o ″Hrvatskome (što-kaj-ča) rječniku″

[александар живаљев]

Када је 2007. била обљетница "Декларације о положају хрватског књижевног језика (1967) - документа који је најавио распад Југославије - у Матици хрватској су осим, коначног истицања кључног Крлежиног доприноса за ту декларацију, стари језикословци, прије свих Р. Катачић, нагласили да је кључни елемент разликовања хрватског од српског језика - постојање три идиома у хрватском. Сада је то потврђено овим Рјечником, који је на Радио Ватикану, 26.09. представио Марито Миховил Летица:

O trojednome hrvatskom jeziku te o ″Hrvatskome (što-kaj-ča) rječniku″ Ivana Branka Šamije i suradnika

″Čto se žalostiš ubogi človječe, kai se mećeš i zač trepećeš″, piše u hrvatskoglagoljskom Petrisovu zborniku iz 1468. Iz te rečenice progovaraju tri upitne zamjenice: ″čto″, preteča današnjega ″što″, zatim ″kaj″ i ″zač″. Dotični zapis imamo razumjeti autentičnim svjedočanstvom o, mogli bismo tako kazati, organskoj sljubljenosti svih triju konstitutivnih idioma hrvatskoga jezika: štokavštine, kajkavštine i čakavštine.

Važno je istaknuti da, suprotno onomu što se najčešće smatra, štokavski standard nije nametnut samo političkim razlozima – ali treba pritom kazati da su novoštokavskoj isključivosti korijeni najvećim dijelom u političkim razlozima 19. stoljeća. Naime, u vremenu nakon ilirskoga preporoda došlo je 1850. do Bečkoga književnojezičnog dogovora između hrvatskih, srpskih i slovenskih književnika. Cilj je bio da se književni nacionalni jezici što je više moguće približe, kako bi južni Slaveni imali jedan književni jezik.

U zaključku je rečeno da put prema zajedničkomu jeziku nije miješanje postojećih narječja, nego da po ugledu na druge narode (primjerice Nijemce i Talijane) treba odabrati jedno – koje će biti književno i obvezujuće za sve južnoslavenske narode. Izabrana je štokavština s ijekavskim izgovorom.

Hrvatski sljedbenici Vuka Karadžića, tzv. ″hrvatski vukovci″ ili ″mladogramatičari″, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće uvelike su doprinijeli rastavi hrvatske filologije od povijesti hrvatske književnosti. Te zamisli, obezdušujuće i iskorjenjujuće za duh i tradiciju trojednoga jezika hrvatskoga, dovele su do rigidnoga (novo)štokavskog purizma gdje je odbačeno sve ono što pripada čakavskom i kajkavskom idiomu hrvatskoga jezika, uključujući tako i one vrijedne i lijepe plodove jezika koji izdašno se nahode u djelima starih naših pisaca, a ne bijahu ti hrvatski plodovi smjestivi u krošnju jezičnoga unitarizma izraslog na humusu južnoslavenske, a nakon toga unitarističke jugoslavenske kulturno-političke ideje.

No, treba kazati da je štokavština znatno ranije od 19. stoljeća počela ulaziti u zemljopisno-jezična područja kajkavštine i čakavštine. Primjerice, u kajkavskome djelu ″Decretum″ iz 1574., što ga je s mađarskoga na hrvatski preveo Ivan Pergošić, nalaze se znatni štokavski utjecaji; tako uz ″zakaj″ rabi Međimurac Pergošić i ″zašto″ te nerijetko umeće (i)jekavske riječi. K tome i Antun Vramec, također kajkavac, u djelu ″Postila″, iz 1586., poseže za mnogim štokavskim riječima. S druge strane, naši čakavski pisci rabe kajkavizme. Tako u ″Planinama″, prvome hrvatskom romanu, što ga je 1536. napisao Zadranin odnosno Ninjanin Petar Zoranić, ima dijelova koji zvuče gotovo posve kajkavski; primjerice: ″... da samo za onoj kâ to uzročaše, i s tim bol sarca moga iskazati, budi da ni jednoga ni drugoga jedan najmanjši dil izreći nis mogal″.

Iz rečenoga možemo uvidjeti da se hrvatski jezik stoljećima razvijao tako da se neobično bogatstvo književnoga izričaja prožimalo među idiomima, pretakalo i prestiliziralo. Izvrstan je primjer Ozaljski književni krug, kojemu su, među inima, pripadali Fran Krsto Frankopan i Petar Zrinski. Oni pisahu mješavinom kajkavštine, čakavštine i štokavštine. Blizak ozaljskomu jezičnom krugu bijaše i pavlin iz Lepoglave Ivan Belostenec. U njegovu znamenitom ″Gazophylaciumu″ obuhvaćeno je kajkavsko, čakavsko i štokavsko jezično blago. Taj je rječnik, podsjećam, objavljen u Zagrebu 1740., 65 godina nakon Belostenčeve smrti.

Tragom Belostenčeva hrvatskoga jezičnog integralizma odlučno hodi, i to već godinama i desetljećima, hrvatski književnik, prevoditelj, jezikoslovac i rječničar Ivan Branko Šamija. Nakon što je 2012. objavio ″Rječnik jezika hrvatskoga″, u koji je uz štokavske uključio kajkavske i čakavske riječi, odvažio se rječničar Šamija na uistinu velik pothvat: objavljivanje ″Hrvatskoga (što-kaj-ča) rječnika″ u šest svezaka. Rječnik će na tri tisuće stranica obuhvaćati sto tisuća natuknica – a to je, izvan svake sumnje, vrijedno velike pažnje i zdušne pohvale. Prva dva sveska, od slova ″A″ do ″G″ te od ″H″ do ″NJ″, objavljena su 2015. u nakladi Društva Lovrećana Zagreb i Jezikovnika ″što-kaj-ča″. Ne bi smjelo ostati nespomenuto da su Rječnik, uz Ivana Branka Šamiju, sastavljali njegovi suradnici: Božica Brkan i Mijo Lončarić (kajkavsko narječje) te Andrija Željko Lovrić i Srećko Lorger (čakavsko narječje).

Navodim neke natuknice i njihove obradbe: ′arametek′ m. (kajk.) tren, hip (Turopolje) // ′bekina′ ž. (dalm. čak.; tal.) 1. janjeća koža od koje se izrađuje kožuh, ili se jednostavno (zbog nepromočivosti) koristi kao predmet pod kojim se spava pod vedrim nebom, 2. kralježnica, 3. život, 4. glava ◊ spasit bekinu – sačuvati svoj život (kožu) // ′cvrtje′ s. (kajk.) 1. (podr.) a. pržena jaja; kajgana, b. pržena jaja s brašnom i mlijekom; omlet 2. (Varaždin) uljevača, jelo od jaja // ′hiža′ ž. (kajk.-čak.) a. kuća, b. velika prostorija, soba; dnevni boravak.

Naposljetku je kazati da nipošto ne znači kako ovaj štokavsko-kajkavsko-čakavski rječnik predlaže da se dopusti u standardnome hrvatskom jeziku proizvoljno rabiti zamjenice i ″što″ i ″kaj″ i ″ča″, kao u hrvatskoglagoljskom tekstu s početka ovoga priloga. To bi bilo pogrešno. Hrvatski jezik je standardiziran kao (novo)štokavski i tako će ostati. Štokavština je naša, hrvatska, i nitko ne bi smio biti protiv (novo)štokavskoga standarda. Ali treba biti suprotiva štokavske isključivosti, koja zanemaruje i potire ostale dvije, jednako autentične sastavnice hrvatskoga jezika: čakavštinu i kajkavštinu.

U tome je pogledu ″Hrvatski (što-kaj-ča) rječnik″ uistinu važan doprinos identitetskoj samosvijesti o trojednome jeziku nam hrvatskome. Završavam riječima Ivana Branka Šamije, koji u popratnome tekstu uz Rječnik, parafrazirajući Tina Ujevića, veli da će ″svatko tko bude čitao ovaj rječnik osjetiti kako ′ča′, ′kaj′ i ′što′ zajedno ′lipje′ i ′slaje′ zvone″.

 

[Ћириличар]

Сњежана Кордић - Језик и национализам, лијепо демолира све ове глупости.

У питању је један језик ( назив је небитан ) који је полицентричан и има више центар стандардизације ( као њемачки и енглески ). По свим лингвистичким стандардима, Срби, Црногорци, Босанци и Хрвати говоре једним језиком који обухвата како штокавицу, кајкавицу и чакавицу, тако и ијекавицу и екавицу као своје дијалектизме.

Сад, ако ћемо се тући око назива, најбоље је назвати га "југословенским" и тако нико не добије шта хоће али ни онај други не добије ни своје, па то дође као нека сатисфакција... А и назив је најтачнији.

[александар живаљев]

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika

 

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika objavljena je u tjedniku Telegram 17. ožujka 1967. s potpisima osamnaest hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova. Tekst Deklaracije sastavila je tjedan dana ranije u prostorijama Matice hrvatske skupina znanstvenika, književnih i kulturnih radnika (Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić, Vlatko Pavletić), a Upravni odbor Matice hrvatske tekst je 13. ožujka 1967. prihvatio i razaslao na potpisivanje. Već 15. ožujka Deklaraciju je potpisalo tadašnje Društvo književnika Hrvatske, a ubrzo zatim i druge ustanove.

 

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika

 

Višestoljetna borba jugoslavenskih naroda za nacionalnu slobodu i socijalnu pravdu kulminirala je revolucionarnim preobražajem u razdoblju od 1941. do 1945. Tekovine Narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije omogućile su svim narodima i narodnostima u Jugoslaviji da uđu u novu fazu njihova povijesnog postojanja. Oslanjajući se na temeljna načela socijalizma o pravu svakog čovjeka da živi slobodan od svake podjarmljenosti i o pravu svakog naroda na potpun suverenitet i neograničenu ravnopravnost sa svim drugim nacionalnim zajednicama, Slovenci, Hrvati, Srbi, Crnogorci i Makedonci formirali su federativni savez, sazdan od šest socijalističkih republika, kao jamstvo te uzajamne ravnopravnosti, međusobnog bratstva i socijalističke suradnje.

 

Načelo nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti obuhvaća i pravo svakoga od naših naroda da čuva sve atribute svoga nacionalnog postojanja i da maksimalno razvija ne samo svoju privrednu, nego i kulturnu djelatnost. Među tim atributima odsudno važnu ulogu ima vlastito nacionalno ime jezika kojim se hrvatski narod služi, jer je neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira radi li se o filološkom fenomenu koji u obliku zasebne jezične varijante ili čak u cijelosti pripada i nekom drugom narodu.

 

Novosadski dogovor opravdano je deklarirao zajedničku lingvističku osnovu srpskog i hrvatskog književnog jezika ne poričući historijsku, kulturno–historijsku, nacionalnu i političku istinu o pravu svakoga naroda na vlastiti jezični medij nacionalnog i kulturnog života. Te su tekovine formulirali i ustavni tekstovi, i Program Saveza komunista, političkog predvodnika naših naroda u revolucionarnoj borbi.

 

Ali usprkos jasnoći osnovnih načela, stanovite nepreciznosti u formulacijama omogućavale su da ta načela budu u praksi zaobilažena, iskrivljavana i kršena unutar širih pojava skretanja u realnosti našega društvenog i ekonomskog života. Poznato je u kojim su okolnostima u našoj zemlji oživjele tendencije etatizma, unitarizma, hegemonizma. U vezi s njima pojavila se i koncepcija o potrebi jedinstvenog »državnog jezika«, pri čemu je ta uloga u praksi bila namijenjena srpskom književnom jeziku zbog dominantnog utjecaja administrativnog središta naše državne zajednice. Usprkos VIII kongresu, IV i V plenumu CK SKJ, koji su u našim danima posebno naglasili važnost socijalističkih načela o ravnopravnosti naših naroda pa, prema tome, i njihovih jezika, putem upravnog aparata i sredstava javne i masovne komunikacije (saveznih glasila, Tanjuga, JRTV u zajedničkim emisijama, PTT, željeznicama, tzv. materijala ekonomske i političke literature, filmskih žurnala, raznih administrativnih obrazaca), zatim putem jezične prakse u JNA, saveznoj upravi, zakonodavstvu, diplomaciji i političkim organizacijama, faktično se i danas provodi nametanje »državnog jezika«, tako da se hrvatski književni jezik potiskuje i dovodi u neravnopravan položaj lokalnog narječja.

 

Osobito važne inicijative privredne i društvene reforme, oslanjajući se na bitna svojstva našeg samoupravnog socijalističkog društva, obvezuju nas da na području svoga djelovanja – jezika, književnosti, znanosti i kulture uopće – poduzmemo sve potrebno da se u neposrednoj praksi ostvaruje i ostvare sva izložena načela našeg socijalističkog sustava.

 

Na toj osnovi potpisane hrvatske kulturne i znanstvene ustanove i organizacije smatraju da je neophodno potrebno:

 

1) Ustavnim propisom utvrditi jasnu i nedvojbenu jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga, makedonskoga. U tu svrhu treba izmijeniti formulaciju iz Ustava SFRJ, čl. 131, koja bi morala glasiti ovako:

 

»Savezni zakoni i drugi opći akti saveznih organa objavljuju se u autentičnom tekstu na četiri književna jezika naroda Jugoslavije: srpskom, hrvatskom, slovenskom, makedonskom. U službenom saobraćaju organi federacije obvezno se drže načela ravnopravnosti svih jezika naroda Jugoslavije.« Adekvatnom formulacijom treba osigurati i prava jezika narodnosti u Jugoslaviji.

 

Dosadašnja ustavna odredba o »srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom jeziku« svojom nepreciznošću omogućuje da se u praksi ta dva usporedna naziva shvate kao sinonimi, a ne kao temelj za ravnopravnost i hrvatskog i srpskog književnog jezika, jednako među sobom, kao i u odnosu prema jezicima ostalih jugoslavenskih naroda. Takva nejasnoća omogućuje da se u primjeni srpski književni jezik silom stvarnosti nameće kao jedinstven jezik za Srbe i Hrvate. Da je stvarnost zaista takva, dokazuju mnogobrojni primjeri, a među njima kao najnoviji nedavni Zaključci pete skupštine Saveza kompozitora Jugoslavije. Ti su zaključci objavljeni usporedno u srpskoj, slovenskoj i makedonskoj verziji kao da hrvatskoga književnoga jezika uopće nema ili kao da je istovjetan sa srpskim književnim jezikom.

 

Potpisane ustanove i organizacije smatraju da u takvim slučajevima hrvatski narod nije zastupan i da je doveden u neravnopravan položaj. Takva se praksa ni u kojem slučaju ne može opravdati inače neosporenom znanstvenom činjenicom da hrvatski i srpski književni jezik imaju zajedničku lingvističku osnovu.

 

2) U skladu s gornjim zahtjevima i objašnjenjima potrebno je osigurati dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju.

 

Ovu Deklaraciju podnosimo Saboru SRH, Saveznoj skupštini SFRJ i cjelokupnoj našoj javnosti da se prilikom pripreme promjene Ustava izložena načela nedvosmisleno formuliraju i da se u skladu s time osigura njihova potpuna primjena u našem društvenom životu.

 

Matica hrvatska

Društvo književnika Hrvatske

PEN–klub, Hrvatski centar

Hrvatsko filološko društvo

Odjel za filologiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti

Odjel za suvremenu književnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti

Institut za jezik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti

Institut za književnost i teatrologiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti

Katedra za suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zadru

Katedra za suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

Katedra za povijest hrvatskog jezika i dijalektologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

Katedra za jugoslavenske književnosti Filozofskoga fakulteta u Zadru

Katedra za stariju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

Katedra za noviju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

Institut za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

Institut za nauku o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

Staroslavenski institut u Zagrebu

Društvo književnih prevodilaca Hrvatske

[александар живаљев]

Stjepan Babić

O Deklaraciji – činjenice i pretpostavke

 

Nezadovoljstvo u Matici hrvatskoj Novosadskim dogovorom počelo je rasti od izlaska novosadskoga pravopisa i pod kraj 1966. već je bilo tako veliko da se tražio način da se od njega odustane. Kad se pripremao novi jugoslavenski Ustav, u nastojanju da dobije formalno što demokratskiju formu, tražilo se od raznih ustanova da pošalju svoje napomene, mišljenje, prijedloge koji bi kao amandmani mogli poboljšati tekst Ustava. Takav poziv dobila je i Matica hrvatska. Ona je to shvatila kao priliku da dirne u bit Novosadskoga dogovora i pripremala sastanak o tome.

 

Poziv za sastanak dobio sam i ja i slučajno sam sačuvao prvi dio poziva, a budući da je glavnina Matičina arhiva izgubljena, vjerojatno je taj moj primjerak jedan od rijetkih ako nije i jedini, zato sam u knjizi Deklaracija donio njegovu fotokopiju. Moj poziv je toliko važniji što je M. Brandt poslije zanijekao da sam sastancima nazočio i ja. Zaključio je to na temelju popisa članova Upravnoga odbora MH na kojem nema mojega imena. Istina je da ga nema, sad ne znam zašto, ne znam kad sam postao član Upravnoga odbora, ali ja nisam ni bio pozvan kao član Upravnoga odbora, nego kao stručnjak (»ekspert«), što poziv jasno (po)kazuje.

 

Kad sada čitamo taj dio poziva, malo je neobičan jer ne govori o amandmanima na ustav nego o problemima hrvatskoga književnoga jezika. Ipak mi se tada učinilo sve normalnim jer se u razgovorima govorilo samo o amandmanima. Nisam ni slutio da se priprema nešto posebno.

 

U Matičinoj sobi u kojoj smo sjedjeli, bilo nas je tridesetak jezičnih »eksperata« i književnika, sjednicu je otvorio i vodio Miroslav Brandt, tada tajnik partijske organizacije MH, to je važno naglasiti. Između nazočnih biralo se povjerenstvo koje će sastavljati prijedlog amandmana. Samo se po sebi razumjelo da je Brandt bio prvi član, drugi je bio izabran Radoslav Katičić, poslije je njegovom rukom pisan tekst prijedloga, treći je bio Dalibor Brozović, četvrti Slavko Pavešić. On je nešto govorio protiv i netko ga je odmah zato predložio za člana povjerenstva, što su svi odmah prihvatili, a pristao je i sam Pavešić.

 

Peti sam bio predložen ja. Nisam prihvatio. Rekao sam:

 

– Dosta je jezikoslovaca. Već su trojica. Trebao bi netko od književnika. Ja predlažem Slavka Mihalića. On ima i savezno iskustvo.

 

Pitali su me što to znači »savezno iskustvo«.

 

– Bio je tajnik Saveza književnika Jugoslavije i oko dvije godine živio je u Beogradu.

 

I taj je prijedlog prihvaćen. Šesti je bio Tomislav Ladan, a sedmi Vlatko Pavletić.

 

Kad smo se poslije prisjećali članova povjerenstva, nitko se nije mogao sjetiti Vlatka. To je bilo zato što je on bio na početku, a poslije otišao i nije se više pojavljivao u tome povjerenstvu.

 

Profesor Jonke nije bio član povjerenstva. Brandt je zanijekao i Brozovića:

 

»Dalibor Brozović nikako nije bio u toj komisiji, jer tada uopće nije bio član središnjeg Upravnog odbora niti je živio u Zagrebu, nego u Zadru.«

 

Kao što je zanijekao da sam bio i ja, što moj poziv izričito pobija. Iz njega se vidi da nisu pozivani samo članovi Upravnog odbora, nego i stručnjaci »za probleme hrvatskoga književnoga jezika«, a kud će veći stručnjak od D. Brozovića. Sjećanja svih i sama zbivanja potvrđuju da je nesumnjivo bio nazočan i D. Brozović.

 

Kad je Deklaracija u ponedjeljak 13. ožujka u MH prihvaćana, netko je od nazočnih htio da se neke pojedinosti u tekstu promijene, ali se čulo protivljenje tomu prijedlogu:

 

– Nema nikakvoga mijenjanja teksta. Ako bi se mijenjao prema mišljenju pojedinaca, onda Deklaracija nikada ne će biti prihvaćena. Treba ju prihvatiti takvu kakva jest ili odbaciti.

 

Prihvaćena je jednoglasno. U dvorani nas je bilo tridesetak, ali mislim da ju nismo potpisivali nego smo ju prihvatili aklamacijom.

 

Slično je bilo i u Razredu za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (onda Jugoslavenske!). Petar Šegedin piše:

 

»Na sjednici koja je imala na dnevnom redu potpisivanje tog kulturnog našeg akta bio je i Miroslav Krleža. Sjećam se da sam se bojao njegova komentara samog teksta Deklaracije. Uzeo sam stoga prvi riječ i rekao poprilici ovo: 'Sâm tekst Deklaracije može biti, dakako, diskutabilan, ali budući da je takva Deklaracija već prihvaćena od nekih ustanova, mišljenja sam da bi je trebalo u cjelini prihvatiti kako ne bismo oduljili njeno definitivno prihvaćanje'. Na moje ugodno iznenađenje Krleža se odmah s tim složio i tekst je bio u cjelini prihvaćen.«

 

Slično je bilo i u Društvu književnika Hrvatske gdje je Vlatko Pavletić, predsjednik Društva, rekao »...kako su sve institucije već prihvatile Deklaraciju, pa trebaju i oni«. Vlatko Pavletić je objasnio da se Deklaracija može prihvatiti ili odbaciti jer više nema vremena da se o eventualnim izmjenama konzultiraju ostali potpisnici.

 

Od ponedjeljka do srijede prihvatile su je sve ostale potpisane ustanove, negdje potpisivanjem, negdje dizanjem ruku. Svagdje su je potpisali samo pročelnici svih ustanova.

 

Na Filozofski fakultet u Zagrebu donio ju je prof. Jonke i on se brinuo da ju potpišu svi članovi određenih katedara osobno; posebne sjednice naše katedre nije bilo, a mislim ni drugih katedara.

 

Kad je Deklaracija bila prihvaćena i u Društvu književnika Hrvatske i Mihalić dobio njezin tekst, on je s njime otišao u tiskaru, izbacio svoj članak iz Telegrama i na njegovo mjesto stavio Deklaraciju. Tako je Deklaracija bila objavljena.

 

Dobro je da je umjesto mene bio Slavko Mihalić, jer je on bio u uredništvu Telegrama i tako je njegovom zaslugom Deklaracija bila objavljena. Kad je Partija saznala za Deklaraciju, htjela ju je zaustaviti, ali je bilo kasno.

 

U četvrtak su matičari bili pozvani u CK. Dežurni je bio Duje Katić. Razgovaralo se da se Deklaracija zaustavi dok se i političke organizacije ne slože s njezinim tekstom za objavljivanje. Mihalić je rekao da je ona već tiskana, ali da Telegram s njom nije bio raspačan, raspačava se u petak. Duje Katić je pitao bi li se Telegram mogao zaustaviti.

– Bi – rekao je Mihalić – ali se Telegram raspačava u petak, tj. sutra, i nastala bi šteta ako Telegram ne bi izašao.

– Kolika šteta? – pita Duje.

Mihalić je iz ove prilike htio izbiti korist za Telegram i kaže:

– Milijun i pol dinara.

To je bio veći iznos od stvarnih troškova, veći od onoga kolika bi šteta zapravo bila, i Katiću, za koga kažu da je bio škrtac, učini se mnogo i kaže:

– Kad je tako, onda neka ide.

I tako je Deklaracija objavljena.

Govorkalo se da je u početku iza Deklaracije stajao Vladimir Bakarić, ne samo govorkalo nego je to na početku slobodne hrvatske države javno rekao i Šime Đodan. U raspravi o Zakonu o Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti on je u Hrvatskome saboru rekao: »Kaže se – akademici su ostali pošteđeni kada su potpisali Deklaraciju, ma akademici uopće nisu na svoju ruku pokrenuli pitanje Deklaracije, nego su poslušali jedno tajno priopćenje Vladimira Bakarića, gdje je bio tajni sastanak i gdje je Bakarić naredio da se pokrene pitanje statusa hrvatskoga jezika. A kada se je Bakarić povukao, akademici su malo kažnjeni, ostali su i dalje šta su i bili, nije im se ništa dogodilo, a mi mlađi, naivni Hrvati, koji smo ušli u Maticu hrvatsku da ih branimo, svi smo otišli u Lepoglavu, a oni su se smijali.«

Ako očistimo Đodanove riječi od netočnosti i njegove žestine, bit će osnovno istina. Nije se poslije Deklaracije robijalo, nisu se akademici smijali, bit će da je za tajno priopćenje znao samo Miroslav Brandt, a od akademika samo oni kojima je Brandt ili eventualno Bakarić rekao.

Petar Šegedin piše:

 

»Još bih nešto htio dodati ovom tekstu. Naime, u posljednje vrijeme opet se javljaju glasine kako je Deklaraciju na neki način bio inicirao Bakarić. Te glasine nije još nitko od pokretača i sastavljača javno demantirao, a meni se čini da bi to trebalo učiniti.

 

Znam i kad bi i to bio slučaj, akt koji je potpisalo osamnaest najvažnijih kulturnih ustanova u Hrvatskoj ne bi, u svojoj osnovi, izgubio na značenju i važnosti. Bitno je da je prihvaćen jednodušno! Ipak, glasine imaju nekakav utjecaj, pa ako se mogu od odgovornih, dakle sastavljača, demantirati, bilo bi to dobro i korisno.«

 

Da je inicijator bio V. Bakarić, zanijekao je i Mika Tripalo. Rekao je:

 

»Isto tako nije točno da je Bakarić inicirao donošenje Deklaracije u razgovoru s nekolicinom akademika jer je on bio suviše oprezan za tako nešto. Budući da sam bio u toku najžešćih rasprava o jeziku i s njim sam u razdoblju poslije Deklaracije često razgovarao i surađivao, smatram da je takva mogućnost apsurdna. Istina može biti samo to da je unitarističko-centralistička grupa oko Žanka priželjkivala jedan takav dogođaj da bi se okomila na proljećarski dio hrvatskoga vodstva i da bi ga diskreditirala. Napad je išao i na Bakarića, jer još uvijek nije jasno prešao na njihovu stranu.«

 

Prigodom raspravljanja o 40. obljetnici Deklaracije jedan je od kolega iznio prepostavku da je iza deklaracije stajao i sam Miko Tripalo. Ja sam siguran da nije. Partija nije znala za Deklaraciju dok nije bila donesena.

 

Kad smo 28. 3. 1967. bili na sastanku u Komitetu, Tripalo je prigovorio što oni nisu bili obaviješteni o pripremanju Deklaracije, a Brandt je rekao da je to bilo zato što »nismo imali povjerenja«. Kad sam 2007. o Deklaraciji intenzivno mislio, onda su mi u sjećanju iskrsnule Tripalove riječi:

 

– Znam da niste imali povjerenja u Partiju kao cjelinu, ali zašto niste imali povjerenja u mene kao osobu? Ako nisam pametniji od vas, a ono sam informiraniji.

 

Poslije sam u svojem dnevniku pod 28. 3. 1967. našao zapisano ovo:

 

»Mika: Znam da niste u forum, ali zašto niste u nas. Ako nismo pametniji, a ono smo informiraniji.«

 

To nesumnjivo potvrđuje da M. Tripalo prije donošenja Deklaracije nije znao za nju, a to potvrđuje i to što poslije donošenja Deklaracije u ime Partije nije bio glavni V. Bakarić, nego Duje Katić, Mika Tripalo, pa Miloš Žanko i drugi. Dok je bilo najvruće, Bakarić je o Deklaraciji šutio.

 

Na prvoj Vjesnikovoj stranici 26. ožujka, gdje je poznati Titov govor u Prištini, kojim je osudio Deklaraciju, spomenuvši ju poimence, nalazi se i vijest da je Vladimir Bakarić posjetio neke splitske vojne jedinice, ali su govorili o suvremenom naoružanju i brodogradnji, o Deklaraciji ni riječi.

 

Kad je nakon Titova govora u Prištini odnos prema Deklaraciji bio jasan, Bakarić je o njoj progovorio tek 30. ožujka na zasjedanju Sabora, njegov je govor izašao u Vjesniku 31. 3. Bakarić kazuje da je uvijek bila zajamčena ravnopravnost, navodeći i tumačeći i one ustavne odredbe koje nisu bile tako izričite, ali da nikada nisu bile unitarističke.

 

Bakarić je za Deklaraciju u svom govoru u Saboru rekao:

 

»Osnovne formulacije u svim prijedlozima podstaknute su u stvari neprijateljskim stavovima ne samo prema zajednici, nego prema današnjoj fazi naše socijalističke revolucije, jer nas to vuče za čitav korak natrag. A kad i ne bi bilo ovih šovinističkih ispada u samom tekstu Deklaracije, morali bismo to iz jednoga razloga osuditi, a iz drugoga odbiti.«

 

Mnogi će reći da su dovoljne te riječi da jasno pokažu Bakarićev odnos prema Deklaraciji i da on ne može biti njezin inicijator, ali ja mislim da može. Tko poznaje Vladimira Bakarića, njegovu narav i njegov način rada, s velikom će vjerojatnošću prihvatiti mogućnost da je on mogao biti inicijator. Sve govori da je to veoma vjerojatna pretpostavka, a kad je krenulo po zlu, on je se odmah odrekao. Tipičan njegov postupak. On je često bio inicijator, siva eminencija i ako pothvat uspije, zna se, njegovo je to djelo; ako ne uspije, on s tim nije imao ništa. Njegova težnja da po svaku cijenu ostane na vlasti bila je jača od moralnosti svakoga postupka, zato je i ostao na vrhu od početka komunističke vlasti sve do svoje smrti 1983.

 

Ipak, Bakarića, kao ni druge ljude, ne možemo promatrati kao da je kod njega sve crno. I u tome mogu istaći jednu njegovu svjetliju crtu. O njegovome govoru objavljenom u Vjesniku 31. 3. 1967. piše:

 

»Naglasio je da je tekst na hrvatskom književnom jeziku obavezan jednako i u Srbiji, Makedoniji, Bosni i Hercegovini, pa prema tome nema nikakva problema za miješana područja, kakvim se jezikom mora netko tamo služiti.«

Nisam stigao razmotriti sve članke o Deklaraciji onih koji ju osuđuju u vrijeme hajke s obzirom na duh i nazive, ali mislim da ni jedan tada ne spominje hrvatski književni jezik kao Bakarić.

I skrivanje Deklaracije pred Partijom kao organizacijom bilo je sasvim razumljivo. Poznata hrvatska šutnja tih godina imala je svoj uzrok u tome što su hrvatski partijci, a posebno Vladimir Bakarić, bili svjesni da se u Partiji ništa nije moglo postići za hrvatsku stvar ako to ne bi odobrili Srbi partijci jer je srpska strana u SK Hrvatske bila tako jaka da se protiv njihove volje nije ništa moglo postići ma kako opravdano bilo.

Drugo, i hrvatski su unitaristi bili isto tako opasna prijetnja. Saznaju li oni prerano za Deklaraciju, ugušit će ju prije donošenja. Dobro je poznat stav Miloša Žanka. On se osobno u osudi Deklaracije javio prvi, u Vjesniku 20.3.1967.

Nešto se moglo postići samo ako se radi u tajnosti i javnost se stavi pred gotov čin.

Može se tko pitati, ne umanjuje li Deklaraciji vrijednost ako se prihvati da je na njezinu početku stajao Vladimir Bakarić. Da se ne umanjuje, rekao je već Petar Šegedin, a ja bih još dodao da je svejedno bio na njezinu početku Bakarić ili Brandt, oba su partijci, a to će pokazati i dalji razvoj događaja.

Da je donošenje Deklaracije bilo normalan postupak za podnošenje amandmana na ustav SFRJ, bilo bi razumljivo da je jedna od glavnih osoba bio prof. Jonke, jer ne samo što je bio glavna stručna osoba nego što je do tada bio i glavni borac za ravnopravnost hrvatskog književnoga jezika, a ne M. Brandt, partijski sekretar u MH, dakle politička osoba. Zašto već u početku nije bio uključen prof. Jonke, ja danas ne znam.

Jednom sam prilikom napisao: »Među prvima predložen je prof. Jonke, ali on prijedlog nije prihvatio, ne sjećam se s kojih razloga«.

Danas je gotovo nemoguće ustanoviti zašto. Bio je u sobi u kojoj smo zasjedali, ali ju je brzo napustio nešto nam dobacivši, ali se zadržao nije. Onda se to pitanje nije postavljalo, a kad se danas postavlja, teško je dati pravi odgovor. Za prof. Jonkea M. Brandt kaže da je to bilo zato što je on ionako imao velikih nevolja zbog borbe za hrvatski jezik pa smo ga htjeli sačuvati od još većih, a prof. Brozović na drugom mjestu tvrdi gotovo isto:

 

»Danas je nerazumljivo i zašto u Povjerenstvu nisu bili Ljudevit Jonke i Stjepan Babić, za koje bi bilo prirodno da ih se po njihovu položaju i funkciji u pitanjima hrvatskoga jezika odredi u to povjerenstvo. Mogao bi danas tko nagađati o ovom ili onom razlogu, a radilo se zapravo o tome, da ta dvojica, ako stvari pođu po zlu, nisu upravo zato smjeli biti ugroženi iz raznih razloga, među ostalima i zbog Jezika koji je morao izlaziti.«

 

Objasnio sam zašto nisam bio ja, a razlog za Jonkea koji navode Brandt i Brozović može biti istinit, ali ga je teško danas dokazati.

 

Tko je poznavao Miroslava Brandta, bilo mu je jasno da je on u politici bio poslušan aparatčik. To se vidi i po tome što kad je već bilo jasno da je Deklaracija politički osuđena, i to žestoko, on je na sastanak 24. ožujka u MH na koji su pozvani predstavnici svih ustanova koje su potpisale Deklaraciju, donio pismeni predložak koji su sve te ustanove trebale prihvatiti.

 

I taj predložak pokazuje Brandta kao partijskoga poslušnika. Predložak je sastavio netko drugi, a Brandt ga je samo donio na sastanak.Dobro se sjećam kako ga je presavijenoga na četvrtinu izvadio iz desnoga vanjskoga džepa kaputa. Taj je predložak za hrvatsku stranu bio tako jadan, pokajnički, da su ga predstavnici prihvatili, Deklaracija bi bila opozvana. Ali predstavnici ustanova stali su u tome predlošku pretresati rečenicu po rečenicu i predložak tako promijenili da od prvotnoga teksta nije ostao ni kamen na kamenu. U tome je zasluga hrvatske strane.

 

Kad sam devedesetih godina javno iznio taj za Brandta pomalo neugodan podatak, on je zanijekao cijelu tu sjednicu. Ja sam mu rekao da je održana jer su o njoj i novine pisale, a on mi uzvrati:

 

– Zar ti vjeruješ u ono što pišu novine?

 

Ne samo da me živo sjećanje sjeća na nju, nego sam sačuvao svojom rukom zapisan dnevni red te sjednice i nekoliko osnovnih misli. Evo što sam zapisao:

 

»Dnevni red sjednice UO MH

 

24. 3. 1967.

 

1. O izjavi Ž. Milisavca i M. Stevanovića

2. O izjavi potpisnika

3. Proslava M. Držića

4. Partijski sastanak

 

Dva sata o objavljivanju pisma.

Novinari čekaju.

Izjava donesena u džepu.

Pretresali rečenicu po rečenicu, riječ po riječ.

Nije ostalo ništa od donesene.«

 

Dobro se sjećam te dramatične večeri. Bilo je to na sam Veliki petak, 24 ožujka. Raspravljali smo do kasno u noć i donijeli izjavu i ona je sutradan, na Veliku subotu, objavljena u Vjesniku, a u nedjelju, 26.3., na sam Uskrs, izašao je nepotpisani članak pod naslovom Izjava ne zadovoljava.

 

Znao sam da će početi nova hajka, kao što je i počela.

* * *

Dodat ću ovdje da su Srbi nekoliko puta poslije Deklaracije rekli da razvoj jezičnih prilika u Hrvatskoj znači ispunjenje zahtjeva iz Deklaracije, a posebno amandmani na hrvatski ustav 1971. i ustav iz 1974. Taj ustav dobio je pitijsku rečenicu, ali ipak s nazivom hrvatski književni jezik:

 

»U Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u javnoj je upotrebi hrvatski književni jezik – standardni oblik narodnog jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj, koji se naziva hrvatski ili srpski.«

 

Vrlo je vjerojatno da je toj rečenici kumovao Vladimir Bakarić, ali ako i nije izravno, nije napisana bez Bakarićeva znanja.

Ta je odredba nama uvelike olakšala borbu za naziv i sadržaj hrvatskoga književnog jezika, a Šuvaru i njegovim istomišljenicima tako smetala da je 1985. – kad je mislio da je došlo njegovo vrijeme (Bakarić je umro dvije godine prije!) – počeo borbu protiv nje. Ali, tada su hrvatska politička svijest i hrabrost već tako ojačale da Šuvar nije uspio, iako je borba trajala dugo, gotovo pet godina, i na trenutke bila žestoka, jer je Sabor SRH tek u lipnju 1989., još za komunističke vladavine , potvrdio tu bakarićevsku formulaciju.

[александар живаљев]

Radoslav Katičić

Deklaracija i jezikoslovlje

 

U ovim se razmatranjima razlažu jezikoslovna pitanja koja implicitno postavlja Deklaracija i pokazuje se da ona osporava mladogramatičarske kriterije za određivanje identiteta književnih jezika koji su do danas ostali premoćno utjecajni. Da bi se znalo što je upravo hrvatski književni jezik, potrebno je napustiti dijalekatski monizam koji je do sada nametala njegova teorija i prihvatiti dijalekatski pluralizam u kojem se isti književni jezik različito dijalekatski stilizirao sve do dosljedne novoštokavske jekavske stilizacije njegova standardnog oblika.

 

Još dok se sastavljala, potpisivala, objavljivala, i kad su nad njom zatutnjili partijski gromovi, živo se osjećalo povijesno značenje Deklaracije. U desetljećima koja su od tada prošla to se značenje pokazivalo sve jasnije i oštrije. Taj se prvotni dojam utvrdio, nije se rasplinuo. Doista ima razloga da se Deklaracije sjećamo i opet i opet vraćamo na nju. Njezin tekst sasvim prepoznatljivo izriče volju: odlučno opredjeljenje za jezik svojega naroda i to je, dakako, ono što tomu, po sebi vrlo suspregnutom, po rječniku i frazeologiji gotovo konformističkom tekstu daje njegovo prijelomno značenje. A tko pozna prilike kakve su tada bile, razumije i zašto je takav.

 

Od svega se toga nije uočavalo kako je Deklaracija dotaknula i time otvorila ozbiljno jezikoslovno pitanje. Ono se u vezi s njom nije čak ni zamjećivalo, a zapravo je trebala pokrenuti temeljito razmišljanje i raspravu o njem. No buka koja je nastala oko nje zapriječila je to. Deklaracija, naime, samim svojim pojavljivanjem postavlja pitanje koji je i kakav jezik taj za koji se u Deklaraciji traži ustavni status i poštivanje u javnoj porabi tamo gdje je stanovništvo hrvatsko. U Deklaraciji se taj jezik naziva hrvatskim i svima se činilo samorazumljivim i jasnim da je upravo to taj jezik. I inače živo osjećamo da je hrvatski jezik posebna i vlastita izražajnost, različita od svih drugih, pa i onih koje su joj najsličnije. Pri tome se, dok smo među sobom, lako zaboravlja da u jezikoslovlju to još nije raščišćeno i valjano obrazloženo, obrazloženo tako da bi bilo i široko prihvaćeno. Na međunarodnoj vjetrometini, ne samo političkoj, nego i znanstvenoj, tu ne nailazimo lako na razumijevanje.

 

Kada su nas poslije objavljivanja Deklaracije pozvali na Gornji grad, u Komitet na pranje glave, bili su među onima koji su nas u Matici hrvatskoj ispraćali Većeslav Holjevac i Ivan Šibl. Taj posljednji nam je rekao da bi, ako imamo razgovarati s Bakarićem, bilo dobro da popijemo konjak. Nije bilo tako strašno jer razgovarali smo s Mikom Tripalom. Ali je tamo prisutni funkcionar Duje Katić u svojoj »diskusiji« unjkavim glasom rekao da mu je Deklaracija neprihvatljiva jer je za njega mjerodavna »naučna misao«, po kojoj su hrvatski i srpski jedan te isti jezik. Mislim da je ovaj skup posvećen Deklaraciji prilika da se i o toj »naučnoj misli« kaže koja riječ.

 

Svi znamo na što je Duje Katić pri tome mislio. Punili su nam uši time. Lingvistika je, govorilo se, dokazala da su hrvatski i srpski jedan te isti jezik. To se temelji na shvaćanju jezika koje su uveli i dosljedno zastupali jezikoslovci mladogramatičari, neizmjerno zaslužni za jezičnu znanost kakva se onda bujno razvila. Istina, danas ih se mnogi rado odriču, odguruju ih kao premašene kasnijim razvojem u ropotarnicu znanstvene povijesti, u koju su lako spremni gurnuti sve što je zahtjevno, ali jezikoslovne struje što su došle za mladogramatičarima, strukturalističke i poststrukturalističke, bavile su se drugim vidovima jezične pojave, a za određivanje i priznavanje identiteta književnih jezika ostala su do danas na široko mjerodavna temeljna mladogramatičarska shvaćanja, pa bilo to izrečeno ili, što je češće, ostajalo da se samo podrazumijeva.

 

Po tom shvaćanju jedini su pravi predmet jezikoslovnoga istraživanja autentični narodni govori. Njihov se identitet određuje genetski, dakle po njihovu postanju. Po postanju se nadalje ti govori svrstavaju u skupine, i na kraju u jezike. Takvi se jezici supostavljaju drugim jezicima, također skupinama svojih pojedinačnih govora. Svaki je književni jezik nasuprot tomu, po njihovu shvaćanju, umjetna tvorevina i kao takva zapravo nije dostojan da bude predmet jezikoslovnoga istraživanja. Nije pravi, autentičan jezik. Mladogramatičari o književnim jezicima rijetko govore bez prizvuka ironije. Oni su radili u ozračju pozitivizma, a za njihovo jezikoslovlje jedino su podatci o organskim narodnim govorima pozitivni fakti. Književni se jezici tako i nisu smatrali faktima, pogotovu ne pozitivnima. Orijentacija prema pozitivnim faktima dovela je tako do toga da se važno područje jezične faktičnosti, u javnom susretanju s jezikom upravo središnje, istisne iz jezikoslovnoga obzorja. To je jedan od temeljnih apsurda s kojima smo se navikli živjeti. I ne pitati se o njima.

 

Mladogramatičari, naravno, nisu mogli zaobići važnost književnih jezika. Ona je u jezičnom životu vrlo velika i sasvim očita. Istražujući jezike, oni su uvelike radili s književnima jer su književni jezici mnogo pristupačniji i pregledniji od narodnih govora, koji su k tomu najčešće i nedovoljno istraženi, a kad se radi o starijim razdobljima gotovo da i nema drugoga nego samo književnih jezika. Ali to nije pokolebalo mladogramatičare u njihovu gledanju na jezik. Služeći se materijalom književnih jezika, oni su uvijek u tim podatcima gledali organske narodne govore što su stajali iza njih, u njima se očitovali, uzimali su književne jezike kao zastupnike organskih narodnih govora.

 

Tako su onda govorili o »dijalekatskoj osnovici« književnoga jezika, i koliko su god najviše radili s podatcima o književnim jezicima, ta ih je dijalekatska osnovica, u skladu s njihovim temeljnim pogledima, zanimala više od književnoga jezika samog. Sukladno s time određivao se i identitet književnoga jezika. Odatle je proizašlo načelo: koliko dijalekatskih osnovica, toliko književnih jezika – jer svaka dijalekatska osnovica određuje svoj književni jezik, u nj je umjetno preoblikovana. Književni jezik tako je u očima mladogramatičara zapravo ta osnovica.

 

To načelo nigdje nije bilo tako izrečeno, a kamo li proglašeno, ali se u jezičnoj znanosti vrlo dosljedno primjenjivalo, a primjenjuje se još i danas. I strukturalistička i poststrukturalistička lingvistika malo su što na tome promijenile. To pak, ako se primijeni na hrvatski, znači: književni jezik sa čakavskom osnovicom i književni jezik s kajkavskom osnovicom, te književni jezik sa štokavskom dijalekatskom osnovicom nužno stoje jedan pored drugoga kao tri bitno različita književna jezika, svako za sebe, jedno drugomu tuđe. Kako je pak književnomu jeziku Hrvata i književnomu jeziku Srba dijalekatska osnovica novoštokavska, dakle ista, taj je po tome nužno samo jedan književni jezik, jedan te isti. Ovamo ide, dakako, i književni jezik muslimana Bošnjaka i književni jezik Crnogoraca jer je i tu dijalekatska osnovica novoštokavska. To je »naučna misao« koje se u svojoj »diskusiji« držao Duje Katić.

 

Pri takvu se gledanju na jezične pojave posve zanemaruje to da književni jezik živi drukčije nego organski narodni govor, da je u književnom jeziku često najvažnije ono čega u organskom narodnom govoru gotovo i nema. Za književni jezik bitan je kulturni i civilizacijski leksik, kulturna frazeologija i odnjegovana, specijalizirana stilistika. Bitni su, nadalje, uzorci pomno oblikovanih tekstova. Osobito su tu važna vrijednosna obilježja kojima se istančano i slojevito obilježuju svi elementi jezičnoga izraza. Nema književnoga jezika bez pomno izbaždarene ljestvice izražajnih vrijednosti. Mnogo je obilježja osim dijalekatskih koja su bitna za književni jezik, pa i bitnija od njih. Ona stoga određuju i njegov identitet.

 

Iz te spoznaje proizlaze važne konzekvencije za hrvatski književni jezik i za hrvatski standardni jezik kao njegov najrazvijeniji oblik. Ako se postavi pitanje o »dijalekatskoj osnovici« toga standardnog jezika, često će se čuti i pročitati da je to istočnohercegovački dijalekt. Takav odgovor sugerira da je taj dijalekt odabran među drugima da posluži kao književni jezik, pa je onda i obrađen i izgrađen kako bi zadovoljio zahtjeve što se postavljaju književnomu jeziku da bude standardan, te od tada vrši funkciju hrvatskoga standardnog jezika. Ta je pak funkcija povijesno i sociolingvistički jasno odrediva i određena.

 

Sve to, međutim, implicira da i mi sada kad govorimo i pišemo svojim standardnim jezikom govorimo i pišemo istočnohercegovački. A zapravo se tim dijalektološkim nazivom kaže samo to da su dijalekatska obilježja hrvatskoga standardnog jezika novoštokavska jekavska, i ništa više. U dijalektologiji se za takva obilježja uobičajio naziv »istočnohercegovački«, iako su njime obuhvaćeni ne samo govori istočne Hercegovine, kojima u velikoj većini govore Srbi, a uz njih i nešto Hrvata i Bošnjaka muslimana, nego su njime jednako tako obuhvaćeni i govori dubrovačkoga kraja i samoga Dubrovnika, Konavala te istočnoga dijela poluotoka Pelješca, sve govori Hrvata koji baš nikako ne pripadaju istočnohercegovačkoj etnolingvističkoj cjelini.

 

Već je po tome neprilično izjednačivati jekavsku novoštokavštinu s istočnohercegovačkim dijalektom, a to vrijedi kud i kamo više kada se govori o književnom jeziku svih Hrvata i o njegovu standardiziranom liku. To je naprosto slaba lingvistika koja ne luči genetskolingvističko razvrstavanje govorâ od njihova etnolingvističkog karakteriziranja. A jedino su takvim shvaćanjem omogućena mišljenja, nekada u slavistici premoćna, a u njoj i danas još uporno prisutna, iako u svijetu većinom ostaju neizrečena ili tek usput natuknuta, po kojima je taj standardni jezik, standardni jezik Hrvata, zasnovan na jednom srpskom dijalektu u najužem smislu toga pojma, pa je po tome i sam zapravo, ako se sudi objektivno, srpski. Što se tako ne zove, to je samo ustupak hrvatskoj iracionalnosti. Takvo je mišljenje vrlo živo u srpskoj jezikoslovnoj sredini, da ne govorimo o kulturnoj, a i u međunarodnoj slavistici na mnogim se stranama drži, manje eksplicitno, ali dosta žilavo. U svijetu se to danas češće očituje u tome što se lako prihvaća predodžba, bilo da se izriče ili samo podrazumijeva, kako je dosta znati srpski, pa da se samim time zna i hrvatski. Za hrvatski jezik u svijetu to je, dakako, vrlo nepovoljno.

 

No stvari se pokazuju u sasvim drugom i u pravom svjetlu ako se bolje pogleda kako je doista nastao hrvatski književni jezik. Temeljna značajka hrvatske jezične situacije jest mnogodijalekatnost i tronarječnost. Kao hrvatsku cjelinu ne određuju je narječja i njihovi dijalekti kao zasebne danosti, nego komunikacijski suodnosi među njima. Ne određuju je, pojednostavnjeno rečeno, čakavci, kajkavci i štokavci svaki sami za se, nego tako što se sporazumijevaju jedni s drugima. Tek tada imamo hrvatski jezik. Vrlo je tu ilustrativno npr. jezično sporazumijevanje na sajmu u Fužinama u Gorskom kotaru. Kroz mjesto teče rječica. Po mostu preko nje prelazi se od čakavaca s jedne do kajkavaca s druge njezine strane. Na tom se sajmu skupljaju ljudi iz sve bliže okolice i razgovaraju, dakako, jedni s drugima. Onamo dolaze s obje strane rječice, a dolaze i štokavci, ikavski Bunjevci iz obližnjega Liča. Ta dijalekatska interakcija, to sučeljavanje i priljubljivanje, upravo to je hrvatski jezik. To mu određuje cjelinu. Baš po tome on i jest različit od svakoga drugog jezika. Ni u kojem drugom nema interakcije toga trojega: čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga.

 

Hrvatski književni jezik nije nastao izborom i ustoličenjem jednoga dijalekta. Okvir hrvatskoj pismenoj kulturi, onoj na slavenskom jeziku, zadala je ćirilometodska književna škola, Methodii doctrina, kako kaže naše najstarije vrelo, papinsko pismo splitskomu nadbiskupu iz godine 925. To je bilo najpotpunije i najočitije tamo gdje se u crkvi euharistija slavila na crkvenoslavenskom jeziku, u glagoljaša, ali posredno i tamo gdje se slavila latinski, a pokazivalo se tu, dakako, u tekstovima namijenjenim crkvenomu puku i pisanima stoga na njemu razumljivom književnom jeziku. Ta se je slovinska pismenost, koja je zadržavala ime književnoga jezika solunske braće (slověnski jezik), osim u strogo liturgijskim tekstovima vrlo rano otvorila narodnom jeziku, postajala sve razumljivija i neškolovanima. Naziv slovinski / slovjenski / slovenski mogao se poslije zamjenjivati nazivom hrvatski, pa se u danim razdobljima i na danim prostorima i zamjenjivao, isto onako kako se u drugim granama ćirilometodske književne tradicije naziv slovenski mogao zamjenjivati i zamjenjivao nazivima bugarski, srpski i ruski. Književnomu jeziku svake od tih tradicija njoj pripadna zamjenjivost autentično je povijesno ime.

 

To razvojno polazište zorno se pokazuje na Baščanskoj ploči. Ona nas se u prvi mah doima kao da je pisana narodnim hrvatskim jezikom s tek ponekim simboličkim obilježjem crkvenoslavenskoga, ali je pomno i oštroumno istraživanje Stjepana Damjanovića, nadograđujući na ono što su bili postavili Eduard Hercigonja i Josip Bratulić, pokazalo da njezin tekst odaje naobrazbu u zahtjevnoj crkvenoslavenskoj književnoj kulturi. Taj tekst tako svjedoči kako se crkvenoslavenska pismenost, sa svom svojom istančanom naobrazbom, bila čvrsto ukorijenila u Hrvata, a onda rano otvorila narodnomu jeziku, bliskom i prisnom materinskim govornicima. Tako Baščanska ploča, koju doista ne bez razloga često spominjemo, neočekivano zorno svjedoči o početcima slavenskoga književnog jezika u Hrvata, u mjeri koja se nije ni slutila.

 

Tako je hrvatski narodni jezik u prvotno slovinskom okviru, zahvaljujući upravo njemu i statusu koji je po njem dobio, postajao i postao književnim. Nije za to odabran nikoji dijalekt kao cjelovita etnolingvistička danost, nego su elementi narodnoga jezika u slovinskom okviru unosili u pismenu i javnu porabu narječna, pa i dijalekatska obilježja, već prema kraju u kojem se slovinska knjiga ponarođivala, oslobađajući se, osim u svetoj liturgiji, spona crkvenoslavenskoga uzora. Isprva su pri tome izričito prevladavala čakavska narječna obilježja, a onda su se tomu pridruživala sve više štokavska, pa i kajkavska. U tome je temeljna tronarječnost hrvatskoga književnog jezika. Nikako mu nije primjeren dijalekatski monizam, koji je njegovoj teoriji, kakva nam se ucjepljivala školovanjem, nametnulo mladogramatičarski usmjereno jezikoslovlje. Valjanoj teoriji hrvatskoga književnoga i standardnog jezika potreban je dijalekatski pluralizam, kakav je oduvijek obilježavao hrvatsku jezičnu zbilju, pa i književnu.

 

Bitno je uočiti da su pri tome pojedini tekstovi, namijenjeni crkvenomu puku (lekcionari, crkvene pjesme, obrednici, štivo vjerske pouke, životi svetaca i sl.), kako su se prenosili iz predjela u predio, u sve novim redakcijama dobivali i nova narječna i dijalekatska obilježja, koja su ih svugdje približavala onima kojima su trebali služiti. Pri tome su međutim zadržavali bitne crte svoje mjerodavno oblikovane jezične izražajnosti, crte koje su njihov izraz činile književnim, i s raznim dijalekatskim obilježjima kao prepoznatljivo isti. To je bitan oblik opstojnosti hrvatskoga književnog jezika.

 

U Korčuli mi je domaćin, kad smo se za stolom osjetili zaista ugodno, rekao: »Lipo nan je Bog da, kako mi rečemo.« Odgovorio sam mu da se tako govori do Mure. Meni je taj izričaj u jednakim prilikama prisan još iz kajkavskoga diskursa mojega zagrebačkog djetinjstva. Tek tada to glasi Lepo nam je Bog dal. Dijalektalna obilježja tu su druga, ali je izgrađena jezična izražajnost ista. A u Bosni kao gost samostana u Kreševu čuo sam na dan sv. Katarine gvardijana kako, opet za stolom, započinje pozdravnu zdravicu riječima Sveta Kata, snijeg na vrata. A meni je taj izričaj i opet bio prisan iz djetinjstva, tek s drugim dijalekatskim obilježjima, ali jedva različit: Sveta Kata, sneg na vrata. Najveća je razlika tu u melodiji govora. Osjetio sam da sam i tu doma. To su odnosi čakavskoga, kajkavskog i štokavskoga kad se radi o hrvatskom jeziku, to ga i čini upravo njime.

 

Sve je to još premalo istraženo, ali se pouzdano može reći da su lekcionari iz kojih se pri misi na jeziku razumljivom štokavskomu puku, kako u dubrovačkom kraju, tako i na prvotnom području franjevačke redodržave Bosne Srebrene (od Zaostroga na Jadranu do Budima na Dunavu), čitalo iz evanđelja i apostolskih poslanica bile štokavski stilizirane, dakle »poštokavljene«, redakcije čakavskih knjiga, a u Zagrebačkoj biskupiji nije se to čitalo nego iz kajkavski stiliziranih, dakle »pokajkavljenih«, redakcija dalmatinskih knjiga. Tu valja živo zamisliti što je to čitanje – svake nedjelje i blagdana, u svakoj župi, svemu puku – što je to čitanje značilo za stvaranje zajedničke osjetljivosti za izražajne vrijednosti književnoga jezika. Upravo time je jezik svega toga puka bitno određen kao jedan, i to hrvatski.

 

To je sve poznato, i ne od jučer. Ono o kajkavskim lekcionarima otkrio je i objavio nitko manji nego Vatroslav Jagić. Izvrsno je to u svojoj temeljnoj knjizi o hrvatskome lekcionaru prikazao i dokumentirao Jerko Fućak. A ipak se o tome ne zna upravo ništa osim u najužim stručnim krugovima. Pa tako i dalje živi i djeluje predodžba da nam je standardni jezik istočnohercegovački dijalekt. A mirno se može reći da su za naš standardni jezik svojom izražajnosti relevantnije knjige biblijskih prijevoda, vjerskih pouka i crkvenih pjesama s obilježjima svih triju narječja u razgranatoj povijesti svojih redakcija nego organski govori istočnih Hercegovaca: Srba, Hrvata i Bošnjaka muslimana. I književnost hrvatske renesanse i baroka mnogo je, dakako, relevantnija za nj od istočnohercegovačkog jekavskog novoštokavskog folklora. Upravo je ta književnost počela obilno crpiti iz usmenoga narodnog pjesništva i unositi njegovu jezičnu izražajnost u pisanu riječ. Predromantizam prosvjetiteljstva zasnovao je na tome svoju strategiju književnojezične izražajnosti (Kačić, Relković, Došen i drugi). A povijesni je razvoj tekao tako da je pod utjecajem dubrovačke pismenosti i književne djelatnosti prvotnoga područja franjevačke redodržave Bosne Srebrene u hrvatskom književnom jeziku već u 18. stoljeću sve više prevladavala novoštokavska dijalekatska stilizacija, pa onda, razmjerno kasno u 19., baš jekavska, i tamo gdje mjesni govori to nisu bili. Do druge polovice 18. stoljeća (novo)štokavska je dijalekatska stilizacija književnoga jezika posve prevladala i na čakavskom govornom području (osim u Gradišćanskih Hrvata), a do druge polovice 19. stoljeća preporodni ju je pokret protegao i na kajkavsko.

 

Hrvatski standardni jezik i nije nego upravo taj jezik, kako se razvijao sve tamo od Baščanske ploče, tek sada dosljedno stiliziran prema dijalekatskim obilježjima jekavske novoštokavštine. Ona mu je samo dijalekatski model. Taj standardni jezik nikako nije sama ta jekavska novoštokavština, a još manje je istočnohercegovački dijalekt kao etnolingvistička danost, pa koliko god poslije obrađen da bude standardni jezik. Na toj temeljnoj činjenici ništa ne može promijeniti to što je njegova standardizacija uspješno dovršena u znaku jezične ideologije koja nimalo nije bila u skladu s njom. No kako god ne može ništa promijeniti, posljedice toga nesklada i danas se osjećaju.

 

Tek kada se to zna, može se steći primjeren odnos prema normi hrvatskoga standardnog jezika, mogu se rasplitati nesporazumi koji su se spleli oko njega i razgrađivati nezadovoljstva što su se oko njega nataložila. Treba shvatiti i mentalno doista usvojiti to da hrvatski književni, a po tome i standardni jezik naprosto nema »dijalekatske osnovice«! Teško se, uostalom, može reći da ju imaju slovenski i njemački. Hrvatski je standardni jezik samo dosljedno stiliziran prema dijalekatskim obilježjima jekavske novoštokavštine. Ona mu je apstraktan dijalekatski uzorak, nije konkretna osnovica. To je, kako je iskustvo već nedvojbeno potvrdilo, vrlo povoljno za njegovu standardnost. Ali je ipak samo površni sloj. U dubljima on je tronarječan i bitno određen svom povijesti hrvatske kultivirane izražajnosti. Bez svijesti o tim dubljim slojevima nije moguće uravnotežiti odnos hrvatske jezične zajednice prema svojoj velikoj stečevini, standardnomu jeziku, niti valjano dograđivati njegovu normu. A u naravi je standardne jezične norme da se stalno mora dograđivati.

 

Pokazuje se, međutim, kako izricanje jednostavne istine da je primjerenije govoriti o dijalekatskoj stilizaciji hrvatskoga književnog jezika, pa po tome i standardnoga, nego o njegovoj dijalekatskoj osnovici, izaziva i danas osporavanja koja pokazuju koliko su duboki nesporazumi što su se oko toga ukorijenili u našu jezikoslovnu svijest i koliko je od toga iskrivljena slika o našem jezičnom položaju. To je glavni razlog što je u hrvatskoj jezičnoj zajednici poremećen odnos prema svojem standardnom jeziku.

 

Bit toga nesporazuma leži u tome što taj standardni jezik, kako je već rečeno, nije novoštokavski jekavski dijalekt izgrađen u standardni jezik, kako su nas učili misliti, nego je to naš tradicionalni književni jezik još od ranoga srednjovjekovlja, u svojem najprvotnijem sloju ćirilometodski, a onda od rana otvoren narodnom jeziku, osobito utjecaju njegove usmene književnosti – književni jezik dakle koji je mnogostoljetnim razvojem u različitim narječnim ambijentima, kojima su se prilagođavali oni tekstovi koji su svojom izražajnošću svemu puku najmjerodavniji, izgrađivan i na kraju standardiziran tako da je dobio dosljedno provedena novoštokavska jekavska dijalekatska obilježja, ali i to pod jakim utjecajem književnog uzusa. Tako je standardno vol i sol, a ne vô i sô, kako je dijalekatski novoštokavski.

 

Svaki govornik hrvatskoga standardnog jezika prilazi mu svojom prvotno stečenom jezičnom spontanosti, kakva god ona već jest, i kakva god joj bila dijalekatska obilježja, i nju onda upoznavanjem mjerodavnih tekstova, knjižnih i književnih, a i u javnoj riječi, u ophođenju s tim tekstovima nauči oblikovati prema književnoj i standardnoj stilizaciji, stilizaciji u svakom pogledu, pa tako i prema dijalekatskoj stilizaciji, novoštokavskoj jekavskoj. Vladanje standardnim jezikom nije stvar govornikova dijalekta, nego školovanja i naobrazbe, što, dakako, ne znači da to školovanje i ta naobrazba ne protječe i spontano, životom i odrastanjem u jezičnoj zajednici. Hrvatski je standardni jezik oblikovan prema novoštokavskom jekavskom kao svojem apstraktnom dijalekatskom modelu, a nije utemeljen na ikojem takvu dijalektu kao konkretnoj etnolingvističkoj zbilji. Stiliziran je, a takav stiliziran obuhvaća sve hrvatske govore. Govornici svih njih priučavaju mu se, proširuju njime i izgrađuju svoju prvotnu, spontano stečenu, jezičnu moć. Nova empirička istraživanja, koja su još u tijeku (Dunja Pavličević-Franić), nedvojbeno pokazuju da je to upravo tako.

 

Ta novoštokavska jekavska stilizacija nije nešto usputno i neobvezatno, nego je vrlo dosljedna i po tome čvrsta. Možda je čak i nešto dosljednija nego je za hrvatski jezik najpovoljnije. Ali tako je protekao proces standardizacije i u to ne bi valjalo dirati niti to dovoditi u pitanje. A čvrsta dosljednost te stilizacije olakšava njezino svladavanje onima kojima izvorno nije bliska. Lakše joj ovladavaju sustavom.

 

Sasvim je druga stvar otvorenost standardnoga jezika prema neštokavskim narječjima. Ona je poželjna, ali nimalo ne krnji dosljednost standardne dijalekatske stilizacije, kao što ju ne krnje mjesna i osobna imena neštokavskih dijalekatskih obilježja, ne krnje ju ni riječi koje su ušle u nj iz drugih narječja. Ta su narječja ugrađena u povijest njegova razvoja, pa to stoga nisu u njem niti posuđenice niti tuđice, kako se u novije doba stalo krivo učiti.

 

Nema dvojbe da su i Ivan Mažuranić i August Šenoa pošli od vlastite jezične spontanosti koja nije bila novoštokavska jekavska. Tu su svoju ishodišnu jezičnu spontanost zadržali čitava života, a školovanjem su i naobrazbom stekli sposobnost da ju oblikuju tako da bude u skladu s hrvatskim književnim jezikom, upravo jezikom hrvatske književnosti, te da bude standardna, poprimajući dosljedno novoštokavska jekavska dijalekatska obilježja. I svojim bogodanim darom postali su u takvu jezičnom izražaju nenadmašivi majstori. Primjer i uzor svim izobraženim govornicima hrvatskoga jezika.

 

Ne će svaki govornik hrvatskoga standardnog jezika postati majstor, ali mu je put do jezične standardnosti isti, bez obzira na to kakva su dijalekatska obilježja njegove ishodišne jezične spontanosti. Čak i Dubrovčani moraju naučiti ne samo rabiti riješiti se mjesto liberati se, nego i dosljedno razlikovati č od ć. Inače, po svojoj ishodišnoj izražajnoj spontanosti samoj, ne vladaju hrvatskim standardnim jezikom, kako god ta njihova spontanost bila novoštokavska jekavska.

 

Ostavljajući sada po strani to da su štokavski dijalekti vrlo različiti i dijelom dosta udaljeni od dijalekatskih obilježja standardnoga jezika, valja reći da štokavci, pa i novoštokavci jekavci, ne ovladavaju standardnim jezikom drukčije nego čakavci i kajkavci. Za sve njih on je stilizacija. Svi ju postižu školovanjem i naobrazbom, u dodiru s mjerodavnim tekstovima. Nitko ovladavajući standardnim jezikom ne ostaje pri svojoj izvornoj dijalekatskoj spontanosti i nitko ne prihvaća dijalekatsku spontanost nekoga drugoga. Svatko na temeljima svoje dijalekatske spontanosti, kakva god ona bila, naobrazbom i knjigom, uz pomoć pismene porabe i preko javne riječi, izgrađuje svoju standardnojezičnu izražajnost. Predodžba pak da je to za one koji nisu rođeni štokavci učenje stranoga jezika – kriva je i naopaka. Neprihvatljiva je, dakako, i predodžba, a ona se javlja i u štokavaca i u onih koji to nisu, da je hrvatski standardni jezik Hrvatima štokavcima svoj, a onima koji to nisu tuđ.

 

Takva predodžba ne vodi računa o tome kako je postajao hrvatski književni jezik, o tome kako je zbiljski tekla njegova standardizacija, nego prihvaća fikciju da je u jednom trenutku, u trenutku koji ne pripada dubljoj povijesnoj prošlosti, istočnohercegovački novoštokavski jekavski dijalekt prihvaćen da bude standardni jezik Hrvata i da je to sada hrvatski standardni jezik. Uz takvo naopako gledanje ne može se onda razumjeti što hrvatski jezik jest i kakva mu je prava narav, kakav je u njem kroz stoljeća istinski odnos između književnoga, danas upravo standardnog jezika i sve raznolikosti narodnih govora, i kakav je trajan i neprestan utjecaj što ga jedno vrši na drugo i time tvori cjelokupnost hrvatskoga jezika. A to nije samo stvar narodnosne samosvijesti i ponosa, nego je i pretpostavka našemu razumijevanju samih sebe te ispravnomu razmišljanju o normativnim pitanjima i pronalaženju primjerenih pa stoga i funkcionalnih rješenja za njih. Pitanje o kojem se ovdje raspravlja bitno je tako i za pragmatiku hrvatskoga standardnog jezika. A pragmatika je sigurno nadasve važan vid standardnoga jezika.

 

Tu je i odgovor na pitanje što je upravo hrvatski književni jezik za ustavni status i javni položaj kojega se zauzima Deklaracija i za koji su se jako izložili njezini potpisnici. Pokazuje se tako da ona pokreće sasvim temeljno jezikoslovno pitanje, osporava »naučnu misao« koja je bila mjerodavna Duji Katiću, opovrgava kriterije identiteta književnih jezika zasnovane na mladogramatičarskom pozitivizmu, a nezaobilazno utjecajne sve do vremena obilježenih »postmodernim« vrludanjima. O tom pitanju moramo početi ozbiljno razmišljati. O njem valja i raspravljati. I ono do čega se pri tome dolazi valja ugraditi u našu jezikoslovnu svijest. Treba unijeti u izobrazbu naraštaja koji dolaze tako da nam uđe u svijest, jezičnu i kulturnu.

 

Trebamo to samima sebi jasno izreći i svjesno otkloniti nosivi kriterij koji je mladogramatičarski pozitivizam uveo za određivanje identiteta književnih jezika. On, kako smo već rekli, glasi: koliko dijalekatskih osnovica, toliko književnih jezika. To vrijedi, dakako, i za standardne likove književnih jezika. A za hrvatski književni jezik to je toliko neprikladno da je nanijelo i nanosi veliku štetu razumijevanju njegove pojave i njegove naravi. Uostalom, upravo taj kriterij isključuje književni jezik Gradišćanskih Hrvata iz žive cjeline hrvatskoga književnog jezika, što je vrlo nepovoljno za njih, a nije povoljno niti za nas u njihovoj staroj domovini, kako god je malo tko toga svjestan.

 

Primjena toga kriterija znači npr. da u živoj književnoj komunikaciji što se u 16. stoljeću razmahala među renesansnim pjesnicima iz Hvara i Korčule s renesansnim pjesnicima iz Dubrovnika oni prvi, u kojih književnom jeziku prevladavaju čakavska dijalekatska obilježja, pišu drugim književnim jezikom nego oni drugi, u kojih prevladavaju štokavska. A pri tome je sasvim očito da su oni to doživljavali kao jednu, zajedničku živu književnost. K tomu treba istaknuti da je, kako je dobro poznato, u jeziku dubrovačkih renesansnih pjesnika ne malo čakavskih dijalekatskih obilježja, a Korčulani i Hvarani, njihovi suvremenici, na što je upozorio Josip Vončina, pišu manje izrazito čakavski nego se govori na njihovim otocima. Tu se vrlo jasno pokazuje neprimjerenost mladogramatičarskog kriterija. A vidi se i to da su i jedni i drugi dijalekatski stilizirali svoj zajednički pjesnički jezik, stilizirali drukčije pod utjecajem govora svojega zavičaja, ali i s tim razlikama pisali jedni za druge.

 

Isto je tako poznato da je, također u 16. stoljeću, varaždinski pisac Ivan Pergošić svoj slovenski (to je isto što i slovinski) prijevod Verböczyjeva latinskoga zbornika odredaba ugarsko-hrvatsko-erdeljskoga feudalnog prava izdao u više redakcija, koje se po jeziku ne podudaraju sasvim. Pomnim istraživanjem utvrđene su tri jezične verzije: više kajkavska, štokavsko-čakavska i manje kajkavska (Radomir Aleksić). Teško će se moći tvrditi da je Pergošić prevodio na dva ili čak tri književna jezika. A kajkavski obilježen jezik Pergošićeva prijevoda nije nikoji organski kajkavski dijalekt. Njegov kajkavski književni jezik nema dijalekatske osnovice. Nema baš nikakve dvojbe da je on svoj književni jezik svjesno dijalekatski stilizirao kako bi taj pravni priručnik bio upotrebljiv na širem području. Doista, Pergošić dovodi mladogramatičarski kriterij po kojem dijalekatska osnovica određuje identitet književnoga jezika, i inače neprimjeren zbilji hrvatskoga jezika, sasvim ad absurdum.

 

U vezi s time valja spomenuti i usmenu književnost. Nepobitna je činjenica da Hrvati neštokavci pjevaju štokavskije nego što spontano govore. A riječ divojka, divojčica ušla je odatle u jezičnu porabu i takvih krajeva kojih govori nisu ikavski, a i sama se ta riječ u najspontanijem govoru slabo javlja, nego ostaje književna. I u usmenoj književnosti postoji dakle dijalekatska stilizacija. A u jednoj međimurskoj narodnoj pjesmi susreću se početni stihovi Hasanaginice! Nosi ih na čelu. Zbilja nije čudno što nam je standardni književni jezik stiliziran štokavski.

 

Doista je potrebno da u punoj mjeri postanemo svjesni dalekosežnoga jezikoslovnog pitanja koje implicitno pokreće Deklaracija. Treba uobičajenu jezičnu teoriju izmijeniti u jednoj bitnoj točki, koliko god to i nije lako. I ne možemo se baš svakomu svidjeti time. Bez toga nam, međutim, nema valjana jezikoslovlja, bez toga ne možemo stati na visinu dometa koji je dosegnut Deklaracijom. Bez toga ona ostaje nedorečena, a mi pokazujemo da smo ju doduše izborili, ali ju zapravo nismo zaslužili. Ne umijemo znati što je hrvatski jezik.

http://www.matica.hr/kolo/314/r/Tema broja%3A 40. obljetnica Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika

[Božena]