Претражи Живе Речи Утехе

Kako je saopšteno iz Ministarstva odbrane Srbije, oko 130 pripadnika našeg Ratnog vazduhoplovstva i protivvazduhoplovne odbrane, Kopnene vojske, Komande za obuku, Generalštaba i MO, učestvuje zajedno sa pripadnicima bugarske vojske na zajedničkom gađanju ciljeva u vazdušnom prostoru koje se u periodu od 4. do 14. juna izvodi na poligonu Šabla u Republici Bugarskoj. Komandant 250. raketne brigade za protivvazduhoplovna dejstva brigadni general Tiosav Janković koji je na ovom gađanju pomoćnik rukovodioca gađanje za raketne jedinice za PVD, istakao je da je reč o petom zajedničkom gađanju na tom poligonu na kome učestvuje i Vojska Srbije. Stanica za vođenje raketa StVR-125M / Foto: Ministarstvo odbrane Srbije – Ove godine, osim raketnih jedinica naoružanih sistemima Neva i Kub, učestvuju i pripadnici 101. lovačke avijacijske eskadrile iz sastava 204. vazduhoplovne brigade koji će izvesti raketiranje ciljeva u vazdušnom prostoru a po prvi put učestvuju i pripadnici artiljerijsko-raketnog diviziona PVO koji će izvršiti gađanje lakim prenosivim raketnim sistemom Strela-2M – naglasio je general Jankovič. On je stakao da je svako bojno gađanje kruna obuke pojedinca i posada i posluga tih jedinica. – Kao takvo gađanje ima za cilj da podigne nivo osposobljenosti, da pripremi jedinice i posluge za najteže i najsloženije zadatke, ali i da se proveri i potvrdi osposobljenost i obučenost utvrđene na trenažnim i kontrolno trenažnim gađanjima – objasnio je komandant 250. rbr za PVD. Podizanje zastave Republike Srbije na poligonu Šabla / Foto: Ministarstvo odbrane Srbije Govoreći o značaju petog zajedničkog gađanja, general Janković istakao je da je taj kontinuitet važan jer se sastav u jedinicama podmađuje, dolaze mlađi odiciri, podoficiri i vojnici i veoma je važno da svako od njih bude u prilici da makar jednom izvrđi bojevo gađanje. Poligon Šabla nalazi se na obali Crnog mora a deo pripadnika RV i PVO će tokom gađanja biti baziran na aerodromima Graf Ignjatijevo i Balčik. Prethodna gađanja pripadnici RV i PVO Vojske Srbije izvodili su na tom poligonu 2010, 2011, 2013 i 2017. godine. Svaki put bojeva gađanja raketnim sistemima Neva i Kub imala je 250. raketna brigada za PVD ali je lovačka avijacija to učinila samo jednom i to 2011. godine. Tada su raketiranje ciljeva u vazduhu izvela samo dva pilota koji su u dva MiG-a 29 izvršili bojevo dejstvo sa po jednom raketom vazduh-vazduh R-60MK. Kako Tango Six saznaje, ovoga puta u Bugarsku će odleteti nešto više aviona, biće utrošena i mnogo veća količina raketa vazduh-vazduh nego 2011. a prvi put će nakon mnogo godina biti upotrebljene rakete R-73E. Pored Bugarske i Srbije, na gađanju učestvuje i armija SAD. Brigadni general Tiosav Jankovič na poligonu Šabla: Živojin BANKOVIĆ, T6

Ministar odbrane Aleksandar Vulin, u pratnji zamenika načelnika Generalštaba Vojske Srbije general-majora Petra Cvetkovića i komandanta RViPVO general-majora Duška Žarkovića, obišao je na aerodromu Batajnica pripadnike Vojske Srbije angažovane u dežurnoj jedinici lovačke avijacije u okviru stalno zadejstvovanih snaga u sistemu RViPVO, saopštilo je Ministarstvo odbrane. Ministar je prisustvovao davanju uzbune za pripravnost i pokretanje te jedinice i po prvi put posle više ovakvih događaja organizovanih što za vojne zvaničknike što za javnost, dežurni par aviona je zaista i poleteo. Jedan od pilota koji su danas leteli na vazduhoplovima MiG-29 je komandir dežurne jedinice lovačke avijacije major Dejan Janković, stoji u saopštenju Ministarstva odbrane. On je istakao da je prikazana simulacija pojavljivanja nepoznate letelice iznad teritorije Republike Srbije: – Simulirano je podizanje pripravnosti i poletanje dežurne jedinice, a kao što se moglo videti, uspešno smo izvršili presretanje tog vazduhoplova i izvršili njegovu identifikaciju. Nakon toga on je nastavio svojim putem, pošto je reč o avionu koji nije ugrožavao naš vazdušni prostor i vratili se na aerodrom uz bezbedno sletanje, a dežurna jedinica je time prevedena u niži stepen pripravnosti – objasnio je major Janković. „202“ i „108“ na dežurstvu / Foto: Ministarstvo odbrane Spreman za poletanje / Foto: Ministarstvo odbrane Prvo poletanje i letenje tokom pokaznog leta posle dugo vremena / Foto: Ministarstvo odbrane Кomandant 204. vazduhoplovne brigade brigadni general Željko Bilićistakao je da se na aerodromu Batajnica u stalno zadejstvovanim snagama u sistemu PVO nalazi i ova dežurna jedinica, čiji su piloti i tehnički sastav 365 dana u godini spremni da polete u svakom trenutku, u bilo kakvim meteorološkim uslovima, danju ili noću, kako bi branili vazdušni prostor Republike Srbije. – Danas je prikazan pokazni let, a mi smo spremni da odgovorimo na sve izazove, rizike i pretnje koji se postavljaju pred nas. Tome je naravno doprineo i prijem novih vazduhoplova, povećanje operativnih sposobnosti, povećanje broja sati naleta i nadamo se da će to ići samo ka boljitku. – Petar VOJINOVIĆ

Izvor: Gazeta Express (Tekst je izvorno preveden sa albanskog, osim naslova koji je adaptiran) Kosovski predsednik Hašim Tači po prvi put je priznao da se sa predsednikom Srbije, Aleksandrom Vučićem sastao nekoliko puta, bez prisustva kamera. „Sreli smo se bez prisustva kamera u Briselu, u Vatikanu na raznim ceremonijama, takođe u Parizu, Beču i Njujorku. Otvoreno smo razgovarali o dešavanjima na Zapadnom Balkanu, o nečemu što nisam naglašavao pred kamerama. Poslednja faza dijaloga ima smisla za Kosovo samo ako Kosovo dobije priznanje i članstvo u UN-u,“ rekao je Tači. Tači je izjavio u intervjuu za Radio televiziju Albanije da je postizanje sporazuma sa Srbijom plemenito kao i što su pobeda i nezavisnost Kosova bile veličanstvene. Kako kaže, Kosovo bez članstva u velikim međunarodnim organizacijama ostaje izolovano. „Ne možemo da postanemo Palestina Zapadnog Balkana. Neću dopustiti ni pod kojim okolnostima, ni po koju cenu, sporazum koji ne garantuje obostrano priznanje i članstvo u UN-u. Neću dopustiti Zajednicu sa izvršnim ovlašćenjima koja stvara „Republiku Srpsku“ i disfunkcionalizuje državu Kosovo. Neću im dozvoliti ni da se diskutuje,“ dodao je. link

Prekjučer je bila svetkovina Božića prema Julijanskom kalendaru. To je dan, znamo, koji se praznuje u slavu rođenja Isusa Krista u kojem je jedan dio Židova vidio velikog učitelja, islam proroka, hinduisti avatara (onaj koji dolazi, ponovo se rađa), a kršćani neponovljivo utjelovljenje Božje. U subotu, na Badnjak, nakon liturgije, bilo je lijepo i ohrabrujuće na prijemu, koji je organizirao mitropolit Porfirije, slušati pozdrave katoličkog biskupa (pomoćnog zagrebačkog) Šaška koji je stajao u pratnji dobroga apostolskog nuncija nadbiskupa Pinta (koji je govorio i u ime svih prisutnih kršćana drugih denominacija), pa rabina Prelevića, muftije Hasanovića… Još mi je milije bilo, nakon prijema, a ispred pravoslavnoga hrama, na ulici vidjeti veliki broj preostalih vjernika/ca koji su s veseljem stajali i pjevali božićne pjesme. Činilo mi se da je diskretna pratnja policije nepotrebna, da je napokon nastupilo vrijeme mira i međusobnog uvažavanja. Sadržaj božićnih poruka je u duhu Isusova propovijedanja – mir, pomirenje, pravda za sve, ovo je vrijeme u kojem se traži čovjek koji u sebi nosi dobrotu, sućut i osjećaj pomoći slabijem i nemoćnom Znam da nije tako, da u društvu imamo nemali broj onih koji se truju mržnjom prema Srbima i da je Porfirije Perić bio točan kada je tijekom liturgije badnje večeri rekao: ”Braćo i sestre, posebno večeras vas molim da se ne bojite da budete ono što jeste, a moje je iskustvo da postoji strah u vama. Ne ulazim u to koliko je opravdan, ali sam siguran da od vas zavisi da li ćete biti hrabri i postojani.” Ja tomu dodajem: Mir, braćo i sestre pravoslavni, Mir Božji, Hristos se rodi! I kažem to iz sveg srca jer je i meni Božić i jer smatram da moramo, punim plućima, dva puta slaviti Božić, jer su ”oba” datuma naša, kršćanska. Božić po Julijanskome kalendaru nije blagdan ”onih” eto Srba koji su tu ipak, nakon svega što se dogodilo, ”s nama”. To je praznik koji nas pobratimljuje, jer smo mi, Hrvati i Srbi, u Bogu jedno – djeca. Dakle, ovo što slijedi je potrebno napisati i povodom 25. prosinca i povodom 7. siječnja! Izvor znanja o Isusu uglavnom su evanđelja, pogotovo ono po Marku, koja se uzimaju kao najvjerodostojnije štivo u kojem se govori o Isusu. Pisalo se dosta, s pažnjom su praćene njegove propovijedi, ali nitko nije zapisao dan njegova rođenja, pa se misli da je za evanđeliste bilo važnije otajstvo otkupljenja koje je počelo njegovim dolaskom. Istraživanja kada se Isus rodio počela su u drugom stoljeću. Prvi je tragati počeo Klement Aleksandrijski saznavši da se na Istoku pripovijeda da je Isus rođen 20. svibnja, a drugi da se to zbilo 20. travnja, pa 17. studenoga. Zabilježeno je i jedno mišljenje iz 243. godine prema kojem se Isus rodio 28. ožujka, jer je to četvrti dan stvaranja svijeta, kada je Bog stvorio sunce, pa je i Krist došao na svijet kao Sunce Pravednosti. Nakon toliko različitih mišljenja utvrđen je dan rođenja 25. prosinca. Naime, toga se dana u Rimu slavio blagdan koji je simbolizirao Sunce, Natalis solis invicti, Mitre. Dana 21. prosinca počinje rasti dan, pa se obilježavao početak novog života u prirodi. Kada je kršćanstvo u Rimskom Carstvu ojačalo, moglo je svoje blagdane štovati na dane kada su pogani svetkovali svoje najveće svečanosti. Tako su Isusovo rođenje počeli slaviti na Dan sunca koji postade simbolom Krista, Sunca Pravednosti. Nadnevak 25. prosinca počeo se slaviti 354., što svjedoči liturgijski kalendar izdan u Rimu te godine. Ta svetkovina u Rimu najprije se ogledala u tri mise, od kojih je posljednja bila polnoćka, koja je brzo prihvaćena u cijeloj zapadnoj crkvi, a obilježila ju je pjesma ”U polnoći se Bog rodi” Taj dan vezuje se i za Isusovu savršenost. Krist je umro, smatrali su crkveni oci, na proljetni ekvinocij 25. ožujka. Kako je kod njega sve moralo biti savršeno, morao je 25. početi i njegov život na zemlji. Od jednog do drugog dana ima devet mjeseci, pa je 25. ožujka moralo biti i začeće Kristovo. Nadnevak 25. prosinca počeo se slaviti 354., što svjedoči liturgijski kalendar izdan u Rimu te godine. Međutim, Klement Aleksandrijski navodi jednu gnostičku sektu na Istoku koja je 6. siječnja već oko 215. godine slavila dan rođenja, ujedno i krštenje Isusovo. Ta svetkovina se u Rimu najprije ogledala u tri mise, od kojih je posljednja bila polnoćka, koja je brzo prihvaćena u cijeloj zapadnoj crkvi, a obilježila ju je pjesma ”U polnoći se Bog rodi”. Svašta je tijekom povijesti bilo, pa tako pamtimo i da su engleski puritanci pokušali ukinuti slavljenje Božića aktom parlamenta 1664. godine, ali je praznik ponovo uveden uvođenjem republike. Rođenjem Isusa ispunilo se mesijansko iščekivanje. Sve je počelo kada su Kaldejci pod Nabukodonosorom porazili Judu, kada je razoren hram i najveći dio Židova odveden u babilonsko sužanjstvo. Želja da se vrati ono što je izgubljeno nikada nije nestala. Kako je vrijeme odmicalo, u svijesti svakog Židova bila je sve jača. Tako prošlost postaje nezaboravna budućnost. Rađala se nada u povratak kralja stare Davidove loze, ali njihovi gospodari za te njihove snove nisu smjeli znati, pa su o kralju koji bi se u nekom vremenu trebao pojaviti i uspostaviti staro moćno kraljevstvo zlatnog doba govorili kao o Mesiji, što znači pomazan, jer se ustoličenjem kralj pomazivao uljem. Stoljećima se nada družila s tugom. Neki stihovi koji govore o zlatnom dobu iz kojih se naslućuje povratak Mesije stavljeni su u knjigu Izaije, proroka iz 700. prije Krista. Drugi hebrejski prorok Mihej iz vremena prije Izaije prorokuje Mesijino rođenje koje će se dogoditi u Betlehemu: ”A ti, Betleheme efrato, nipošto nisi najmanji među tisućama Judinijem, iz tebe će izaći onaj koji će biti gospodar Izraela, onaj čiji su izlasci od početka, od vječnih vremena”. Prihvatimo li tradiciju i legendu o Isusovom rođenju u betlehemskoj štali, kažimo ovako: u štalici se rodio Onaj koji će kasnije za sebe reći da je baš on Svjetlo svijeta, Svjetlo koje rasvjetljuje svakog čovjeka koji dolazi na ovaj svijet. On je doista postao ljudima svjetlo – primjerom svoga života skromnosti, nesebičnosti, žrtve i predanja iz ljubavi za čovjeka Evanđelist Matej izvješćuje da je Isus rođen u Betlehemu Judinu, za vrijeme cara Heroda, a izvješće drugog evanđelista Luke to potvrđuje. To je teološki diskurs, jer svi drugi izvori koji upućuju na povijesnu figuru navode da je Isus došao iz Nazareta. Zapravo, kako sam nedavno napisao, prije će biti da je Isus rođen u Nazaretu, ali legenda o rođenju u Betlehemu se nametnula. Što se tiče rodoslovlja, Matej vodi, po lozi Abrahamovih potomaka, do Josipa, muža Marije. Tako se dokazuje porijeklo iz Davidova zlatnog doba, iz vremena i loze o kojoj su sanjali Židovi još od sužanjstva u Babilonu. Rodio se Mesija kojeg Židovi nisu prepoznali. Danas je Betlehem mali gradić u kojem se nalazi crkva Isusova rođenja koju je sagradio Konstantin oko 330., a obnovio Justinijan oko 550. godine. Sadržaj božićnih poruka je u duhu Isusova propovijedanja – mir, pomirenje, pravda za sve, to je vrijeme u kojem se traži čovjek koji u sebi nosi dobrotu, sućut i osjećaj pomoći slabijem i nemoćnom. Veselo ozračje Božića stvorilo je kroz stoljeća bogatstvo narodnih običaja. Božić se dočekuje izniklom pšenicom, posudom u kojoj su sve vrste žita, božićnim kruhom, simbolom tijela Isusova. Pale se božićne svijeće, po podu na selu, naročito u pravoslavnim kućanstvima, stavlja slama ili sijeno kao spomen na Isusov krevetac, unosi se badnjak na ognjištu na kojem se čuva žar do blagdana, također mitološke naravi, kao sjećanje na vatricu koja je u štalici grijala malog Isusa. Iza polnoćke na stol se stavljala pečena ovca, a na njenoj lopatici gatalo se o životu u budućoj godini. Božić nije transcendentalni pojam nevidljivog Boga, promišljanja koje putuje beskrajem. Ono čemu se klanjamo je čovjek, Božić – mali Bog, koji je došao na svijet po Duhu Svetom, savršenstvo Božje. Sve treba biti savršeno, pa i čestitanje Božića. Vjera u spasenje koja se rodila s Isusom Kristom dala je narodu poticaja u promišljanju kako obogatiti božićne blagdane vedrinom i veseljem. Crkveni oci uvijek su isticali otkupiteljski vid utjelovljenja. Ćiril Aleksandrijski piše: ”Onaj koji je od vijeka, rođen je u tijelu, uzevši sve što je naše, zato da bi plod tijela – mi, koji bijasmo na putu propasti, ostali u njemu, koji je postao ono što jesmo, da bi nas učinio dionicama onoga što je on.” Oprost grijeha bez kazne donosi izvjesnu sigurnost, ali ne i duhovni mir. Ne može se zanijekati istina da se grijeh koji nije kažnjen najčešće ponavlja. Tako je i svijet nakon Kristove žrtve nastavio svoj hod putem osvajačkih ratova u kojima se zbog pljačke ubijalo i gazilo slabijeg. S druge strane, krađe i drugi poroci grešnog morala prekrili su zemaljsku kuglu. Zašto treba slaviti Božić? I zašto dva puta? Prihvatimo li tradiciju i legendu o Isusovom rođenju u betlehemskoj štali (ja, naime, tvrdim da je Isus rođen skromno, ali ne kako ga želi prikazati srednjovjekovna duhovnost u talijanskih kršćana), kažimo ovako: u štalici se rodio Onaj koji će kasnije za sebe reći da je baš on Svjetlo svijeta, Svjetlo koje rasvjetljuje svakog čovjeka koji dolazi na ovaj svijet. On je doista postao ljudima svjetlo – primjerom svoga života skromnosti, nesebičnosti, žrtve i predanja iz ljubavi za čovjeka. Dva puta ćemo slaviti svi mi koji smatramo da su oni drugi zapravo naši i da će tako biti sve dok ne ujedinimo kalendar, što su već neke pravoslavne crkve učinile. Tada ćemo i zbiljski biti jedno. Isus je postao svjetlo svojom riječju istine koja proniče dubine ljudskog srca i obasjava svu povijest čovječanstva. I gdje god su pojedinci i narodi bili otvoreni tom svjetlu, tu su se smanjivala područja mraka nehumanosti, a širila se područja nade, ljubavi i svakog pravog napretka. Zbog toga je meni opet Božić: hoću da me pravoslavni oplemene, da mi kažu ”ti si naš”, da me prisvoje, jer ću ja njima reći da je tako u Božjem naumu i u Pavlovoj teologiji: da nema više oni, ovi… U Isusu smo svi jedna velika pogača koja se mora lomiti da gladnih više ne bude.

Tomislav Janko Šagi Bunić - pokoncilski teolog i mislilac 21. stoljeća - dijalog drugog puta nema, dokumentarni film. Prof. dr. sc. fra TOMISLAV JANKO ŠAGI-BUNIĆ, verovatno i najveći rimokatolički teolog u Hrvata je dobro poznat i našim teolozima. "Upoznali" smo se sa njime još tokom studija kroz literaturu potrebnu za spremanje ispita, najpre kroz "Povijest kršćanske literature", a onda i kroz mnoga druga dela. Tomislav Janko Šagi-Bunić se rodio 2. februara 1923. godine u Brodarovcu kraj Varaždina, u kojem gradu je nakon osnovne škole nastavio obrazovanje kod fratara kapucinera. Tu završava tzv. veliku i malu maturu u ondašnjoj franjevačkoj gimnaziji. Svečane zavete je položio 1944. godine, a godinu dana pre dolazi u Zagreb gde upisuje studije teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (KBF). Iz svih predmeta postiže izvrsne rezultate. Diplomirao je 1949., a u međuvremenu je radio već i na svojoj budućoj doktorskoj disertaciji koju je odbranio u septembru 1951. Tema doktorskog rada je bila: „Kristologija Prokla Carigradskog [434. – 446.]. Prinos tumačenju kalcedonske dogmatske definicije [451.]“ Profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu postaje akademske godine 1952/53. Za dekana Fakulteta izabran je 1969. godine, a zatim ponovno u više navrata. Kao dekan zalaže se za razvoj teološkog istraživanja i integraciju ove najviše crkvene visokoškolske ustanove sa Zagrebačkim sveučilištem. U decembru mesecu 1979. Šagi-Bunić je izabran za dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU) u Zagrebu. U svojstvu privatnog teologa zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Franje Šepera, Šagi-Bunić prisustvuje svim zasjedanjima Drugog vatikanskog sabora (1962–1965). Postaje članom medunarodne Teološke komisije pri Kongregaciji za nauk vjere (1969). Jedan je od osnivača Glasa Koncila (1962.) i pokretač je biltena za ekumenska pitanja Poslušni Duhu i časopisa Svesci u izdanju Kršćanske sadašnjosti (1966.) čiji je glavni i odgovorni urednik do 1971. godine; takođe sarađuje kod organizovanja Kršćanske sadašnjosti - Centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informaciju (1968) i Teološkog društva Kršćanska sadašnjost (TDKS), kojemu predsedava od 1977. do kraja 1989. godine. Makar na glasu kao najizvrsniji teolog, češće je pisao članke i knjige za široku čitalačku publiku, uvek pazeći na visok kvalitet sadržaja. Godinama je redovno objavljivao popularne tekstove o teologiji na trećoj stranici Glasa Koncila, najčitanijeg katoličkog glasila u Hrvatskoj. Zbog pojedinih tekstova mu je dva puta suđenjo pred sudovima SR Hrvatske i to sredinom 50-ih godina kada mu je zabranjeno umnožavanje i deljenje po parohijama teksta "Znati i živjeti". Novčano je kažnjen zbog kršenja "socijalističkog morala" nakon objavljivanja teksta "Djevice u crkvi Kristovoj". Tokom 40 godina pedagoškog rada na KBF, predavao je sve predmete izuzev Kanonskog prava, a iza sebe je ostavio na desetine naučnih dela i na stotine tekstova upućenih kako vernicima iz lokalne župe tako i svim hrišćanima sveta. Najvažnija dela su mu: "Bogu nitko nije nevažan", "Povijest kršćanske literature" , "Euharistija u životu kroz povijest crkve", "Kršćanstvo ne može biti umorno", "Ali drugog puta nema", "Nema privatnog Boga", "Izazov starih", "Vrijeme suodgovornosti I i II", "Prema civilizaciji ljubavi", "Živjeti Kristovim Duhom Svetim",... Čitavog života se zalagao za dijalog, naročito sa SPC, te otuda i veoma razuđena prepiska i kontakti koje je imao sa pojedinim velikodostojnicima naše Srpske pravoslavne crkve, sveštenicima, vernicima i predavačima sa Bogoslovskog fakulteta u Beogradu. Životni moto mu je, ako se tako može reći bio: „Što god učiniste jednome od moje najmanje braće, meni učiniste!“ [Mt 25, 40] Upokojio se u Zagrebu 21. jula 1999. godine. O životu i delovanju Šagi-Bunića 2013. godine snimljen je dokumentarni film autora i scenarista Augustina Bašića, te reditelja Nevena-Mihaela Dianeževića, koji ćemo u ovo navečerje Božića-Badnje veče za u Hristu braću koja ga slave 25. decembra, a ljubaznošću fra Anta Barišića moći da vidimo i mi na Poukama. Prvi kadrovi vode u rodno mjesto Brodarovac kraj Varaždina, gde je Šagi-Bunić rođen, a priču počinje kapucin fra Anto Barišić, koji govori o ovom izvrsnom čoveku, odličnom teologu: „U svakom trenutku me oduševljavao, dojmio me se njegov neumorni rad na svim područjima“. O širitelju koncilskog duha u Crkvi u Hrvata svedoče Šagi-Bunićevi školski drugovi fra Bonaventura Duda i 89-godišnji fra Zvonko-Marija Pšag (kapucin u Osijeku), sestra Dragica, brat fra Bono Zvonimir Šagi, lični sekretar zagrebačkog nadbiskupa Franje Šepera mons. Vladimir Stanković, kršćanski (protestantski) teolog dr Peter Kuzmič, muftija Ševko Omerbašić, bivši profesori na KBF-u Zagrebu i Sarajevu, pisac Predrag Matvejević i što je za nas posebno zanimljivo, profesori našeg Bogoslovskog fakulteta, đakon prof. dr Radomir Rakić, te protojereji, prof. dr Dimitrije Kalezić i nažalost pokojni, prof. dr Radovan Bigović. Nakon kontakta koji su Pouke ostvarile sa Hrvatskom kapucinskom provincijim Svetog Leopolda Bogdana Mandića, ljubaznošću fra Ante Barišića, dobili smo DVD sa ovim filmom koji večeras ekskluzivno "prikazujemo". Inače, otac Anto, docent na Katedri Povijest kršćanske literature KBF se intenzivno bavi i istraživanjem, proučavanjem i publikovanjem teološko-znanstvene, duhovne, kulturne, povijesne baštine i ostavštine prof. dr. sc. Tomislava Janka Šagi-Bunića. U ime foruma "Pouke-Žive reči utehe" i ovim putem se zahvaljujemo fra Anti Barišiću, a svim hrišćanima koji vreme računaju po gregorijanskom i novojulijanskom kalendaru želimo srećan i blagosloven praznik: Mir Božiji-Hristos se rodi! View full Странице