St. John of the Cross

[Bernard]

 

[Bernard]

 

[Bernard]

SVETI IVAN OD KRIŽA 

Ljubav se ne sastoji u proživljavanju snažnih osjećaja, nego u velikoj golotinji i velikoj patnji iz ljubavi prema Ljubljenome. 

Svetog Ivana od Križa (Juan de Yepes; 24. lipnja 1542. ‒ 14. prosinca 1591.), španjolskoga katoličkog mistika, redovnika karmelićanina i obnovitelja muške grane tog reda, „pjesnika među svecima i sveca među pjesnicima“, kao što kaže hagiograf Walter Nigg, papa Benedikt XIII. proglasio je 1726. svecem, a 1926. papa Pio XI. crkvenim naučiteljem.

Veliku teološku naobrazbu i bogato iskustvo duhovnog života (među ostalim, plod patnji tijekom utamničenja u Toledu zbog otpora redovničke braće njegovoj reformi karmelskog reda) ugradio je u svoju mistiku čiji je cilj bio dovesti čovjeka k Bogu. Njegova djela govore o najuzvišenijim, mističnim stanjima duhovnog života: putu pročišćenja, koji tematiziraju Uspon na goru Karmel i Tamna noć; putu prosvjetljenja, kojim se bavi Duhovni spjev, te putu intimnog sjedinjenja i preobraženja duše u Boga, o čemu u umjetničkoj formi, raskošnim pjesničkim izrazom, progovara u Živom plamenu ljubavi, zaokružujući tako svoju mističnu teologiju. 

Do Oca se dolazi samo preko Sina, na Krista, dakle, valja usmjeriti svu pozornost, što objašnjava u raspravi u Usponu na goru Karmel: „Poglaviti razlog zbog kojega je u Starom zakonu bilo dopušteno Bogu postavljati pitanja i zašto je bilo nužno da proroci i svećenici ištu od Boga viđenja i objave bio je taj što u ono vrijeme još nije bila vjera tako utvrđena, a evanđeoski zakon uspostavljen, pa je bilo potrebno da se kod Boga raspituju o raznim stvarima i da im Bog govori čas riječima, čas viđenjima i objavama, sad slikama i poredbama, sad opet mnogim inim načinom sporazumijevanja. I što im je odgovarao, kazivao i otkrivao, sve to bijahu otajstva naše svete vjere ili svakako stvarnosti u vidu i odnosu prema vjeri.
Ali sada, pošto je vjera u Krista utvrđena i evanđeoski zakon u stanju milosti proglašen, nije potrebno da ga onako pitamo i nema razloga zašto bi nam kao nekad govorio. Dajući nam, naime, kao što i dade, svojega Sina, koji je njegova jedna i jedina Riječ, sve nam je zajedno i u jedanput rekao i objavio tom svojom jedinom Riječi, i nema toga što bi nam još morao reći…
I stoga onaj koji bi sada htio Boga nešto ispitivati ili iskati od njega koje viđenje ili objavu, zapravo bi Bogu nanosio uvredu, jer ne bi svojih očiju usmjerio posve na Krista tražeći izvan njega još kakvu stvar ili novost.“
Duša se uzdiže k Bogu postupno: od očišćenja preko prosvjetljenja do sjedinjenja s Njime. Da bi mogla primiti puninu Ljubavi, najprije se mora poništiti, odnosno očistiti, prepustiti da je Bog svojim zahvatima suobliči s „Kristom patnikom, da s Njime umre i s Njime uskrsne, preobrazi se po daru božanskog života, po ulivenoj kontemplaciji“; ali ne odriče se radi odricanja, nego radi postizavanja punine, kako objašnjava s. Marija od Presvetog Srca. Duša koja čezne za božanskom mudrošću, uistinu, najprije želi ući u dubok smisao križa (…) Jest, vrata kroz koja se ulazi u bogatstvo Kristovo jest križ. I ta su vrata tijesna. I mnogi žele doprijeti do slasti do kojih se samo kroz njih može prispjeti, ali ih je malo koji hoće da na ta vrata uđu, kaže sv. Ivan od Križa u Duhovnom spjevu. 

                                                Gdje nema ljubavi, unesi ljubav i ubrat ćeš ljubav. 

Duše koje se žele uzdignuti na viši stupanj savršenosti, u ljubavi sjediniti s Bogom, On vodi kroz tamnu noć (noć osjeta i noć duha), stanje teških kušnji i velikih borbi u vježbanju duha. U tamnoj noći osjeta čovjek Božje svjetlo doživljava kao tamu zbog svoje nesavršenosti i mana; ona potamnjuje, gasi njegove osjete i uništava ih pročišćujući ga. U tamnoj noći duha, u koju Bog uvodi samo rijetke duše, satiru se i sve duhovne sklonosti, duša spoznaje svoje ništavilo i osjeća se odbačenom od Boga: „U duhu trpi silne tjeskobe, ostavljenost, pustoš, žalost i očaj; proživljava 'izdaju' onih uz koje se duhovno vezala, ostaje bez 'svoga' temelja, uporišta. (...) Kao da je stavljena u plinsku komoru smrtne agonije, no mora izdržati u tome grobu dok On svojom snagom – nakon što je duša pročišćena od svoga načina razmišljanja, djelovanja – ljubavi svu tu prividnu tamu ne pretvori u svjetlost, u Sebe. (...) Duša ne vidi kraja svojih muka ni izlaza iz ove tame; ne ćuti više nikakve utjehe: ljudske ni božanske. Mora stupati samo u čistoj vjeri. (...) Iako se duši čini da stupa samo kroz tamu, ipak ćuti sigurnost jer je sâm Bog vodi, koji želi i hoće njenu čistu ljubav, bez koje se ne može doći do sjedinjenja s Njime“ (s. Marija od Presvetog Srca). 

Život i djelâ svetog Ivana od Križa svjedoče da je proživio tamnu noć. Bog je zahvatio u bît njegove duše, očistio je i pripremio za susret sa Sobom, s Ljubavlju. U Živom plamenu ljubavi čitamo: „Sveci (...) umiru u najuzvišenijim zanosima i najslađim susretajima ljubavi. Oni su kao labudovi koji neposredno prije smrti najslađe pjevaju.“ 

Sveti Ivan doista je pokazao da je „najviši duhovni život ižarivanje života Ljubavi po ljubavi; ljubavi koja je plod milosnoga sjedinjenja duše sa svojim Bogom, života u kojem je prisutno blaženstvo Vječnosti“ (s. Marija od Presvetog Srca). 

U predvečerje svog života bit ćeš pitan o ljubavi. Nauči ljubiti Boga onako kako On želi da Ga se ljubi i napusti svoj način djelovanja i gledanja.

https://www.jeka-tisine.org/sv-terezija-avilska-i-sv-ivan-od-kri382a.html

[Bernard]

 

[Bernard]

KRIST «ZARUČNIK» KOD SV. IVANA OD KRIŽA

Uz metaforu «noći» zaručnička metafora čini jedan od dva temeljna oslonca svetoivanovske teološkoduhovne građevine. Ako metafora noći označava potrebno ozračje na duhovnom putu, zaručnička metafora označava zrak koji se u tom ozračju diše. Ona je zapravo ključ razumijevanja Ivanove «noći». Dok se «Tamna noć» i «Uspon gore Karmel» posvećuju temi noći, «Duhovni spjev» i «Plam žive ljubavi» opisuju povijest ljubavi. Ta dva pola se trvu, upotpunjuju i prožimlju.

U zaručničkoj metafori «Bog-zaručnik» ili «Krist-zaručnik» dovodi se u vezu s «dušomzaručnicom». Priznajmo već na početku da reći za Krista «zaručnik» i za dušu «zaručnica», premda ima svoje biblijsko utemeljenje (usp. Pjesma nad pjesmama, Knjiga proroka Hošee, Poslanica Efežanima), nije po sebi razumljivo. Radi se o nečemu pomalo ekstravagantnom. Ova ekstravagancija ipak nije besmislena. Radi se o svjesnom opredjeljenju za nju kako bi se proizvela dezorijentacija u stvarnosti prvoga stupnja koja će onda otvoriti oči za istinu na jednom drugom, nadilazećem stupnju. Ovakav postupak podrazumijeva stvaranje jedne mreže metaforā, metaforičnog ozračja. Tako se Krista na rastućem mističnom putu naziva i Ljubljenim i Zaručnikom i Mužem.

Govori se o duhovnim zarukama, duhovnoj ženidbi i tome pripadnim stvarima. U takvom metaforičnom ozračju čovjeku se može pristupiti u njegovim mnogovrsnim dimenzijama i u njemu će se odnos s Bogom moći razviti na kreativniji i dublji način.

Inače španjolski izraz «esposo» može označavati i zaručnika i muža. Na taj način se stvara konstruktivna napetost između obećanja i ispunjenja, između uzbudljive zaljubljenosti i stabilne ljubavi, između bdijućega straha i sna na bračnome ležaju.

Potrebno je primijetiti da je Krist imenovan zaručnikom ukoliko je «Riječ Božja» a čovjek ukoliko je «duša». Tako je naglasak stavljen na bitni odnos između Boga i čovjeka te je izbjegnuta napast naturalizma i niskog, sjetilnog prosuđivanja o Bogu. Simbolična pozadina metafore očito je ljudsko zaljubljivanje i ljubav. Ta baza se ne niječe, ali biva pročišćenom i preobraženom. Tako je ljudsko zaljubljivanje i ljubav u ovoj metafori prisutno, ali prozračno, dirljivo, ali izmičuće, približavajući se tako sakramentalnoj logici. Iako se privilegira bitni odnos s Bogom otajstvo Utjelovljenja nikako nije isključeno. Zaručnik je pravi Isus Krist, ali ne tek izvanjski, u vanjštini svoje riječi, pogleda i dodira, nego prije svega u duhu i istini koju posreduje. I duša također označava pravog čovjeka, cjelovitu osobu jer ograničeni pojam «duša» koristi se da označi cjelinu osobe, iako na način da se pozornost skrene više na njezin duh nego na tjelesnost. Krist se razumijeva kao zaručnik u odnosu na čitavo stvorenje, zatim se ljubavni odnos sa svijetom potvrđuje u Utjelovljenju i Otkupljenju, pri čemu je križ mjesto gdje je «Sin Božji otkupio ljudsku narav, zaručujući se s njom» (Duhovni spjev 23,2). Karmelski naučitelj Crkve Krista promatra i kao zaručnika Crkve, ali ipak, svoju najveću izražajnost metafora «Krist zaručnik» dostiže u zaručništvu putem savršenosti. Upravo to je mjesto gdje će duša, otkupljena snagom Križa svoga Zaručnika, okusiti puninu plodova božanske ljubavi.

Tako u «Duhovnom spjevu» primjećujemo osobno zaljubljivanje, često izraženo otajstvom božanskoga pogleda: «Položio je na mene svoje oči na način da se nije zadovoljio dok me ne učini svojom zaručnicom i pripusti me u intimnost svoje ljubavi» (Duhovni spjev 33,7). Do ovoga zaručništva dovodi priroda kao odraz božanskoga pogleda, osobni glasnici Božji i ponajviše ukazanja samoga «Ljubljenoga», koji biva uspoređen s jelenom. Obilježje te zaljubljenosti je ići u potragu za ljubljenom. Potraga se, iznenađujuće, očituje veća s Božje nego s čovječje strane: «ako duša traži Boga, mnogo više njezin ljubljeni traži nju» (Plam žive ljubavi 3,28). Osobni odnos dostiže čak isključivost: s jedne strane Bog se dariva pojedincu kao da nema nikoga drugog kome bi se dao. S druge strane od čovjeka se očekuje isključiva naklonost prema Bogu: «odmah, kod prvoga poticaja […] staviti misao i osjećaj u Boga» (3 Uspon 24,5). Jedino tako osjetila ispunjaju svoju svrhu, tj. čine da Bog po njima bude bolje ljubljen i spoznat» (3 Uspon 24,5). Ovaj tijek završava se u punini radosti izraženoj sa slikama gozbe koja odmara i zaljubljuje, slikama vina, balzama i «cvjetnog ležaja» sjedinjenja (Duhovni spjev – pjesma 24-26). Očito, jedino zaručnička simbolika može prenijeti krajnje zahtjeve izražaja božanske ljubavi. Kad se čovjek doista prepozna u odnosu zaljubljenosti, ljubavi i zaručništva sa svojim Bogom on ne dostiže samo razumijevanje, nego i vlastitu promjenu. Prije svega preobražava se čovjekova mašta. Čovjek sebe počinje razumijevati na nov način, uništavaju se predrasude i postaje moguć razvoj žive stvarnosti koju metafora posreduje pa ta stvarnost oblikuje i preoblikuje čovjeka. Zato je važno da se prijatelj mistične nauke sv. Ivana od Križa prepusti novim mogućnostima, da prihvati svijet mistične ljubavi. Tako se ulazi u živu pustolovinu.

Kao u igri, oslobađaju se nove mogućnosti, događaju se preobrazbe koje uski, legalistički i moralizatorski pogled ne uspijeva zahvatiti. Svježina odnosa s Bogom kao sa zaručnikom nadilazi suhi i okoštali religiozni stav. Osjetila bivaju preobražena i – posljedično – sve što se dodiruje, vidi i čuje. Priroda postaje vrt zasađen rukom «Ljubljenoga», a traženje Boga postaje strast zaljubljenika. No kako dovesti u vezi krizu noći s ovim svijetom zaljubljenosti i ljubavi. Prije svega, noć kao kritični prijelaz na mističnome putu, uključena je u zaručnički obzor. Iako se ne govori o tami ipak se govori o bolnoj ranjenosti ljubavlju, o čežnji za lijekom i trpljenju strahova.

Duhovni spjev govori o venjenju, muci, cijepanju. Zatim se govori o uzdasima čežnje s ponovljenim uzvičnim stihovima («Ah», «Oh») (Duhovni spjev – pjesma 4. 8. 12). Noć, dakle, postoji, ali na način da tama ne uspijeva zagušiti zaručničko ozračje. Cjelovito usmjerenje prema Bogu shvaćenom kao «Ljubljeni» pokazuje se ključem sposobnim otvoriti vrata koja prijete zatvaranjem u jednodimenzionalnost, očaj i agnosticizam. To usmjerenje ostvaruje se kao ljubavna pozornost (“atención amorosa”), tj. kao stav otvorenog i pouzdanog strpljenja. Na ta način, strašne rane i patnje, makar ne prestaju biti bolne, postaju drugačije, jer se smještaju u ispravni obzor. Nastavljaju biti bolovi, ali bolovi čežnje za Zaručnikom.

Vidimo, dakle, kako je veličanstveno dati se uvući u svijet jednoga sveca, jednog mistika. «Igra» u koju nas on uvlači nije neutemeljena virtualnost ili maštovita tlapnja. Radi se o zaigranom pristupu živoj istini koja proširuje naš zor, osvježava maštu, budi volju. Pronalazimo se u progresivnom hodu božanske ljubavi koji za svoje granice ima jedino bezgraničnost Božju. U Bogu postoji upravo beskonačnost ljubavi koja u odnosu s čovjekom stoji u odnosu mogućnosti. Bog želi potpuno otvoriti vrata svoje ljubavi (Duhovni spjev 20/21,10); kao pravi ljubitelj «sretan je samo kad sve što je u sebi, sve što vrijedi, posjeduje ili prima» (Plam žive ljubavi 3,1) može upotrijebiti za čovjeka. Progresivno ostvarenje te «posvemašnjosti» ljubavi ovisi samo o čovjekovoj prijemljivosti, jer «Bog je kao izvor s kojega svatko zahvaća koliku čašu donosi» (2 Uspon 21,2).

http://karmel.hr/wp-content/uploads/2015/12/Krist-zarucnik-kod-sv.-Ivana-od-Kriza.pdf

[Bernard]

Sveti Ivan od Križa (Misli)

 

1. Bog se više otkriva duši koja više napreduje u ljubavi ili koja je svoju volju više uskladila s

voljom Stvoriteljevom,tako da ona duša koja je u tome potpuno slična božanskoj volji,samim time

je potpuno sjedinjena i preobražena u Njega na nadnaravan način.

 

2. Potrebno je da duša ima stalnu želju nasljedovati Krista u svakom djelu,poistovječujući se s

Njegovim primjerima,koje razmatra da bi ih znala slijediti i ponašati se u svakom trenutku onako

kako bi se On ponašao.

 

3. Kao što dobro djelo u duši rađa ljupkost,mir,utjehu,svjetlo,čistoću i snagu,tako neuredna požuda

donosi patnju,muku,sljepoću i slabosti.

 

4. Nije bitno dali je naka ptica vezana tankom ili debelom niti,jer će u oba slučajeva ostati

zarobljena sve dok je ne prekine.Istina je da se tanka nit lakše prekida,no ipak se mora prekinuti,jer

se ptica inače nebi mogla osloboditi.Jednako tako ne mogu dosegnuti slobodu božanskog

zajedništva one duše koje su privržene nekom stvorenju,ako i posjeduju mnogo drugih kreposti.

 

5. Kao što je potrebno obrađivati zemlju da bi urodila plodom,a ne korovom,jednako je tako

potrebno umrtviti svoje požude da bi duša napredovala.

 

6. Ako duša ima hrabrosti izaći,iznutra i izvana,iznad granica svoje naravi ,ući će u područje

nadnaravnog,koje nema posebnih načina i oblika jer ih sve sadržava.

 

7. Želio bih uvjeriti sve produhovljene ljude da se put k savršenstvu ne sastoji od količine

meditacija i drugih pobožnih vježbi.premda je to sve na neki način potrebno početnicima,nego je

sadržan u stvari koja je jedina potrebna:znati se odreći sebe samih iznutra i izvana,grleći trpljenja i

svladavajući se u svemu.

 

8. Nisu stvari ovog svjeta te koje gospodare dušom i uništavaju je,jer one u nju ne ulaze,nego želja i

čežnja za njima koje u njoj prebivaju.

 

 

9. Božansku mudrost posjeduju samo oni koji puput neuke djece zanemare svoje znanje i s ljubavlju

služe Bogu.

 

10. Duša treba uvijek težiti:

ne onome što je lakše,

nego onome što je teže,

ne onome što je ukusno,

nego onome što nema okusa,

ne onome što je ugodno,

nego onome što je manje ugodno,

ne odmoru,nego umoru,

ne višemu,nego nižemu,

ne utjesi,nego onome što utjeha nije,

ne skupljemu i dragocjenjemu,

nego priprostijemu i neuglednijemu,

ne da želi nešto,

nego da ne traži ništa,

ne da traži bolju stranu onoga što postoji, nego goru,

i da čezne za siromaštvom

i lišenošću od svega što postoji na svijetu

radi ljubavi Isusa Krista!

 

11. Samo jedna neuredna požuda,iako nije teški grijeh,dostatna je da zarobi dušu i učini je

ružnom,tako da se ta duša sve dok se požuda ne odstrani ne može sjediniti s Bogom.

 

12. Kad bi duša htjela gledati i istraživati božanske stvari,ostala bi zablještena više negoli onaj koji

izravno promatra prejak sjaj sunca.

 

13. Duša se jako udaljava od puta koji vodi do visokog stupnja sjedinjenja s Bogom kada osjećajno

prione uz vlastito poimanje,osjećanje,maštanje,ili je privržena vlastitom načinu razmišljanja i

vlastitoj volji,ili hrani želju za vlastitim načinom djelovanja ili za bilo koju drugu stvar,ne

uspjevajući se odreći svega toga.

 

14. Duhovno sjedinjenje duše i Boga,ne sastoji se u duhovnim radostima i osjećajima,nego u

osjetnoj i duhovnoj,nutarnjoj i vanjskoj smrti na križu.

 

15. Bog se sjedinjuje s dušom na uzvišenom i božanskom spoznajom koja je ljubavna i skrivena,jer

takva spoznaja,koja nije drugo nego vjera,na neki način služi u ovom životu za sjedinjenje s

Bogom,kao što svjetlo slave u drugom životu služi kao sredstvo za jasno gledanje Boga.

16. Kad bi se duša oslobodila svake zavjese ili zapreke,ostajući u svojoj čistoj lišenosti i siromaštvu

duhom,odmah bi se,onako jednostavna i čista,preobrazila u jednostavnu i čistu mudrost,a to je Sin

Božji.

 

17. Stvorenja bilo zemaljska bilo nebeska,i sve krasne predodžbe i slike,naravne i nadnaravne,koje

mogu pasti pod gospodstvo moći duše,koliko god bile uzvišene u ovom životu,ne mogu se

usporediti s Božjim bićem.

 

18. Da bi došla do posjedovanje božanske mudrosti,duša radje treba nastojati da nešto ne zna nego

da zna.

 

19. Bog priopćuje duši mnoge stvari,čije čudesne učinke snage,svjetlosti i sigurnosti ne potvrđuje

dokle god ona ne progovori o tome s onim koga joj je On postavio kao duhovnog suca.Taj uistinu

ima vlast da je veže i razriješi,da odobri ili odbaci ono što se u njoj događa.

 

20. Bijeda stvorenja je manje prikladna primiti plemenitost Stvoritelja nego što je tama prikladna

primiti svjetlo.

 

21. Duša koja veže svoje srce uz zemaljska dobra,pred Bogom je prepuna zloće.Kao što se zloća ne

slaže s dobrotom,tako se ni duša neće moći sjediniti s Bogom,vrhovnim dobrom.

 

22. Duša koja teži za častima i sličnim stvarima te želi punu slobodu svojim strastima,neće moći

stići da istinske slobode duha koja se postiže u božanskom sjedinjenju,jer ropstvo ne može imati

nikakva odnosa sa slobodim,koja sa svoje strane,ne može postojati u srcu privrženom ljudskim

požudama jer je to srce roba,nego postojati u slobodnom srcu,srcu sina.

 

23. Treba žaliti neznanje nekih ljudi koji se opterećuju izvanrednim pokorama i mnogim drugim

vježbama koje čine po svojoj volji,misleći da će im to i drugo slično tome biti dovoljno da postignu

sjedinjenje s božanskom mudrošću,a da pritom ne nastoje marljivo nijekati svoje želje.

 

24. Koliko se duša nastoji potamniti i poništiti s obzirom na vanjske i nutarnje stvari,toliko joj se

više ulijeva vjere,ljubavi i nade,jer ove tri bogoslovne kreposti rastu uzajamno.

 

25. Dok se duša ne otrgne od svih stvari nema sposobnosti da primi duha Božjega u čistoj

preobrazbi.

 

26. Ima nekih božanskih spoznaja i dodira koji toliko obogaćuju dušu da je samo jedan dostatan ne

samo da odjednom očisti od nesavršenosti što ih sama nebi mogla za čitav život ukloniti,nego je

ostavljaju ispunjenu krepostima i Božjim dobrima.

 

27. Koliko je duša čistija i savršenija u vjeri,toliko više ima ulivene ljubavi od Boga,a koliko više

ima ljubavi,toliko je više Duh Sveti rasvjetljuje te joj daje svoje darove,jer je ljubav sredstvo i uzrok

po kojem joj ih daje.

 

28. Požude slabe snagu duše kao što nove mladice koje niču troše snagu oko panja te slabe stablo da

ne donosi roda.

 

29. Djela onih duša koje su sjedinjene s Bogom su od Duha Svetoga,pa su stoga božanska.

 

30. Zadovoljimo se time da znamo istinu i otajstva na jednostavan i siguran način,kako nam ih

Crkva predlaže,jer to dostoji da nam se jako rasplamsa volja i da ne dođemo u ponore

znatiželja,gdje čemo samo uz čudo izbjeći kakvu opasnost.

 

31. Požude proizvode u duši dvije najveće štete:jedna je da dušu lišavaju duha Božjega,druga da

je umaraju,muče,potamnjuju,slabe i ranjavaju.

 

32. Sjedinjenje s Bogom oguljuje maštu,čisti je od svih oblika i slika,te je podiže u

nadnaravno.

 

33. Neke navike svojevoljnih nesavršenosti,ako se ne iskorjene,ne samo da su zapreka

božanskom sjedinjenju,nego također priječe daljnji napredak u savršenosti.

 

34. Budući da,s obzirom na bit vjere,ne postoje nove istine koje bi trebalo objaviti izvan

onih što ih je Crkva već navjestila,sljedi da je za dušu ne samo prijeko potrebno odbaciti ono

novo što joj je obavljeno u odnosu na neku krepost,nego joj dolikuje da,zbog opreza,ne

pripusti druge neželjene različitosti.Potom,zbog čistoće koju mora imati u vjeri,ako bi joj

bile priopćene već objavljene istine,ona neće u njih vjerovati,ne samo zbog jednostavna

razloga što su nanovo objavljene,nego što su već dostatno objavljene Crkvi.

 

35. Duša koja dopušta da je požude pobjede,slična je bolesniku u groznici,koji neće

ozdraviti sve dok ga ova ne napusti,a svaki trenutak osjeća kako mu žeđa raste.

 

36. Što više duša napreduje putevima duha,to više prestaje svojim moćima djelovati u

pojedinačnim činima,stavljajući sve u sebe u samo jedan opći i čisti čin.

 

37. Duša koja ima razdijeljenu volju,slična je vodi koja,budući da se može izliti prema

dolje,ne teče uvis,te tako ne služi ničemu.

 

38. Stanje sjedinjenja s Bogom sastoji se u tome da se volja posve preobrazi u Božju,tako da

u njoj ne bude ničeg što bi bilo protivno božanskoj volji,nego da svi njezini pokreti budu u

svemu i po svemu volja Božja.

 

39. Neka duša uzme vjeru kao vodiča i neka se samo na nju osloni kao na svjetlost,a ne ni na

jednu od stvari koje razumije,u kojima uživa,koje osječa ili zamišlja,jer je sve to tama u

kojoj će zalutati,dok je vjera iznad svih tih stvari.

 

40. Ući u nadnaravno znaći izaći iz granica vlastite naravi,nutarnje i izvanjske,i udaljiti se

posve od samih sebe da bismo se uzdigli od tolike niskosti prema onome što je

najuzvišenije,iznad svega ostalog.

 

41. Kao što se drvo ne pretvara u oganj ako manjka samo jedan stupanj topline koja je

potrebna za paljenje,tako se ni duša ne preoblikuje savršeno u Boga zbog samo jedne

nesavršenosti koju ima,premda je ona manja od koje svojevoljne požude.

 

42. Onaj tko se želi sjediniti s Bogom,svoj hod ne smije temeljiti na spoznaji ili

pouzdavajući se u ukus,osjećaj ili maštu,nego treba vjerovati u božansko Biće,koje nije

spoznatljivo u ovom životu i čija spoznaja nije u moći razuma,mašte ili kakvog

osjetila.Štoviše,ono najuzvišenije što se na zemlji može osjetiti ili kušati o Bogu,neizmjerno

je daleko od njega i od Njegova čistog posjedovanja.

 

43. Duša mora biti slobodna ne samo od svega što se odnosi na stvorenja,nego se mora

poništiti i odreći svake stvari što se odnosi na duh.

 

44. Đavao se jako raduje kad neka duša pristaje uz objave te je sklona da ih prima,jer tada

on hvata dobru priliku da ubaci zablude i da kvari u njoj vjeru.

45. Kontemplacija,pomoću koje razum prima višu spoznaju Boga,zove se mističnom

teologijom,tj.tajnovitom božanskom mudrosti,jer je skrivena i samom razumu koji je prima.

 

46. Ako duša potpuno otkloni od sebe ono što je protivno Božjoj volji,ostat će trajno

sjedinjena s Bogom po ljubavi.

 

47. Duša,dakle ne treba drugo nego da se otrese svojih naravnih protivnosti i nepriličnosti,da

bi joj se Bog,koji je u njoj prisutan po naravnoj biti,pružio također po nadnaravnoj milosti.

 

48. Ako u nebeskim milostima duša bude i dalje vjerna i nenavezana,Gospodin neće

okljevati da je uzdigne,od jednog do drugog stupnja,sve do sjedinjenja i božanskog

preobraženja.

 

49. Razum,da bi bio sposoban za sjedinjenja s Bogom,mora ostati čist,oslobođen od svega

što sadrži osjete i od svega što on sam može jasno shvatiti,te mora ostati u nutarnjem miru i

spokojstvu,oslonjen na vjeru.

 

50. Oslobođenost srca daje duhovnom čovjeku jasniju spoznaju o vremenitim

dobrima,pomažući srcu da razumije istine,kako naravne tako i nadnaravne,po kojima s

velikom korišću i dobitkom,uživa ista dobra drugačije negoli onaj koji im je privržen,jer ih

ovaj uživa po onome što imaju najbolje,a onaj po onome što imaju najgore:ovaj po njihovoj

bitnosti,a onaj preko privrženih osjeta po njihovim sporednim svojstvima.

 

51. Nikakva nadnaravna spoznaja ni dojam u ovom pokvarljivom životu ne mogu razumu

poslužiti kao bliže sredstvo za visoko ljubavno sjedinjenje s Bogom.Uistinu sve što razum

može shvatiti,volja uživati i mašta predočiti,veoma je različito od Boga i Njemu

neprimjereno.

 

52. Sjetilna viđenja i dojmovi ne mogu biti sredstvo za božansko sjedinjenje,jer nisu

primjereni Bogu.

 

53. Bog se najčešće na svojstven način podaje izvorno duhu,i tada je to za dušu veća

sigurnost i veća korist negoli da se podaje osjetima u kojima se obično nalazi velika

opasnost zablude.

 

54. Kršćanin se ne smije radovati samo zbog toga što obavlja dobra djela i što se ispravno

ponaša,nego jer sve to čini radi ljubavi prema Gospodinu,bez obzira na nešto drugo.

 

55. Duša odvajajući se od sjetilnih dobra,izvlači zadivljujuću korist,stječući veliku

raspoloživost za primanje božanskih dobara i duhovnih darova.

 

56. Duša se treba razborito čuvati svih objavljenja,da prijeđe čisto i baz zablude u noć vjere

koja vodi božanskom sjedinjenju.

 

57. Tko ima već sada čisto srce,nalazi u svim stvarima radosnu i slasnu,čistu i

vedru,duhovnu i uzdignutu ljubavnu spoznaju Boga.

 

58. Duša da bi došla k Bogu,mora radije hodati ne shvaćajući negoli shvaćajući:ono što je

promjenljivo i shvatljivo,mora ustupiti mjesto onomu što je nepromjenljivo i neshvatljivo.

 

59. Kako bi nam dao dobar primjer naš Spasitelj je za molitvu izabrao samotna mjesta i ona

koja nisu odviše zaokupljala osjete,nego su dušu uzdizala k Bogu,kao brda koja se uzdižu od

zemlje i koja su redovito pusta,bez ikakvih povada za sjetilne ugodnosti.

 

60. Sva nebeska viđenja,objavljenja i osjećaji,i što god drugo ikada mogu zamisliti,ne

vrijeda toliko koliko najmanji čin poniznosti.

 

61. Nijedan oblik,lik,slika ili kakav drugi nebeski ili zemaljski,naravni ili nadnaravni pojam

koji može pasti na pamet nije Bog.

 

62. Uzrok zbog kojeg neke duhovne osobe nikada ne dolaze do pravih radosti duha,leži u

tome što svoje požude nikad konačno ne udalje od uživanja vanjskih i vidljivih stvari.

 

63. Bog koji daje milosti i čini neko dobro,redovito se služi likovima koji niso osobiti lijepo

isklesani ili neobično naslikani i prikazani,kako vjernici ne bi tu moć pridavali liku ili slici.

 

64. Podnošenje svega jednakom i spokojnom mirnoćom ne samo da pomaže duši u stjecanju

dobra nego pomaže da duša i same nevolje bolje prosudi i poduzme prikladna rješenja.

 

65. Mudar čovjek daje važnost sadržaju i korisnosti djela,a ne njegovoj ugodnosti i užitku.

 

66. Onog tko je nenavezan ne muče brige ni za vrijeme molitve ni kasnije,tako da bez

gubitka na vremenu,s lakoćom zaslužuje veliku duhovnu blagodat.

 

67. Nitko ne zavrijeđuje ljubav osim po krepostima koje ima u sebi.Taj način ljubljenja

potpuno je u skladu s voljom Božjom i svojstvena mu je velika sloboda.

68. Čuvajući vrata duše to jest osjetila,jednako se čuvaju i znatno povećavaju mir i čistoća.

 

69. Iako je bolje obavljati molitvu na mjestu koje je urešenije,uza sve to je potrebno odabrati

mjesto gdje će osjeti i duh biti manje sprečavani da se usmjere prema Bogu.

 

70. Razlog zbog kojeg Bog čini čudesa i djeli milost posredstvom nekih određenih slika više

negoli drugih ,ne leži u tome što su one prve dragocjenije od drugih,nego u tom što se

posredstvom nijihove svježine budi zaspala pobožnost u narodu,te molitvena osjećajnost.

_________________

Sir 51,8 "Tad se sjetih milosrđa tvojeg, o Gospode, i djela tvojih još odiskona, kako izbavljaš one

koji te strpljivo čekaju"

 

71. Poništivši ispraznu nasladu kojom se naslađuje u svojim djelima,duša postaje siromašna

duhom,a to je jedno od evanđeoskih blaženstva o kojem Sni Božji kaže:Blago siromasima

duhom,njihovo je kraljevstvo nebesko.

 

72. Duša se raduje uzvišenim i božanskim stvarima po posjedovanju tamne i gole

vjere,vrhunskim ugodama ljubavi po kreposti ljubavi,po kojoj volja ne nalazi radost u

drugim stvarima osim u Bogu,te zadovoljstvo u sjećanju po kreposti nade.To je čudesa

korist.koja ima bitnu i izravnu vrijednost po savršenom sjedinjenju duše s Bogom.

 

73. Kontemplacija nije ništa drugo doli otajstveno i mirno ulijevanje Boga,puno ljubavi,koje

ako mu se otvori put,raspaljuje dušu duhom ljubavi.

 

74. Koliko se duša više približi Bogu,toliko se više nalazi u dubokim tminama zbog svoje

vlastite slabosti:kao što bi netko približivši se suncu povrijedio oči prevelikim sjajem te bi

vidio samo veću tamu zbog slabosti svojeg vida.

 

75. Savršenost i vrijednost dijela ne stoji u njihovu broju niti u užitku što se u njima

nalazi,nego u tom da se u njima znamo odreći sebe.

 

76. Kako bi se razum mogao sjediniti s božanskim svjetlom te u stanju savršenstva postati

božanskim,potrebno je da se prije pročisti i poništi u svome naravnom svijetlu te da dođe u

tamu posredstvom tamne kontemplacije.

 

77. Ponizni su daleko od toga da bi htjeli biti učitelji bilo komu,zato su uvjek pripravni poći

putem drugačijim od onoga kojim idu,kad ime se to zapovjedi,jer se nikada ne pouzdaju u

sebe same.

 

78. Prava pobožnost mora izvirati iz srca i paziti samo na istinu i na bit onoga što

predstavljaju duhovne stvari.Sve ostalo je samo privrženost i svojstvo nesavršenosti,tako da

je nužno umrtviti tu požudu kako bi se došlo do određenog savršenstva.

 

79. Kad je naklonost posve duhovna,dok ona raste,istodobno raste i ljubav prema

Bogu,štoviše,koliko duša više misli na nju,toliko više misli na ljubav prema Bogu i žudi za

njom.

 

80. Najmanja korist koja dolazi od Presvetog sakramenta jest ona koja spada na osjete,dok je

najveća ona nevidljiva korist milosti što se daje duhu.

 

81. Ponizni će dati krv iz svog srca za onoga koji služi Bogu,i pomoći će mu,koliko mogu,da

mu bolje služi.

 

82. Oni dakle,koji se od početka dobro upute prema savršenosti,ne priljubljuju se uz vidljive

predmete,niti se njima opterećuju,niti se brinu da bi znali više negoli treba znati za dobro

djelovanje.Oni gledaju samo na bit unutarnje savršenosti,tj.da u svakoj stvari ugode Bogu,a

ne sebi.

 

83. Kad božansko svjetlo motrenja zahvati dušu koja još nije potpuno

prosvjetljena,proizvodi u njoj duhovne tmine jer ne samo da nadilazi njene sposobnosti nego

joj ih oduzima i potamnjuje čin njezina naravnog rasuđivanja.

 

84. Sva naravna djelovanja i pokreti,umjesto da pomognu,zapreka su da se prime duhovna

dobra sjedinjena u ljubavi,jer je s obzirom na ta dobra svaka naravno vještina posve

nedovoljna,sam Bog ih ulijeva u dušu na pasivni i tajnovit način u tišini.

 

85. Tamna noć zaista polako izvlači duh iz redovitog i običnog načina mišljenja o

stvarima,da ga prenese u božanski način,koji je daleko drugačiji od svakog ljudskog načina.

 

86. Suhoća čini da duša čisto napreduje u božanskoj ljubavi,jer se više ne pokreće na

djelovanje ugodnošću djela,nego samo da ugodi Bogu.

87. Kako bi duša prešla u uživanje božanskih veličina,u prvom je redu potrebno da joj tamna

noć motrenja uništi i poruši njezinu niskost,stavljajoći je u tamu,u suhoću i prazninu u

odnosu na svaku stvar,jer svjetlo koje joj mora biti uliveno zaista je najuzvišenje božansko

svjetlo,koje nadilazi svako drugo naravno svjetlo i razum ga ne može primiti na naravn

način.

 

88. O dušo koja si najljepša među svim stvorovima,koja toliko žudiš saznati gdje je tvoj

Ljubljeni da se s Njim susretneš i ujediniš!Napokon ti je rečeno da si ti sama stan u kojem

On boravi i skrovište u kojem se krije.

 

89. Ljubav se palaća samo ljubavlju.

 

90. Jedna od najvećih milosti što je Bog može dati duši na prolazu u ovom životu jest da joj

dade jasno shvatiti i tako visoko misliti o Bogu da razumije kako ga ne može potpuno

spoznati ni osjetiti.To je uistinu na neki način slično mislosti koju uživaju blaženici na

nebu,gdje oni koji ga više poznaju,jasnije razumiju da im preostaje neizmjerno toga da

shvate.

 

91. Za dušu koja ljubi smrt ne može biti gorka,jer u njoj nalazi sve ljubavne užitke i

slasti,niti joj može biti žalosno spominjati se smrti,jer je spomen na nju vezan uz radost,niti

joj smrt može biti teška i mučna,jer je svršetak svih tjelesnih nevolja i početak svakog

dobra.

 

92. Tko može opisati ono što Duh Gospodnji čini da zaljubljene duše shvate gdje On

stanuje?I tko ima dovoljno riječi da iskaže ono što ih On čini osjećati i željeti.

 

93. Treba reći da je Riječ-Sin Božji,skupa s Ocem i Duhom Svetim,bitno prisutan ali

skriven,u unutrašnjoj biti duše.Stoga duša koja mu želi ući u trag,treba da izađe iz svih stvari

osjećajima i voljom,sabirući se u sebi do najvećeg stupnja kao da ništa drugo ne postoji.

 

94. Vjera i ljubav su pratioci slijepca,oni će te povesti nepoznatim stazama do skrivenog

Boga.

 

95. Za traženje Boga treba imati srce jako,lišeno svega i slobodno od svih zala i od svih

dobara koja nisu Bog.

 

96. Duša koja je bolesna od ljubavi prema Bogu,ima ova tri svojstva:s kakvom god se stvari

susretne ili o čemu god raspravlja,uvijek joj je na pameti tjeskobna misao o svome

zdravlju,a to je njezin Zaručnik,te joj je stoga,premda se zadržava u drugim poslovima,srce

uvijek zaokupljeno Njime,a odatle proistječe drugo svojstvo,to jest da gubi okus za sve

stvari,a također i treće,da joj svaka stvar postaje dosadna i svaki razgovor težak i neugodan.

 

97. Ne samo da zemaljska dobra i tjelesni užici zaprečuju put k Bogu,nego i duhovne utjehe

i užici,ako se posjeduju ili traže kao vlastiti,sprečavaju put križa Krista Zaručnika.

 

98. Ljubav nikad ne postaje savršena dok se ne izjednače oni koji se ljube tako da se

preobraze jedno u drugo,tek tada je ljubav potpuno zdrava.

 

99. Duša koja istinski ljubi Boga nije lijena,nego čini što god može da uđe u trag Sinu

Božjemu,svome Zaručniku i nakon što učini sve što je mogla ,ne miri se i misli kako nije

ništa učinila.

 

100. Ne zaustavljaj se nikada u ljubavi i užitku u onome što razumiješ i osjećaš o Bogu,ljubi

i uživaj samo u onome što o Njemu ne možeš ni razumjeti ni osjetiti,to znači traži ga u

vjeri.

 

101. Sve što se u ovom životu može spoznati o Bogu,koliko god to bilo veliko,nije prava ni

potpuna spoznaja,nego djelomična i veoma daleka.

 

102. Kao što je bolesnik mlitav u svom djelovanju,tako je duša koja je mlaka u

ljubavi,mlitava u vršenju herojskih djela kreposti.

 

103. Ljubav prema Bogu jest zdravlje duše,pa stoga ako duša nema savršene ljubavi,nema

savršenog zdravlja,nego je bolesna,jer bolest nije drugo doli pomankanje zdravlja,tako da

kad duša nema nijednog stupnja ljubavi,ona je mrtva,a kad ima koji stupanj ljubavi prema

Bogu,pa bio i najmanji,več je živa,ali je vrlo slabašna i bolesna zbog male ljubavi koju

ima.Stoga koliko poraste ljubav,duša će imati toliko više zdravlja,te kad ljubav bude

savršena,bit će joj zdravlje potpuno.

 

104. Ulivene istine vjere nalaze se u duši kao u skici,a kad budu predmet jasnog gledanja,bit

će u njoj kao savršena i dotjerana slika.

 

105. Sve dotle Bog ne spusti na dušu zraku svoje svjetlosti,On je za nju nepodnošljiva

tama,ako joj je duhovno blizu,jer nadnaravno svjetlo svojom jačinom potamnjuje naravno

svjetlo.

 

106. Kad duša dođe do toga da posjeduje savršen strah Gospodnji,postigla je već savršen

duh ljubavi jer taj strah,posljednji od sedam darova,jest sinovski strah,a savršeni se sinovski

strah rađa iz savršene ljubavi prema Ocu.

 

107. Mudri pred svjetom i mudri pred Bogom smatraju jedni druge ludima,jer niti prvi mogu

shvatiti mudrost i znanje Božje,niti drugi mudrost i znanje svijeta,budući da svjetovna

mudrost ne poznaje Božju i obrnuto.

 

108. Koliko duša više ljubi toliko je savršenija u onom što ljubi.

 

109. Oni dakle koji su veoma aktivni i koji misle da će svojim propovjedima i vanjskim

djelima obuhvatiti cio svijet,neka dobro razmisle kako bi mogao više koristiti Crkvi i kako

bi Bogu postali mnogo miliji,da ne govorimo o dobrom primjeru koji bi time dali,kad bi

upotrjebili barem polovicu svoga vremena da provedu s Bogom u molitvi.

 

110. Tolika je bijeda naše naravi da duša ne može primiti kad joj se predaje,ono što joj daje

najviše života i za čim najviše žudi,a to je spoznaja svog Ljubljenog i Njegovo priopćenje,a

da je to ne stoji života.

[Bernard]

                                                        KRIŽNI PUT SA SV. IVANOM OD KRIŽA

Jedan od najplodnijih praksi kršćanske pobožnosti poznata je kao Križni put pobožnost koja datira vjerojatno iz vremena prvih kršćana. Prakticirana danas, pobožnost je usredotočena na četrnaest izabranih prikaza Kristovih patnji na njegovom putu prema Kalvariji. Svaka je postaja mjesto za kontemplaciju, trenutak za zagledati se u ožalošćenoga Krista koji nam ostaje blizak u misteriju ljudske patnje.  Za ovu korizmu donosimo križni put inspiriran duhovnošću sv. Ivana od Križa, koji je na na izniman način prodro u otajstvo ljubavi i trpljenja Raspetog Krista.

PRVA POSTAJA: ISUS JE OSUĐEN NA SMRT

 

Klanjamo ti se, Kriste i blagoslivljamo te.

Jer si po svojem svetom Križu otkupio svijet.

– Ne osvrći se, ni mnogo, ni malo, da li je netko protiv tebe ili za tebe, nego se brini da uvijek ugodiš Bogu. Moli ga da se na tebi izvrši njegova volja; mnogo ga ljubi, jer ti je dužnost. (Izreke o svjetlu i ljubavi, br. 154.)

-Ljubite više one koji vam se protive i koji vas ne ljube, jer se tada rađa ljubav u grudima gdje je nema.                                                                                                              (Pismo XXXI)

– Kad ti se dogodi štogod nepovoljno ili  neugodno, sjeti se Raspetog Krista i šuti. (Pisma, XX)

 

Pomolimo se.

Čovjek se ne zna dobro radovati niti žalostiti jer ne zna razliku između dobra i zla[1]. Gospodine, moja je duša pred Tobom. Ti me najdublje poznaješ, znaš sve o meni, Ti čitaš moje najintimnije dubine. Nema mjesta ili vremena u mom životu kada me nisi pohodio svojom ljubavlju, svojom prisutnošću. Za sve Ti ovo zahvaljujem, Bože moj. Moj je put u ovom životu siguran: svakim korakom želim biti s tobom, u radosti i u patnji, u miru i u nerazumijevanju, u zajedništvu  s drugima i u samoći. Čuvaj me Gospodine, da ne klonem u protivštinama života, jer ne znam što one donose dobra. Daj da se u nevoljama odmah s pouzdanjem utečem Tebi da bih bila ojačana, rasvijetljena i poučena[2]. Tvoja prisutnost, Isuse, čini moju dušu jakom, čak i u slabostima. Amen.

Smiluj nam se, Gospodine.

Smiluj nam se.

 

DRUGA POSTAJA: ISUS PRIMA NA SE KRIŽ

Klanjamo ti se, Kriste i blagoslivljamo te.

Jer si po svojem svetom Križu otkupio svijet.

-Tko ne traži Kristov Križ, ne traži Kristovu slavu. (Izreke; br. 101)

– Potrebno je da ne budemo bez križa, kao što bez njega nije bio naš Ljubljeni (Isus) sve do smrti koju je podnio iz ljubavi. (Pismo XI)

– O, kad bi jednom shvatili da duša može prispjeti do guštare mudrosti Božjeg bogatstva – koje je veoma raznoliko – samo ako uđe u guštaru najraznovrsnijjih patnji i tu postavi svu svoju utjehu i želju; i kako duša, koja istinski čezne za božanskom mudrošću, najprije čezne za trpljenjem da po njemu uđe u guštaru križa!

( Duhovni spjev, strofa XXXVI, 13.)

 

Pomolimo se.

Gospodine, toliko sam puta iskusila Tvoju nježnost u svome životu! Posebno u bolnim trenucima, kada moja duša više nije mogla naći riječi da bi govorila, kada mi je bilo gotovo nemoguće moliti, kada je za mene postojala samo noć… Ti si mi postao blizak, čak i u šutnji, gotovo neosjetnim dodirom.  Jer, sve je stvari prevladao onaj koji se ne veseli nad njihovom slatkoćom, niti se žalosti nad njihovom gorčinom.[3] Zatim, kada se svjetlo vratilo, kada su suze bile osušene, osjećala sam se malo više sličnija Tebi, malo više Tvojom sestrom i onom koju ljubiš… Zato, daj da u svojoj duši uvijek nosim spoznaju: ako želiš doći do Krista, nikada ga ne traži bez križa.[4]Amen.

 

Smiluj nam se, Gospodine.

Smiluj nam se.

 

TREĆA POSTAJA: ISUS PADA PRVI PUT POD KRIŽEM

Klanjamo ti se, Kriste i blagoslivljamo te.

Jer si po svojem svetom Križu otkupio svijet.

– Duša se mora mrtviti u svojem shvaćanju, u svojem uživanju i u svojem osjećanju: tako da bude slobodna od zapreka s obzirom na oba svoja dijela, osjetni i duhovni, da može lako hodati po tijesnom putu jer se njime, kako upozorava naš Spasitelj, može hodati samo pomoću odricanja i križa, koji je štap o koji se moramo upirati i koji mnogo olakšava trud putovanja. (Uspon na Goru Karmel, knjiga II, pogl. 7,7.)

– Neka se ovdje pripazi da se Božjemu putu protive ne samo zemaljska dobra i tjelesni užici, negoda i duhovne utjehe i užici spječavaju put križa Krista Zaručnika, ako ih tražimo i prihvaćamo duhom vlasništva.                                                   (Duhovni spjev, strofa III, 5.)

 

Pomolimo se.

Gospodine, kad sam više opterećena, stojim bliže Tebi koji si moja snaga i pomažeš one koji su u nevolji; kada sam pak bez tereta, stojim blizu sebi koja sam tromost sebi samoj.[5] I zato padam. Znam da je preda mnom još dug put hoda za Tobom, nasljedovanja Tvojih tragova, čak i u sjeni križa. Jedino čime se mogu hvaliti je moja slabost, moje pogreške. Ne želim se sakrivati pred Tobom; otvaram svoje ruke, otvaram svoje srce tako da bi Ti mogao ući u moje siromaštvo s pravim blagom, koje je Tvoj križ. Da, moj Spasitelju, to je znak Ljubavi. Daruj mi poniznost da se mogu skriti u svome ništavilu i prepustiti se Tebi. Daruj mi blagost da mogu podnositi sebe i druge. [6] Amen.

Smiluj nam se, Gospodine.

Smiluj nam se.

ČETVRTA POSTAJA: ISUS SUSREĆE SVOJU SVETU MAJKU

Klanjamo ti se, Kriste i blagoslivljamo te.

Jer si po svojem svetom Križu otkupio svijet.

 

• Ipak, katkada i u danim prigodama, Bog raspolaže s dušom, čineći da trpi neke stvari da više zasluži da se ražari u ljubavi, ili radi drugih ciljeva, kao što je činio i sa svojm presvetom Majkom i sa svetim Pavlom.

 (Duhovni spjev, strofa XX, 10.)

 

 Pomolimo se.

Isuse, na Tvom križnom putu izišla Ti je u susret Tvoja Majka; ustala je i optrčala grad, po ulicama i trgovima tražila je Onoga koga je njena duša ljubila, Tebe, svoga Jedinorođenca. [7] Susrela te s Križem, kao Čovjeka ljubavi i boli i taj je susret otvorio rane na vašim srcima, rane udvostručene koje na ovoj zemlji više nikada nisu zacijelile.[8] Jer ljubav nikad ne postaje savršena dok se ne izjednače oni koji se ljube tako da se preobraze jedan u drugoga…[9] Htio si bar na trenutak susresti nju, svoju Majku, a sada suotkupiteljicu po ljubavi i boli,  jer jedino ti je ona mogla pružiti sve ono što je Tvojoj duši u ovim trenucima žrtvovanja bilo potrebno. Velika je izdržljivost i moć ljubavi, tolika da zahvaća i vezuje Boga uza se…[10] Ja također želim u ovom trenutku ostati u šutnji, da zadobijem tu izmjenu neizmjerne ljubavi koja ujedinjuje Tebe i tvoju Majku. Ostajem gledati Tvoje oči Sina, koje odražavaju sliku svoje Majke. Ti ne govoriš, ali daješ svoju Prisutnost: daješ sebe, i daješ svoju Majku. Primam je kao svoju najdražu Majku i zaštitnicu svoga života. Neka mi Ona, Milosti Puna, izmoli da sva svoja djela činim iz čiste ljubavi prema Tebi jer ona pripravljaju u čistom srcu savršeno kraljevstvo za tebe.[11] Amen.

Smiluj nam se, Gospodine. Smiluj nam se.

PETA POSTAJA: ŠIMUN CIRENAC POMAŽE ISUSU NOSITI KRIŽ

Klanjamo ti se, Kriste i blagoslivljamo te.

Jer si po svojem svetom Križu otkupio svijet.

– Gospodin kaže kod Mateja: „Jaram je moj sladak, a moje breme lako.“ (Mt, 11, 30). Ako se čovjek podloži da primi križ te se ozbiljno odluči da traži i podnosi muke i trudove za ljubav Božju, naći će u svim stvarima utjehu i pomoć da proslijedi tim putem, ne želeći ništa. ( Uspon II, pogl. 7, 7.)

– Neke duše koji put postignu duhovnu ili osjetnu nježnost ili ugodnost od Boga zato što Bog znade da nisu sposobne za tvrđu i jaču hranu, to jest za muke Križa njegovog Božanskog Sina, a ipak hoće da prema toj hrani pružaju ruke više nego li prema ikojoj drugoj hrani.          (Uspon II, pogl. 21, 3.)

 

Pomolimo se.

Ovaj život, ako se ne upotrijebi da nasljedujemo Gospodina, ne vrijedi ništa.[12] A ja se Gospodine, bojim. Željela bih pobjeći od svake boli, od svake kušnje. Iznad svega, samoća me plaši, zaustavlja me. Svaki puta kada se sjena križa pojavi u mome životu, borim se da bih nastavila vjerovati.Tako su česta moja klonuća, Isuse. Ali želim pokušati još jednom, želim se približiti Tvome Srcu. Pružam svoju ruku i dohvaćam Tvoju; nudim Ti to malo snage što imam, to ništa koje ja jesam. Jedino ću s Tobom biti sposobna nositi križ. Gospodine, učini da porastem u Tvojoj ljubavi do one visine na kojoj u duši raste čežnja da postane bar nešto slična velikom, poniženom i raspetom Bogu.[13] Amen.

Smiluj nam se, Gospodine.

Smiluj nam se.

ŠESTA POSTAJA: VERONIKA PRUŽA ISUSU RUBAC

Klanjamo ti se, Kriste i blagoslivljamo te.

Jer si po svojem svetom Križu otkupio svijet.

– Kada postoji sjedinjenje s Bogom po ljubavi, u volji gdje je utisnuta slika Ljubljenoga koja se tako živo i neprekidno utiskuje, da se posve istinito može reći da Ljubljeni živi u zaljubljenome i zaljubljeni u Ljubljenom. Zato se sve ovo mora nazvati savršenom skicom s obzirom na savršenu sliku preobrazbe u ljubavi. Ipak, postignuće takve preobražajne slike u ovom životu je najsretnija sudbina kojom se Ljubljeni neizmjerno zadovoljan, tako da u želji da ga zaručnica postavi u svoju dušu kaže joj u Pjesmi nad pjesmama: „Stavi me kao znak na srce, kao pečat  na ruku svoju.“ (Pj 8,6)

(Duhovni spjev, strofa XII, 8.)

– S Bogom se više sjedinjuje ona duša koja više napreduje u ljubavi, ili koja je svoju volju više uskladila s voljom Božjom: a duša koja ima svoju volju posve izjednačenu i sličnu božanskoj, samim tim je posve sjedinjena s Bogom i preobražena u Njega, na nadnaravan način. (Uspon na goru Karmel; II, pogl. 5, 3)

Pomolimo se.

Gospodine Isuse, nebeski Otac je svaku dušu stvorio za Tebe i na Tvoju sliku. Ona treba u svemu postati slična Tebi, da bi se tako preobražena vinula k tebi kao zaručnica.[14] Zato, Tvoj lik neka bude zrcalo mom oku Gospodine. Jer, kada se zagledaš u moju dušu, Tvoj mi pogled ulijeva milinu. Od Tvog prodornog  pogleda, od Tvoje milosti, i moj pogled postat će vrijedan Tvog svetog Lica komu se divim.[15] Nosim ovu želju u svome srcu: otkrij mi svoje ljupko Lice, nek pogled me na Tvoju ljepotu satre![16]. Želim Te ljubiti, ništa mi drugo nije važno. Zajedno s Veronikom tražim Tvoje Lice jer ti si moje Svjetlo! Amen.

Smiluj nam se, Gospodine.

Smiluj nam se.

SEDMA POSTAJA: ISUS PADA DRUGI PUT POD KRIŽEM

Klanjamo ti se, Kriste i blagoslivljamo te.

Jer si po svojem svetom Križu otkupio svijet.

– Budući da hodiš u ovim tminama i nedostaku duhovnog siromaštva, misliš da te svatko i sve iznevjeruje. Nije začuđujuće da ti se u ovim iskustvima čini da te i Bog iznevjerio… Ali ništa te nije iznevjerilo. Onaj koji ne želi ništa drugo osim Boga ne hodi u tami, koliko god mu se čini da je siromah i u mraku; i onaj koji se ne uzda u sebe te ne ide u potragu za onim što mu se sviđa, bilo u Bogu, bilo u stvorenjima, i ne čini svoju volju u ovome ili onome, nema se o što spoticati. (Pismo 19)

 

Pomolimo se.

Gospodine, nedostaješ mi. Kako mi možeš reći da si uvijek uz mene, da dijeliš sve sa mnom u trenucima dok ja osjećam usamljenost, nemoć, bijedu, tugu i tjeskobu. Ti također padaš, pod teretom neizmjerne boli. Kako da te ponovo pronađem, Pastiru ljubljeni?! Ja, izgubljena ovca, trebam Te. Ustani ponovo, Gospodine i uzdigni u svoje naručje moju dušu!

Neka me pogled na Tvoj pad pod križem prosvijetli da ne želim da Ti ispunjaš moje želje i da se ne bojim htjeti ono što Ti hoćeš. Jer često se događa da ne vjerujem da je volja Božja ono što se ne slaže s mojim željama i prosuđujem Tebe po sebi, a trebala bih sebe po Tebi. Udijeli mi svoje božansko svjetlo i snagu da u jarmu križa, iako je težak, nađem duhovne slasti. [17] Ljubljeni moje duše, slijedit ću Te sve dane svoga života. Amen.

 

Smiluj nam se, Gospodine.

Smiluj nam se.

 

OSMA POSTAJA: ISUS SUSREĆE JERUZALEMSKE ŽENE

Klanjamo ti se, Kriste i blagoslivljamo te.

Jer si po svojem svetom Križu otkupio svijet.

 

• Krista malo poznaju oni koji se smatraju njegovim prijateljima. Vidimo ih, naime, gdje traže svoja zadovoljstva i utjehe, ljubeći odviše sami sebe, a ne njegove gorčine i bolove, radi njegove ljubavi. (Uspon II, pogl. 7, 12.)

Pomolimo se.

Gospodine, Ti nas učiš da po djelima učinjenim iz čiste ljubavi duša stječe velika bogatstva.  Moja je želja služiti Tebi, slijediti sa svom strpljivošću Tvoje stope odricanja u svemu onom što bi moglo spriječiti da iznutra oživi Tvoj Duh koji je nastanjen u mojoj duši. Udijeli mi da napredujem na stazama vječnog života i koracima punim ljepote hodim k Tebi, kojemu su vijenac njegove duše – zaručnice.  Daj da srca potpuna slobodna i otvorena za Tebe budem Tvoja radost i dijadem kojim ćeš se ovjenčati na dan radosti Tvoga Srca.[18]Amen.

Smiluj nam se, Gospodine.

Smiluj nam se.

DEVETA POSTAJA: ISUS PADA TREĆI PUT POD KRIŽEM

Klanjamo ti se, Kriste i blagoslivljamo te.

Jer si po svojem svetom Križu otkupio svijet.

 

• Pošto se ne bojiš pasti sam, kako misliš da ćeš sam ustati?
• Razmisli da dva ujedinjena mogu više negoli jedan sam. (Izreke 9)

Pomolimo se.

Gospodine, evo zašto padaš na zemlju po treći put: Obuzet ljubavlju prema Ocu, spreman si potražiti me, uzeti na sebe moje breme grijeha, život svoj dati smrti kako bih ja mogla imati život .[19]  Jer ja uvijek iznova padam, gubim se, udaljujem, zatvaram u sebe… I kada samu sebe prepoznam ovakvu, na dnu i posve bez snage, tada shvatim da je samo jedan korak potreban da ponovno uđem u dubine svoje duše, i da ovdje, u kušnjama ponovno otkrijem Tvoju ljubav prema meni. Udijeli mi odvažnost, Gospodine, da se oduprem napastima, poteškoćama i mukama koje moju dušu mogu zaustaviti na duhovnom hodu. Uzdajući se u Tvoju ljubav i pomoć, neka ništa moju dušu ne zaustavi na putu križa Krista Zaručnika.[20] Amen.

Smiluj nam se, Gospodine.

Smiluj nam se.

DESETA POSTAJA: ISUSA SVLAČE

Klanjamo ti se, Kriste i blagoslivljamo te.

Jer si po svojem svetom Križu otkupio svijet.

– Duša koja je lišena težnja da nešto hoće ili neće, bit će od Gospodina obučena u božansku čistoću, u božansko uživanje i htijenje. (Izreke 97)

– Gospodin, htijući ih zbilja svući od staroga čovjeka i obući u novoga koji je, prema riječima svetog Pavla (Ef 4, 23-24), stvoren na sliku Božju u novosti duha, ogoljuje njihove moći, sklonosti i osjećaje, kako duhovne tako i osjetne, kako vanjske tako i unutarnje, ostavljajući razum u tami, volju u suhoći, ispražnjuje pamćenje i osjećaje duše u najvećoj muci, gorčini i tjeskobi, lišavajući dušu one slasti što ju je prije uživala u duhovnim dobrima: a ovo lišenje je jedno od počela što se traže u duhu, da bi se u duh uvela duhovna forma, to jest ljubavno sjedinjenje. (Tamna noć, II, pogl 3, 3.)

Pomolimo se.

Gospodine, toliko sam se puta osjećala odijeljena od svega što sam držala dragocjenim, neophodnim za život. Tolika su iskustva u svijetu učinila da shvatim da na kraju ipak ne ostaje ništa osim Tvoje prisutnosti, Tvoje vjerne ljubavi… Duša koja čezne da joj se Ti podaš, mora se sva podati Tebi, ne zadržavajući ništa za sebe. [21] I zato Isuse, Ljubljeni moj, udijeli mi milost da sve što je teško i naporno odabirem za se, a sve što je slatko i ugodno darujem Tebi. Ti me sam nanovo obuci u novo odijelo milosti po kome ću spoznam i ljubiti Tebe, a odložiti sve što pripada neotkupljenom čovjeku. [22] Amen.

Smiluj nam se, Gospodine.

Smiluj nam se.

JEDANAESTA POSTAJA: ISUSA PRIBIJAJU NA KRIŽ

Klanjamo ti se, Kriste i blagoslivljamo te.

Jer si po svojem svetom Križu otkupio svijet.

– Razapet s Kristom na unutarnji i na izvanjski način, živjet ćeš u ovom životu u punini i zadovoljstvu svoje duše, koju ćeš posjedovati u strpljivosti. (Izreke 86)

– Nek ti bude dosta Raspeti Krist, s njim pati i s njim se odmaraj, a bez njega ne primaj ni muke ni odmora; a zato se moraš poništiti u svim stvarima, vanjskim i unutarnjim. (Izreke 91)

Pomolimo se.

Isuse, poput ranjenog jelena, pohrlio si na goru Kalvariju i uspeo se u visine na drvo križa. Ranjen strelicama mojih grijeha i bijede, potražio si žurno osvježenje u vodama darovanog mi otkupljenja. Čuvši jecanje svoje košute – moje duše, osjetivši da je ranjena, uvijek iznova je obasipaš potrebnim milostima.

Neka Tvoja božanska ljubav učini da Ti, božanski Jelene, u mojoj duši piješ izvore ljubavi svoje zaručnice, kao što svježe vode čine da žedan i ranjen jelen trči da se na njima okrijepi…  A jer se ljubav plaća samo ljubavlju, zbog ljubavi i boli Tvoga ranjenog Srca, smije li Te moja nedostojna duša ipak zamoliti da bude ranjena ljubavlju prema Tebi?! Neka ju živi plamen Tvoje ljubavi potpuno preobrazi i sjedini s Tobom. [23] Amen.

Smiluj nam se, Gospodine.

Smiluj nam se.

DVANAESTA POSTAJA: ISUS UMIRE NA KRIŽU

Klanjamo ti se, Kriste i blagoslivljamo te. Jer si po svojem svetom Križu otkupio svijet.

– Krist je izvršio najveće djelo od svih što ih je izvršio potresnim čudesima i znakovima na zemlji i na nebu: djelo kojim je pomirio i ujedinio ljudski rod s Bogom, posredstvom milosti. Ostao je sveden na ništa. To se dogodilo upravo onda kad je Gospodin bio najviše izružen i ponižen u svemu: u ugledu pred ljudima…, u Njegovoj ljudskoj naravi po umiranju; u duhovnoj zaštiti i pomoći Oca, koji Ga je u tim časovima zaboravio da bi isplatio dug ljudskih grijeha… Božansko se ujedinjenje, ne sastoji u duhovnim radostima ili osjećajima i užicima, nego u osjetnoj i duhovnoj, unutarnjoj i vanjskoj smrti na križu. (Uspon II; 7,11.)

– Prava ljubav  prihvaća sve što god dolazi od Ljubljenog, bilo ugodno ili neugodno, pa i kazne,  s jednakom staloženošću,  kao da je Njegova volja. Za dušu koja ljubi smrt ne može biti gorka, jer u njoj nalazi zadovoljenja svih njezinih potreba i željenog ispunjenja ljubavi. Smatra je prijateljicom i zaručnicom, veseleći se na njen spomen kao da se radi o vjenčanju, jer duša žudi da dođe posljednja ura više negoli zemaljski kraljevi žude za kraljevstvima (Duhovni spjev, strofa XI, 10).

Pomolimo se.

 Gospodine, Ti se nisi dvoumio umrijeti za mene.[24] Kad je naša ljudska narav bila u svojim praroditeljima ranjena pod zabranjenim stablom i zadala nam smrt, Ti si nam pod stablom Križa darovao život. Zaštićenu drvom križa,  spasio si, obnovio i vjenčao sa sobom ljudsku narav, a tako i svaku pojedinu dušu, dao joj svoju milost i darove. [25] Duša koja želi uzaći na brdo savršenstva da živi s Tobom, mora se odreći svih stvari koje bi mogla ljubiti kao Tebe ili čak i više od Tebe. Želim u svojoj duši uvijek gajiti svetu vatru Božje ljubavi, ne miješajući s njom drugu ljubav, kako bih bila dostojan žrtvenik Svevišnjega. [26] I  zato po zaslugama Tvoje muke, udijeli mi snagu da ne budem sklona onome što je lakše, nego onome što je teže; ne onome što je slatko, nego onome što je gorko, da ne težim za odmorom već za naporom, ne za višim i dragocjenijim nego za nižim i manje vrijednim… [27] Neka vjenčanje pod križem koje si učinio s mojom dušom, bude potvrđeno mojom savršenom privolom ljubavi. [28]  Amen.

Smiluj nam se, Gospodine.

 Smiluj nam se.

TRINAESTA POSTAJA: ISUSA SKIDAJU S KRIŽA

Klanjamo ti se, Kriste i blagoslivljamo te.

Jer si po svojem svetom Križu otkupio svijet.

-Koliko god bila duša sjedinjena s Bogom, njezina težnja neće se nikada smiriti ni zasititi dok se ne pojavi božanska slava. (Živi plamen ljubavi, strofa 1 br. 27)

– Od najveće je važnosti da duša u ovom životu obavlja djela ljubavi zato da se, istrošivši se u malo vremena, ne zadržava mnogo ovdje bez gledanja Boga.  (Živi plamen ljubavi, strofa 1 br. 34)

 

Pomolimo se.

Gospodine, Bože; ljubljeni moj! Ako Te sjećanje na moje grijehe još zadržava da mi dadneš ono što Te molim, čini moj Bože, s obzirom na njih, kako hoćeš, ali čini po svojoj dobroti i milosrđu pa ću Te po tome prepoznati što mi ih opraštaš. Ako pak čekaš na moja dobra djela, da prema njima uslišiš moju molbu, podaj mi ih Ti i izvrši ih u meni, pa neka se ispuni Tvoja volja u trpljenju što ga od mene hoćeš primiti. Ako ono što Te molim u Tvom Sinu ima, konačno, biti milost i milosrđe, primi moj obol jer ga tražiš i daj mi ono Dobro koje Ti sam hoćeš da mi dadeš… Kako će se k Tebi uzdignuti čovjek rođen u zabačenosti i blatu, ako ga Ti, Gospodine, ne uzdigneš svojom rukom kojom si ga oblikovao? [29]

Pouzdajem se, da će silazeći tajnovitim ljestvama, duša moja izići k Tebi preoblikovana odjećom vjere, ufanja i ljubavi. A ti ćeš, o blaženog li časa, Bože moj, Kralju moj i Zaručniče moj, uvesti moju dušu u odaje svoje. [30] Amen.

Smiluj nam se, Gospodine.

Smiluj nam se.

ČETRNAESTA POSTAJA: ISUSA POLAŽU U GROB

Klanjamo ti se, Kriste i blagoslivljamo te.

Jer si po svojem svetom Križu otkupio svijet.

• Ako hoćeš biti savršen, prodaj svoju volju, razdijeli je siromasima duhom i slijedi Krista putem blagosti i poniženja, slijedi Ga sve do Kalvarije i groba. (Izreke, 174)
• Božanska krajnost obuzima dušu… ne samo da je uvlači uduboku tamu, nego joj mrvi i satire duhovno biće tako da se duša osjeća kao poništena i satrta na pogled svojih bijeda… a ipak mora ostati u tom grobu crne smrti

          radi duhovnog uskrsnuća koje je čeka. (Tamna noć; II; pogl.6, 1)

 

Pomolimo se.

Sve je ispunjeno. Sve je dovršeno. Kao što rob iscrpljen vrućinom žudi za hladom; kao što nadničar očekuje da završi svoj posao; kao prazna vaza što čeka da bude ispunjena; kao gladan koji čeka na hranu ili kao bolesnik što uzdiše za zdravljem tako Ti Gospodine, zaljubljen u moju dušu, dovršio si djelo moga otkupljenja. Neka nagrada Tvojoj ljubavi bude moja još veća ljubav prema Tebi. Dovedi je do savršenosti. Po zaslugama Tvoje muke, Isuse, uzmi moje srce, ispuni ga, zasiti svojom ljubavlju, pridruži sebi i ozdravi ga pružajući mi kod sebe prebivalište. [31]

Djelo posvećenja nad mojom dušom u cijelosti dovrši: da potpuno preobražena ljubavlju napokon stigne u rajski Vrt za kojim duša cijeli život čezne. [32] Amen.

 

Smiluj nam se, Gospodine.

Smiluj nam se.

 

http://karmelbsi.hr/blog/2018/02/14/krizni-put-sa-sv-ivanom-od-kriza/

[Bernard]

 

[Bernard]

                                                         

                                                         

[Bernard]

                       Prayer of a Soul Taken with Love

                                          

Lord God, my Beloved, if You remember still my sins in such wise that You do not do what I beg of You, do Your will concerning them, my God, which is what I most desire, and exercise Your goodness and mercy, and You will be known through them. And if it is that You are waiting for my good works so as to hear my prayer through their means, grant them to me, and work them for me, and the sufferings You desire to accept and let it be done. But if You are not waiting for my works, what is it that makes You wait, my most clement Lord? Why do You delay?

For if, after all, I am to receive the grace and mercy which I entreat of You in Your Son, take my mite, since You desire it, and grant me this blessing, since You also desire that. Who can free himself from the lowly manners and limitations if You do not lift him to Yourself, my God, in purity of love? How will a man begotten and nurtured in lowliness rise up to You, Lord, if You do not raise him with Your hand which made him? You will not take from me, my God, what You once gave me in Your only Son, Jesus Christ in Whom You gave me all I desire. Hence I rejoice that if I wait for You, You will not delay. With what procrastinations do You wait since from this very moment you can love God in your heart?

Mine are the heavens and mine is the earth. Mine are the nations, the just are mine and mine the sinners. The angels are mine, and the Mother of God and all things are mine, and God Himself is mine and for me, because Christ is mine and all for me. What do you ask, then, and seek, my soul? Yours is all of this, and all is for you. Do not engage yourself in something less, nor pay heed to the crumbs which fall from your Father’s table. Go forth and exult in your Glory! Hide yourself in It and rejoice, and you will obtain the supplications of your heart.

St. John of the Cross