Disfunkcionalne porodice: izvor sreće i tuge

[Снежана]

Disfunkcionalne porodice: izvor sreće i tuge

 

tekst: Sara Velaga

Slike srećnih porodica i idile. Svuda oko nas. Prije su bile u kućama uramljene i okačene na zidove, a sada preplavljuju društvene mreže. Sklad i sreća sijaju iz njih. Tata, mama, djeca, djed i baka, a ponekad i kućni ljubimci, najčešći zlatni retriveri u dvorištu velikih kuća. Slika srećne porodice davno zaboravljena, jer je u realnosti potpuno drugačije stanje. U realnosti postoje porodice koje su naizgled disfunkcionalne, rasparene, nejasne, a ipak čisto srećne.

Disfunkcionalna porodica najčešće označava porodicu u kojoj dijete nema mogućnost i uslove da se formira i razvija kao ličnost. Odnosno, govori se o porodici u kojoj nisu ispoštovana osnovna pravila, koja omogućavaju normalnost. Često se poistovjećuje sa nesrećnom i neskladnom porodicom. Međutim, nesreća nije uslovljena brojem i polom članova.

Ono što se krije u porodicama koje su disfunkcionalne jeste trud, zalaganje i vjera da će ono u šta mnogi ne vjeruju ipak opstati. U mojoj porodici četiri člana žive sa četiri različita prezimena, muške figure nema, ali zato baka i mama daju sve od sebe da meni i mlađem bratu daju ljubav i razumijevanje. Nije li to dovoljno za srećnu porodicu?

Postoji mnoštvo primjera, naizgled, skladnih porodica. Roditelja koji su imućni, čija djeca idu na sve kurseve, sviraju više instrumenata, pohađaju prestižne škole. A, s druge strane, nedostaje osnovni element – razgovor sa njihovom djecom. Tempo življenja, koji nameće da se više vremena provodi na poslu nego kući, ostavlja tek minute u kojima se pronađe vrijeme za biti roditelj. Nekima to ni tada nije lako pa plate druge da bi igrali njihove uloge. Ali bitno je održavanje privida skladnog braka i brige o djeci. Zašto?

Mnogo je više onih koji su na neki način okrnjeni, upravo zbog toga i drugačiji. Spremniji da prihvate svijet, onakvim kakav jeste i da ne očekuju put posut laticama ruža. Djeca rastavljenih, razvedenih, samohranih roditelja. Sve su to djeca koja su naučila (ili još uvijek uče) živjeti hrabro sama. To ne umanjuje sposobnosti djece iz kompletnih porodica. Disfunkcionalna porodica može biti izvor velike tuge, ali i radosti.

 

U suštini, iz disfunkcionalnih porodica možete naučiti mnogo, graditi svoj karakter i razvijati talente. Mnogi poznati bili su u disfunkcionalnim odnosima. Jedna od njih je i američka glumica Dru Barimor. Njen djed, koji je bio jedan od najvećih umjetnika svoje generacije, Džon Barimor, bio je alkoholičar. Njen otac, Džon Barimor Džunior, bio je autodestruktivan dok je njena majka, Džejd, koristila Dru kao svoju propusnicu za život na visokoj nozi. Sa petnaest godina odvojena je od roditelja te je počela izgradnju svog života i uspješne karijere. Mislite li da je nju odrastanje u takvoj porodici usporilo? Sigurno da jeste. Mislite li da je dodatno motivisalo na uspjeh pod parolom “nemoj biti kao oni”? Očigledno da jeste. Važan je ugao posmatranja situacije.

Biti u disfunkcionalnoj porodici ne znači da morate ispravljati greške svojih roditelja cijeli život. Naprotiv, disfunkcionalnost vam omogućava da na vrijeme uvidite poteškoće i izazove sa kojima se suočavaju porodice širom svijeta. A potom da prihvatite svoju takvu kakva jeste. Ne misleći o tome da li je ona baš kao sve one, naizgled srećne i kompletne. Sreća je ondje gdje je vi pronađete.

http://lolamagazin.com/2016/05/05/disfunkcionalne-porodice-izvor-srece-i-tuge/

 

[Rassoban]

Zivimo u vremenu masovne potrosacke kulture, gdje nam nametnute "vjestacke" potrebe u velikoj mjeri diktiraju nacin zivota. Brzi nacin zivota javlja se kao direktna posledica ovih potreba. U stalnoj trci za novcem kao garantom za ljepsi, bezbrizniji zivot, zaboravljamo sebe, a samim tim i svoje najblize, nase i potrebe drugih kompenzujemo materijalnim stvarima i sitnim zadovoljstvima, koja su zamka za srecan, ispunjen zivot.

Svi smo po prirodi drustvena bica koja se ostvaruju kroz socijalnu interakciju, zadovoljavajuci tako one iskonske ljudske potrebe, da se osjete dijelom necega, da vole i budu voljene.

Uloga porodice kao osnovne celije drustva, jeste upravo ta, da se clanovi osjete dijelom porodice, da svako ispuni svoju ulogu, i roditelji i djeca. Djeca zavise od roditelja, od njihovog vaspitanja, a vaspitanje zavisi od vremena koje porodica provodi zajedno, zajednickih aktivnosti i razgovora sa djecom o problemima sa kojima se srecu. Bitan faktor jeste vrijeme koje oba roditelja posvecuju djeci. Ovo je osnovni problem u procesu vaspitanja i pravilnog usmjeravanja djeteta, razvoja drustvene svijesti i odgovornosti kod djeteta koje treba da aktivno ucestvuje u drustvu, da svojim primjerom neposredno utice na okruzenje, a samim tim na razvoj pravih potreba, istinskih vrijednosti.