Jump to content

Srećko Prentović: Ajde NATO, ajde zlato, ajdidemo celer brati...

Оцени ову тему


Препоручена порука

Dočekao sam ga u krevetu. Retko spavam popodne, ali posle višednevnog a celodnevnog rada stigao me neki umor. Ne znam od čega. A od čega sve ne? Ručao, prilegao i zaspao.
generals-tab-zgrada-bombardovanje-nato-m
 
Drmusanje. A?!? Pitam.
 
“Ti spavaš, a oni poleteli”, kaže ćerka.
 
Ko bre?
 
“Avioni NATO, počelo je”.
 
Pa neka su, neka svako radi svoj posao. Ustajem, popijem kafu, pozdravim se sa porodicom i mojim Zemuncima, komšijama i krenem na svoj posao.
 
A posao mi je u centru grada, u Miloša Velikog, zgrada Đeneralnog štaba Vojske SCG, sprat valjda beše četvrti, Sektor RV i PVO, Uprava avijacije, odeljenje za to i to. Pustoš, mrak, nikoga na ulicama. Čekam 95-icu da se prevezem do grada, nema je. Moram taksijem, nema druge. Dok gamižemo ka gradu razmišljam o mojim kolegama u jedinicama Avijacije. Koliko li njih nikada više od večeras neću videti? Da li će i mene iko videti više ikada? Jebiga.
 
Okupljamo se polako. Kada smo se kompletirali, odrediše se smene za dežurstvo na komandnom mestu Vrhovničke komande, pa ajd razlaz kućama, ostaju samo oni u sistemu, ostali voljno do ujutru, da nas ne pocmekaju prvo veče-tu na gomili.
 
Nazad do Zemuna opet taksijem, jezivo zavijaju sirene...
 
U dvorištu zemunske kuće, u gornjem gradu gde sam sa porodicom živeo kao podstanar muk. Pogašena svetla, svetle samo televizori. Samo omatoreli pas Benko požele mi dobrodošlicu i poljubi mi ruku vlažnom njuškom.
 
Palim svetlo i pozivam komšije na kafu. Negoduju: Gasi svetlo, kakva te kafa snašla, padaju bombe, gađali ovo-ono... Panika.
 
Uzalud sam mesecima pre toga pripremao porodicu i komšije da ovaj dan dočekaju spremni i mirni. Uzalud sam ih ubeđivao da se neće ponoviti April 41-e, da će to biti jedan drugačiji rat, da neće padati tepisi bombi neselektivno otkačenih, da... Uzalud sam odštampao i umnožio materijal: Iskustva iz operacije “Pustinjska oluja” u Iraku i dao im da čitaju, strah je nadvladao. Podgrevan uporno sa malih ekrana.
 
Rakijica, pa krevet-nema druge, sutra je novi dan. Pos’o je pos’o.
 
Tako je to počelo, mene što se tiče. Ta bitka u kojoj Vojska nije poražena, u ratu koji je Država započela i izgubila.
 
I trajalo koliko je trajalo, a odužilo se bogami.
 
Slava svima koji se jednoga dana nisu vratili. Sa posla, sa pijace, sa mosta, sa voza, sa njive...iz kupatila.
 
Ne ponovilo se. Nikada i nikome.
 
Srećko PRENTOVIĆ, FB
Link to comment
Подели на овим сајтовима

×
×
  • Креирај ново...