Претражи Живе Речи Утехе

"KAD NEMAŠ NIKAKAV DRUGI NACIONALNI IDENTITET, KADA NISI UTEMELJEN NI U JEDNOM OBLIKU KULTURE, KADA JOŠ NEMAŠ SVOJE JA A VEĆ IMAŠ DRŽAVU I ZASTAVU, LOGIČNO JE DA TAJ NEDOSTATAK POKUŠAVAŠ DA KOMPENZIRAŠ PROMJENOM ISTORIJE. ČAK I PRISVAJAŠ TUĐI JEZIK I NAZIVAŠ GA SVOJIM IMENOM" Nele Karajlić je već decenijama prisutan u eks-YU javnosti: prvobitno je, u sarajevskom periodu, osamdesetih i devedesetih sa svojim saradnicima na projektima "Top lista nadrealista" i "Zabranjeno pušenje" sa mnogo humora, spontanosti ali i umetničke težine odražavao duh burnog i komplikovanog vremena, nastavio je u Beogradu sa albumom Ja nisam odavle i serijom Složna braća, a potom se otisnuo na svetsku turneju sa grupom "Emir Kusturica & No Smoking Orchestra". Sa scene se povukao zbog zdravstvenih razloga, ali je u prethodnih petnaestak godina snimio još jednu televizijsku emisiju satiričnog karaktera Nadrealna televizija i objavio knjige Fajront u Sarajevu i, prošle godine, Solunska 28 (nagrada "Momo Kapor"), obe u izdanju "Lagune". Ovog petka, na beogradskom Tašmajdanu, Nele Karajlić koji je oduvek bio timski igrač, održaće prvi solistički koncert. Biće to prilika da predstavi dve nove pesme – Nedelja kad se vratio Hase 2 i Ja to ne razumem. Komičar, rokenrol zvezda, pisac, scenarista i ko zna šta još, Nele Karajlić i dalje drži pažnju javnosti i odupire se godinama, kategorizaciji, ali i življenju na staroj slavi i poručuje da i te kako ima šta da kaže publici dvadeset prvog veka. "VREME": Otkud povratak na scenu? Da li je kreativni impuls jači od impulsa za preživljavanje? NELE KARAJLIĆ: Kreativni impuls je način preživljavanja. Pre koju godinu sam zaista mislio da je sa muzičkom karijerom gotovo. Dao sam muzici i previše za ono odakle dolazim. Bilo je i prirodno da se Nele muzičar skloni sa scene i da svoje mjesto prepusti Neletu piscu. Ali, avaj, đavo ne da mira! Osjetio sam neku vrstu odgovornosti prema svima onima koji mi prilaze na ulici, pijaci, kafiću i kažu da su odrasli uz moju muziku. Ja se zamislim i shvatim da niko od njih, mlađih, mene nikada nije vidio uživo! Sve te pjesme oni znaju samo preko jutjuba i kaver bendova. To me je natjeralo da ponovo skočim na scenu. Na šta mislite kad kažete "dao sam muzici i previše za ono odakle dolazim"? Roditi se u Sarajevu, u nekoj tamo zemlji koje odavno nema, a svirati na svim kontinentima svoju muziku u preko 40 zemalja svijeta, podvig je ravan slijepcu koji sam, i bez štapa, prođe od Autokomande do Terazija i nazad. Da li je ovo novi početak ili zaokruživanje karijere? Kod mene nema gledanja unazad. Imam retrovizore, ali ih rijetko upotrebljavam. Svaki put kad uđem u neku novu avanturu, na nju gledam kao na nešto najvažnije što sam u životu radio. Tako je bilo i sa Nadrealistima, i sa Pušenjem, i sa Složnom braćom... Tako gledam i na nove projekte koji stoje ispred mene. Prije svega, nastavak Solunske 28, koji će biti umnogome drugačiji od prvog dijela, a zatim i na serijal pjesama koji bi trebalo da se sukcesivno pojavljuje na mojoj jutjub stranici od danas pa do Nove godine. Gladan sam izazova... Zašto? Ne znam. Vjerovatno zbog toga što sam se predugo odmarao. Kako je bilo osamdesetih na početku karijere, a kako je danas? Šta posle pankmladosti? Osamdesetih nas je nosio neki poseban zanos kojeg danas nema. To je osnovna razlika između ta dva vremena. Samo zbog tog zanosa mi se osamdesetih sjećamo sa nostalgijom. Inače, to nisu bile nimalo lijepe godine. Slutile su na raspad, katastrofu. Na njihovom početku umro je drug Tito, pa se ušlo u ekonomsku krizu, pa političku, pa društvenu, da bi na kraju sve to kulminiralo strašnim ratom. Ali, zahvaljujući tom zanosu, ideji da se sa gitarom u ruci može napraviti neki bolji i pravedniji svijet, te godine ostaće zlatom upisane u istoriju naše popularne kulture. Danas tog zanosa nema. A kada nema zanosa, onda nema ni umjetnosti. Kada zanos postoji, kao nagrada dolaze Bitlsi, kada ga nema, dobijate Rijanu! Da li to znači da ono što stvarate vi ili drugi muzičari danas ne može da bude veliko jer nema tog zanosa? Zanos nije samo u autorima, već i u publici. Ona je taj koja bi trebalo da inspiriše, da od umjetnika traži djelo. U suprotnom, čak i ako napraviš veliko djelo, a publika to od tebe ne traži, ono će ostati skrajnuto. Kome se obraćate danas? Ako je odgovor u naslovu nove pesme Ti to ne razumeš – zašto i dalje stvarate? Ja nisam od onih koji, kad pišu pjesme, imaju svoju ciljnu grupu. Ja se uvijek obraćam sebi i svome ukusu. Pokušavam da radim nešto što će me radovati. Obožavam eksperimente. Cjela naša svjetska avantura sa "No smoking orchestrom" bila je rezultat jednog eksperimenta. Kako da sklopimo pank muziku sa srpskim kolom. I uspjeli smo! Danas pola planete svira nešto slično! I pjesma Ti to ne razumeš je jedan od tih mojih eksperimenata. Uživao sam dok sam radio sa Palkom i Burazom. Bez obzira koliko sam ja udaljen od te muzike, bilo mi je interesantno da proniknem u njene zakonitosti. Ali, na kraju, kada smo sve završili, ja mogu samo da potvrdim naslov te pjesme. Ja to ne razumijem. Za moju generaciju koja je rođena devedesetih serija Složna braća bila je jedna od prvih koje smo gledali, znali smo napamet sve replike. Da li se nekad plašite da sve što ste nekad stvarali jednog dana ljudi neće razumeti? Ne, ne plašim se. I Nadrealisti, ali i Složna braća govorili su o nekim svevremenskim stvarima koje, kako vidite, još uvijek funkcionišu. Opasno je, kada pravite političku satiru, da se upletete u dnevno političke teme. Tada vas već nakon pola godine niko neće moći da razume. Zamislite samo neke šale na Titov račun iz osamdesetih! Vama to ništa ne bi bilo jasno. Ja sam uvijek radio na drugome nivou. Mene je interesovao mentalitet, sociopsihološka struktura, i na svakog od svojih junaka gledao sam sa simpatijama. To je bila tajna Nadrealista i Složne braće. Koliko god da su negativni, oni nose šarm kome ne možete da odolite. Takođe, veliki deo opusa "Zabranjenog pušenja" slušali smo na žurkama kao ex-YU rok koji je alternativa dominantnoj folk kulturi, ali pre svega pripada popularnoj muzici. Šta se dešava sa garage rock bendom kad uđe u mejnstrim? "Zabranjeno pušenje", izašavši iz garaže u velike sale, trebalo je da se odmah raspadne. Taj bend je zamišljen kao neka teška socijalna alternativa, ali su dvije stvari okrenule istoriju u drugom smjeru. Prva je bila serija Top lista nadrealista koja se pojavila u isto vrijeme kao i prvi album, a u kojoj sam ja imao vodeću ulogu, a druga je bila pjesma Zenica bluz. Kao rezultat nesklada između tematika naših pjesama i velikih prostora u kojima smo nastupali, iskrsla je afera "crko maršal" . Tad počinju moji kompromisi koji ni danas ne staju. Viktor Igo je rekao da je sam život kompromis. Bog ti ga pokaže, da ti uslove, a ti pristaneš. Izlazak iz garaže na velike scene podrazumijeva drugačiji pogled na svijet koji te okružuje. Ne moraš da pristaneš, ali se onda baviš nekim drugim poslom na kome ćeš svakako naletiti na situaciju u kojoj ćeš morati da pristaneš na kompromis. Ja sam to rano shvatio i zato mi je lakše da jedem g.... Šta bi danas bilo sa vašim (anti) junacima Pišonjom i Žugom da su preživeli? Da li bi ih snašla slična sudbina kao junake iz serije Grlom u jagode? Previše su njih dvojica brzo vozili da bi preživili. Njihov život bio je sasvim drugačiji od života junaka iz Karanovićeve serije. Ona je lijepa upravo zbog toga što nam daje do znanja da je pogled u mladost jedino čime se u starosti možemo podičiti. Čini mi se da se vraćate socijalnim temama, sudeći po Nedelja kad je otišao Hase 2. Kako je biti umetnik u sistemu koji ima osobine kapitalističkog, a kako je bilo u doba socijalističkog samoupravljanja? Da li je moguće furati ajfon a kritikovati kapitalizam? Da nema Kine, pomislio bih da ste u pravu kada kažete da je ajfon produkt kapitalizma a ne tehnologije. Kina nas, međutim, demantuje i pokazuje da i komunizam konja za trku ima. Umjetnik u socijalističkom samoupravljanju bio je ozbiljan faktor na koga je vlast gledala sa podozrenjem. One koje nisu uspjeli da zauzdaju, morali su da izopšte iz društva. To je i logično jer je komunizam ideja, pa je samim time i neko ko je nosilac neke druge ideje opasan. U kapitalizmu, umjetnik je roba kao i svaka druga. Ima svoju cijenu, stoji u izlogu i nudi se potrošačima. U romanu Solunska 28 mnogi vaši junaci su došljaci na koje Beograđani gledaju sa podozrenjem, naročito Hercegovka prema kojoj je pripovedač naročito blagonaklon. Da li je ovde na neki način ispripovedana i vaša lična drama? Ma, ne! Ne mislim da Beograd na došljake gleda sa podozrenjem. Da je tako, ne bi ovako naglo rastao. Kad sam ja prvi put došao u Beograd kod moje tetke na Dunav stanicu, bilo je to krajem šezdesetih. Beograd je tad imao oko pola miliona stanovnika. Danas ima četiri puta više, znači da prima, a ne da odbija. Moj rodni grad ima isti broj stanovnika već skoro pola vijeka. Jedni došli, drugi otišli. Rekli ste da će treći roman biti o raspadu Jugoslavije. Na koji način ćete prići temi i da li je to potreba da se sada zaokruži i istorijsko iskustvo i ono što ste proživeli? Treći nastavak Solunske 28 trebalo bi da vremenski bude smješten u osamdesete i devedesete. Još uvijek nemam neku jasnu okosnicu tog romana iako pojedini likovi već žive u mojoj glavi. Ali, htio – ne htio, roman će sigurno biti natopljen mojim gorkim iskustvom. To ne znači da će biti gorak. Naprotiv, ja pokušavam da najbolnije stvari predstavim kroz humor. Godinama ste se šegačili na račun nacionalnih identiteta. Od svih svojih vokacija, danas ste najmanje komičar. Da li vam je rat ubio smisao za humor? Nisam siguran da li sam ja ikada imao smisao za humor. U Nadrealistima mnogo su smiješniji bili Đuro, Zena, Minka... Ja sam donosio osnovnu ideju, a oni su je razrađivali na svoj način. Kada vidite koliko su Nadrealisti danas gledani na svim mogućim društvenim mrežama, očigledno je da je to bilo nešto više od humora. Rat je tu činjenicu samo podebljao. Kako objašnjavate da danas svaki narod kreira svoju istorijsku istinu i čemu to vodi? Kad nemaš nikakav drugi nacionalni identitet, kada nisi utemeljen ni u jednom obliku kulture, kada još nemaš svoje ja a već imaš državu i zastavu, logično je da taj nedostatak pokušavaš da kompenziraš promjenom istorije. Čak i prisvajaš tuđi jezik i nazivaš ga svojim imenom. Zašto Austrijanci svoj jezik ne zovu austrijskim, već ga zovu njemačkim? Zato što imaju Mocarta! Ko ima Mocarta, drugi identitet mu nije potreban. U prvih sto godina takvog razvoja situacije sigurno da će doći do nesporazuma među balkanskim narodima, jer se među njima oficijelna povijest slaže samo u periodu praistorije, ali kasnije, neminovno je da dođe do otrežnjenja i pokušaja da se identitet traži u onim domenima kulture u kojima će ti narodi biti jaki. Kaže se da ste nekim pesmama sa albuma Male priče o velikoj ljubavi predvideli raspad Jugoslavije, ali ja u njemu više vidim potišteno mirenje sa neizbežnim istorijskim procesima. Da li je danas u vremenu koje je relativizovalo sukobe i vrednosti dvadesetog veka moguće pisati pesme sa ovakvom težinom? Naravno da jeste. Nije problem u pjesmama, problem je u sebi naći smisao, odnosno izgraditi i vjerovati u moguću promjenu. Kada ispred sebe imate neku utopiju, tada postajete stvaralac. Kada vjerujete u nemoguće, tada ste čovjek. Bez vjere u utopiju, ma kakve boje ona bila, vi ste samo konzument brojnih proizvoda koje imate da nabavite po izuzetno povoljnim cijenama. Utopijska slika je uslov da djelo bude blagorodno. Danas nema zanosa zato što nas reklame koje gledamo (čitaj kapitalizam) uvjeravaju da smo već u raju. A ako si u raju, nema potrebe da snivaš. "A znamo da života nema bez snova..." U tekstu Putevi popularne muzike u 21. veku Dragan Ambrozić piše da je rokenrol nekad bio veliki jer su muzičari bili glasnogovornici generacija, a danas svako može sebe da izrazi na internetu. O čemu vi onda danas pevate? Ove dvije pjesme koje sam već izbacio govore o mojoj poziciji u dvadeset prvom vijeku. U pjesmi Nedelja kad je otišao Hase 2, koja nosi određenu religioznu notu, govorim o onome šta nam se sve izdogađalo u poslednjih pedesetak godina i o potrebi ljudskoga bića da u nešto vjeruje... u povratak Haseta. U ovoj drugoj, Ti to ne razumeš, tema je moje nesnalaženje u novome dobu u kome su i estetski i etički kriteriji potpuno suprotni od onih koje sam ja otkrivao u svojoj kući, u školi, u knjigama koje sam pročitao, filmovima koje sam gledao. Ja sam, u stvari, muzejski eksponat, doduše, eksponat koji još uvijek može da digne sto hiljada ljudi na noge. Ali kad se to sve završi, vraćam se u muzej i zauzimam mjesto ispod kojeg piše: dr Nele, rok star, XX vek. Nevena MILOJEVIĆ

Pitanje je pojedinca koja mu ishrana godi. Nekome je slanina fenomenalna da smrša. Možda si u pravu da previše đumbira diže pritisak, ali meni je moj doktor, koji se bavi sa mnom kao osobom koja treba da ostane normalna, uvijek govorio da je đumbir super, kaže doktor Nele Karajlić, čime završavamo kraću diskusiju o blagodetima đumbira na zdravlje. Doktor deluje raspoloženo i zbog svoje nove knjige „Solunska 28“ u izdanju Lagune i što se posle ogromne pauze vraća muzici. U okviru Belgrade Beer Festa 16. avgusta, kaže, održaće koncert koji će biti presek njegove bogate karijere i nešto posebno. Izvodiće pesme Zabranjenog pušenja, No Smoking Orchestra, surfovaće kroz različite umetničke forme, jer je takav, uvek mora da radi nešto drugačije… * Kako ide taj put ka normalnosti na kome zajednički radite ti i doktor? – Teško. Ja sam rođen malo pod 45 stepeni i vrlo mi je teško da se iznivelišem pod 90, ali sam kroz život naučio da pravim kompromise – da kažem – ovo je sad dosta, sad moram nešto da radim. Otuda je moja karijera imala više tih naglih skretanja nego što ih je Bojan Križaj pravio skijajući i postavljajući svjetske rekorde. Moj život, pa tako i karijera, u suštini su niz raskrsnica. One su se uvijek isprečavale u ključnim momentima. Nekad je raskrsnica bila posljedica objektivnih okolnosti, kao što je bio rat u bivšoj Jugoslaviji, a nekad rezultat mojih subjektivnih slabosti – kao što je to bio moj srčani udar 2011. godine. Sanjam o danu da više ne vidim te raskrsnice, već da put bude dugačak, prav, da mu se ne vidi kraja i da ide u tri trake ako je moguće. * Dorćol takođe znači raskrsnica ili četiri puta. Naslov tvoje nove knjige je upravo adresa iz ovog znamenitog kraja – „Solunska 28“. Roman je fikcija, ali inspirisan istinitim događajima – tvojim dolaskom u Beograd usled rata, kada ne znaš gde ćeš da spavaš i kada saznaš da je tvoj pradeda vlasnik kuće u Solunskoj, te da i ti delom poseduješ tu nekretninu. Kako si saznao za to? – Tako što me je moja rodica iz Beograda zvala i rekla: „Čovječe, ti imaš kuću u Beogradu, nema potrebe da tražiš stan.“ Ja sam time bio iznenađen zato što ja zaista to nisam znao. Imao sam tad 30 godina, već je svijest o imanju postojala. Da mi je to neko isto rekao sa 20 godina bilo bi mi svejedno koliko da li sutra pada kiša ili ne. S druge strane me i nije iznenadilo budući da su moji roditelji živjeli u svijetu gdje imanje nije vrlina, štaviše, da je opterećujuća okolnost, dok je imanje duhovnog nešto čime bi se čovjek treb’o dičit. Tada nisam znao da postoje zapravo dvije kuće u Beogradu, ali ne bih da sad otvaram cijelu familijarnu priču u kojoj je jedan komad moj. U toj kući u Solunskoj 28. nikad nisam prespavao jer su u njoj već bili drugi rođaci i stanari koji su useljeni 1946. godine. Kuća, naime, nije nacionalizovana, pretpostavljam zato što su moji bili lijevo orijentisana familija. * Šta je na kraju bilo s kućom? – Prodali smo je poslije 15 godina dogovaranja, znaš već kako to ide u familiji. S tim što se tamo ništa nije pomaklo. Stoji tu kako jeste. Ono što je meni tu bilo najzanimljivije jeste svijest o tome kako to izgleda kad imaš kuću staru 100 godina i kad zamisliš da je u njoj nekad bujao život – da je tu neko dolazio, odlazio, volio se, rađao se, umirao… Onda sam te 1990. rekao sebi – moraću da napravim roman o tome. I, evo, čekao je 20 i kusur godina, što nije zbog moje lijenosti, nego aktivnosti koje nemaju veze sa književnošću. * Prošetaš li sad tim krajem? – Da budem iskren, vrlo rijetko. Znao sam da prođem tuda zato što je u Solunskoj postojala jedna nadrealna knjižara u kojoj si mogao nać književnost koju nisi mogao nigdje drugdje – Induse, pa Ruse, neku alternativu. „Metafizika“ se zvala ta knjižara i ona mi je bila jedan od razloga da uđem u Solunsku, a i Rambo je u tom kraju. * Kako te je dočekao Beograd? – Ja, kad sam preselio u Beograd, bio sam već ultra selebreti i znali su me svi od Vardara do Triglava, tako da je svaki grad u koji bih se ja preselio od te 1992. bio sretan. Beograd je neka vrsta balkanskog NJujorka u koji dolaze razni ljudi sa raznih strana, trpaju se tu između dvije rijeke i taj grad tako dobro i živo pulsira jer je njegova istorija takva da čovjek ne može da vjeruje da on još uvijek postoji. Nešto vrlo slično srpskom narodu. Ako krenete da analizirate trenutnu situaciju među Srbima u Beogradu, vi počnete da kukate kako je teško, a kad se okrenete nazad i kad vidite koliko je Beograd samo puta padao iz ruke jednih u ruke drugih. Pa, oko 40 puta u dva vijeka. Samo je u 20. vijeku pet puta bombardovan, što je apsolutni rekord. Kad pogledate koji su tu sve narodi živjeli, na koje se sve načine Beograd dovijao – otuda je potpuno razumljiva sentenca koju sam uzeo kao uvod u svoju knjigu od putopisca Artura Galoveja, koji kaže da je Beograd dokaz da je život na ivici Balkana moguć. * Što se tiče duha grada, šta bi rekao? – Da je negdje raspolućen između palanke i metropole. Ostalo mu je to palanačko, naročito kod tog stanovništva koje kobajagi misli da je nešto jako važno to što si ti tu rođen. Parižanin ne bi ni shvatio kada biste ga pitali „jeste li vi stvarno Parižanin?“ Gledao bi vas i pitao se šta se krije iza vašeg pitanja. S druge strane, Beograd je metropola jer ima osobinu koju nema nijedan grad u krugu od 1.000 kilometara, osim možda Istanbula. To je da su u Beogradu sva čuda moguća i to ovaj grad čini intrigantnim za današnje turiste koji dolaze iz svih krajeva. Shvatili su da svaki ćošak Beograda može da krije nešto pozitivno što može da bude odlučujuće u njihovim životima – iz nekog ugla, iz nekog podruma bije neka muzika koja krije poseban prostor u kome se osjećaš slobodnim. * „Solunska 28“ se reklamira kao roman o novcu i strastima, mada u njoj ima više od toga – ljubavi, dobrote, čestih situacija gde se život i smrt sudaraju. Ali pisao si mnogo i o materijalnom, tačnije o tome kakav odnos svet ovde ima prema novcu. Do kakvih si uvida došao? – Uzećemo za primer Francuze, koji žive na relativno mirnom, stabilnom tlu i koji su odavno imali svoje zadnje ratove sa Englezima oko Normandije, te svoje revolucije, od kojih je ona 1789. bila odlučujuća za cijeli svjet. NJihov odnos je – ulaganje u tlo, zemlju, u ono za šta su sigurni da će im pružiti blagodet u narednim pokoljenjima. Imao sam sreću da razgovaram s jednim ozbiljnim vinarom iz Bordoa čija vina ne možete da nađete nigdje osim na nekoliko dvorova. On mi je rekao da je prije njega bilo pet generacija – prva je zasadila vinograde i borila se za njihov opstanak, druga je obezbijedila stabilnost u poslu s vinogradima, treća generacija je bila prva koja je imala višak vrijednosti od toga, četvrta generacija je postala užasno bogata, a peta, kojoj on pripada, taj novac troši tako što plaća velike festivale rok muzike svuda po svijetu. Kod Jevreja je druga stvar. Oni do 1942. nisu imali svoje tlo i, pošto su lutali dvije i po, tri hiljade godina, nikad u tlo nisu ni investirali, nego su ulagali u ono što može da se spakuje, stavi u džep i zapali na drugo mjesto. Otuda se najluksuznija roba nalazi u njihovim rukama. NJihov odnos prema novcu je potpuno drugačiji od Francuza, a treći slučaj su Srbi. NJihov odnos prema novcu je ispjevan u onoj pjesmi Caneta Partibrejkera – hoću sad i hoću sve. * Zašto? – Znajući da koliko sutra može da bude neki teški zemljotres, Srbin ulazi u biznis tako što ga napušta ukoliko skonta da iduće godine neće biti milijarder. Ima punu svijest o tome da je sve krhko i da ono što ima koliko sutra ne mora biti njegovo, da je sve neizvjesno. Prvi pravi tajkuni su ovdje bili još u 18. veku. Knjaz Miloš je bio jedan od najbogatijih ljudi u Evropi, ali je pritom jako mnogo trošio jer je znao da će doći taj dan kada njegova familija neće imati ništa kao što danas nema ništa. Ako se pozabavite time, naći ćete da je Miloš bio među top ten najbogatijih ljudi. * Na šta, zapravo, želiš da skreneš pažnju? – Nevjerovatno je koliko bogatih Srba iz vremena o kome ja pišem, kao što su Vajfert i mnogi drugi. Hoću da kažem kako nijedna od tih familija više ne postoji. Mi možemo reći sad da je kod nas bio komunizam koji je pravio nacionalizaciju, ali komunizam se nije bez veze zakoptio ovdje. Što nije u Danskoj, kad je tamo napisan. Naime, naša sociopsihološka struktura je oblikovana zahvaljujući pravoslavnoj crkvi tako da lako primi limun, a neće narandžu. Lako uzme komunizam, pa ga lako i izbaci. U tome je poenta zašto Srbi tako halapljivo i gramzivo skaču u biznis, za razliku od recimo, Francuza. * Šta bi ti promenio u Beogradu? – Promenio bih odnos prema kulturi ne samo u Beogradu nego u cijeloj Srbiji. Kod nas je nevjerovatno koliko svaka politička nomenklatura stavlja kulturu u zapećak i kako je ona svakoj novoj vlasti sitna moneta za potkusurivanje. Ne mogu da vjerujem jer je to naše najjače oružje i najjače oružje na planeti. Nije Zapad pobijedio Istok u Hladnom ratu zato što su bombardovali Moskvu peršinzima i nuklearnim bombama, nego zato što su imali Bitlse. Bitlsi su ti koji su porazili Istok. * Kako komentarišeš to da ste se i posle rata u Sarajevu, Emir Kusturica, Goran Bregović i ti razvijali, nastavili uspešno karijere? – Mi smo imali svi svoje projekte i svoja djela iza sebe i prije nego što je počeo rat. Emir je čak imao svjetsku slavu. Sarajevo je bila samo platforma sa koje smo mi lansirali svoje rakete. Ono što je tragično jeste što smo mi napravili taj grad kakav jeste. Da ne budem lažno skroman, najviše ja, jer i Emir i Brega mogu da budu iz bilo kog mjesta na svijetu. U njihovim djelima se ne vidi mnogo ta veza sa Sarajevom, naročito kod Bregovića. Mogao je te pjesme pisati i iz Osijeka, je..ga, a sve ono što sam ja radio kroz Zabranjeno pušenje i Nadrealiste je usko vezano za taj mali kosmos u kome smo mi živjeli, a to su te dvije opštine centralne sarajevske koje su napravile miris koji se raširio po cijeloj Jugoslaviji po kome je grad postao poznat. Prije nas slika o Sarajevu nije bila ista. * Družiš li se još sa njima, sa Kusturicom i Bregovićem? – Ne. Al oni su, ono, starija raja. * Mito, korupcija, rupe u zakonu? – Kad kažeš mito, korupcija, rupe u zakonu, to ne dolazi zato što mi ne znamo da napišemo zakone, nego zato što mi imamo tu sociopsihološku strukturu koja uvijek misli prvo tim principom. Prvo razmišljaš kako da z…eš to što su podigli porez na imovinu. Zato što si dobio prostor, jer te niko nije prije ove države kažnjavao za taj način – zaključio je doktor. Aleksandra ĆUK