Saint Catherine Of Siena

[Bernard]

 

[Bernard]

Catherine of Siena

Saint Catherine of Siena TOSD (25 March 1347 – 29 April 1380), was a tertiary of the Dominican Order and a Scholastic philosopher and theologian who had a great influence on the Catholic Church. She is declared a saint and a doctor of the Church.

Born in Siena, she grew up there and wanted very soon to devote herself to God, against the will of her parents. She joined the Sisters of the Penance of St. Dominic and made her vows. She made herself known very quickly by being marked by mystical phenomena such as stigmata and mystical marriage.^[1]

She accompanied the chaplain of the Dominicans to the pope in Avignon, as ambassador of Florence, then at war against the pope. Her influence with Pope Gregory XIplayed a role in his decision to leave Avignon for Rome. She was then sent by him to negotiate peace with Florence. After Gregory XI's death and peace concluded, she returned to Siena. She dictated to secretaries her set of spiritual treatises The Dialogue of Divine Providence.

The Great Schism of the West led Catherine of Siena to go to Rome with the pope. She sent numerous letters to princes and cardinals to promote obedience to Pope Urban VI and defend what she calls the "vessel of the Church." She died on 29 April 1380, exhausted by her penances. Urban VI celebrated her funeral and burial in the Basilica of Santa Maria sopra Minerva in Rome.

The devotion around Catherine of Siena developed rapidly after her death. She was canonized in 1461, declared patron saint of Rome in 1866, and of Italy in 1939.^[2] First woman declared "doctor of the Church" on 4 October 1970 by Pope Paul VI with Teresa of Ávila, she was proclaimed patron saint of Europe in 1999 by Pope John Paul II. She is also the patron saint of journalists, media, and all communication professions, because of her epistolary work for the papacy.

Catherine of Siena is one of the outstanding figures of medieval Catholicism, by the strong influence she has had in the history of the papacy. She is behind the return of the Pope from Avignon to Rome, and then carried out many missions entrusted by the pope, something quite rare for a simple nun in the Middle Ages.

Her writings—and especially The Dialogue, her major work which includes a set of treatises she would have dictated during ecstasies—mark theological thought. She is one of the most influential writers in Catholicism, to the point that she is one of only four women to be declared a doctor of the Church. This recognition by the Church consecrates the importance of her writings.

Since 18 June 1939, Catherine of Siena has been one of the two patron saints of Italy, together with Francis of Assisi.^[3] On 4 October 1970, she was proclaimed a Doctor of the Church by Pope Paul VI,^[4] and on 1 October 1999, Pope John Paul II named her as one of the six patron saints of Europe, together with Benedict of Nursia, Saints Cyril and Methodius, Bridget of Sweden and Edith Stein.^[5][6]

^{https://en.wikipedia.org/wiki/Catherine_of_Siena}

[Bernard]

 

[Bernard]

Sveta Katarina Sijenska – mističarka koja je pomirivala zaraćene i koju su slušale i pape

 

Katarina Sijenska uz Tereziju Avilsku prva žena, proglašena naučiteljicom Crkve. Mnogi su ju smatrali mističarkom i sveticom, u koje je izvanredno naglašena ljubav prema Kristu i Crkvi. Činila je to u vrlo teškom razdoblju crkvene povijesti, u XIV. stoljeću, kad su pape stolovali u Avignonu te bili pod utjecajem francuskih kraljeva, što je rodilo mnogim neželjenim posljedicama.

Katarina je rođena kao blizanka s još jednom sestrom 25. ožujka 1347. u Sieni, u brojnoj obitelji, kao 25. dijete svojih roditelja. Otac Giacomo Benincasa bijaše ličilac, obitelj je dakle pripadala srednjem staležu. Katarinu je još kao malo dijete, upravo magično privlačila crkva i sve što se u njoj zbiva. Bog ju je već od najranije mladosti vodio izvanrednim putem pa je djevojčica već sa 6 ili 7 godina života imala na cesti svoj prvi zanos i neko viđenje, koje je zabilježio njen ispovjednik. Tada se Katarina tajno zavjetovala da se neće udavati.

Kad je Katarini bilo 15 godina zadesila ju je vrlo velika bol. Umrla joj je najdraža sestra Bonaventura. To ju je toliko potreslo da je odlučila prekinuti sa svijetom te se pridružiti dominikanskim trećoredicama, kojih je u Sieni bilo stotinjak. Majka se tome vrlo protivila jer joj je već bila našla pristala zaručnika. Katarina je međutim bila vrlo odlučna djevojka pa je svoju odluku o izboru zvanja provela u djelo, odrezala si je kosu kao znak svog zavjeta. Takvo je ponašanje imalo u Sieni i pravnu posljedicu. Bila je to oznaka samostanskih djevica. Njena je obitelj reagirala oštro. Izgubila je svoju sobu i morala je zamijeniti otpuštenu sluškinju. Sve je zbunila svojim prihvaćanjem poniženja bez mrmljanja. U izolaciji je našla traženu jasnoću, svoj put. Razumjela je da ako nije moguće u svakoj kući imati osobnu ćeliju u kojoj bi živjela kontemplacijski život – ipak može stvoriti taj prostor sabranosti i susreta s Isusom u svom srcu. Ovdje je bila njezina Betanija u kojoj se u prisnom i prijateljskom razgovoru susretala sa svojim Zaručnikom i Presvetom Marijom. Katarina pažljivo promatra Isusovo srce da se nauči živjeti u skladu s Božjim planovima.

Katarina nudi svima nama da izgradimo u sebi u dubokoj tajni ćeliju – mjesto susreta s Bogom. Tamo ćemo učiti spoznati Gospodina svemira i otkrivat ćemo sebe u Bogu. Tamo ćemo se čistiti iz naše sebičnosti, tamo ćemo naći mir i snagu – čak i ako nam je život zaronjen u oluji svijeta. To je osobno doživjela i to je smatrala nužno za sve. Ona je rekla svjedoku svog života Raymondu de Capoue: “Ovu ćeliju srca vi također trebate svagda nositi sa sobom. Dok smo u njoj, neprijatelj nam neće nauditi!”

Kasnije se izmirila s obitelji i pred njima je obnovila svoj zavjet. Otac joj je prvi dopustio da živi po savjesti. Odrekla se mesa a crveno stolno vino bi tako razrijedila da bi izgubilo miris i okus. Hranila se pretežito kruhom, povrćem i voćem. Na kraju tog teškog trogodišnjeg razdoblja događa se vjenčanje u vjeri: Isus govori Katarini: “Kćeri moja, misli o meni. Učini to a ja nikada neću prestati misliti o tebi.” Od tog trenutka Katarina ima jednu želju: još više sjediniti se s Gospodinom u mislima, djelovati u slozi s njegovim željama, sviđati mu se što više. Na takav način živi u velikoj prisnosti s Isusom. Njen ispovjednik Raymond piše da mu je rekla: “Gospodin mi govori tako kako ja sada govorim Vama.” Katarinin je život u stalnoj prisutnosti svog Zaručnika kojega vidi i kojega susreće u svakom čovjeku: zar nije svaki čovjek otkupljen Isusovom Krvlju prolivenom na križu?

U 19. godini života Katarina je u mističnom zanosu doživjela svoje zaruke s Kristom postavši tako Njegova zaručnica. Ali, u jednom joj je viđenju Isus naložio da se posveti apostolatu i tako njezinu, prilično skrovitu, životu dođe kraj. Deset posljednjih godina života provest će na putovanjima. Borila se za politiku pomirenja među gradovima, pokrajinama i državama te za obnovu u Crkvi. Godine 1374. harala je po Italiji kuga i Katarina se dade na dvorbu jadnih bolesnika. Mnogima je svojom molitvom vratila natrag željeno zdravlje, a njezin je hrabri primjer potaknuo i druge ljude da pomažu bolesnicima. Posjećivala je i zatvorenike u zatvoru. Svima je ulijevala pouzdanje. Nastojala je izmiriti zavađene rođake i obitelji. Pridružila se pokorničkim sestrama sv. Dominika koje su se zvale ‘Mantellate’ po svom dugom crnom plaštu. Dana 1. travnja 1375. nalazila se u crkvi sv. Katarine u Pisi, pa primivši svetu pričest, zadobi pet rana na rukama, nogama i prsima.

Bila je pripadnica trećeg dominikanskog reda u koji su stupale udovice i zrele žene. Njihova zadaća bilo je služenje potrebama bližnjih. Katarina ima samo 18 godina kada prihvaća pokornički dominikanski habit. Oko nje postaje žarka zajednica. Ona će prirodno postati za mnoge duhovna majka. U ovoj grupi su muškarci i žene. Muškarci organiziraju odnose sa svijetom – brinu se za materijalne stvari i oni su njezini tajnici a žene se brinu za Katarinu koja izgara živeći pokorničkim životom te posjećujući bolesnike i služeći gubavcima s takvom ljubavlju, radošću i poštovanjem kako bi služila samom Gospodinu.

Vršeći svoju misiju Katarina se sve češće hranila Kristovim Tijelom i Krvlju. To je bio izvanredan kontakt sa Zaručnikom iz kojega ona crpi puninu sreće. Isus zna odgovoriti na njezinu ljubav: događa se da hostija sama leti iz svećeničkih ruku u njezine usne…

Katarina, koja je upoznala tajnu Isusova Srca po rani u boku – želi ljubiti kao Isus. Ona je njegova slika. Isus joj rekao: “Pokazujući vam otvoren bok htio sam da vidite otajstvo mojega srca, da shvatite, da vas ljubim mnogo više nego to vidite u mojim privremenim patnjama. Kada su iz mog bola potekle krv i voda pokazao sam vam da ste primili krštenje: vodom, ipak po zaslugama krvi. Baš je zato iz rane potekla voda i krv. … Prihvaćajući vašu narav postao sam sličan vama. Zato se već ne zaustavljam da radim s vama na tome da budete meni što slični koliko najviše možete. Pokušavam obnoviti u vašim dušama, na putu u nebo, sve što se dogodilo u mome Tijelu.” Katarina veli da Bog stvarno želi nas cijepiti – kao u trs divlje loze – u svoju božansku narav. Kada se naša loza “prihvati” – plodovi su divni.

Katarina nije bila učena i nije znala pisati, a svoja je pisma diktirala trojici tajnika, brzo, jasno, bez odmora. Sačuvano je 380 diktiranih pisama. Pisma je slala moćnicima svoga vremena, ali i svojoj majci, zatim nesavjesnim političarima, opaticama, sestrama trećeg reda i ljudima svih staleža i poziva. To su strastvena, svrsishodna, neustrašiva pisma – savjest njezina vremena. Nije poučavala nego je zahtijevala. Bila je velika opominjateljica i savjetnica. Uronjena u zanosno viđenje služila se uobičajenim oblikom dijaloga između Boga i čovjeka. Pišući je zaboravljala na svoje bolove jer bila je prilično boležljiva.

Imala je i proročki dar. Njezina pisma će postati ne samo biserima talijanske književnosti, nego će prije svega promijeniti mnoga srca. “Molim vas – piše Petru Maconi – skidajte iz sebe navezanost na bilo koje stvorenje, na mene kao prvu – preobucite se u Božju ljubav!” Petar će postati generalnim ministrom reda kartuzijanaca i Crkva će ga proglasiti blaženim.

Svima se ipak nije sviđao njezin život. Pretpostavljali su da se ističe i da želi popularnost, da je licemjerna i histerična, a o njezinim ekstazama govoreno da je to “po đavlu”. Oni koji su bili umjereni govorili su da nije razborita. Tako su ju u dvadeset sedmoj godini na Duhove 1374. godine pozvali pred inkvizicijski sud u Firenci. Nisu oni ipak našli nikakve hereze niti pogreške u njezinim pismima ili govorima. Nije se radilo samo o dokazivanju nevinosti Katarine, nego da pobijedi Krist.

Naime, njezin je radikalizam izazvao zavist, sumnjičenja i optužbe. Pozvali su je svjedočiti svoju pravovjernost i opravdati svoj način života. Saslušanje je pokazalo neosnovanost svih sumnjičenja. Svi su ostali pod jakim dojmom njezine osobe. Već samim pogledom uspijeva mnoge zbuniti te se stide svoga grešnog života i puni kajanja ispovijedaju grijehe. Isto tako djeluju i njezina pisma koja šalje gotovo po cijelom svijetu.

Rekli smo da je Katarina mističarka Crkve, a time smo htjeli reći da je kao malo tko u svome duhovnom životu i molitvi nosila sve muke i probleme Crkve kojih je u njezino doba bilo vrlo mnogo. No ona nije ostala samo kod mistike, već je prešla i na akciju. Zato je 18. lipnja 1376. s dvadesetoricom svojih sljedbenika pošla u Avignon k papi Grguru XI. da ga sklone i upravo moralno prisili na povratak u Rim. Već prije susreta s njime poslala mu je nekoliko vrlo energičnih pisama u kojima vapi za duhovnom obnovom Crkve i za povratkom Pape u sjedište njegove biskupije. Katarina se s Papom sastala tek u rujnu 1376. Papa ju je poslušao i vratio se u Rim i tako se dokončalo 70 godišnje avignonsko prebivalište papâ, koje Talijani nazvaše “babilonskim sužanjstvom”. I Grgur XI. i Urban VII. su joj povjeravali diplomatske zadaće u složenoj talijanskoj politici. God. 1377. Katarina je u svom rodnom gradu osnovala samostan, u kojem je rijetko boravila, jer je gotovo stalno bila na putovanju. Sveta Katarina je malo pred smrt doživjela još jednu veliku bol: to je zapadni raskol, koji će potrajati 40 godina. Kad je posredovala u sukobu između pape i grada Firenze, zamalo je poginula za vrijeme pljačke grada. Raskol će je slomiti i ona 29. travnja 1380. umire u Rimu u 33. godini. Posljednje su joj riječi bili zazivi Kristovoj krvi: “Sangue, sangue!” – Krv, krv! Papa Pavao VI. proglasio je Katarinu Sijensku naučiteljicom Crkve. Bilo je to 27. rujna 1970. Tu je čast od žena do sada, tjedan dana prije nje, doživjela još jedino sv. Terezija Avilska. Italija štuje sv. Katarinu Sijensku, uz sv. Franju Asiškoga, kao svoju prvotnu zaštitnicu. Svetom je proglašena 29. srpnja 1461.

Sveta bi Katarina Sijenska običavala govoriti: “Ono što ne valja s ovim svijetom upravo sam ja!” Istina je to što ju je bila naučila kroz krv, znoj i suze, ne u samoći pustinje, već vlastita doma – u onome što je nazivala “kućom samospoznaje”. Potrebno je biti uistinu svet da bi se tako jasno upoznala istina što je mi ostali ne vidimo poradi oholosti i predrasuda. Zla svijeta o kojima svaki dan slušamo na radiju ili gledamo na televiziji tek su izvanjsko očitovanje zla koje leži u svima nama. Pa ipak, umišljeni se ljudi silno uvrijede kada im se kaže kako je izvor strahota ovoga svijeta upravo u njima samima. Oni vole misliti kako s njima nemaju baš nikakve veze, već su one tamo negdje gdje ih mogu riješiti stručnost i zalaganja “homo sapiensa”.

Molitva sv. Katarine

Isuse, ti si dobrota, ti si ljubav!
Darovao si svoj život da mi imamo milosni život.
Dao si da se tvoje tijelo razapne na drvo svetog križa.
Prikazao si se kao žrtvovani Jaganjac koji prolijeva Krv za nas.
U Krvi si nas nanovo rodio za život milosti.
Dobri Isuse, duša mi žeđa okupati se i zaroniti u tvoju Krv.
Jer u Krvi ona nalazi izvor milosrđa, dobrotu, vatru, istinsku pobožnost;

Krv pomiruje našu krivnju; u Krvi milosrđe nalazi svoju hranu; u Krvi se topi naša tvrdokornost; u Krvi naši gorki trenuci postaju slatki i teško breme lako. U tvojoj Krvi, o Kriste, rastu kreposti. Zato i moja duša želi biti njome potpuno opojena da se tako može obući pravim krepostima.

Sveci.net | Bitno.net

https://www.bitno.net/vjera/svetac-dana/svet-katarina-sijenska/

[Bernard]

[Bernard]

Hčerka moja, zgradi si dve prebivališči. Eno naj bo zunanja in materijalna celica, v kateri boš rada ostajala, da se boš izognila nekoristnemu klepetanju in boš iz nje odšla samo zaradi ljubezni, potreb ali pokorščine. Drugo prebivališče, ki si ga moraš zgraditi, je notranje in duhovno in ga boš vedno nosila s seboj: to je celica pravega spoznanja same sebe, v kateri se boš ozaveščala Božje ljubezni do tebe. Duhovno prebivališče je dvojno , kot dve celici v eni: ko prebivaš v eni, si nujno tudi v drugi.

[Bernard]

Ostajajte skriti v spoznavanju samih sebe in ne bivajte zunaj sebe, da vas hudobni duh ne premami s tolikimi utvarami in vas ne pripravi do tega, da bi mislili drug proti drugemu; to počne zato, da bi vas oropal vaše edinosti v Božji ljubezni. Zato hočem in vam ukazujem, da ste podrejeni drug drugemu in da na svojih ramenih nosite napake drug drugega: tako ste se naučili delati pri Jezusu, blagi Resnici, ko je hotel biti najmanjši in je ponižno vzel nase vse naše krivice in napake. Hočem, da delate tako, dragi otroci: ljubite se, ljubite se, ljubite se med seboj.

[Bernard]

V hiši spoznavanja samih sebe spoznamo svojo bedo, ker z očmi razuma vidimo svoje napake, pa tudi to, da življenja nimamo iz sebe: in to vidimo v resnici. Iz tega spoznanja samega sebe in Boga dobimo sad življenja. Iz spoznanja samega sebe namreč prejmemo sad prave ponižnosti, iz katere v nas vzkali sovraštvo do krivde in do sprevržene postave, ki se je vedno pripravljena bojevati proti Duhu, in bolečino zaradi našega greha; in globoka ravnodušnost do nas samih rodi v nas potrpežljivost kot hčerko, kot srčika ljubezni.

[Bernard]

Un passo dal film in cui Santa Caterina, chiamata a dover rendere ragione del suo operato e dell'integrità dottrinale, prorompe in un inno d'Amore al Cristo, al Crocefisso, al Suo Sangue riparatore e con il quale invita i Cristiani a mettere quel fuoco ardente nella propria vita e nell'evangelizzazione.

[Bernard]

 

[Родољуб Лазић]

Ето, мој мали допринос брату Бернарду, да буде још једна посета његовој теми.

Мало ми тужно да за два сата на мисионарској теми "Римокатолички светитељи за православни пук" буду само две посете. 

 

[Bernard]

пре 9 минута, Родољуб Лазић рече

Ето, мој мали допринос брату Бернарду, да буде још једна посета његовој теми.

Мало ми тужно да за два сата на мисионарској теми "Римокатолички светитељи за православни пук" буду само две посете. 

 

"Nije mi jasno" zašto su moja braća "katolici" ufitiljili! 

[Родољуб Лазић]

Aл теби свака част - ветар, киша, жега... Нема везе, ти си постојан. Постављаш мисионарске теме за нас шизматике еда бисмо прогледали. Три прегледа за три сата, нема везе, никад се не зна ко ће најзад схватити где је пуноћа истине. То се зове бити предан и посвећен. Где би нам крај био када бисмо и ми православни били такви.

[Bernard]

пре 54 минута, Родољуб Лазић рече

за нас шизматике

Izvini, rimootpadnik nikad nije izjavio, niti na ovom forumu napisao da ste šizmatici.

[Родољуб Лазић]

Нисам ни мислио ни рекао да си ти то изрекао, него је познато да је то вековни став Ватикана. И наравно, уз то иде и прозелиттизам за враћање у праву веру. Па пошто ме твоје постављање бројних тема са дидактичким римокатоличким садржајима асоцирало да се ту  ради о мисионарском деловању међу православнима, употребио сам и уобичајену римокатоличку фразеологију.