Новости из света науке

[grigorije22]

Kontroverzna ideja: znanstvenici pokušavaju očuvati vrstu riba mijenjajući joj genetsku strukturu

 

U pustinji Mojave u američkoj saveznoj državi Nevadi, nekoliko stotina metara iznad čuvene Doline smrti, u malenom podvodnom jezeru dom je pronašla vjerojatno najugroženija vrsta ribe na svijetu. Radi se o srebrenkasto-plavoj ribi manjoj od vašega najmanjeg prsta, koja je nakon milijuna godina evolucije stigla pred rub izumiranja. Neobičnim spletom okolnosti vrsta Cyprinodon diabolis (engl. The Devils hole Pupfish) danas je svedena na tek 75 živih jedinki, piše Wired.

Zanimljivo, najveća prijetnja opstanku ove riblje vrste stiže s prilično neočekivanoga mjesta – njene DNA. U neka davna i sretnija vremena ova je riba živjela u relativno velikom jezeru. Prije otprilike 20 tisuća godina razina vode u jezeru naglo je opala, krajobraz je sve više počeo nalikovati pustinji, a nesretna riba našla se zatočena u malenim fizički odvojenim jezercima. Danas tako postoji devet različitih vrsta ove ribe, od kojih je barem pola pred rubom izumiranja. Najteži slučaj je upravo s vrstom Cyprinodon diabolis koja je u rujnu ove godine spala na tek 75 živih pripadnika. Tisuće godina evoluiranja ovu su malenu ribu učinile sposobnom za život u veoma specifičnom okolišu; za preživljavanje joj treba voda ”ugrijana” na tridesetak Celzijevih stupnjeva, niska zasićenost kisikom i plitak dio jezera u koji se povlače u sezoni parenja. Biti ugrožena vrsta samo je po sebi već dovoljno teško, no biti ugrožena vrsta i uz to izbirljiva po pitanju uvjeta u okolišu sasvim je nova razina ugroženosti.

No, čak ni to nije sve. Osim što je ugrožena i izbirljiva, ovu vrstu prati i loša sreća. Početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća američki biolozi su izgradili tri umjetna jezera u kojima su pokušali uzgojiti „rezervnu“ populaciju riba iz Đavolje jame (lokacija na kojoj se riba nalazi) i tako ih spasiti od propasti. U dva od tri vodena utočišta vodene pumpe, ventili i druge mehaničke sastavnice kvarile su se gotovo svakodnevno te je većina riba koja se nalazila u njima uginula. Kad kažemo da ovu vrstu prati loša sreća, onda to stvarno i mislimo; nakon obavljenih popravaka preostale ribe dokrajčio je udar groma koji je uništio generator struje, a koji je omogućavao održavanje vrlo specifičnih uvjeta u kojima ova malena riba može opstati.

No, sreća se ipak osmjehnula ribama koje su se nalazile u trećem jezeru, nazvanom Point of Rocks. Ili, bolje rečeno, djelomično osmjehnula. Naime, u ovu izoliranu populaciju nekako je dospjela druga srodna vrsta ove malene ribe i, da ne davimo detaljima, njen DNA uskoro se raširio populacijom poput šumskoga požara. Nakon otprilike 50 godina, svaka riba koja se nalazila u jezeru bila je potomak „uljeza“ koji je tko zna kakvim spletom okolnosti dospio u jezero. Znanstvenici su to mogli veoma lako zaključiti, budući da su hibridi između dvije vrste imali jedan par škrga više od „originalne“ vrste koju su pokušali sačuvati. Nakon nekoga vremena, biolozi koji su radili na projektu odlučili su premjestiti ribe u mrijestilište. Za razliku od vrste Cyprinodon diabolis, koja se u takvom staništu dovela do ruba izumiranja, nova hibridna vrsta jednostavno je eksplodirala. „Ogromni akvariji koje smo imali bili su u vrlo malo vremena od vrha do dna ispunjeni novim ribama. Prije samo nekoliko desetaka godina ova vrsta je izumirala, a sada odjednom doživljava neslućeni rast populacije“, kaže Andy Martin, evolucijski biolog sa Sveučilišta u Coloradu, voditelj skupine znanstvenika koja je istraživala specifičnosti DNA kod nove hibridne vrste.

Za Martina je ova činjenica bila jasan dokaz o tome što je pošlo krivo kod vrste Cyprinodon diabolis – radilo se o genetskoj mutaciji. Sitnom fragmentu defektne DNA koja se brzo akumulirala u malenoj populaciji s veoma ograničenim genetskim „resursima“. S pozitivne strane, sada kada je napokon uspostavljena dijagnoza, postoji nada da je moguće pronaći i lijek koji bi spasio ovu riblju vrstu. Martin tvrdi da ima plan za spašavanje „đavolje“ ribe od propasti, ali za sve one ljude koji su se u prošlosti bavili spašavanjem raznih vrsta od izumiranja, ova ideja vjerojatno će zazvučati kao teška hereza.

Već dugi niz godina znanstvenici koji pokušavaju očuvati biljne i životinjske vrste vode se istom jednostavnom logikom: potrebno je zaštititi vrstu X kakva je postojala na mjestu Y u vremenu Z. Naravno, evolucija ne poznaje logiku ovoga tipa te je promjena jedina stvar koju možemo očekivati kod svih živih bića na planeti. I upravo tu stižemo do Martinove heretične ideje – on smatra kako u ovom slučaju rješenje nije očuvanje vrste X kakva je bila na mjestu Z, već „oplemenjivanje“ vrste X novim genima koji će joj omogućiti ono što joj evolucija nije dozvolila – promjenu. Drugim riječima, Martin želi ovu ugroženu riblju vrstu „oplemeniti“ genima njenoga rođaka – vrste Cyprinodon nevadensis. Obje vrste imaju zajedničkoga pretka i, zanimljivo, žive u malenim jezerima udaljenim tek nekoliko kilometara. Martinova ideja prilično je jednostavna – ubaciti nekoliko jedinki Cyprinodon nevadensisa u jezero sa 75 preostalih diabolisa i – čekati. Ovih nekoliko uljeza vjerojatno bi omogućilo ugroženoj vrsti da prestane širiti defektne gene, smatra Martin. Unošenjem novoga genetskog materijala ova vrsta bi tako mogla biti spašena, no pitanje je mogu li se one jedinke koje prežive i dalje smatrati tom istom vrstom.

Na ovaj način malene ribice iz pustinje Mojave natjerale su nas da razmislimo o jednom izvorno filozofskom pitanju našega odnosa prema prirodi. Već sada je jasno kako ćemo se u budućnosti vjerojatno susretati s mnoštvom drugih ugroženih vrsta i način na koji tretiramo problem riba iz Đavolje jame može postati presedan za sve buduće slučajeve. Znanstvenici koji se bave očuvanjem životinjskih vrsta na ovaj bi način mogli postati arhitekti sasvim novih ekosustava. Pristup koji su do sada koristili svodio se na izuzimanje jedinki iz divljine i održavanje vrste njihovim parenjem u kontroliranim i manje rizičnim uvjetima. No, s ovim novim pristupom znanstvenici će manipulacijom genoma praktički stvarati nove vrste, u kojima će biti sadržani manji ili veći fragmenti onih koje su pokušali sačuvati. Ideja je definitivno kontroverzna i Martin trenutno nema podršku institucije u kojoj je zaposlen. No, širom svijeta postoji mnoštvo ugroženih vrsta i neke su već „spašene“ na način sličan onome kojega zagovara Martin.

Prije 17 godina biolozi s Floride premjestili su osam ženki pume (Puma concolor stanleyana) iz Teksasa na Floridu kako bi se parile s „lokalnim“ panterama (Puma concolor coryl), koje su se isto tako našle pred rubom izumiranja. Ovaj projekt, kao što možete pretpostaviti, bio je veoma kontroverzan i naišao je na otpor znanstvene zajednice, no naposljetku je ipak proveden. I, najvažnije od svega, uspio je. Od 1995. godine populacija ugrožene pantere se utrostručila. Naravno, sada na scenu stupaju neki eksterni faktori (većina panterinoga prirodnog staništa sada je prekrivena asfaltom te najveći broj jedinki ove vrste ugiba pod kotačima automobila) koji ugrožavaju vrstu, no na genetskom nivou situacija se drastično poboljšala. Konkretno, značajno je smanjen broj defektnih gena koji su uzrokovali razne probleme, poput nedovoljno razvijenih testisa kod mužjaka. Jasna stvar, bez razvijenih testisa nema ni mogućnosti za prenošenje gena, a posljedično ni opstanak vrste.

No, projekt spašavanja pantera s Floride ipak nije kao onaj kojega Martin namjerava provesti s ugroženim ribama. Pume o kojima je bilo riječ u prvom slučaju pripadaju dvama različitim podvrstama, a Martin želi križati dvije različite vrste. U normalnim uvjetima, takve stvari se jednostavno ne čine. Dapače, prema svim raspoloživim definicijama vrste, takvo što zapravo ne bi trebalo biti moguće. U nekim davnim vremenima (prije Darwina), kada dvije životinje ne bi bile u stanju „stvoriti“ plodnoga potomka, znanstvenici bi sa sigurnosti zaključili da se radi o dvjema različitim vrstama. No, s pojavom Darwina i naturalista Alfreda Russela Wallacea (koji je paralelno i neovisno o Darwinu izložio teoriju prirodne selekcije), stvari su se ipak malo zakomplicirale. Naime, oba su autora jasno ustvrdila kako kriterij „neplodnoga potomka“ nikako nije dovoljan za nedvosmisleno razlikovanje vrsta. U sljedećih stotinu godina evolucijski biolozi od Theodosiusa Dobzhanskyog do Ernsta Mayra raspravljali su o novim kriterijima razlikovanja. Fiziologija, geografska rasprostranjenost, izbor „partnera“ i genetske razlike predlagani su kao samostalni ili kombinirani kriteriji razlikovanja vrsta.

No, na kraju ispada da se ni sami znanstvenici baš ne drže ovih kriterija. Razlog za to je jednostavan – sposobnost reprodukcije razvija se mnogo sporije od preostalih karakteristika neke vrste. Kada se, dakle, jedna vrsta odvoji od druge, to ne znači da se automatski više ne može razmnožavati sa svojim evolucijskim „rođacima“. „Ova činjenica povlači pitanje o definiciji vrste, na koje je iznimno teško ponuditi nedvosmislen odgovor. Postoji mnoštvo jedinki koje se morfološki i genetski očito razlikuju, no i dalje se mogu međusobno razmnožavati“, kaže M. Sanjayan, glavni istraživač organizacije Nature Conservancy.

Ovo je svakako dobra vijest za znanstvenike koji se bave očuvanjem životinjskih vrsta, budući da sada imaju mnogo više manevarskoga prostora nego što se to ranije smatralo. Prije trideset godina ornitolozi su poduzeli posljednji očajnički pokušaj da spase jednu vrstu vrapca pareći ga s bliskom mu vrstom. (Nažalost, nisu uspjeli, i posljednji vrabac svoje vrste uginuo je 1987. godine u Walt Disney World Resortu.) Također, vođeni istom idejom, Sanjayan i suradnici pokušavaju spasiti sjeverne bijele nosoroge, točnije posljednju osmericu pripadnika vrste koji su živjeli u zatočeništvu. Znanstvenici se nadaju kako će se ugrožene jedinke pariti s brojnijim južnim bijelim nosorozima koji su, ovisno koga pitate, ili sasvim nova vrsta ili tek podvrsta istoga roda nosoroga. Sanjayan i suradnici trenutno pokušavaju dobiti sve potrebne dozvole kako bi proveli ovaj očajnički pokušaj spašavanja vrste, no čak i ako uspiju u svom naumu, činjenica hoće li nosorozi izumrijeti ipak ne ovisi o njima. Jednom kada se sjeverni i južni bijeli nosorozi konačno sretnu, nitko ne može pretpostaviti hoće li biti voljni međusobno se pariti.

Ono što znanstvenici podrazumijevaju pod vrstom mijenja se sukladno s napretkom znanosti. Ne tako davno analizom DNA utvrđeno je kako se dvije vrste afričkih slonova, naoko sasvim identične, zapravo drastično razlikuju na genetskoj razini. Otprilike kao lav i tigar ili čovjek i čimpanza. Također, prije nekoliko godina Martin je sa svojim suradnicima dokazao kako je čitava jedna vrsta pastrva bila pogrešno identificirana, što je do kraja zbunilo konzervatore koji su vrstu pokušavali spasiti od izumiranja u protekla dva desetljeća. Ono što je Martin želio postići ovim, ali i drugim istraživanjima koja provodi, jest da se koncept životinjskih vrsti ne shvaća kao apsolutno zadan, već tek kao hipoteza koju valja provjeriti u svakom pojedinačnom slučaju. Drugim riječima, ako dva slona izgledaju isto, to ne znači nužno da pripadaju istoj vrsti (ili podvrsti). No, na Martinovu žalost, ovakav način razmišljanja jednostavno nije sukladan s pravnim okvirima za prevenciju izumiranja, koji su upravo utemeljeni na jasno definiranim i razgraničenim vrstama.

Taksonomi koji su prvi opisali i klasificirali sitne ribe iz pustinje Mojave činili su to pregledavajući stvari koje su im bile dostupne – veličine, škrge, položaj kostiju i slično. To je bio način na koji je stvari klasificirao vjerojatno najpoznatiji znanstvenik koji se bavio taksonomijom (u osamnaestom stoljeću) – Carl Linnaeus. „Tada je to bila ustaljena praksa. Ako se dvije životinje fizički dovoljno razlikuju, ostvareni su svi temelji da ih se proglasi različitim vrstama. Kada se jednom tako klasificiraju, ljudi jednostavno imaju tendenciju da takve stvari uzmu zdravo za gotovo i te životinje uistinu tretiraju kao pripadnike različitih vrsti“, kaže Martin.

No, fiziološke razlike često su prouzrokovane okolišnim faktorima, a ne genetikom. U slučaju Đavolje jame, topla voda iz geotermalnih izvora „metabolizme riba ubacila je u šestu brzinu“, kako to Martin opisuje. Ribe su zato praktički stalno gladovale, a ako usporedimo, primjerice, pothranjenoga i dobro uhranjenoga čovjeka, netko bi uistinu mogao pomisliti da se radi o različitim vrstama. Naravno, ako je koncentriran isključivo na fizička obilježja poput visine, širine i težine. Kako bi dokazali tezu da je razlika između riba tek posljedica različitih uvjeta u kojima su živjele, biolozi s kalifornijskog sveučiišta izdvojili su uzorak vrste C. nevadensis s lokacije Amargosa Valley te ih izgladnjivali u vodi povišene temperature. Na taj način simulirali su uvjete koji uistinu postoje u jezerima u Đavoljoj jami. Nije prošlo dugo vremena i ova vrsta počela je nalikovati svojim rođacima iz „toplijih krajeva“. No, Martin se nije zadovoljio ovim eksperimentom te je sa svojim timom proveo istraživanje o sličnosti ovih dviju vrsta (podvrsta?) riba na genetskoj razini. Nakon više mjeseci istraživanja došli su do zaključka da su C. diabolis  i C. nevadensis genetski sličnije nego mnoge druge životinje koje se uvriježeno smatraju pripadnicima iste vrste. Primjerice, ove ribe su genetski sličnije jedna drugoj nego čovjek iz Kenije čovjeku iz Skandinavije.

Na temelju svih ovih istraživanja Martin zaključuje kako se, iako je neosporno da se dvije spomenute ribe morfološki i genetski razlikuju, ipak ne može reći da pripadaju različitim vrstama.

Kratka povijest riba iz Đavolje jame

Đavolja jama dio je Nacionalnoga parka Death Valley koji se prostire na 23 tisuće jutara površine. Tijekom šezdesetih godina prošloga stoljeća, velike količine vode koje su se nalazile u Nacionalnom parku iskorištene su za navodnjavanje rastućih poljoprivrednih gospodarstava u blizini, što je značajno snizilo ionako nisku razinu vode u Đavoljoj jami. Nekad prostrana jezera u kojima su plivale ribe sve su se više smanjivala i ubrzo su se tradicionalna mrijestilišta ove ribe našla iznad razine zemlje. U tom trenutku ova je riba dospjela na federalnu listu ugroženih vrsta, a, nakon devet godina pravnih bitaka, postala je i prva životinja kojoj su pravnim putem osigurana prava na korištenje voda. Prije dva desetljeća redovno travanjsko mjerenje populacije riba u nacionalnom parku gotovo uvijek je pokazivalo kako u podvodnim jezerima pliva najmanje dvjesto pripadnika ove vrste. Mjerenja u rujnu, tijekom kojih bi uvijek bilo pobrojano mnogo više riba, često su pokazivala kako populacija C. diabolisa broji više od petsto jedinki. No, sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća populacija ove ribe naglo je počela opadati. Da stvari budu gore, grupa znanstvenika koja je pokušavala shvatiti zašto je došlo do smanjenja populacije ostavila je nekoliko zamki za ribe na kamenjima blizu bazena u kojemu su se nalazile ugrožene ribe. Višednevne kiše zatim su prouzrokovale vodene bujice koje su zamke gurnule u bazen s ribama te je na taj način nastradalo oko trećine preživjelih pripadnika vrste. Rekli smo već na početku, ove ribe stvarno nemaju sreće.

Tijekom redovnoga proljetnog mjerenja 2006. godine, ronioci su uspjeli pobrojati tek 38 sada već kritično ugroženih riba. „Ribe su bile iznimno mršave i pothranjene“, kaže Kevin Wilson, ekolog zaposlen u Nacionalnom parku Death Valley, zadužen za nadgledanje Đavolje jame. „Rubovi njihovih škrgi pokazivali su jasne znakove propadanja i stoga je uprava Parka odlučila pokrenuti program pojačanoga hranjenja kako bi se očuvala vrsta“, kaže Wilson. Konačno dobro uhranjene, ribe su se dobro oporavljale i već tijekom sljedećega proljetnog prebrojavanja zabilježen je povećan broj jajašaca. „Bili smo iznimno sretni u tom trenutku. Mislili smo kako smo konačno shvatili u čemu je problem s ribama – bile su pothranjene! Bili smo uvjereni kako će nas u rujnu dočekati velik broj novih riba“. No, znanstvenike je opet dočekao hladan tuš, većina mladih riba nije preživjela te je populacija u rujnu brojila tek 133 jedinke.

Martin smatra kako je sada prekasno da se vrsta pokuša spasiti kontrolom eksternih faktora poput hrane. On drži da ova riblja vrsta zapravo doživljava „genetički raspad“. Jednostavnim rječnikom, zbog veoma malenoga broja jedinki, a time i usko ograničenoga genetskog materijala od kojega nastaju nove ribe, genetske mutacije iznimno se brzo šire ugroženom populacijom. To je svojevrsni „vrtlog izumiranja“, kako ga naziva Martin. Sa svakom novom generacijom broj štetnih mutacija se povećava, a praktički ne postoji zdrava prirodna selekcija koja bi eliminirala štetne gene. Ono što postoji je tek „obična“ prirodna selekcija koja će uistinu eliminirati jedinke s defektnim genomom, ali u ovoj situaciji to, nažalost, znači da će eliminirati i čitavu vrstu.

Hibridi se stvaraju i prirodnim putem

Svatko tko se ikada iole ozbiljnije zanimao za biologiju zna da u prirodi postoje hibridi – križanci između dviju različitih vrsta. Tako postoji pizli medvjed (križanac grizlija i polarnoga medvjeda), križanac američkoga krokodila i ugroženoga kubanskog krokodila. Na Galapagosu postoje velike kornjače koje sadrže dijelove DNA od svoga gigantskog rođaka kojega je proslavio Charles Darwin. I naposljetku, postojite i vi! Vjerovali ili ne, velike su šanse da svi mi sadržimo ponešto DNA kojega smo tijekom evolucije „posudili“ od neandertalaca.

No, kada se uvjeti u okolišu naglo promjene i određena vrsta stigne pred rub izumiranja u relativno kratkom periodu – majka priroda često ne uspijeva dovoljno brzo reagirati. Drugim riječima, vrsta iščezne s lica Zemlje mnogo prije nego što dobije šansu da očuva svoj DNA križanjem sa srodnim vrstama. Jedno moguće rješenje u ovakvim situacijama jest umjetno stvaranje hibridnih vrsta. „Ono što vam prvo padne na pamet kad razmišljate o ovakvim stvarima jest – stvaranje hibrida je loše i ne treba se igrati s prirodnom selekcijom. No, generalna pravila rijetko kada su dobra. Ono što trebamo napraviti jest podrobno promotriti svaki pojedinačan slučaj i tek tada odlučiti je li umjetno stvaranje hibrida dobar potez“, kaže Alan Templeton, biolog sa Sveučilišta u Washingtonu.

A Templeton zna o čemu priča. U osamdesetim godinama prošloga stoljeća pokrenuo je misiju spašavanja jedne vrste guštera koja je gotovo iščezla iz svoga prirodnog staništa, planinskoga lanca Ozarks u središnjem dijelu SAD-a. Uzorci ovih malenih bodljikavih životinjica koje je Templeton prikupio na raznim proplancima širom Missourija službeno su pripadali istoj vrsti. No, federalna kampanja prevencije šumskih požara značajno je izmijenila krajolik u određenim dijelovima njihova prirodnoga staništa te su se pojedine populacije guštera toliko odvojile da su se počele razlikovati i na genetskoj razini.

Templetonov cilj bio je okupiti šaroliko mnoštvo ovih populacija kako bi vrstu spasio od propasti. Tijekom ovoga procesa koristio je i neke prilično nekonvencionalne metode (poput kontroliranih šumskih požara), ali najvažnije je da je trideset godina nakon početka akcije vrsta očuvana i bilježi stalan rast. „Istina, moja ekipa i ja očuvali smo vrstu, no zapravo smo očuvali proplanke Ozarksa“, poetično poentira Templeton.

No, budući da su Templetonovi gušteri (službeno) pripadali istoj vrsti, on se nije morao susresti s iznimno teškim pitanjem koje muči Martina: „Kada intervenirate u genetski materijal neke vrste, radi li se i dalje o istoj onoj vrsti koju ste krenuli spašavati?“ Određeni biolozi ovo će pitanje svesti na „genetički integritet“.  Za njih nije dovoljno spasiti samo veće ili manje fragmente DNA i reći kako je na taj način spašena vrsta. No, za neke druge biologe čak je i to ogroman uspjeh. Ova dilema već desetljećima muči sve znanstvenike koji se susreću s kritično ugroženim vrstama. Što više proučavaju i otkrivaju sitnije detalje o prirodi i živim bićima, sve se više pitaju i koji bi točno dio živoga svijeta trebali očuvati. Kao što vidite, ovo pitanje barem je u jednakoj mjeri znanstveno koliko i filozofsko.

Prošlog ljeta na Forumu o zaštiti okoliša koji se održao u Aspenu, E. O. Wilson (jedan od najuglednijih i najpoznatijih biologa-konzervatora) rekao je da bi za održavanje okoliša koji će moći održavati ljudsku rasu potrebno otprilike polovinu površine planeta pretvoriti u divljinu. No, njegov stav naišao je i na žestoki otpor. Emma Marris, autorica knjige Rambunctious Garden (u doslovnom prijevodu, Bučan vrt) kontrirala je Wilsonu izjavom da je praktički svaki kutak na Zemlji već „zagađen“ ljudskom rukom te da ćemo se jednostavno morati nositi s ovom činjenicom.

Jasna stvar, Wilson je bio užasnut ovakvom idejom te je upitao Marris znači li to da bi se jednostavno trebali predati kada je očuvanje okoliša u pitanju. Marris je, naravno, na ovo odgovorila da nije tako mislila. Dapače, ona je zajedno sa svojim mužem, filozofom Yashom Rohwerom, provela metaanalizu preko stotine znanstvenih članaka koji se bave problemom očuvanja vrsta i zaključila kako većina njih polazi od ideje „genetskoga integriteta“ (vrsta se može očuvati samo ako se očuva njen cjelokupan genetski materijal). No, smatra ovaj bračni par, to ne mora nužno biti tako. Alternativu vide upravo u Martinovoj ideji „genetske restauracije“, odnosno umjetnih poboljšanja genoma ugroženih organizama. Na ovaj način, jasno, nemoguće je održati vrstu u terminima „genetskoga integriteta“, no moguće je ponuditi vrsti priliku da preživi u nešto izmijenjenom obliku.

U budućnosti ćemo, vrlo vjerojatno, mnogo intenzivnije utjecati na ekosustave i živa bića koja ih čine. To uključuje intervencije ne samo na području biogeografije (premještanje vrsta iz okoliša koji im ugrožava opstanak), već i u području genetike. Postoji veoma delikatna razlika između spašavanja vrste i spašavanja genetskoga materijala. Balansiranje između ove dvije vrste spašavanja vjerojatno će biti jedan od najvećih izazova za biologe 21. stoljeća. Vratimo se na primjer riba iz Đavolje jame. Mogli bi, primjerice, pustiti da prirodna selekcija učini svoje i izbriše ovu vrstu s lica Zemlje. Znanstvenicima se ova ideja sviđa otprilike kao i teorija evolucije nadahnuta Biblijom. Oni smatraju da svaka životinja igra veoma važnu ulogu u ekosustavu u kojem boravi te kako se u pravilu treba učiniti apsolutno sve da se svaka vrsta spasi od izumiranja. „Genetska restauracija barem je jednako važna kao i restauracija okoliša i prirodnih staništa ugroženih vrsta. Vrsta o kojoj je riječ ima posebnu simboliku. Ona je jedna od prvih vrsta koje su se našle na listi ugroženih. Popuštanje pred idejom „genetskoga integriteta“ kao osnove za očuvanje vrste zvuči kao priznavanje konačnog poraza za očuvanje putem genetske restauracije“, kaže Martin.

Iako trenutno nema podršku uprave Nacionalnog parka Death Valley, Martinu bi se sreća ipak mogla uskoro osmjehnuti. Naime, nedaleko od prirodnog staništa ugrožene ribe u tijeku je izgradnja velikog bazena u kojem će se nanovo pokušati povećati broj pripadnika ove vrste. Martin se nada da bi, jednom kada određen broj jedinki vrste C. diabolis dospije u taj umjetni bazen, konačno mogao dobiti dozvolu da među njih ubaci i par jedinki C. nevadensisa. „Čisto da vidimo što će se dogoditi“, u šali izgovara Martin. „Ovo više nije samo biološko pitanje. Dapače, ono je postalo etičko-filozofski problem kojega je teško razriješiti. Ja samo tražim priliku da testiram svoju hipotezu, siguran sam da ribama neće smetati“, poentira za kraj ovaj znanstvenik.

Izvor: http://znanost.geek.hr/clanak/kontroverzna-ideja-znanstvenici-pokusavaju-ocuvati-vrstu-riba-mijenjajuci-joj-genetsku-strukturu/#ixzz2FAPiQdGv

[ivona]

Ancient Bones That Tell a Story of Compassion

While it is a painful truism that brutality and violence are at least as old as humanity, so, it seems, is caring for the sick and disabled...

 

http://www.nytimes.com/2012/12/18/science/ancient-bones-that-tell-a-story-of-compassion.html?pagewanted=all&_r=0

[Sir Oliver]

http://www.astronomija.co.rs/galaksije/vansolarne-planete/7356-17-mlrd-planeta-veliine-zemlje.html

 

 

 

 

17 mlrd planeta veličine Zemlje

 

U našoj galaksiji Mlečni put postoji najmanje 17 milijardi planeta čija je veličina slična Zemljinoj, navodi se u procenama dve nezavisne grupe američkih astronoma

[drvce]

Е још да уграде пригушивач да се не чује и купујем!

Mene bi prigusivac odbio od kupovine, da ti pravo kazem...

[grigorije22]

Mice, men share 99 percent of genes

 

 

 

December 04, 2002|Marsha Walton CNN

When it comes to DNA, it turns out there's not that much difference between mice and men.

Mice
and humans each have about 30,000 genes, yet only 300 are unique to
either organism. Both even have genes for a tail, even though it's not
"switched on" in humans.

"About 99 percent of genes in humans have
counterparts in the mouse," said Eric Lander, Director of the Whitehead
Institute Center for Genomic Research in Cambridge, Massachusetts.
"Eighty percent have identical, one-to-one counterparts."

Advertisement

Ads by Google

• Master Without BachelorOnline MA in 12 months from leading British University - free catalogue college.ch
• C. difficile AssayIdentify hypervirulent strains RT-PCR, Direct from Stool geneticsignatures.com

The
mouse is the only mammal, after the human, whose genome has been
sequenced. The rodent's genetic sequence was published in this week's
edition of Nature Magazine.

To some researchers, unraveling the
mysteries of the mouse's genetic blueprint is as exciting as the
breakthrough in February 2001 of the sequencing of the human genome.

"Having
a sequence of the human genome is good, but our ability to interpret it
was limited," Lander said. "The mouse sequence provides, for the first
time, an ability to determine what matters and what doesn't in the human
genome."

A genome is all the genetic material in an organism, unique to every plant or animal.

For
decades, the laboratory mouse has been known as the scientist's best
friend. Researchers around the world study them as a way of learning
about and treating human diseases, from heart disease to malaria to
obesity.

Now the genetic road map of the mouse may help find
answers to even more medical puzzles. Scientists say these new details
will help researchers focus more rapidly on the specific genes that
cause disease in humans, with the hope illnesses can be diagnosed and
treated faster and more efficiently.

Scientists say mice, humans
and many other mammals descended from a common ancestor about the size
of a small rat from 75 to 125 million years ago. That creature lived
alongside the dinosaur. While mice and humans certainly don't look much
the same these days, their genetic blueprints are startlingly similar.

What's
even more astonishing, scientists say, is that 90 percent of genes
associated with disease are identical in humans and mice. Because new
generations of mice are born just weeks or months apart, and because
medical experiments with humans are usually not done for ethical
reasons, mice have become valuable research tools.

In the process of comparing the mouse and human genomes, researchers also discovered 1,200 new human genes

Ads by Google

http://articles.cnn.com/2002-12-04/tech/coolsc.coolsc.mousegenome_1_human-genome-new-human-genes-genes-that-cause-disease?_s=PM%3ATECH

[grigorije22]

Our Top 10 Evolution-Related Stories: #5, Publication of the Gorilla Genome

Casey Luskin December 28, 2012 5:00 AM | Permalink


 

Editor's note:
A memorable and unwelcome news development for Darwinian evolutionists
this year was the publication of the gorilla genome. Casey Luskin gave
us his report and analysis ("30% of the Gorilla Genome Contradicts the Supposed Evolutionary Phylogeny of Humans and Apes").

A whopping 30% of the gorilla genome -- amounting to hundreds of millions of base pairs of gorilla DNA -- contradicts the standard supposed evolutionary phylogeny of great apes and humans. That's the big news revealed last week with the publication of the sequence of the full gorilla genome. But there's a lot more to this story.

Eugenie Scott once taught us
that when some evolutionary scientist claims some discovery "sheds
light" on some aspect of evolution, we might suspect that's
evolution-speak for 'this find really messed up our evolutionary
theory.' That seems to be the case here. Aylwyn Scally, the lead author
of the gorilla genome report, was quoted
saying, "The gorilla genome is important because it sheds light on the
time when our ancestors diverged from our closest evolutionary cousins
around six to 10 million years ago." NPR titled its story similarly: "Gorilla Genome Sheds Light On Human Evolution." What evolutionary hypothesis did the gorilla genome mess up?

The standard evolutionary phylogeny of primates holds that humans and
chimps are more closely related to one-another than to other great apes
like gorillas. In practice, all that really means is that when we
sequence human, chimp, and gorilla genes, human and chimp genes have a
DNA sequence that is more similar to one-another's genes than to the
gorilla's genes. But huge portions of the gorilla genome contradict that
nice, neat tidy phylogeny. That's because these gorilla genes are more
similar to the human or chimp version than the human or chimp versions
are to one-another. In fact, it seems that some 30% of the gorilla genome contradicts the standard primate phylogeny in this manner. New Scientist explains:

NatureBut
despite the ancient split, the remaining 30 percent of [the gorilla's]
genome turned out to be more closely related to humans or chimp than
those species are to one another...

(Sara Reardon, "DNA from the last of the great apes decoded," New Scientist, March 10-16, 2012, p. 12)

news put it this way:

 

Scally's interview with NPR stated:

what we see that as is in fact this 15 percent figure that you may have

mentioned or that people might have seen, which is that humans are

actually closer to gorillas in 15 percent of their genome, of the human

genome. So overall we're closer to chimpanzees, and 70 percent of our

genome is closer to chimpanzees. That's consistent with the speciation

of the species tree.

But there are these regions all across the genome where the ancestry

is different, and that amounts to 15 percent where humans and gorillas

are closest and then another 15 percent where chimpanzees and gorillas

are closest.

Likewise, the technical paper in Nature
stated: "In 30% of the genome, gorilla is closer to human or chimpanzee
than the latter are to each other." As a result, now they must qualify
assertions that chimps are our "closest" relatives, as the paper stated
"Molecular studies confirmed that we are closer to the African apes than
to orangutans, and on average closer to chimpanzees than
gorillas." (emphasis added) "On average," of course, is wiggle-language,
because huge portions parts of our genomes don't fit with the standard
evolutionary phylogeny. As one of the researchers put it, "We can't just conform to a simple tree on a gene-by-gene basis."

As always, they try to explain why hundreds of millions of base pairs in the gorilla genome contradict the standard phylogeny. As we saw in an ENV post from last year titled, "Study Reports a Whopping '23% of Our Genome' Contradicts Standard Human-Ape Evolutionary Phylogeny,"
their explanation is that interbreeding between populations of chimps,
humans, and gorillas after the initial splits of these lines caused
different genes to become fixed in different lineages at different
times. Called incomplete lineage sorting, it provides a convenient
after-the-fact explanation for why different genes carry different
phylogenetic signals. Of course, this is merely an ad hoc hypothesis invoked to explain away inconvenient data which contradicts the standard phylogeny.

The bottom line is that the gorilla genome has confirmed that there
is not a consistent story of common ancestry coming from the genomes of
the great apes and humans. Hundreds of millions of base pairs in the
gorilla genome conflict with the supposed phylogeny of great apes and
humans. They might think their explanation salvages common ancestry, but
clearly the gorilla genome data badly messes up the supposedly nice,
neat, tidy arguments which they use to claim humans are related to the
great-apes.

Genes Don't Talk

What's also interesting is that one of the gorilla genes which
conflicted with the standard primate phylogeny was highly similar to a
human gene, thought by evolutionists to be involved in the origin of
human speech. But obviously gorillas don't talk. So if this gorilla gene
is highly similar to the human version, it stands to reason that those
human genes may not be as important for the evolution of speech after
all. As Nature news explained:

Much

of the 15% is in sections of the genome that do not code for proteins.

But the researchers also looked at functional gene changes. They found

that certain genes -- including some involved in hearing and brain

development -- had gone through more rapid changes than expected in both

the gorilla and human lineage.

Some of these rapid changes are puzzling: the gene

LOXHD1

is

involved in hearing in humans and was therefore thought to be involved

in speech, but the gene shows just as much accelerated evolution in the

gorilla. "But we know gorillas don't talk to each other -- if they do

they're managing to keep it secret," says Scally.

This weakens the connection between the gene and language, says

Enard. "If you find this in the gorilla, this option is out of the

window."

Gorilla Genome Researchers Fall Back to Weaker Arguments for Common Ancestry

Since the gorilla genome didn't fit nicely with the standard
phylogeny of higher primates, evolutionary scientists sought to put some
spin on the situation to support common ancestry. They thus fell back to making the old "we're 98% ape" argument:

"The

big picture is that we're perhaps 98 percent identical in our sequences

to gorillas. So that means most of our genes are very similar, or even

identical to, the gorilla version of the same gene," said Chris

Tyler-Smith, a geneticist at Wellcome Trust.

Of course, the
"big-picture" implication that Tyler-Smith wants you to take is that if
we're 98% genetically similar to gorillas, then we must be related to
them. Of course this argument is full of logical fallacies and factual
inaccuracies.

First, we're less than 98% similar to chimpanzees,
which are supposedly "on average" more closely related (e.g.
genetically similar) to humans than gorillas. So Tyler-Smith has
overstated the percent genetic similarity between humans and gorillas.

Second, even if humans and gorillas actually were 98% genetically
similar, why should that demonstrate common ancestry? We might
reasonably ask the evolutionist why 98% similarity is considered
powerful evidence for common ancestry, and at what point does the
comparison cease to support common descent? What about 97% different?
95%? 90%? 80%? Is there an objective metric for falsification here, or
is Tyler-Smith implying a fallacious argument for human / gorilla common
ancestry?

Finally, intelligent design is certainly compatible with
human/gorilla common ancestry, but the percent difference says nothing
about whether humans and gorillas share a common ancestor. Just as
intelligent agents re-use functional components that work over and over
in different systems (e.g., wheels for cars and wheels for airplanes, or
keyboards for computers and keyboards for cell phones), genetic
similarities between humans and other apes like gorillas could also be
explained as the result of the re-usage of common genetic programs due
to functional requirements of the hominid body plan. The percent genetic
similarity between humans and apes does not demonstrate Darwinian
evolution, unless one excludes the possibility of intelligent design.

http://www.evolutionnews.org/2012/12/our_top_10_evol_6067871.html

 

 

 

 

[grigorije22]

Four-strand DNA structure found in cells

        

        

                    

                

Unusual nucleic-acid structure may have role in regulating some genes.

            

            

        

                   

                                                                                                                  

        

    

    

•     

      

      

                                              Alison Abbott

    

                        

20 January 2013

                

            

            

    

        

            

                                                                                                        

                                    

                                                                        

        

                

    

        

                

Four DNA strands come together in this model, built using data from x-ray crystallography.

        

Jean-Paul Rodriguez

        

    

                                                                                                        

    

         Article tools

        

• Print
• Email
• Rights & Permissions

•                  Share/bookmark

                  

                      

                  

              

    

                    

                                            

There is no more iconic image in biology than that of

DNA's double-stranded helix, which coils and supercoils on itself to

form dense chromosomes.

                                                        

                                            

But a quite different, square-shaped type of DNA structure

can easily be created in the laboratory by the folding of synthetic DNA

strands rich in guanine, one of the building blocks of DNA. Scientists

have long believed that these so-called 'G-quadruplex structures' may

occasionally form in the DNA of living cells. A G-quadruplex comprises

four guanines from different places along a G-rich strand held together

by a special type of hydrogen bonding to form a compact square structure

that interrupts the DNA helix.

                                                        

                                            

In a paper published online today in Nature Chemistry¹,

researchers led by Shankar Balasubramanian at the University of

Cambridge, UK, provide strong evidence that G-quadruplexes do occur in

cells — and that these unusual structures may have important biological

functions.

                                                        

                                             Protecting the chromosome                                                         

                                            

The protective tips of chromosomal DNA, known as

telomeres, are rich in guanine and so are likely candidates for

G-quadruplex structures. In fact, studies in cancer cells have shown

that small molecules that bind and stabilize G-quadruplex structures

cause DNA damage at telomeres, supporting the argument².

                                                        

                                            

After trawling through human genome data in search of

other guanine-rich sequences, some scientists have suggested that

quadruplexes could also be created in other areas of the genome involved

in regulating genes, particularly some cancer-causing genes.

                                                        

                                             G-quadruplex visualized                                                         

                                            

This seems likely to be the case, Balasubramanian and

colleagues found. They engineered an antibody that binds tightly and

specifically to G-quadruplex structures and does not bind to

double-stranded helical DNA. When they incubated the antibody with human

cells in culture, they found that it bound to many different sites in

the chromosomes, only around a quarter of them in telomeres.

                                                        

                                            

“It’s early days, but if we can map exactly where these

G-quadruplex structures pop up in the genome, we may learn how better to

control genes or other cellular processes that go awry in diseases like

cancer,” he says. “That’s the long-term vision anyway.’’

                                                

            

            

             Nature doi:10.1038/nature.2013.12253 http://www.nature.com/news/four-strand-dna-structure-found-in-cells-1.12253

            

                    

   

[Иван ♪♫]

Japanci stvorili gaće u kojima slobodno možete da puštate vetrove?!

Komentara 6

16

Novi japanski izum oduševiće sve one kojima svakodnevna nadutost zadaje velike probleme na radom mestu i u društvu. Radi se o specijalnima gaćama koje apsorbuju i brzo uklanjaju neugodne mirise i u kojima puštanje vetrova neće biti problem, pišu strani mediji, koji navode da je fascinantni komad donjeg veša usavršila i proizvela tekstilna kompanija Sieren.

Čudotvorne gaćice napravljene su od tekstilnih vlakana ''podržanih'' keramičkim česticama koje pomažu da se uklone neželjeni mirisi

– Na razvoju modela radili smo nekoliko godina. Prvenstveno smo ga namenili onima kojima je potrebna medicinska pomoć, poput bolesnika. Iznenadili smo se kad su naš proizvod sve više počeli da kupuju obični ljudi – kazala je PR kompanije Nami Jošida, koja je potom otkrila tajnu njihovog proizvoda koji je preko noći postao hit na tržištu.

Naime, čudotvorne gaćice napravljene su od tekstilnih vlakana ''podržanih'' keramičkim česticama koje pomažu da se uklone neželjeni mirisi.

Nakon uspeha s gaćicama, sada su počeli da koriste ovu tehnologiju i u proizvodnji ostalih artikala. Cilj im je da tržište pokore i čarapama protiv smrada kao i majicama koje apsorbuju miris znoja ispod pazuha.

Zanimljivosti Gaće Donji veš Japan Izum Gasovi

 

čekaj, a kad pereš te gaće i čarape, jel' usmrde ostali veš  sHa_sarcasticlol

[Sir Oliver]

šta je vama privuklo pažnju...

[grigorije22]

Новости: Откривени гени одговорни за облик лица

                

Холандски
научници су открили пет главних гена који одређују облик људског лица,
што представља први озбиљан корак на путу ка реконструкцији лица по
генетском коду човека

Научници већ и сада могу са одређеним степеном вероватноће да одреде боју косе и очију човека на основу његовог ДНК.

Главни циљ истраживача је, међутим, потпуна реконструкција спољашњег изгледа човека по његовом генетском материјалу.

Лице је веома сложена структура у чијем формирању учествује велики број гена.

Још пре осам година је генетичар Манфред Кајзер из медицинског центра
Универзитета Ерасмус у Ротердаму почео да се бави питањем да ли би на
основу анализе гена који су одговарни за облик носа или ширину чела било
могуће саставити портрет носиоца ДНК.

Тај процес би могао бити сличан оном којим криминалистичари састављају фоторобот осумњиченог из појединих делова лица.

Кајзер и његове колеге су открили пет основних гена који у великом степену утичу на пропорције лица.

Један од њих, RAHZ, већ је раније повезиван са обликом лица деце, док
су на друга два указали радови који су открили да од њихове мутације
зависи развој аномалија, као сто је зечја усна.

Преостала два елеманта генетског кода самостално је открио Кајзеров тим.

Научници за сада нису у стању да пређу обрнути пут, односно да према откривеним генима реконструишу спољни изглед човека.

Аутори истраживања, објављеног у часопису „PloS Genetics“, међутим, указују да је само питање времена када ће се то десити.

ИЗВОР: Танјуг, Вечерње новости

[grigorije22]

DNK test otkriva „riđi gen“

29. januar 2013. 7:39 | Dodaj komentar

Jednostavnim testom iz pljuvačke danas možete saznati da li nosite „riđi gen“, tvrde britanski istraživači.

Blizu 40 % nas nosi riđi gen iako nam roditelji nisu riđi, kažu naučnici.

Dr Džim Vilson, šef britanske DNK laboratorije kaže:“Kroz običan test

pljuvačke možemo identifikovati da li je osoba nosilac jedne od tri

varijacije ’riđeg gena’ – MC1R“.

Ovo znači da porodice mogu nositi crveni gen generacijama a riđe dete

se može dobiti tek kada jedan nosilac ovog gena upari svoje gene sa

drugim, istim takvim, pa se čini kako se riđa beba rodila niotkuda.

Procenjeno je da 4 od 10 ljudi nosi varijaciju riđeg gena bez da su i oni sami riđi.

Na svetskom nivou svega 0.5% ljudi ima prirodno riđu kosu, jedan u 200, što broji blizu 40 miliona (riđih) ljudi.

Pola dece nosioca ovog gena će naslediti neku varijantu, čak i ako drugi roditelj nije nosilac.

Podsetimo, prirodno riđa kosa sa sobom nosi i neke

zdravstvene probleme kao što su veća osetljivost na bol, rak kože,

Parkinsonova bolest i Turetov sindrom.

Čak 40% Iraca nosi riđu varijaciju ali samo 10 posto ima riđu kosu.

U Škotskoj više od 30% ljudi nosi ovaj gen dok je 13 riđokoso, u Engleskoj svega 6% ljudi ima crvenu kosu.

U kontinentalnoj Evropi samo 1.3% ljudi su prirodno riđokosi i sve ređe kada se krene ka severo-istoku.

 

 http://www.vestinet.rs/zdravlje-2/dnk-test-otkriva-ridi-gen

[grigorije22]

Нада у нову терапију: Рак ће за пет година бити само хронична болест

    

    

    

    

    

    

    

    

    

    

    

        

 

        

    

        

Захваљујући револуционарној методи лечења, која ће бити

доступна за пет година, рак ће постати болест са којом може да се живи,

тврде британски стручњаци, а преноси британски “Телеграф”.

Лекари се надају да ће секвенцирање генетског кода тумора од кога

болује пацијент допринети да одређени типови рака прерасту у хроничну, а

не смртоносну болест, јер ће лекари тачно знати које лекове да примене

како би болест држали под контролом.

Нова техника би требало да омогући пацијентима у крајњем стадијуму

болести, којима је преостало још свега неколико месеци живота, да

наставе да живе још десет година релативно здрави, тврде стручњаци

Института за истраживање рака у Лондону.

- Рак често погађа старе особе и ако успемо да их одржимо у животу

довољно дуго да би умрли од нечег другог, онда то значи да смо

претворили рак у хроничну болест – објашњава професор Алан Ашворт,

генерални директор овог института.

Институт намерава да формира ДНК базу података како би идентификовао

групе гена одговорне за настанак рака. У том циљу покреће трогодишњи

пројекат вредан три милиона фунти (3,5 милиона евра), назван “Јединица

за профилисање тумора”.

Генетско профилисање тумора већ се користи у извесној мери, али за

сада се трага само за малобројним генима. Жене оболеле рака дојке у

узнапредовалој фази подвргавају се ДНК анализи како би се утврдило да ли

њихови тумори садрже одређену варијанту гена ХЕР2, одговорног за петину

случајева болести.

Оне које га имају добијају лек “херцептин”, који, међутим, не делује

на оне које немају тај ген. Једна пацијенткиња болнице “Ројал Марсден” у

Челсију, у оквиру које ради институт за истраживање рака, захваљујући

“херцептину” већ десет година живи за узнапредовалим раком дојке, али

такви случајеви су изузетак.

- Волели бисмо да такви случајеви постану стандард. Активним

профилисањем пацијената који добро реагују на лек и секвенцирањем

њихових генома, можемо да откријемо гене који су за то заслужни – каже

професор Ашворт.

 

(Telegraph.co.uk)

[grigorije22]

 

Bioničkog

čoveka Reksa (skraćeno od robotski egzoskelet), visokog oko 180

centimetara, sklopili su naučnici za dokumentarnu emisiju britanskog

Kanala 4, koja bi trebalo da pokaže dokle su nauka i tehnologija stigle.

Međutim, ovo istraživanje stvorilo je i određene moralne dileme –

napredovanje protetike i veštačkih organa moglo bi da znači da će

naučnici uskoro moći ne samo da dopunjavaju telesne nedostatke, već i da

ih poboljšavaju.

Bioničkog čoveka sastavili su vodeći britanski robotičari Ričard Voker i Metju Godin.

Reks ima, recimo, veštačko oko koje se sastoji od mikročipa ugrađenog u

mrežnjaču, koji prima sliku sa kamere postavljene u naočarima

pacijenta. Zatim šalje električne signale koje mozak prevodi u oblike i

obrasce.

Naučnici, takođe, veruju da će veštački organi – srce, bubrezi, pankreas i slezina – moći da reše nedostatak donora u svetu.

Na primer, "SynCardia Systems" veštačko srce već spasava živote – više

od 1.000 ih je ugrađeno. Pokreće ga baterija i može privremeno zameniti

obolelo srce dok se ne pojavi donor.

Tu su i protetička stopala

i gležnjevi koje je razvio profesor Hju Her sa Tehnološkog instituta

''Masačusets" – imitiraju pokrete mišića i Ahilove tetive. Her, koji je

izgubio noge usled smrzavanja prilikom alpinističke nezgode, kaže da se

sada penje bolje nego pre.

Dr Bertold Mejer, socijalni psiholog

iz Švajcarske, koji i sam ima 35.000 evra vredan bionički ud jer je

rođen bez leve ruke, smatra da je ovo uzbuđujuće, ali i pomalo

zastrašujuće. ''Možda smo stigli do tačke kada su nauka i tehnologija

počele da pokazuju prve znake mogućnosti da odemo preko granica

evolucije''.

Opasnost leži u tome da ćemo uticati na ono što je

ljudsko u nama. Kreiranje novih vrsta koje se mogu okrenuti protiv nas i

''ugristi nas'', slično mitu o Frankenštajnu, kada se to biće oslobađa i

postaje destruktivno i nekontrolisano.

[Sir Oliver]

REŠENJE ZA BESMRTNOST JE U MEDUZI

 

 

http://trojka.rs/zanimljivosti/resenje-za-besmrtnost-je-u-meduzi-video

[Иван ♪♫]