Halil Dzubran (Khalil Gibran)

[JESSY]

Suza i osmeh

Ne bih menjao tuge srca moga za radosti koje osecaju mnogi.
Niti bih suze,koje pecal u svakom delu moga bica izaziva,pretvorio u smeh.
Zelim da moj zivot ostane jedna suza i jedan osmeh.
Suza da procisti moje srce i pruzi mi razumevanje zivotnih tajni i skritih stvari.
Osmeh da me ucini blizim mojoj braci i da simbolise moje velicanje bogova.
Suza da me sjedini sa ljudima slomljenih srca,
osmeh da bude znak moje radosti sto postojim.

[JESSY]

Mirisni plodovi duse


"Kad god sam popio gorku casu, imala je talog meda. Kad god sam savladao neku sumovitu prepreku, dospeo sam u zelenu ravnicu. Kad god sam izgubio prijatelja u nebeskoj izmaglici, nasao sam ga u osvitu jutra.
Koliko puta sam svoj bol i jad pokrivao trpeljivoscu nadajuci se da za to sledi nagrada! Ali, kad bih ih otkrio, video bih da se bol u radost preobrazio i da je jad bodrost postao. Koliko puta sam sa prijateljem prolazio pojavnim svetom misleci da je glup i nerazuman, ali sam uvek u tajnome svetu sebe smatrao tiranom i nasilnikom, a njega mudrim i pronicljivim.
Koliko puta sam, opijen nektarom vlastite duse, sebe i svoga sagovornika smatrao jagnjetom i vukom, a kada bih dosao k sebi vidio bih da smo obojica ljudi. I ja i vi, ljudi, ocarani smo onim sto se iz nas javno ispoljava, a prenebregavamo sustinu u nama skrivenu. Ako neko od nas posrne, kazemo da pada; ako polako ide, kazemo da je slabic koji propada; ako zamuca, kazemo da je nem; ako uzdahne, kazemo da je u samrtnom ropcu i da umire.

I ja i vi strasni smo poklonici ljustura koje zovemo '' ja '' i povrsnosti zvanih ''vi '' – zato ne vidimo tajne duha u svome '' ja '', niti tajne duha u '' vi ''.
Sta mozemo uciniti kada smo, zbog vlastite uobrazenosti, nemarni prema istini u nama?

Kazem vam, a mozda su moje reci veo koji prekriva lice istine u meni, kazem i vama i sebi:
Ono sto vidimo ocima samo je oblak koji nam zaklanja ono sto treba da vidimo dusama; ono sto cujemo usima samo je buka koja zaglusuje ono sto treba da usvojimo srcima. Ako vidimo policajca kako hapsi coveka, ne treba da mi sudimo ko je od njih prestupnik. Ako vidimo coveka oblivena krvlju, a drugoga okrvavljenih ruku, razumno je da ne presudjujemo ko je ubica, a ko zrtva. Ako cujemo coveka kako peva, a drugoga kako place, valja da se strpimo dok ne utvrdimo koji od njih je veseo.

Ne, brate, ne sudi o istini u coveku prema onome sto on ispoljava, niti uzimaj njegove reci ili neko delo kao simbol njegove nutrine. Jer, ima mnogo onih koje omalovazavas zbog njihovog teskog jezika i oskudna govora, iako su prepuni umnosti i osecanja. Takodje je mnogo onih koje nipodastavas zbog ruzna izgleda i nedolicna zivota, a oni su jedan od nebeskih darova, jer u ljudima ima bozanskog daha.

Katkada u jednome danu posetis i dvorac i stracaru. Iz prvoga izlazis zadivljen, iz drugoga tuzan, ali kada bi mogao zanemariti pojavnosti koje culima opazas, tvoje divljenje ne bi bilo tako veliko, vec bi se u tugu pretvorilo, a na drugoj strani bi se tvoja tuga do divljenja vinula.

U toku dana mozes sresti dva coveka. Jedan ti se obraca glasom sto lici na bes oluje i pokretima kao u vojnika dostojna strahopostovanja, a drugi ti govori bojazljivo i stidljivo, drhtavim glasom i isprekidanim recenicama. Ali, kada bi ih mogao videti na iskusenjima, ili u cinu zrtvovanja u ime principa, znao bi da napadna plahovitost nije hrabrost i da nemušsa stidljivost nije isto sto i bojazljivost.

Katkada pogledas kroz prozor i medju prolaznicima ugledas monahinju kako ide na jednu stranu i prostitutku koja ide na drugu stranu te odmah pomislis: Koliko li je dostojanstvena jedna, a koliko li je ruzna druga. Ali, kada bi zatvorio oci i za trenutak oslusnuo, cuo bi saputanje u vazduhu: Jedna se za me moli, a druga mi bol zeli; u dusi svake od njih je senka Duha.

Katkada ides svetom tragajuci za onim sto se zove civilizacija i razvijenost te udjes u grad sa velelijepnim palatama, divnim hramovima i sirokim ulicama. Narod u njemu hita na sve strane: neki kao da bi kroz zemlju prodreli, neki kao da bi poleteli, neki kao da bi munju uhvatili, neki kao da bi sami vetar dohvatili, a svi su u prelepoj odeci, sa sjajnom dugmadi – kao da im je praznik ili festival.

Posle izvesnog vremena, put te dovede u drugi grad sa bednim kucama i tesnim sokacima koji, kada kisa padne, pretvore se u glinena ostrva u moru blata. Kada ih sunce ogreje, pretvore se u oblake prasine. Mestani su prosti i jednostavni, kao tetiva na luku: idu lagano, rade polako, gledaju te kao da kroz tebe gledaju negde daleko te napustas njihovu zemlju osecajuci odvratnost i ogavnost, govoreci:
Razlika izmedju onog sto videh u jednom i u drugom gradu je kao razlika izmedju zivota i smrti. U prvom gradu je snaga na vrhuncu, a u drugom krajnja nemoc; u prvom je prolecna i letnja mladost, a u drugom jesenja i zimska apatija; u prvom je upornost mladosti razigrane u vrtovima, a u drugom je staracka nemoc sto iscezava u pepelu.

Ali, kada bi oba grada mogao pogledati bozjim ocima, video bi da su oni kao dva srodna stabla u jednoj basti. Kada bi tako mogao duze pronicati u njihovu sustinu, video bi da ono sto ti se cinilo naprednim u jednome samo su kratkotrajni, sjajni mehurici, a da ono sto si smatrao apatijom u drugome je nevidljiva, postojana vrednost.

Ne, zivot se ne sastoji od svojih pojavnosti, vec od onoga sto se ne vidi; sav vidljivi svet nije sadrzan u svojim ljusturama, vec u sustinama; o ljudima ne treba suditi po licima, vec po srcima.

Ni vera nije sadrzana u izgledu bogomolja, u onome sto grade svestenici i tradicija, vec u onome sto se krije u dusama i sto postoji u namerama.

Ni umetnost nije u onome sto cujes usima, bilo da je to tiho zvucanje pesama, zvonjava reci u kasidama, ili linije i boje koje na slici opazas ocima. Umetnost je u onim nemustim, treperavim distancama izmedju tonova u pesmama; u onome sto do tebe dospeva posredstvom kaside, a sto je u dusi pesnika ostalo neizgovoreno, mirno, samotno; u onome cime te slika nadahnjuje, gledajuci je, vidis nesto dalje i lepse od nje.

Ne, brate, ni dani ni noci nisu sadrzani u svojim pojavnostima; ni ja, koji sam samo putnik u vremenu, nisam sadrzan u ovim recima koje ti izgovaram, osim tek toliko koliko su reci u stanju da ti prenesu moju mirnu nutrinu.

Zato me ne smatraj neznalicom prije nego sto dokucis moje tajno bice, a ne smatraj me ni genijem pre nego sto oslobodis moje bice onoga sto sam od drugih preuzeo. Ne reci:
On je skrtica tesne ruke, pre nego sto moje srce sagledas, ili da sam plemenit i blagodaran pre nego sto saznas sta me podstice na plemenitost i blagodarnost. Ne smatraj me ni zaljubljenikom dok ti se moja ljubav ne objavi u svoj svojoj svetlosti i zaru, niti me smatraj praznim dok ne dotaknes moje krvave rane."
 

[JESSY]

Tvoja misao je drvo duboko ukorenjeno u tle tradicije cije grane rastu u snazi neprekidnosti.
Moja misao je oblik koji se krece u prostoru.Ona se preobraca u kapljice koje,kada padnu,obrazuju potok koji pjeva svojim putem do mora.Zatim,on se dize kao para prema nebu.
Tvoja misao je tvrdjava koju ni munja ni oluja ne moze da potrese.
Moja misao je nezan list koji se povija u svakom pravcu i nalazi zadovoljstvo u svom savijanju.
Tvoja misao je stara dogma koja ne moze tebe da izmjeni niti je ti mozes izmjeniti.
Moja misao je nova i ona me ispituje i ja nju ispitujem jutrom i vecerom.
Ti imas svoju misao i ja imam svoju.
Tvoja misao ti dopusta da vjerujes u nejednaku borbu jakih protiv slabih i da prefinjeni podvaljuju prostim ljudima.
Moja misao radja u meni zelju da kopam zemlju sa svojom motikom,da zanjem sa mojim srpom,da svoj dom gradim od kamena i maltera,da moju odecu tkam od vunenih i lanenih niti.
Tvoja misao te nagoni da se vezujes za bogastvo i uglednost.
Moja nalaze da se pouzdam samo u sebe.
Tvoja misao podrzava slavu i pokazivanje.
Moja me savetuje i moli da odbacim uvazenost i da je smatram zrncem pjeska bacenim na obalu vjecnosti.
Tvoja misao u tvoje srce usadjuje drskost i nadmocnost.
Moja u meni usadjuje ljubav za mir i za nezavisnost.
Tvoja misao stvara snove o palatama sa namjestajem od sandalovine prosarane sa draguljima i posteljama nacinjenim od upredenog svilenog konca.
Moja misao govori njezno na moje usi:"Budi cist u tijelu i duhu cak i ako nemas gdje da spustis svoju glavu".
Tvoja misao te podstice da tezis za titulama i za polozajima.
Moja me bodri za skromnu sluzbu.
Ti imas svoju misao i ja imam moju.
Tvoja misao je drustvena nauka,vjerski i politicki recnik.
Moja je prosto nacelo.
Tvoja misao govori o zeni lijepog,ruznog,cednoj,bludnici intelegentnoj i glupoj.
Moja u svakoj zeni vidi majku,sestru i kcer svakog covjeka.
Predmet tvojih misli su lipovi proizvod monopola,da su kriminalci potomci tirana,a da su ubice srodne ubijenima.
Tvoja misao opisuje zakone,sudove i kazne.
Moja objasnjava,da kad covjek pravi zakon,on ga iliprekrsavaili mu se pokorava.Ako postoji jedan osnovni zakon,mi smo svi jedno pred njim.Onaj ko prezire bjednika,sam je bjednik.Onaj ko uzdize svoj prezir prema gresnicima,uzdize svoj prezir prema cijelom covecanstvu.
Tvoja misao je upucena na vjestaka,umetnika,intelektualca, filozofa,svestenika.
Moja govori o onima koji vole,koji su njezni,iskreni,casni,pravicni,lj ubazni i o mucenicima.
Tvoja misao podrzava judizam,bramanizam,hriscanstvo,i slam.
U mojoj misli ima samo jedna univerzalna religija ciji su razliciti putevi samo prsti voljene ruke Vrhovnog bica.
U tvojoj misli postoij samo pojam bogatog,siromasnog ili prosjaka.
Moja misao drzi da nema bogatih vec samo covjekov zivot,da smo svi mi prosjaci i da ne postoji dobrotvor osim samog zivota.
Ti imas svoju misao i ja imam moju.
Prema tvojoj misli,velicina naroda lezi u njihovoj politici,njihovim partijama,njihovim koferencijama,njihovim savezima i raspravama.
A moja proglasava da znacaj naroda lezi u rodu-rod u polju,rod u vinogradu,rod na razboju,rod u stavaonici,rod u majdanu,rod na sjeci drveta,rod u uredu i rod u stampi.
Tvoja misao drzi da je slava naroda u njihovim herojima.Ona pjeva u slavu Ramzesa,aleksandra,Cezara,Haniba la i Napoleona.
A moja tvrdi da su pravi heroji:Konfucije,Lao Ce,Sokrat,Platon,Abi Taleb,El Gazali,DZalal Eddin-El Rumi,Kopernik i Paster.
Tvoja misao vidi moc u armijama,topovima,bojnim brodovima,podmornicama,avionima i otrovnim gasovima.
Ali moja tvrdi da moc lezi u razumu,odvaznosti i istini.Ma koliko jedan tiranin da istraje,on ce na kraju izgubiti.
Tvoja pravi razliku izmedju prakticara i idealista,izmedju dijela i cijeline,izmedju misticara i materijaliste.
Moja shvata da je zivot jedan i da se njegove teznje,mjere i table ne podudaraju sa tvoijm tezinama i mjerama.Onaj za koga ti predpostavljas da je idealist moze biti praktican covjek.
Ti imas svoju misao i ja imam moju.
Tvoja misao se zanima za rusevine i muzeje,mumije i okamenjene predmete.
Ali moja lebdi u oblacima i izmaglici koja se stalno obnavlja.
Tvoja misao je ustolicena na lobanjama;Posto se ti njome ponosis,ti je takodje,velicas..
Moja misao luta po tami i dalekim dolinama.
Moja misao vise voli bol smrti nego tvoju muziku i igranje.
Tvoja misao je misao ogovaranja i laznog zadovoljstva.
Moja je misao o onome koji je izgubio svoju zemlju,koji je tudjinac u svom narodu i usamljen medju radjacima i prijateljima.
Ti imas tvoju misao i ja imam moju.
 

[JESSY]

Da li to noći prolaze mimo nas
I da li nas to sudbina gazi pod svojim nogama?
Da li su nas to godine progutale i više nas se ne sjećaju,
sem kao imena na hartiji ispisana vodom, umjesto mastilom?
Da li ovaj život postoji samo da bi se ugasio
I ova ljubav da bi iščezla
I ove nade da bi izblijedile?
Da li će smrt uništiti ono što sagradismo
I vetrovi zatrijeti naše riječi,
I tama progutati naša djela?
Da li je ovo život?
Prošlost koja je nestala bez traga
Sadašnjost koja goni prošlost?
Ili budućnost, bez naročitog smisla,
osim kada je sadašnjost ili prošlost?
Da li će sve ono što ispunjava naša srca radošću
I sve ono što nam rastužuje duh
Nestati prije nego što spoznamo njihove plodove?
Da li je čovjek poput pjene
Koja na tren izbija na površini okeana
A zatim je odnose povjetarac
I više je nema?
Ne, to nije istina,
život ne nastaje iz materice
Niti se završava smrću.
Šta su sve ove godine ako ne jedan tren vječnosti?
Ovaj zemaljski život i nije ništa drugo do san
Čije buđenje nazivamo smrću.
San, pa opet sve što vidimo i činimo u tom snu
Postoji uporedo sa postojanjem Boga.
Vazduh nosi svaki osmijeh i svaki uzdah
Koji ispusti naše srce
I čuva zvuk svih poljubaca
čiji su izvor i ishodište ljubav.
A anđeli bilježe
Svaku našu suzu zbog tuge prolivene
I pune uši klonulih duša
Pjesmama koje su ispjevale radosti skrivene duboko u nama.
U onostranom životu
Vidjećemo otkucaje naših srca
I spoznati smisao naše bogolikosti,
Koju u ovom životu zanemarujemo
Jer nas očaj uvijek vreba iza leđa.
Zabludjelost koju danas zovemo slabošću
Sutra će pokazati
Sponom sa čovjekovim postojanjem.
Brige i muke koje nas opterećuju
boraviše sa nama kako bi posvjedočile o našoj slavi,
Patnje koje nosimo u sebi
Postaće naše krune časti.
Da je onaj divan pjesnik, Kits, znao da njegovi stihovi nikada neće prestati
da ispunjavaju ljudska srca ljubavlju prema ljepoti, vjerovatno bi rekao:
“Napišite mi na nadgrobnom spomeniku:
Ovdje počiva onaj ko je ispisao svoje ime na nebeskom svodu slovima od vatre”

[JESSY]

Neka u vašem zajedništvu bude prostora
i neka nebeski vetar pleše između vas.

Volite jedno drugo, ali ne pravite veze ljubavi.
Neka ona bude pokretno more
među obalama vaših duša.

Napunite pehar jedno drugome, ali
ne pijte iz istog pehara.

Dajte jedno drugome od svoga hleba, ali
ne jedite od istog komada.

Pevajte i plešite zajedno i budite veseli,
ali dozvolite da svako bude sam.
Čak su i strune laute same,
mada trepere istom muzikom.

Poklonite svoja srca
ali ne stavljajte ih jedno drugom pod stražu.
Jer samo reka života može da zadovolji vaša srca.

Stojte zajedno, a ipak ne suviše zajedno.
I stubovi hrama stoje odvojeni,
a hrast i čempres ne rastu u senci jedan drugome.

[JESSY]

''To je prvi gutljaj iz pehara koji bogovi napuniše iz svetog vrela ljubavi. To je granica između sumne što srce obhrvava i rastužuje i pouzdanja koje ga ispunjava i usrećuje. To je početak poeme duhovnog života i prvo poglavlje romana o pravom čoveku. To je čvrsta spona koja veže neobičnost prošlosti s bljeskom budućnosti. On dovodi pritajena osjećanja do pevanja. To je reč koju usne izgovaraju objavljujući da srce dospeva na prestol, da je ljubav kraljica i da je odanost kruna. To je nježan dodir, kao kada lahor vrhovima prstiju prelazi preko usana ruže odnoseći sobom dugo slatko uzdisanje i tiho umilno šaputanje. To je početak čudesnog treperenja koje ljubavnike uznosi iz materijalnog sveta u svet nadahnuća i snova. To je primicanje cveta šaše šipkovom cvetu i mešanje njihovog daha da bi se treća duša rodila.
Ako prvi pogleda liči na seme koje boginja ljubavi u polje ljudskog srca baca, onda je prvi poljubac nalik prvome cvetu na vrhu prve grane na stablu života.''

Prvi poljubac

[JESSY]

Najčudnija i najbezočnija vrsta robovanja na koju naiđoh jeste ona što sadašnjicu ljudsku neraskidivo veže za prošlost predačku;
što im duše tjera na poklonjenje tradicijama djedova;što im u mladićka tijela uvodi drevne duše,kao u svježe grobove kosti stare.

Vidjeh nemušto robovanje - trajno vezivanje muškarca za ženu koju nipodaštava;tjelesnu vezaonst žene za postelju supruga koga
mrzi,te im ni jednome nije stalo do života.

Vidjeh nijemo robovanje - kada su pojedinci prinuđeni da slijede svoju sredinu,da se krase njenim bojama,da se njenim ruhom odijevaju
te se oglašavaju poput odjeka i tijela su im nalik sjenkama.

Vidjeh nakazno robovanje - šije moćnika upregnute u jaram obmanjivača,odlučnost jakih ljudi u službi pohotnika što žude za slavom i
znamenitošću te se ponašaju poput marioneta što se prstima pokreću,zaustavljaju i razbijaju.

Vidjeh prastaro robovanje - kako duše dječije padaju sa prostranih nebesa u nesrećne domove gdje nužda i maloumnost druguju,
gdje poniženje i očaj idu podruku,te djeca stasavaju nesrećna,žive kao prijestupnici i umiru poročni.

Vidjeh odvratno robovanje - prodavanje predmeta u bescijenje i naopako imenovanje stvari: obmanjivanje se naziva oštroumnošću,
brbljanje umnošću,slabost blagošću,bojažljivost gordošću.

Vidjeh surovo robovanje - kada se nejaki strahom tjeraju da govore,pa kazuju ono što ne osjećaju,prewdstavljaju se suprotno
svome biću te se nesreća s njima poigrava kao sa krpama.

Vidjeh ogavno robovanje - kada jedan narod živi po zakonima drugog naroda.

Vidjeh nakazno robovanje - kada kraljevski sinovi krunišu kraljeve.

Vidjeh crno robovanje - kada prijestupnici svaljuju sram na nedužne.

Vidjeh robovanje samom robovanju ,a to je inercija .


Kada sam se umorio prateći pokoljenja i kada mi je dojadilo da gledam prohod naroda,sjedoh osamljen u dolini silueta,
tamo gdje se skrivaju sjenke minulih vremena i gdje počivaju duhovi budućih vijekova.Tamo vidjeh slabunjavu siluetu
kako osamljena ide zureći u sunce, te je pitah:

- Ko si i kako ti je ime ?

- SLOBODA je moje ime.

- Gdje su ti potomci ?

- Jedan je umro na raspeću,drugi je umro u ludilu,
a treći se još ni rodio nije.

Potom mi se izgubi iz vida ,u magli....

 

[JESSY]

“…Oslusni, srce moje, i poslusaj sta govorim: Dusa mi bjese mocno stablo cije korijenje seze u dubine zemlje, a grane mu se izvijaju prema beskraju. Dusa mi procvjeta u proljece, plodove dade u ljeto, a kada jesen dodje sakupih plodove u srebrne posude i stavih ih na raskrsnicu. Prolaznici su ih uzimali, jeli i svojim putem nastavljali.
Kada jesen minu, kada se njeni kliktaji u plac i jadikovku pretvorise, u posudama vidjeh samo jedan plod koji ljudi meni ostavise. Ja ga uzeh i vidjeh da je nesnosljivo gorak, kiseo kao zeleno grozdje, te rekoh svojoj dusi: Tesko meni. Ljudima sam u usta stavio prokletstvo i u utrobe neprijateljstvo. Sta si, duso, ucinila sa slascu koju si korijenjem sisala iz dubine zemlje, sta si ucinila sa mirisom koji su tvoje grane upijale iz sunceve svjetlosti?
Potom iscupah mocno stablo svoje duse.
Iscupah ga zajedno sa korijenom iz zemlje iz koje je raslo i iz koje se hranilo. Iscupah ga iz proslosti i oduzeh mu sjecanje na hiljadu proljeca i hiljadu jeseni. Zatim posadih stablo svoje duse na drugo mjesto.
Zasadih ga u polje daleko od staza vremena. I bdio sam nad njim govoreci: Bdijenje nas priblizava zvijezdama.
Zalijevao sam ga krvlju i suzama govoreci: U krvi ima mirisa i u suzama slasti.
A kada dodje proljece, moja dusa ponovo procvjeta i u ljeto plodove dade. Ujesen sakupih zrele plodove u zlatne posude i stavih ih na raskrsnicu. Ljudi su prolazili, sami ili u grupama, ali niko ne pruzi ruku da uzme iz mojih posuda.
Uzeh i pojedoh jedan plod te osjetih da je sladak poput meda, ukusan kao rajsko vrelo, prijatan kao vavilonsko vino, mirisan kao dah jasmina. Tada uskliknuh: Ljudi ne zele da kusaju blagoslov, niti istinu, jer blagoslov je plod suza , a istina je plod krvi!
Zatim sjedoh u sjenku stabla svoje osamljene duse, u polju daleko od staza vremena.
Cuti, srce moje, do jutra.
Cuti, jer se zrak zasitio odvratnim mirisima i tvoj dah nece da kusa”

 

[JESSY]

Prvi poljubac
To je prvi gutljaj iz pehara koji bogovi napuniše iz svetog vrela ljubavi. To je granica između sumnje što srce obrvava i rastužuje i pouzdanja koje ga ispunjava i usrećuje. To je početak poeme duhovnog života i prvo poglavlje romana o pravome čoveku. To je čvrsta spona koja veže neobičnost prošlosti s bljeskom budućnosti. On dovodi pritajenja osećanja do pevanja. To je reč koju usne izgovaraju objavljujući da srce dospeva na presto, da je ljubav kraljica i da je odanost kruna. To je nežan dodir, kao kada lahor vrhovima prstiju prelazi preko usana ruže odnoseći sobom dugo slatko uzdisanje i tiho umilno šaputanje. To je početak čudesnog treperenja koje ljubavnike uznosi iz materijalnog sveta u svet nadahnuća i snova. To je primicanje cveta sase šipkovom cvetu i mešanje njihovog daha da bi se treća duša rodila.
Ako prvi pogled liči na seme koje boginja ljubavi u polje ljudskog srca baca, onda je prvi poljubac nalik prvome cvetu na vrhu prve grane na stablu života.

 

[JESSY]

NOĆ I LUDAK

“ Poput tebe sam, o Noći, mrčan i obnažen. Hodim plamenom stazom koja je iznad mojih snova što ih na svetlosti dana snevam, a kad god noga moja tle dotakne, veliko hrastovo drvo izraste.”
“ Ne, ti mi nipošto nisi nalik, o Ludače, jer još unazad pogledaš ne bi li video koliko veliki otisak ostavljaš na pesku.”
“ Poput tebe sam, o Noći, tih i dubok, i u srcu moje usamljenosti leži Boginja koja se porodila, a u onome koji je rođen Raj dodiruje Pakao.”
“ Ne, ti nisi poput mene, o Ludače, jer još drhtiš pred bolom, a pesme ambisa te užasavaju.”
“ Poput tebe sam, o Noći, divlji i užasan, jer moje su uši ispunjene povicima pokorenih naroda i uzdasima zaboravljenih zemlja.”
“ Ne, poput mene ti nisi, o Ludače, jer još uvek svog manjeg ja za druga uzimaš, a sa svojim čudovišnim ja prijatelj ne možeš biti.”
“ Poput tebe sam, o Noći, svirep i strašan, jer nedra su moja usplamtela zapaljenim brodovima na moru, a usne moje ovlažene krvlju mrtvih ratnika.”
“ Ne, ti mi nisi nalik, o Ludače, jer želja za srodnom dušom još je u tebi, i ti još samome sebi zakon ne postade.”
“ Poput tebe sam, o Noći, radostan i razdragan, jer onaj koji obitava u senci mojoj sad je opijen devičanskim vinom, a ona koja sledi dragovoljno greh čini.”
“ Ne, nisi mi nalik, o Bezumniče, jer tvoja j duša obavijena sedmoslojnim velom, i jer u ruci svojoj ne držiš srce svoje.”
“ Poput tebe sam, o Noći, strpljiv i strastven, jer su u nedrima mojim hiljade mrtvih ljubavnika sahranjeni u pokrov uvelih poljubaca.”
“ Da li si, Ludače, meni nalik? Da li si mi nalik? Možeš li oluju poput vranca uzjahati i munje se kao mača dohvatiti?”
“ Poput tebe sam, o Noći, poput tebe, moćan i visok, presto je moj na gomili palih bogova sagrađen, i pored mene takođe dani prolaze da celivaju haljine moje, a da mi nikad ne pogledaju u lice.”
“ Da li si mi nalik, čedo mog najtamnijeg srca? Misliš li moje misli neukroćene i govoriš li beskrajnim jezikom?”
“ Da, blizanci mi smo, o Noći, jer ti otkrivaš vaseljenu, a ja otkrivam dušu svoju.”

[JESSY]

Možete da zaboravite sa kime ste se smejali,
ali nikada nećete moći da zaboravite sa kime ste plakali ...

[Дијана.]

Naslov: Re: Halil Dzubran   4/7/2010, 5:14 pm  

Govori nam o Davanju - Khalil Gibran

Tada reče bogataš: Govori nam o Davanju. 

A on odvrati:

Dajete samo mrvičak ako dajete od bogatstva svoga.

Kad od sebe dajete, istinski dajete.

Jer što je vaše bogatstvo nego stvari koje čuvate i pazite iz straha da 

vam sutra ne zatrebaju?

A sutra, što će sutra donijeti preopreznome psu koji zakopava kosti u 

neutrtu pijesku dok hodočasnike prati do svetoga grada?

I što je strah od nužde nego nužda sama? Nije li žeđ, koje se strašite 

dok vam se izvor prelijeva, neutaživa?

Ima ih koji daju mrvičak od mnogoga što imaju - i daju to da bi ih drugi

prepoznali, i njihova skrivena želja obezvređuje njihove darove.

A ima ih koji imaju malo i sve daju.

To su vjernici života i darežljivosti života, i njihova škrinja nikad 

nije prazna.

Ima ih koji daju s radošću, i ta je radost njima nagrada.

Ima ih koji daju s boli, i ta je bol njihovo krštenje.

Ima ih koji daju ne upoznavši boli davanja, niti traže radosti, niti 

daju opominjući se vrline;

Oni daju kao što u dolini mrča širi miomiris u prostor.

Rukama takvih govori Bog, i na njihove se oči smiješi na zemlju.

Dobro je dati kad ko moli, ali je bolje dati nezamoljen, razumijevanjem;

I čovjeku široke ruke veća je radost naći onoga ko će primiti nego samo 

davanje.

A ima li išta što ćete zadržati?

Sve što imate jednog će se dana razdati;

Stoga, dajite sada, da doba davanja pripadne vama, a ne vašim 

baštinicima.

Često kažete: »Dao bih, ali samo potrebitima.«

Ali, voćke u vašem voćnjaku ne kažu tako, ni stada na vašem pašnjaku.

Daju da bi mogli živjeti, jer zadržavati znači propadati.

Zacijelo, ko je vrijedan da primi svoje dane i noći, vrijedan je svega 

što vi imate.

I onaj koji je zaslužio da pije iz oceana života zaslužuje da napuni 

čašu i iz vašega potočića.

I koja zasluga može biti veća od one što leži u hrabrosti i povjerenju, 

dapače u milosrđu, primanja?

I ko ste vi da bi ljudi morali razderati svoje grudi i razgolititi svoj 

ponos da biste vi mogli vidjeti njihovu vrijednost ogoljelu i njihov 

ponos postiđen?

Prvo gledajte da sami zaslužite da budete davaoci, i oruđe davanja.

Jer, odista, život daje životu - dok ste vi, koji se smatrate davaocima,

samo svjedoci.

I vi primaoci - a svi ste vi primaoci - ne prihvaćajte nikakva tereta

zahvalnosti, da ne biste podjarmili sebe i onoga tko daje.

Radije se dignite zajedno s davaocem na njegovim darovima kao na 

krilima;

Jer, previše se sjećati svojega duga jest sumnjati u plemenitost onoga 

koji ima prostodušnu zemlju za majku, i Boga za oca.

/odlomak iz djela Prorok; prevod Marko Grčić/

 

[Дијана.]

"O, ti koji se rođen u postelji bijede, koji si rastao u naručju poniženja, koji si mladost provodio po kućama despotizma, ti što suhi kruh uz uzdahe jedeš, što piješ vodu zamućenu suzama!

O, vojniče osuđen nepravednim ljudskim zakonima da ostaviš dragu, djecu i prijatelje i da odeš u prostore smrti radi pohote koju dužnošć zovu!

O, pjesniče koji živiš kao tuđin u svojoj domovini, stran poznanicima, koji se zadovoljavaš samo mrvicama tinte i papira!

O, zatvoreniče bačen u tamu zbog sitna grijeha koga su preuveličale zablude onih koji zlo zlim vraćaju i koji hoće da nasiljem ispravljaju!

I, ti, jadnice, koju je Bog darovao ljepotom što ju je mladić zapazio pa te zaveo, zlatom te bijede oslobodio te si mu se predala, a onda te zapustio kao žrtvu što drhti u kandžama poniženja i očaja!

Vi ste, dragi moji nemoćnici, svjedoci ljudskih zakona, vi ste nesretnici, a vaša je nesreća posljedica zuluma moćnika, nepravde vladara, nasilja bogataša i sebičnosti roba strasti!

Ne očajavajte, jer iza nasilja ovoga svijeta, iza materijalnosti, za oblacima, iza etera i iza svega ima jedna sila sva u pravdi, sva u samilosti, sva u brižnosti i ljubavi.

Vi ste poput golog, snijegom obrvanog drveća. Doći će proljeće i zelenim, nježnom lišćem će vas odjenuti.

Istina će strgnuti veo suza što vam osmijeh zaklanja.

Ja vas ljubim, braćo, a prezirem vaše ugnjetače."

 

Suza i osmeh 

Ne bih menjao tuge srca moga za radosti koje osećaju mnogi.
Niti bih suze,koje pečal u svakom delu bića moga izaziva,pretvorio u smeh.
Želim da moj život ostane jedna suza i jedan osmeh.
Suza da pročisti moje srce i pruži mi razumevanje životnih tajni i skritih stvari.
Osmeh da me učini bližim mojoj braći i da siboliše moje veličanje bogova.
Suza da me sjedini sa ljudima slomljenih srca,osmeh da bude znak moje radosti što postojim.
Radije bih da skončam žudeći i čeznući,nego da živim u očajanju i beznađu.
Želim da glad za ljubavlju i lepotom bude u temeljima duše moje,jer video sam da su siti najnesrećniji od svih ljudi.Čuo sam uzdahe onih koji čeznu i žude i to je najprijatnija od svih melodija.
Kako se primiče veče,cvet zatvara svoje latice i tone u san,grleći svoje čežnje.Kako se bliži jutro,cvet otvara usne da susretne sunčev poljubac.
Život cveta je satkan od žudnje i zadovoljstva.Jedne suze i jednog osmeha.
Talasi mora postaju para,izdižu se ,spajaju i tvore oblak.
Taj oblak lebdi iznad brda i dolina sve dok ne naiđe na nežni povetarac,zatim u vidu kapljica pada na polja,pridružuje se potocima i rekama da bi se na kraju vratio u more,njegov dom.
Život oblaka čine razdvajanje i spajanje.Jedna suza i jedan osmeh.

I duša isto tako biva odvojena od jedne sveobuhvatnije duše pa se kreće kroz svet tvari,poput oblaka prelazi preko planina tuge i ravnica radosti,da bi se susrela sa povetarcem smrti i vratila tamo odakle je došla.
Vraća se u okean Ljubavi i Lepote - Bogu.

[Дијана.]

Čovjekova himna


Bio sam
i biću
i takav ću biti
do kraja vremena
jer sam bez kraja.

Mjerio sam daleke prostore
beskraja
i uspeo se u svijet snova
do samoga izvora svjetla
letjeh uvis.
No pogledaj me
Rob sam materije

Osluškivao sam učenje Konfučija.
i ispitivah brahmansku mudrost
sjedio sam pored Bude ispod drveta spoznaje.
No pogledaj me.
Sapleten sam u nevjeri i neznanju

Zatekoh se na Sinaju
kada se Bog ukaza Mojsiju.
Na Jordanu doživjeh čuda Nazarićanina
i u Medini slušah učenje arapskog proroka.
No pogledaj me.
Ja sam žrtva sumnje.

Sopstvenim očima gledah
moć Babilona.
Slavu Egipta i veličinu stare Grčke.
No moje oči su odgovorne
pred bijedom njihovih djela.

Bijah kod čarobnjaka endorskog
sveštenika asirskih i proroka palestinskih
i ne prekidah pjevati o stvarnosti.

Učih o mudrosti indijskoj.
Stekoh majstorstvo u pjesništvu
što izvire iz srca arapskoga
slušah muziku zapadnih naroda
i uprkos tome još sam slijep i ništa ne vidim
moje uši su gluhe i ne propuštaju glas.

Pretrpjeh tiraniju nezasitih osvajača.
Tlačenja despotska
sužanjstvo raznih moćnika.
I uprkos tome još sam jak
i borim sa s danima svoga postojanja.


Sve to čuh, vidjeh i trpjeh
iako sam još u uzrastu djetinjem.
Ali kroz skora djela mladalačka
ostariću i ostvariti savršenstvo
i potom se vratiti Bogu.

Bio sam
i jesam
i takav ću biti
do kraja vremena
jer sam bez kraja.

[Дијана.]

Mirisni plodovi duše 



Dušo da ne stremim Vječnosti ne bih čuo 
melodiju koju samo Vrijeme pjeva 
Već bih život prekratio i od tijela načinio 
tajnu koju groblje skriva 


Kad se ne bih dušo kupao suzama 
i bolom ukrašavao oči 
Živio bih slijep, sa noktima u očima 
i gledao samo u lik tami 


Što je život dušo nego noć u pohodu 
a ipak je smjenjuje zora koja traje 
Tako mene žeđ u srcu upućuje rajskom vrelu 
i gutljaju smrti milosrdne 


Ako dušo neznalica kaže da i duša i tijelo nestaju 
da se ne vraća ono što nestane 
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku 
koja ostaje i tajnu vječnosti krije.