berđajev bijeli

Može li iko išta reći kontra Jevreja, a da ga ne proglase antisemitom. I protiv Srba su mnogi govorili najgore stvari pa ih niko ne zove antisrbima. Sasvim je jasno da je država Izrael, nastala na zločinu, protjerivanju i ubijanju domicilnog stanovništva. Zašto to ne reći? I sasvim je jasno da država Izrael koristi priču o holokaustu zarad postizanja vlastitih političkih ciljeva. Da li ćemo i mi učestvovati u toj prljavoj raboti. Izgleda da hoćemo, ako se Dodik i Radmanović budu pitali. Kada palestinski arhiepiskop pominje moralnu obavezu da se podrži palestinski narod u odnosu na Izrael, on to ne traži zbog bratstva Srba i Palestinaca, već zbog obaveze Srba kao hrišćanskog, pravoslavnog naroda da bude na strani koja je ugrožena i napadnuta, pa bili to Palestinci ili Mandžurci. Jevreji u Izraelu danas koriste princip gole sile. Oni ne pregovaraju niti pokušavaju da postignu mir. Savezništvo sa takvima u bilo kom smislu će nas kad tad koštati.

Dodik i Radmanović su prosto izabrali dodvoravanje Jevrejima kao svoj spoljnopolitički program i tu ne treba puno lomiti glavu. U Banja Luci se gradi jevrejski centar, proslavlja se dan izraelske države, vijore se zastavice sa Davidovom zvijezdom itd. Sad ako ćemo pravo, ne mirišu nas Jevreji nešto posebno, ali eto zalomilo se da treba glas u Savjetu bezbjednosti, pa će nas i onako preko volje istrpiti, odigrati malu predstavu o srpsko-jevrejskom prijateljstvu i zajedništvu u stradanju...Što ih neće spriječiti da nas opet, ako im zasmetamo, zaspu bombama sa obogaćenim uranijumom, nakon što nas dobro medijski oblate. Ne znam da li je Dodik dobar trgovac, da li je dobro izmjerio kad je ušao u ovu trgovinu sa Jevrejima. Vrijeme će pokazati. Ali naš narod davno reče: Ko s đavolom tikve sadi...

Uopšte nisam govorio da li sam za reformu ili nisam, niti sam ulazio u samu suštinu problema. Govorio sam samo o utjerivanju sopstvenog mišljenja silom i posljedicama koje to proizvodi. Govorio sam zatim o kršenju Saborske odluke. Ali očigledno da je mnogo interesantnije pričati o zvončićima i kako i kad se narod klanja. A upravo sam na to mislio kad sam govorio da se od šume ne vidi drvo. Kada sam u crkvi na liturgiji obično se ne opterećujem time kako hor pjeva, ko sa kad krsti, da li sveštenik šeta i galami. Ja ne mogu promijeniti nikoga sem sebe i mislim da je bespredmetno zaluđivati se idejom da liturgija treba da bude uvježbana do perfekcije. Kad hoću da odgledam velik skup ljudi uvježban do perfekcije obično pogledam Trijumf Volje od Leni Rifenštal.

Sestro Jelena, mislim da si se ipak malo predozirala sa tim Šmemanom. S obzirom da si sama rekla da nisi teolog već filolog, tako velike doze Šmemana mogu da štete tvom zdravlju. Moj savjet je- počni odvikavanje na vrijeme.

Nišizava, nekad si to umio mnogo bolje. Ko spominje vladiku Artemija. Nisam ga spomenuo ni jednom rječju. Zar to nije dokaz tvoje ostrašćenosti i grupisanja po principu: mi i oni. Ajde budi pošten pa mi razreši sledeću dilemu: Ako je Sabor donio odluku da se liturgija ima služiti po ustaljenom poretku dok se ne donese zvanična odluka Sabora o tome nakon što komisija koja je formirana o tome donese sud, sa kojim pravom pojedine vladike krše tu odluku. S kojim pravom mogu bilo kome bilo šta prigovoriti u vezi nepoštovanja Saborskih odluka, ako ih oni sami krše? Da li su Saborske odluke selektivno obavezujuće? Na tim sasvim prostim pitanjima pada sva tvoja teologija, možeš do zore da trubiš o evharistiji, ali čovjeka koji ima gram mozga i trun obraza nećeš ubijediti ni u šta jer si nedosljedan i ko što onomad reče Đinđić spreman si da gutaš žabe zarad dobra Crkve i naroda. Ne znam šta da ti kažem sem prijatno.

Da, baš tako. Fino si izvukao suštinu. Kad sam govorio : zdrav razum, mislio sam da nema zdravog razuma onaj koji se upušta u reformu liturgije u današnjem trenutku ne razmišljajući o posledicama koje će to da proizvede . Da li je za tu konstataciju potrebna diploma Bogoslovskog fakulteta tj. da li je konstatacija uopšte teološke prirode. Kad sam govorio čist obraz mislio sam da nema čist obraz onaj koji se poziva na crkveni poredak, a prethodno ga krši ne poštujući Saborske odluke. Da li je i ovo teološka konstatacija i da li i za ovo treba diploma? Nisam teolog, već građevinac. Ali ako ti iko dođe i kaže ti da sagradiš kuću bez temelja, ne vjeruj mu. Lelemuda. Pa makar imao deset diploma.

Ja sestro Jelena nisam bogoslov i ne interesuju me uopšte bogoslovska tematika. Da me je zanimalo, išao bih na bogoslovski fakultet. Ono šta ja govorim nema veze sa bogoslovljem već sa zdravim razumom i čistim obrazom. To se ne uči na bogoslovskom fakultetu već se isključivo stiče u roditeljskom domu. I sasvim si dobro ovo navela: Onaj ko IZAZOVE raskol ni mučenička krv ga neće oprati. Ne bih volio da je tako. Nisam bio na njihovom mjestu i ne znam kako bih se ponašao da sam bio, ne bih da im ja sudim. Ali moram reći ono što osjećam: Ne valja im posao. Lako je biti jurodiv, ako ti patrijaršijske novine objavljuju članke i hvale tvoju jurodivost. Idi ti pa luduj po beogradskim ulicama. Bog će da plati poslije.

A ti kao autentični pravoslavac, jedva čekaš da i ti koji su ostali odu, pa onda Bog da te vidi, niko ti više neće reći da nisi u pravu...

Ne upravo sam na pravu adresu uputio. Neka ostane onda sve po starom, ako nije bitno. Ionako je Sabor tako odlučio (ili to uopšte više nije bitno). Problem je u tome što niko neće da preuzme odgovornost za učinjenu štetu i da časno stane pred narod i kaže: Izvinite narode mi se malo zaigrali. Pomutio nam se razum od pročitanih knjiga. Znamo da vam reforma liturgije nije najvažnija stvar na svijetu danas i da vas više nećemo na silu tjerati da prihvatite promjene. Važnija nam je svaka krštena duša u Srbiji i njeno spasenje nego otvaranje i zatvaranje dveri. Pošto imamo silu, tj. većinu u Saboru stvari ćemo ispraviti. Skrušeno molimo za oproštaj. I narod će naravno oprostiti, praštao je i gore.

Baš da je na korist Crkve, i nije. Ti ćeš naravno reći da je Crkva danas u boljoj poziciji nego prije tih reformi, ali svaki iole neutralan posmatrač će reći da nije tako. Da ne pominjemo neposlušnost Saboru i komisiji čiji je i sam vladika Georgije član koja nije odobrila nikakvu reformu liturgije. Boli mene iskreno da li se služi sa otvorenim ili zatvorenim vratima, nisam ja taj koji o tome odlučuje, ali očigledno da se do "časnih" ciljeva (ako iz tvog ugla posmatramo stvari) došlo nečasnim sredstvima i to nijedna tvoja retorička sposobnost niti mislena akrobacija ne može da negira. E sad, ako se krše pravila, a sezonu su otvorili reformatori liturgije i ako se stvari rade na silu, nemoj poslije da se pozivaš na crkveni poredak. Ono možeš, ako je topuz i dalje u tvojoj ruci, ali mi nemoj onda silovati mozak i pričati o dobrobiti Crkve i o hrišćanstvu. Pored opšte bijede, narkomanije, sekti , pola miliona ljudi bez krova nad glavom, našli se dokoni bogoslovi da reformišu liturgiju. Baš to je srpskom narodu nasušno trebalo, jer prosječan Srbin obično o tome danas i lomi glavu, da li su dveri na ikonostasu otvorene ili nisu. U kom virtuelnom svijetu su živjeli i žive oni koji su pokrenuli to pitanje (sve na korist Crkve) pitam se neprestano i kome je to bila toliko važna ta reforma liturgije da je mogao sebi da oprosti i raskol u Crkvi i sablažnjenje mnogih čistih duša. Ako je i na korist Crkve, mnogo je.

Kad je vladika Georgije spomenuo jednu knjigu, nije mislio na knjigu u bukvalnom smislu, već je mislio na nekog ko je pročitao samo jednu stranu priče...Svejedno, i dalje mi nije jasno zašto misliš da je "baja" onaj koji je pročitao mnogo knjiga.

Je li to u SPC među vladikama otvoreno takmičenje u čitanju knjiga...Pa ko više pročita, bolji je. Ili možda ko brže čita. Ili možda u kakvom prevoznom sredstvu čita, tj. da li autobus koji vozi od Trebinja do Beograda trućka ili ne...Čudna je ta nova duhovnost, nikad ne znaš u kojoj se kategoriji takmičiš.

Mislio sam da prokomentarišem nešto cinično na gornji tekst (vješt sam u tome), ali sam odustao. Zapravo, iskreno mi je žao Atanasija Jevtića. Ne radujem se ničijem posrnuću, pogotovo ne posrnuću mog omiljenog vladike. Daće Bog da se podigne.

Nigdje nisam spomenuo nikakvu bjelosvjetsku zavjeru. To je tvoje mišljenje proisteklo iz suženog i predrasudama opterećenog pogleda na druge ljude koji ne misle kao ti. Ne radi se ovdje ni o popu Miliću, niti o Miroljubu Petroviću ni o * artemiju, već o tome kako se neodgovorno piše o pojedinim ljudima i temama. Riječi se ne štede za one koji su opšte kastigovani u grupi, kao i prema parijama ili sajloncima, prema njima ni hrišćanskog milosrđa ni obzira. S druge strane, oni koji su u grupi opšteprihvaćeni kao pozitivci mogu da se provuku sa blagom kritikom, oni nisu "hulitelji" već "tačka u referentnom sistemu vrijednosti". Dvostruki standardi, što bi se reklo. Vjerovatno je i to tekovina hrišćanske civilizacije. A što se tiče imena i prezimena, ni ti ovdje nisi potpisan sa imenom i prezimenom, a ako te moje ime i prezime interesuje imaš ga sve sa brojem telefona i adresom kod o. Cvetkovića tako da nemoj prodavati ovdje tu jeftinu priču koju je već o. Cvetković iskoristio koliko se god to moglo.

Vidiš Nišizava, na ovom forumu glede administracije, sve me podjeća prije svega na jedno veliko licemjerje uključujući i ovo što si gore napisao. a to nema veze ni sa * Artemijem ni sa ekumenizmom. To je samo obična ljudska slabost. Pišeš: " И то што прота Милић доводи Мирољуба у своју цркву да проповеда, не значи да Мирољуб није секташ и психопата... " Znači sveštenik SPC dovodi jednog "psihopatu i sektaša" u Crkvu, a ti opet ne smiješ da kažeš ništa protiv tog sveštenika sem da nije tvoja "referentna tačka vrednosti". Znaš šta, mislim da bi ti i Ignacije Lojola zavidio na izboru riječi. S druge strane tvoj drug u administriranju foruma ima samo riječi hvale za sveštenika koji dovodi sektaše i psihopate u Crkvu: "Драги брате, мислим да сам Те упознао кад сам долазио код о. Милића. Била би нам огромна част и жеља да се прота Милић придружи свима нама на овом форуму. Много би нам значила његова жива реч. верујем да овде сви деле моје мишљење, а ми свештеници из модерације би се потрудили да му овде буде пријатно. На многим местима сам говорио да је он мени један од узора свештеника. У то сам се сам уверио када сам походио цркву светог Марка у Ужицу. Заиста, толико љубави се ретко среће. Имам само речи похвале и молитвену жељу да вас све Господ чува и заштити до Његовог другог доласка.Пренесите поздраве проти Милићу, саељом да се одазове нашем позиву." Pa valjda je veća odgovornost sveštenika koji dovodi "sektaša i psihopatu" u Crkvu, nego samom tog "sektaša i psihopate". Ali ako je on uzor mom drugu iz administracije, bolje je da ne kažem ono što mislim. Pa daj bar malo budimo hrišćani, a ne p****.

Ono što mi nije jasno u cijeloj ovoj priči jeste odgovor na prosto pitanje, a to je: Da li pravoslavni hrišćanin može da upražnjava jogu tj. da li se joga može zaista svesti samo na neku "vježbu koncentracije" bez ulaženja u duhovnu dimenziju cijele priče? Valjda moraš vjerovati da postoje te "čakre" da bi uopšte krenuo da ih otvaraš? I da li može čovjek istovremeno da "otvara čakre" i da se ispovjeda i pričešćuje po principu: od viška glava ne boli. U našoj Crkvi danas je sve moguće pošto su sinkretizmu svih vrsta davno širom otvorena vrata. Možda najbolji primjer za to je i na forumu često pominjani Miroljub Petrović. Čovjeka redovno trpaju u rubrike Sekte ili Zona Sumraka, označavaju ko hulitelja i sektaša, a neki od visoko cijenjenih sveštenika na forumu ga uvode u crkve gdje drži predavanja. Najbolji primjer za to je otac Milić Dragović koji Miroljuba Petrovića uvodi u crkvu svetog Marka u Užicu i to u emisijama koje su kao vjeronauka preneseni na lokalnim televizijama. Taj isti o. Milić Dragović je poznat po žestokim istupima protiv * Artemija i označavanja vladike kao sektaša. Eto dotle je Srbija došla, Miroljub Petrović drži vjeronauku, a * Artemije je sektaš. Da ne bi bilo da lažem, evo i jednog i drugog snimka. http://www.youtube.com/watch?v=CaZC18SUK-c&feature=related

Dio intervjua Srđe Trifkovića o stanju srpskih institucija dat kanadskom radiju: "Upitan o primjetnom nedostatku javne podrške za kosovske Srbe od strane institucija Srbije, Trifković daje turobno tumačenje: Koje institucije? Kraljevska kuća je izblijedila u očima javnosti i mnogi Srbi je više ne vide kao relevantan faktor. Nekad veoma uticajna, Akademija Nauka i Umjetnosti je u stanju odložene hibernacije- klinički je mrtva, iako još ni doktori to nisu javno objavili. Vojska Srbije postoji sad jedva kao operetska počasna garda, da obezbjedi aerodromsku dekoraciju za šetkanja predsjednika Tadića. Nije čak više sposobna ni da razmišlja o svojoj osnovnoj misiji, oružanoj odbrani otadžbine od agresije, a kamoli da je izvrši. Što se tiče Srpske Pravoslavne Crkve , ne može puno da učini u ovim okolnostima. Ukoliko Crkva djeluje zajedno sa sekularnim vlastima- a Vlada Srbije je evidentno u rukama ljudi koji kompromituju sopstvenu državu i nacionalne interese- Crkva nije sposobna da izvrši veliki uticaj vrlinom svog moralnog autoriteta samog po sebi. Pravoslavni koncept uloge Crkve u društvu je da treba da djeluje u simfoniji, vizantijski izraz za sklad, sa sekularnim vlastima.Kada imate Državu sa jedne strane i Crkvu sa druge koje teže ka istim ciljevima- materijalno i duhovno dobro, sigurnost i prosperitet nacije- onda uloga Crkve može da se artikuliše u ispravnom pravcu. Kada jedan od dva centra gravitacije skreće sa tog pravca, Crkva može da se prilagodi smjeru događaja koje diktiraju sekularne vlasti- kao što se to, ponešto i nevoljno, čini sad- ili da se s druge strane pokuša otkloniti od tog smjera, poričući autoritete, i riskirajući marginalizaciju na način na koji je vladika raškoprizrenski Artemije bio marginalizovan u protekloj godini. Trenutno nema budućnosti za Srbe na Kosovu. Ono što može donijeti drugačiju dinamiku u izjednačavanju je sveukupna promjena u globalnom rasporedu moći, prije svega postojeći postepeni pad uticaja SAD-a. Posmatramo trku između pada Srbije lokalno i pada SAD-a globalno. Čini mi se da će Srbija propasti mnogo prije nego što pad američkog globalnog uticaja omogući Srbima da razmišljaju o drugim izlazima i razviju nove strategije za oporavak onog što je izgubljeno u protekle dvije decenije." Preveo: berđajev bijeli Preuzeto sa: http://www.chronicle...by-her-leaders/ Srđa Trifković je ovdje bio veoma nježan u pogledu uloge pojedinih arhijereja Srpske Crkve i njihovoj ulozi u urušavanju srpskih nacionalnih interesa. Da li je to bio brak iz računa, vizantijska simfonija ili nešto treće nije ni bitno, bitno je da su u kući i van kuće ostala uplakana djeca, a da niko (pa i pojedinci iz Crkve) ne preuzimaju ni minimum odgovornosti. Ne može se šutjeti povodom bitnih stvari deset godina, ići niz dlaku, otvoreno podržavati jedna opcija, petljati se u sve i svašta, držati političke govore, a onda kad ta opcija doživi brodolom , praviti se kao da ništa nije bilo, pričati priču o odvojenosti Crkve i Države i uhvatiti se opet naroda kojeg doduše možeš prevariti jednom, možda i dva puta, ali treći put je stvarno previše.

Pa sad kako se uzme...Nisu doduše imali potvrdu Povjerenika za Jugoistočnu Evropu i Zapadni Balkan sa sjedištem u Srpskoj Ateni, niti su dobili potreban pečat u Šambeziju, o ovjeri u Briselu da i ne govorimo. Imali su samo blagoslov svoje pomjesne Crkve i želju da dođu u Srbiju. To danas, na žalost, nije dovoljno. Sem toga, malo su i demode ti kozaci, pa litija kroz grad, malo prevaziđeno za evropski ukus, što jes, jes...Da su rekli da hoće da naprave simpozijum, da malo više pričaju , a malo manje šetkaju možda bi se Povjerenik i smilovao i dao im potrebne bumage...Ovako bez bar jednog protestantskog pastora u litiji (a takvih bar u sjevernoj pokrajini ima koliko hoćeš) šanse za špacirung po Vojvodstvu vojvode Šupljikca su ionako bile svedene na minimum.

Današnji Lužički Srbi imaju veoma malo zajedničkog sa južnim Srbima, a vjerovatno uopšte i nisu srpskog porijekla. Na prostoru današnje Lužice žive potomci dva vendska plemena (što ne znači da su i slovenska) Milčana i Lužičana, s tim da su Milčani bliži Česima, a Lužičani Poljacima. Sloveni, čitaj Srbi su veoma rano naselili prostor današnje Češke. Srbi su naselili jugozapadnu Češku na granici sa Bavarskom, tzv. Bohemsku šumu ili kako je Česi danas zovu Šumava, iako sami Česi nemaju riječ šuma u svom jeziku već kao i svi Vendi za šumu kažu les. Po svoj prilici to je ona Porfirogenitova zemlja Boiki iz koje su se Srbi doselili na Balkan. Druga grupa Srba je krenula na sjever, ostavila svoje tragove oko Rudne gore (pleme Pšovana iz kojeg je sv. Ljudmila zabilježeno je kao srpsko pleme) i prešla u današnju Saksoniju, na prostor između Labe i Sale na granici sa Tiringijom. Samo je tu na prostoru Njemačke živio slovenski srpski narod, u ostalim dijelovima živjela su vendska plemena (Bodrići, Ljutići, Lužičani). S obzirom da je srpski narod bio najratoborniji i da je najviše jada zadavao Francima (Franci su ustanovili i tzv. srpsku marku na granici Tiringije), srpsko ime se prenosilo i na susjedna vendska plemena prije svega Milčane. Prostor nekadašnjih srpskih gradova Drezdena (Drežđan), Lajpciga(Lipsk), Chemnitz(Kamenica) danas je u potpunosti germaniziran, tako da južni Srbi vjerovatno imaju mnogo više rođaka među današnjim Njemcima u Saksoniji nego među Lužičkim Srbima. Današnji Lužički Srbi ne mogu da izgovore riječ Srb već kao ivećina Venda izgovaraju Serb. Dokaz prisutnosti Srba na prostoru današnje Češke jeste i jezička promjena koja postoji samo u češkom, slovačkom i srpskom, a to je korišćenje slova R kao samoglasnika. Jedino Česi i Slovaci od svih slovenskih narodda kažu Srb, a ne Serb. Panslavizam je nekad bio oružje imperijalističke Rusije, danas vidimo da Vatikan želi još jednom da ispolzuje cijelu priču. Možda i ujedine vendske Poljake sa vendskim Rusima, ali ne znam šta će sa slovenskim Srbima.

"In September, the exiled Sergei was surprised to find himself brought back to Moscow and installed in the former residence of the German ambassador. At 9 p.m. the following night, he and metropolitans Alexei and Nikolai, were driven to the Kremlin for a session with Molotov and Stalin. The former improbably asked what the Church might need. Recovering from the shock of this request, Sergei said the reopening of churches and seminaries, a Church council and the election of a patriarch. As if it had nothing to do with him, Stalin gently inquired: 'And why don't you have cadres? Where have they disappeared to?' Rather than pointing out that most of these 'cadres' had died in camps, Sergei quickly joked: 'One of the reasons is that we train a person for the priesthood, and he becomes the Marshal of the Soviet Union.' This set Stalin off on a monologue about his days as a seminarian which went on until 3 a.m. Stalin helped the elderly Sergei down the stairs, saying, 'Your Grace, this is all I can do for you at the present time,' although he also appointed Georgi Karpov as the regime's liaison with the Orthodox Church. Karpov was the NKVD official who had arrested and shot most of the clergy, though Stalin added, 'I know Karpov, he is an obliging subordinate.' At some point in the course of that night there was oral agreement regarding the future status of the Orthodox Church. Within four days nineteen bishops were found who elected Sergei patriarch, successor to patriarch Tikhon who had died in 1925. They issued a joint exhortation to Christians around the world to unite against Hitler." From Sacred Causes: The Clash of Religion and Politics, From the Great War to the War on Terror, by Michael Burleigh (HarperCollins, 2007) "Staljin je učtivo upitao: A zašto nemate kadrove? Gdje su nestali? Umjesto da naglasi da je većina tih kadrova poumirala po logorima, Sergej se brzo snašao: Jedan od razloga je što mi pripremimo čovjeka za sveštenički čin, a on postane Maršal Sovjetskog Saveza."