Oglo

Valjda je pitanje ko ima veze

Naravno, zašto da ne

Nego sam već počeo da cjepidlačim. Mada bih ja to nazvao jasniji uvid. :-)

Upravo sve jeste stvar prilagođavanja. Bilo to sa da ili sa ne. Ili ne marim.

To je sasvim ok. Ta njihova perfektnost meni ne smeta. Međutim postoji jedan problem. Ne možeš biti perfektan ako nijesi ograničeno perfektan. To već nije perfekcija, samim tim držanje u iluziji. Tako da vrijeme u_buduće je nesavršeno, i sasvim dovoljan razlog da ne mariš.

Svašta. Ne može vrijeme biti isključeno iz misli.

Drugim riječima, čak iako tražiš dlaku u jajetu, i vidiš da je to sitničarenje, vidjevši da je to cjepidlačenje, oslobađaš se toga. Više nijesu u njegovoj vlasti. Ne mariš.

Pazi, perfekcionizam je smiješan. Ljudi nijesu savršeni, mašine jesu. Zato su i napravljene kako bi ispravile ljudsku nesavršenost. Time se upravo pokazuje nesavršenost... tako da je ne marim sasvim dobar stav.

Ako pričamo naravno o izgradnji indentinteta u urbanom kolosjeku naslijeđenih originala. Ovo za indentitent je fora. Uvijek mi je simpatična :-)

Pa zavisi dokle ide zar ne. Svakako opuštenost ne nosi ništa sa sobom. Ne marim je sasvim dovoljan stav. Samo da nema otpora.

Ne. Dao si nešto novo. To je potraga za saznanjem. Nema potrebe za skromnošću. Nećemo sitničarit.

Ne. To se zove ne_slušanje.

Ja bih rekao

Najednostavnije moje viđenje je da Hristos kuraži ljude pošto je rast bolan, i svaka promjena je bolna. A to je neizostavno jer je život takav. Jedina konstanta u životu je promjena.

Šta je sjeme “ When old words die out on the tongue, new melodies break forth from the heart; and where the old tracks are lost, new country is revealed with its wonders. ” Rabindranath Tagore Metaforički rečeno, ukoliko se krećemo u krugu stalno istih misli, i koristimo stalno iste koncepte i ideje, ništa novo nam se ne može desiti. Čovjek ima mogućnost da se prisjeća prošlosti i da zamišlja budućnost. Svaki dan koji ostavlja za sobom pripada prošlosti i treba tamo i da ostane, zato što ono što je za nama nalazi se samo u sjećanju. Svakog dana sunce zalazi, i time stvara mogućnost da izađe opet i da se rodi novi dan. Prisjećajući se tako, čovjek vidi da se sve mijenja. Svekolika priroda se mijenja. Gusjenica prolazi transformaciju i postaje leptir. Međutim da bi postao leptir, ne može se preskočiti raspadanje gusjenice. To je proces nad kojim ni gusjenica a ni leptir nemaju kontrolu. Čovjek se plaši smrti. To je u prirodi uma koji se vezuje za stvari koje ga okružuju. Vidi da dani prolaze i da je kraj blizu. Međutim isto tako, ukoliko nije previše uplašen, može da primijeti, da sve stvari koje se mijenjaju moraju imati nepromjenljivu podlogu, inače ne bi mogao ni da percipira promjenu. Kako je već zaključio da i tijelo umire, shvata da unutar njega postoji klica, zametak života koji je neraspadljiv. Naravno ukoliko pažljivije posmatra, vidjet će da ta klica nije "unutar njega" nego unutar i svijeta, ali ukoliko prati prirodan slijed misli vidjet će da je u njemu. Ono što ga "štiti" od toga saznanja su u stvari njegove želje, njegove misli koje mu ne dozvoljavaju da se razvije u ono što mu je prirodom dato. Stoga, kako to i kažu sveti_o(ni)ci, potrebno je da čovjek "umre" za spoljni svijet, za sve svoje želje vezane za svijet koji ga okružuje, znajući da ono što je u njemu u stvari je izvor života i kao takvo je veće od svih želja. Sa podvižničke strane gledano, potrebno je svoj um usidriti u srcu, tj da um "umre" u srcu, kako bi se preobrazio i došao do svoje prave prirode. Jer jedino u takvom umu možemo da vidimo prave sebe, jer se jedino u takvom umu vidi Bog.

Pozdrav Aleksandre, ja ću krenuti od početka. Zašto je prvo bila tama? Nadam se da se ne ljutite :-)

@@LISA, Ne znam da li sam ja bio dorečen, mada je jermel uspio da izrazi, i to bolje od mene, ono na šta sam htio da skrenem pažnju, naravno iz neke moje perspektive gledanja na stvari. Prvo da vam odgovorim šta je za mene bilo nedorečeno u ovom tekstu. Govoriti o kontroli misli, ili straženju uma, a zatim dati savjet koje misli koristiti je, za mene, kao da ste nekome dali jelovnik. Kada se govori o tako bitnoj stvari kao što je straženje uma, na kojoj su se mnogi podvižnici okliznuli, a ne reći kako, za mene je nepotpuno. Svi ljudi žele da se prepuste Božijoj volji ali niko ne želi da se odrekne kontrole. Tada izraz kontrola misli ima sasvim drugu konotaciju, a tekstopisac se potrudio da joj još dodatno pojača tu dimenziju, iz razloga koje sam već naveo. U sljedećim postovima je pokušano da se objedine stvari kako bi se ljudima pokazalo da to ipak nije nemoguć posao, i da je čovjek stvoren kao cjelina i da je svakodnevni život sve što je potrebno od znanja i da odatle treba početi. Čovjek je cjelina i jedno sa prirodom, nema potrebe za usitnjavanjem, ili kako ste vi rekli: Zato sam i rekao da se ljudi cijepaju u sebi, jer sebe posmatraju kao nešto različito od svijeta oko nas. Iz ovoga što je jermel lijepo objasnio lako je onda zaključiti da postoji samo jedno Ja koje je u svima i koje je samo iskrivljeno sopstvenim umovanjem. Kako je to jedno Ja nastanilo tijelo, tako je čitav svijet jedno tijelo vozglavljeno u Hristu. Otuda i polazište za evharistijsku zajednicu. Poenta je, da nije suština učiniti ovaj život boljim i ugodnijim, već biti život, odnosno njegov suštinski dio. Upravo o tome i govorimo, uzimajući sve u obzir, ne samo dio koje misli treba upražnjavati.

Iako imam uvijek taj neki jezivi osjećaj, obzirom da je kilinka `00 godište, ali svakako druga dimenzija http://youtu.be/PafOrbcSUZw

Da se dalje nadovežem na jermelovo razmišljanje... Možemo onda reći da je Ja, ego, predstavljen u Hristosu. Zato kažemo da nije imao grijeha, jer nije odstupio od Boga tj od svoje prave prirode, od onoga što jeste, a ne zbog toga jer je na neki mističan način bio zaštićen ili protežiran od grijeha. Upodobiti se Hristu bi onda značilo da budemo ono što jesmo, po riječima Gospoda sinovi Božiji, kao i On što je, ili psaltira Bogovi. Sa vjerom i viđenjem da smo to u stvari a ne sadržaj misli. Dakle, to nije nemoguća misija, niti je za to potrebno neko mistično iskustvo kojem svi ljudi teže iako u principu misterija samo predstavlja težnju ljudi za odbacivanjem poznatog odnosno prepuštanje nepoznatome; što je i osnovna osobina života - da je živ i nekontrolisan. Zato i Hristos kaže, Bogu možete doći samo kroz mene, dakle samo kroz Ja i poslušnost i prepuštanje Bogu. Poslušnost u smislu ne slijepog pokoravanja opet pomislima ili nekim izmišljenim idolima, već prihvatanjem svega što nas snalazi znajući da nemamo drugog dobra niti ga možemo steći osim onoga što je u nama i što smo po prirodi. Ego je uvijek gladan, uvijek traži više. Otuda i post. Otuda i kušanje ide posle: naposljetku ogladnje. Zato je Ego, Hristos, razapet na krstu, u tijelu. Što će meni ova priča u ove sate...

Saglasan, u potpunosti. Onda možemo reći ne da ne postoji, već da je laž prolazna. Sa druge strane, ukazujući nam na našu pravu prirodu na Tavoru, Gospod zabranjuje da se vezujemo i za dobra viđenja. Zašto? Zato jer su i ona prolazna, i ne smiju biti imperativ jer to je onda uzrok skretanja u drugo raspoloženje. Dakle um je promjenljiv i zato se ne može kontrolisati, ali se može stražiti. Što se tiče perspektive, interesantno je da si pomenuo Nebo, jer upravo se kaže da džaba pretražujemo nebo i zemlju Carstvo je u nama. Dakle svetilište je u nama samima.