. Iako po naslovu definiše pojave u Ruskoj Crkvi, pomenute tendecije su kudikamo prisutnije u srpskoj Crkvi, pa zbog toga objavljujem ovaj prevod. Prijetnje Pravoj Stvari Uvod: Preporod Ruskog pravoslavlja (1991-2011) Zadnjih dvadeset godina masovno krštenje preko 100 miliona Istočnih Slovena u Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi svojih predaka donijelo je sa sobom i šanse i prijetnje. Ova situacija nije nova- slično se desilo i u četvrtom vijeku, kada su milioni građana Rimske Imperije bili takođe kršteni i kad se Crkva borila da ih apsorbuje. Upravo je ovo masovno krštavanje dalo podsticaja cvjetanju monaštva i spisa velikih crkvenih Otaca. Danas takođe, šanse za razvoj Crkve i za misionarski rad širom svijeta su očigledne. S druge strane, postoje i prijetnje, koje su ukazane na tri različita plana: Plan Prvi: Prijetnja ideologije Elitizam Sa spoljnim ponovnim preobraćenjem mnogih Istočnih Slovena nazad u Pravoslavlje, postoji među nekima u Crkvi elitističko iskušenje. Sada udruženi sa Državom i njenom vladajućom klasom, pojedinci pate od deformišućeg iskušenja kompromisa, visokih plata i stranih luksuznih dobara. Slična je situacija u svim državnim crkvama, na primjer, u Engleskoj, gdje državni Anglikanizam, prisno vezan sa britanskim establišmentom, često odbija ne samo ljude drugih rasa već i one drugih i siromašnijih socijalnih slojeva. Veze sa državom, novcem i moći na pojedince imaju uticaj. Politička korektnost Povezan sa prethodnim postoji elitistički kult političke korektnosti, koji ismijava prosto vjerujuće i autentične starce kao „neobrazovane“ ili „primitivne“. Imućne, obrazovane ali samo napola vjerujuće osobe počinju da preziru proste i skromne. Bivši počinju da svode vjeru na prostu „razumnost“ i kompromis, mireći tajnu Hristovu sa načinom življenja elite, zamjenjujući staru komunističku ideologiju sa novom pseudo-Pravoslavnom. S druge strane, Crkva postavlja Istinu iznad svih ljudskih djela, jer nas samo Istina oslobađa. Plan Drugi: Prijetnja pseudo- intelektualnog Akademizam Na drugom planu, ali povezan sa prvim, imamo pojavu plaćenih „pravoslavnih“ akademaca. Kao Arije u starini, oni razvijaju razgovorne kružoke, svodeći vjeru na sitničavo knjiško znanje i na indoktrinaciju naivnih i slabo informisanih, poput unijata. Postojano u potrazi za „ reformama“, oni suptilno predlažu rušenje crkvenog Predanja, imitirajući akademce koji su uništili mnoge od preostalih pravoslavnih tradicija u rimokatolicizmu pedeset godina ranije. Beznačajnost njihovog akademizma i kompromisa je očigledna vjerujućim. Znam sve-izam Povezani sa prethodnim jesu i sveznajući, obično novopridošli u Crkvu. Oni pretenciozno misle da znaju više i bolje nego stare generacije koje su iznijele Crkvu kroz dobro i zlo, štiteći je od komunizma, nacizma i kapitalizma. Opirući se i fanatično lijevima i fanatično desnima, modernistima i sektašima, nosioci pravoslavne tradicije se sada suočavaju sa onima koji misle da sve znaju, ali zasigurno ništa ne razumiju, jer nemaju ključ vjere-živo iskustvo koje dolazi jedino sa vremenom. Plan Treći: Prijetnja pseudo-duhovnog Šarlatanstvo s lijeve strane Na pseudo-duhovnom nivou, to su oni koji stalno govore o „duhovnosti“ i sopstvenom „duhovnom životu“. Skoro kao protestanti, oni smatraju da je spasenje automatska stvar. Sve što treba da urade je da uzmu pričešće što je češće moguće. Bilo kakva priprema za pričešće je prilično nepotrebna po njima. Pričešće je za njih kao stvar magije, nešto što ne zahtjeva nikakav ljudski napor, nikakav asketski život. Oni takođe vjeruju u pseudo-misticizam intelektualizma, kompromisnih akademaca i lažnih staraca, koji propovjedaju lažnu obnovu. U suštini radi se o gnosticizmu. Šarlatanstvo sa Desne strane S druge strane, postoji opskurnost i sujevjerje onih u malim zajednicama koji ne vide šumu od drveća. Postojano citirajući „Tipik“, „Kanone“ i „Oce“ raspravljaju o detaljima posta i opskurnim običajima koji se nisu praktikovali vijekovima, skloni su da se „ograde“ od ostalih i da osude druge u cilju da sačuvaju svoju vlastitu čisto nestvarnu čistotu. Takva sklonost osuđivanju ne proizilazi iz krotosti, već iz ponosa farisejskog i to odvodi pravo u sektu. Zaključak: Prava Stvar Svih gornjih šest devijacija, na ideološkom, pseudo-intelektualnom i pseudo-duhovnom planu, imaju svoje korijene u nedostatku krotosti i jednostavnosti, koji se u stvarnosti mogu naći samo u Jevanđeljima i kod Svetitelja. Greške svih ovih devijacija proizilaze iz nerazumijevanja da je autentično pravoslavlje otjelovljeni način života koji proizilazi iz Predanja. I Predanje je mnoštvo svetih nadahnuća, starih dvije hiljade i više godina, koje dolaze od Svetog Duha, Duha Istine i Ljubavi. Ovo pravoslavno hrišćansko Predanje je Prava Stvar i nalazi se ovdje za sve one koji su spremni da ga nauče i da žive po njemu. U svakom slučaju, za ove, krotost i jednostavnost su ključne stvari. s engleskog preveo : berđajev bijeli http://www.orthodoxengland.org.uk/realthing.htm

Što se genetike tiče, ona jeste bila politička eksploatisana od strane Hrvata. Nastojalo se dokazati da su bosanski Srbi genetski drugačiji od muslimana i bosanskih Hrvata. Procenat haplogrupe I u tim populacijama je trebalo da napravi tu razliku. Uz to zvonilo se na sva zvona da je ta haplogrupa, odnosno ljudi koji je imaju, haplogrupa Ilira i starosjedioca na Balkanu. Na cijelu priču su se upecali i Šiptari koji su kao osvjedočeni "potomci Ilira" pretpostavljali da i oni moraju imati I haplogrupu iako su sva istraživanja pokazala da oni te haplogrupe imaju u simboličnom procentu. Kod muslimana je ta priča i sada aktuelna (Bošnjaci potomci Ilira) i umnogome je zamijenila priču o bogumilima. Srbi su ko po običaju bili indiferentni na genetsku priču. Nekoliko godina poslije cijela genetska konstrukcija ministra Primorca pada u vodu. Novim istraživanjima se došlo do fakta da je famozna I haplogrupa na području Dinarskih planina, zapravo sasvim sigurno došljačka, tj. da je došla slovenskim seobama, novo istraživanje za Srbiju pokazuje da je I haplogrupa mnogo više zastupljena među Srbima nego među Hrvatima, da su hercegovački Hrvati genetski mnogo bliži Srbima nego Hrvatima iz Zagorja ili iz Istre... Sve to ruši priču o Ilirima i starosjediocima, pa je interesovanje za genetiku naglo splaslo u Hrvata. Što bi se reklo, Hrvati su prvi počeli da čačkaju mečku... Već sada imaju genetski dokaz da je dobar dio njihovog naroda srpskog porijekla.

Preko Filipa je u jednu ruku izvršena i smjena dinastija u Velikoj Britaniji. Prvi put će na njen prijesto doći Oldenburgovci (sa odlaskom kraljice Elizabete). Oldenburgovci su jedna od najstarijih evropskih dinastija. Ne samo da su kraljevi Danske, Norveške već su bili i kraljevi Švedske, Grčke i carevi Rusije. Interesantna je njihova veza sa pravoslavnim narodima, dali su i jednog pravoslavnog svetitelja, sv. cara Nikolaja II i njegovu porodicu. Oldenburgovci inače potiču od jednog franačkog vojvode koji je u 12. vijeku dobio od njemačkog cara staroslovenski grad Starigrad (Oldenburg) na Baltičkom moru u današnjoj pokrajini Šlezvig Holštajn.

Tek sam sad primjetio naziv ove rubrike "Hrišćanstvo van pravoslavlja". Interesantno. Potpuno isto kao kad bismo rekli "Hrišćanstvo van Hrista". Ima li hrišćanstva van pravoslavlja?

U svakom slučaju, slažem se sa ovim čovjekom iz beogradske nadbiskupije. Papa bi trebao da dođe u Srbiju da posjeti svoje vjernike, da se izljubi sa Tadićem kao predsjednik države Vatikana i to je to. Bez ceremonija, vozikanja papamobila po beogradskim ulicama, bez spektakla u Nišu. I nije mi jasno šta danas papa ima sa Milanskim ediktom. Taj događaj bi trebalo da proslavljaju hrišćani. On sa papističkom vjerom nema apsolutno ništa zajedničko. Podsjetio bih da se Srbi u istoriji nisu libili da zapale čak i sopstvene manastire koji su pali u papističku jeres. (Dobro poznati primjer manastira Marče). Ne bi valjalo opet ispitivati javno mnenje na taj način. Sem toga, biće da su papisti itekako svjesni situacije, pa su već u pregovorima da se susret pape i Vartolomeja Carigradskog održi negdje u Češkoj, baš na dan proglašenja Milanskog edikta. Pa se postavlja pitanje, čemu sve one silne pripreme u Nišu, kad će glavna zvijezda biti odsutna.