Jump to content

„Ceo tvoj život je Holokaust“ – Ispovesti onih koji su preživeli Aušvic


Препоручена порука

  • 1 year later...
  • 3 years later...
ERVING PROTIV LIPSTAT
U studiji „Negiranje Holokausta – uznapredovali napad na istinu i sećanje“ u kojoj je analizirala negatorski pokret, istoričarka Debra Lipstat nazvala je, između ostalih, Dejvida Ervinga, autora knjiga o istoriji Drugog svetskog rata, poricateljem holokausta i lažovom. Erving ju je tužio, kao i njenu izdavačku kuću Pingvin buks, za klevetu. Lipstat se odlučno protivila bilo kakvom upuštanju u polemiku sa negatorima holokausta kako ne bi pridonela njihovom publicitetu i legitimnosti. Naime, negatori tendenciozno ignorišu činjenice i nije im cilj doći do istine, posebno što su sofističkim smicalicama kadri dovesti javnost u zabludu da „gde ima dima, ima i vatre“, jer laici obično nemaju volje proveravati izvore. Tipična smicalica je, recimo, Ervingova ponuda od hiljadu dolara onome ko mu pokaže dokument kojim Hitler naređuje holokaust, kao da je to jedini način da se dokaže Hitlerova odgovornost (Erving je tako pokušao da abolira samog Hitlera, dok pojedini negatori čine suprotno – prebacuju svu krivicu na Hitlera kako bi oslobodili odgovornosti naciste i nemački narod). Slično tome, tzv. Institut za istorijski pregled je ponudio pedeset hiljada dolara onome ko dokaže da su Jevreji ubijani u gasnim komorama, a kada je preživeli aušvicki logoraš Mel Mermelstin pružio svoje svedočenje kao dokaz, institut je odbio da isplati nagradu tvrdeći da to nije „dovoljan dokaz“ (u pitanju je podvala pomeranja golića ili podizanja lestvice), sve dok sudski nije bio primoran da to učini. Naime, iako je Mermelstin tvrdio da je video svoju majku i sestre kako ulaze u komoru iz koje nisu izašle, zastupnici instituta islednički su ga mrcvarili primedbama da zapravo nije video svojim očima samo gušenje logoraša, insinuirali su da su možda izašle na zadnja vrata, da možda i danas žive pod lažnim imenima negde u Izraelu, a i samo Mermelstinovo zatočenje u logor pokušali su opravdati kriminalizacijom, odnosno njegovim mogućim aktivnostima na crnoj berzi, iako je tada to bio način da se preživi. Lipstat nije smatrala da je sud mesto za utvrđivanje istorijskih istina, već to može biti samo naučna zajednica. Ipak, premda negatore treba ili ignorisati ili konkretno napasti i raskrinkati, ako već dobiju pozornost, Lipstat se uhvatila u koštac sa Ervingom pre svega zato što je u britanskom pravnom sistemu teret dokazivanja na optuženom, pa je Lipstat da bi se odbranila morala dokazivati ne samo Ervingovu obmanjivačku nameru, nego i bitne činjenice holokausta. Naposletku, tužba je odbačena, presuđeno je da je Erving zaista lažov, antisemit i rasista.
Jedan od svedoka odbrane istoričar Ričard Evans prostudirao je sa svojim timom Ervingove knjige i pokazao obrazac, da je Erving namerno izvrtao činjenice, falsifikovao istorijska dokumenta kako bi relativizovao i negirao holokaust. Naravno, istoričari, pa i preživeli logoraši prave greške – recimo, struka i memorijalni centar Jad Vašem osporili su poznatu glasinu da su nacisti proizvodili sapun od leševa logoraša. Erving, međutim, nalikuje nepoštenom krčmaru – da je samo stvar previda, ponekad bi pogrešno vratio kusur u svoju korist, ponekad u korist mušterije, ali Ervingove greške idu isključivo njegovim tezama na vodenicu. Holokaust zapravo potkrepljuje konvergencija, slaganje bezbrojnih, najrazličitijih dokaza, pa otud finta negatora da osporavanjem jednog dokaza ili čak detalja obore tezu da se Holokaust uopšte desio nikako ne drži vodu. Erving se na suđenju koristio dosetkom „no holes – no holocaust“ – ako nema rupa na krovu gasne komore, onda nema gasnih komora (osim za dezinfekciju, što predstavlja poseban argument negatora), te nema ni ubijanja, pa u konačnici ni samog holokausta. Ovo ne samo da nije korektan sled zaključivanja, već je na suđenju i dokazano postojanje rupa kroz koje je ubacivan otrov u komoru.
Pristrasnost potvrđivanja kod negatora holokausta prepoznaje se i u činjenici da se u svojim radovima pretežno pozivaju na druge negatore, recimo na tzv. Lojhterov izveštaj koji je isprva sačinjen kao forenzički dokaz (o nepostojanju cijanida na zidovima gasnih komora u Aušvicu) u prilog Ernsta Cindela kome se sudilo za negiranje holokausta, a koji je raskrinkan kao kvazinaučan, pri tom se ispostavilo da ni sam Fred Lojhter nije imao nikakve ekspertske kvalifikacije. Na etablirane istoričare i druge stručnjake negatori se pozivaju jedino kada im to odgovara (tehnika selektivnosti ili biranja trešanja), često uz iskrivljavanje navoda i vađenje iz konteksta.
Nevolja sa negatorima holokausta je u činjenici da to nisu samo istetovirani ćelavci koji uzvikuju Sieg Heil!, već i vukovi u jagnjećoj koži, kvaziučenjaci koji imaju svoje institute, simpozijume, časopise s radovima krcatim fusnotama, a tim akademskim pakovanjem itekako su u stanju podvaliti neupućenima. Oni sebe ne nazivaju nacistima, antisemitima, rasistima, već revizionistima, stručnjacima koji hrabro, protivno jevrejskom i drugim lobijima koji nastoje da ih ućutkaju, ispravljaju greške u istorijskoj nauci, jer (celu) „istoriju pišu pobednici“. Naravno, revizionizam je naučno prihvatljiv i poželjan ako podrazumeva da se na osnovu novih činjenica ili novom interpretacijom ranije utvrđenih činjenica menja slika prošlosti. Negatori, međutim, to ne čine. Oni polaze, sasvim dogmatski, od unapred prihvaćene teze, koristeći potom različite dokazne standarde, različite aršine – za dokazivanje krivice nacista traže apsolutno dokumentovane dokaze (i zapravo ih ništa ne može zadovoljiti), dok se u osudi Savezničkih sila oslanjaju na poludokaze, sumnjiva pa i lažirana svedočanstva. Iako negatori moraju predložiti teoriju koja ne samo da objašnjava sve postojeće dokaze, svedočanstva, već i koja to radi bolje od sadašnje teorije, njihov je cilj naprosto da svojim podvalama pošto-poto rehabilituju antisemitizam i nacizam. A to čine višestrukim umanjivanjem broja stradalih Jevreja, osporavanjem sistematskog, organizovanog pokušaja nacista da pobiju evropske Jevreje (do stradanja je navodno dolazilo usled bolesti i loših životnih uslova u logorima, posebno zbog Savezničkog bombardovanja nemačkih linija snabdevanja). Takođe, različitim relativizacijama kako je „rat krvav posao“, da su Jevreji naprosto žrtve razaranja, dakle ništa jedinstveno, da su Saveznici izazvali podjednaka stradanja bombardovanjem Nemačke i Japana, odnosno zločinima nad ratnim zarobljenicima i civilnim stanovništvom posle rata, da su nacistička nedela tek odgovor na spoljašnju pretnju (dakle, tpična negatorska inverzija: krivac je žrtva, a žrtva krivac). Štaviše, negatori zaverološki tvrde da holokaust nije ništa drugo do mit, produkt jevrejsko-američke propagande izmišljen da se pribavi finansijska i politička korist.
 
Ilustracija: Dušan Petričić
 
Link ispod: dokumentarni film „Jasenovac – Istina“ Jakova Sedlara koji se umnogome zasniva na negatorskom narativu „Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac” predstavlja školski primer relativizacije i negiranja holokausta
 
 
 
 
Link to comment
Подели на овим сајтовима

×
×
  • Креирај ново...