Претражи Живе Речи Утехе

Pitanje je pojedinca koja mu ishrana godi. Nekome je slanina fenomenalna da smrša. Možda si u pravu da previše đumbira diže pritisak, ali meni je moj doktor, koji se bavi sa mnom kao osobom koja treba da ostane normalna, uvijek govorio da je đumbir super, kaže doktor Nele Karajlić, čime završavamo kraću diskusiju o blagodetima đumbira na zdravlje. Doktor deluje raspoloženo i zbog svoje nove knjige „Solunska 28“ u izdanju Lagune i što se posle ogromne pauze vraća muzici. U okviru Belgrade Beer Festa 16. avgusta, kaže, održaće koncert koji će biti presek njegove bogate karijere i nešto posebno. Izvodiće pesme Zabranjenog pušenja, No Smoking Orchestra, surfovaće kroz različite umetničke forme, jer je takav, uvek mora da radi nešto drugačije… * Kako ide taj put ka normalnosti na kome zajednički radite ti i doktor? – Teško. Ja sam rođen malo pod 45 stepeni i vrlo mi je teško da se iznivelišem pod 90, ali sam kroz život naučio da pravim kompromise – da kažem – ovo je sad dosta, sad moram nešto da radim. Otuda je moja karijera imala više tih naglih skretanja nego što ih je Bojan Križaj pravio skijajući i postavljajući svjetske rekorde. Moj život, pa tako i karijera, u suštini su niz raskrsnica. One su se uvijek isprečavale u ključnim momentima. Nekad je raskrsnica bila posljedica objektivnih okolnosti, kao što je bio rat u bivšoj Jugoslaviji, a nekad rezultat mojih subjektivnih slabosti – kao što je to bio moj srčani udar 2011. godine. Sanjam o danu da više ne vidim te raskrsnice, već da put bude dugačak, prav, da mu se ne vidi kraja i da ide u tri trake ako je moguće. * Dorćol takođe znači raskrsnica ili četiri puta. Naslov tvoje nove knjige je upravo adresa iz ovog znamenitog kraja – „Solunska 28“. Roman je fikcija, ali inspirisan istinitim događajima – tvojim dolaskom u Beograd usled rata, kada ne znaš gde ćeš da spavaš i kada saznaš da je tvoj pradeda vlasnik kuće u Solunskoj, te da i ti delom poseduješ tu nekretninu. Kako si saznao za to? – Tako što me je moja rodica iz Beograda zvala i rekla: „Čovječe, ti imaš kuću u Beogradu, nema potrebe da tražiš stan.“ Ja sam time bio iznenađen zato što ja zaista to nisam znao. Imao sam tad 30 godina, već je svijest o imanju postojala. Da mi je to neko isto rekao sa 20 godina bilo bi mi svejedno koliko da li sutra pada kiša ili ne. S druge strane me i nije iznenadilo budući da su moji roditelji živjeli u svijetu gdje imanje nije vrlina, štaviše, da je opterećujuća okolnost, dok je imanje duhovnog nešto čime bi se čovjek treb’o dičit. Tada nisam znao da postoje zapravo dvije kuće u Beogradu, ali ne bih da sad otvaram cijelu familijarnu priču u kojoj je jedan komad moj. U toj kući u Solunskoj 28. nikad nisam prespavao jer su u njoj već bili drugi rođaci i stanari koji su useljeni 1946. godine. Kuća, naime, nije nacionalizovana, pretpostavljam zato što su moji bili lijevo orijentisana familija. * Šta je na kraju bilo s kućom? – Prodali smo je poslije 15 godina dogovaranja, znaš već kako to ide u familiji. S tim što se tamo ništa nije pomaklo. Stoji tu kako jeste. Ono što je meni tu bilo najzanimljivije jeste svijest o tome kako to izgleda kad imaš kuću staru 100 godina i kad zamisliš da je u njoj nekad bujao život – da je tu neko dolazio, odlazio, volio se, rađao se, umirao… Onda sam te 1990. rekao sebi – moraću da napravim roman o tome. I, evo, čekao je 20 i kusur godina, što nije zbog moje lijenosti, nego aktivnosti koje nemaju veze sa književnošću. * Prošetaš li sad tim krajem? – Da budem iskren, vrlo rijetko. Znao sam da prođem tuda zato što je u Solunskoj postojala jedna nadrealna knjižara u kojoj si mogao nać književnost koju nisi mogao nigdje drugdje – Induse, pa Ruse, neku alternativu. „Metafizika“ se zvala ta knjižara i ona mi je bila jedan od razloga da uđem u Solunsku, a i Rambo je u tom kraju. * Kako te je dočekao Beograd? – Ja, kad sam preselio u Beograd, bio sam već ultra selebreti i znali su me svi od Vardara do Triglava, tako da je svaki grad u koji bih se ja preselio od te 1992. bio sretan. Beograd je neka vrsta balkanskog NJujorka u koji dolaze razni ljudi sa raznih strana, trpaju se tu između dvije rijeke i taj grad tako dobro i živo pulsira jer je njegova istorija takva da čovjek ne može da vjeruje da on još uvijek postoji. Nešto vrlo slično srpskom narodu. Ako krenete da analizirate trenutnu situaciju među Srbima u Beogradu, vi počnete da kukate kako je teško, a kad se okrenete nazad i kad vidite koliko je Beograd samo puta padao iz ruke jednih u ruke drugih. Pa, oko 40 puta u dva vijeka. Samo je u 20. vijeku pet puta bombardovan, što je apsolutni rekord. Kad pogledate koji su tu sve narodi živjeli, na koje se sve načine Beograd dovijao – otuda je potpuno razumljiva sentenca koju sam uzeo kao uvod u svoju knjigu od putopisca Artura Galoveja, koji kaže da je Beograd dokaz da je život na ivici Balkana moguć. * Što se tiče duha grada, šta bi rekao? – Da je negdje raspolućen između palanke i metropole. Ostalo mu je to palanačko, naročito kod tog stanovništva koje kobajagi misli da je nešto jako važno to što si ti tu rođen. Parižanin ne bi ni shvatio kada biste ga pitali „jeste li vi stvarno Parižanin?“ Gledao bi vas i pitao se šta se krije iza vašeg pitanja. S druge strane, Beograd je metropola jer ima osobinu koju nema nijedan grad u krugu od 1.000 kilometara, osim možda Istanbula. To je da su u Beogradu sva čuda moguća i to ovaj grad čini intrigantnim za današnje turiste koji dolaze iz svih krajeva. Shvatili su da svaki ćošak Beograda može da krije nešto pozitivno što može da bude odlučujuće u njihovim životima – iz nekog ugla, iz nekog podruma bije neka muzika koja krije poseban prostor u kome se osjećaš slobodnim. * „Solunska 28“ se reklamira kao roman o novcu i strastima, mada u njoj ima više od toga – ljubavi, dobrote, čestih situacija gde se život i smrt sudaraju. Ali pisao si mnogo i o materijalnom, tačnije o tome kakav odnos svet ovde ima prema novcu. Do kakvih si uvida došao? – Uzećemo za primer Francuze, koji žive na relativno mirnom, stabilnom tlu i koji su odavno imali svoje zadnje ratove sa Englezima oko Normandije, te svoje revolucije, od kojih je ona 1789. bila odlučujuća za cijeli svjet. NJihov odnos je – ulaganje u tlo, zemlju, u ono za šta su sigurni da će im pružiti blagodet u narednim pokoljenjima. Imao sam sreću da razgovaram s jednim ozbiljnim vinarom iz Bordoa čija vina ne možete da nađete nigdje osim na nekoliko dvorova. On mi je rekao da je prije njega bilo pet generacija – prva je zasadila vinograde i borila se za njihov opstanak, druga je obezbijedila stabilnost u poslu s vinogradima, treća generacija je bila prva koja je imala višak vrijednosti od toga, četvrta generacija je postala užasno bogata, a peta, kojoj on pripada, taj novac troši tako što plaća velike festivale rok muzike svuda po svijetu. Kod Jevreja je druga stvar. Oni do 1942. nisu imali svoje tlo i, pošto su lutali dvije i po, tri hiljade godina, nikad u tlo nisu ni investirali, nego su ulagali u ono što može da se spakuje, stavi u džep i zapali na drugo mjesto. Otuda se najluksuznija roba nalazi u njihovim rukama. NJihov odnos prema novcu je potpuno drugačiji od Francuza, a treći slučaj su Srbi. NJihov odnos prema novcu je ispjevan u onoj pjesmi Caneta Partibrejkera – hoću sad i hoću sve. * Zašto? – Znajući da koliko sutra može da bude neki teški zemljotres, Srbin ulazi u biznis tako što ga napušta ukoliko skonta da iduće godine neće biti milijarder. Ima punu svijest o tome da je sve krhko i da ono što ima koliko sutra ne mora biti njegovo, da je sve neizvjesno. Prvi pravi tajkuni su ovdje bili još u 18. veku. Knjaz Miloš je bio jedan od najbogatijih ljudi u Evropi, ali je pritom jako mnogo trošio jer je znao da će doći taj dan kada njegova familija neće imati ništa kao što danas nema ništa. Ako se pozabavite time, naći ćete da je Miloš bio među top ten najbogatijih ljudi. * Na šta, zapravo, želiš da skreneš pažnju? – Nevjerovatno je koliko bogatih Srba iz vremena o kome ja pišem, kao što su Vajfert i mnogi drugi. Hoću da kažem kako nijedna od tih familija više ne postoji. Mi možemo reći sad da je kod nas bio komunizam koji je pravio nacionalizaciju, ali komunizam se nije bez veze zakoptio ovdje. Što nije u Danskoj, kad je tamo napisan. Naime, naša sociopsihološka struktura je oblikovana zahvaljujući pravoslavnoj crkvi tako da lako primi limun, a neće narandžu. Lako uzme komunizam, pa ga lako i izbaci. U tome je poenta zašto Srbi tako halapljivo i gramzivo skaču u biznis, za razliku od recimo, Francuza. * Šta bi ti promenio u Beogradu? – Promenio bih odnos prema kulturi ne samo u Beogradu nego u cijeloj Srbiji. Kod nas je nevjerovatno koliko svaka politička nomenklatura stavlja kulturu u zapećak i kako je ona svakoj novoj vlasti sitna moneta za potkusurivanje. Ne mogu da vjerujem jer je to naše najjače oružje i najjače oružje na planeti. Nije Zapad pobijedio Istok u Hladnom ratu zato što su bombardovali Moskvu peršinzima i nuklearnim bombama, nego zato što su imali Bitlse. Bitlsi su ti koji su porazili Istok. * Kako komentarišeš to da ste se i posle rata u Sarajevu, Emir Kusturica, Goran Bregović i ti razvijali, nastavili uspešno karijere? – Mi smo imali svi svoje projekte i svoja djela iza sebe i prije nego što je počeo rat. Emir je čak imao svjetsku slavu. Sarajevo je bila samo platforma sa koje smo mi lansirali svoje rakete. Ono što je tragično jeste što smo mi napravili taj grad kakav jeste. Da ne budem lažno skroman, najviše ja, jer i Emir i Brega mogu da budu iz bilo kog mjesta na svijetu. U njihovim djelima se ne vidi mnogo ta veza sa Sarajevom, naročito kod Bregovića. Mogao je te pjesme pisati i iz Osijeka, je..ga, a sve ono što sam ja radio kroz Zabranjeno pušenje i Nadrealiste je usko vezano za taj mali kosmos u kome smo mi živjeli, a to su te dvije opštine centralne sarajevske koje su napravile miris koji se raširio po cijeloj Jugoslaviji po kome je grad postao poznat. Prije nas slika o Sarajevu nije bila ista. * Družiš li se još sa njima, sa Kusturicom i Bregovićem? – Ne. Al oni su, ono, starija raja. * Mito, korupcija, rupe u zakonu? – Kad kažeš mito, korupcija, rupe u zakonu, to ne dolazi zato što mi ne znamo da napišemo zakone, nego zato što mi imamo tu sociopsihološku strukturu koja uvijek misli prvo tim principom. Prvo razmišljaš kako da z…eš to što su podigli porez na imovinu. Zato što si dobio prostor, jer te niko nije prije ove države kažnjavao za taj način – zaključio je doktor. Aleksandra ĆUK