Емоционално насиље

[Иван ♪♫]

Zapravo, istraživanja pokazuju da fizičko discipliniranje nije osobito učinkovito kao kazna, čak niti za određena neželjena ponašanja. Batine su se pokazale samo kao privremeno rješenje, i u djeci stvaraju snažne osjećaje bijesa, fantazije o osvećivanju i mržnju prema samome sebi. Prilično je jasno da mentalna, emocionalna i često tjelesna šteta koju uzrokuje fizičko zlostavljanje daleko nadmašuje bilo kakve trenutne prednosti.

(Otrovni roditelji - Susan Forward & Craig Buck)

[Иван ♪♫]

Pasivni zlostavljači
Do sada sam se gotovo isključivo usmjerila na roditelje koji aktivno zlostavljaju djecu. Ali postoji još jedan igrač u obiteljskoj drami koji mora podijeliti dio odgovornosti. To je roditelj koji dozvoljava da se zlostavljanje događa zbog njegovog straha, ovisnosti ili potrebe da se održi obiteljski status quo. Takav je roditelj pasivni zlostavljač.
Upitala sam Joea što je radila njegova majka dok ga je otac tukao.
Nije radila ništa posebno. Ponekad bi se zaključala u kupaonicu. Uvijek sam se pitao zašto nije spriječila tog ludog majmuna da me svaki put prebije na mrtvo ime. Ali, pretpostavljam da je ona sama bila previše uplašena.

Joeova majka nije tukla svoju djecu, ali je zato što ih nije zaštitila od brutalnosti svog muža, postala partner u zlostavljanju. Umjesto da poduzme korake u obrani svoje djece, postala je sama uplašeno dijete, bespomoćna i pasivna pred nasiljem svog muža. Ona je zapravo napustila svog sina.
...

Joe je napravio klasičnu zamjenu uloga koju rade zlostavljana djeca, preuzevši odgovornost za zaštitu svoje majke, kao da je on roditelj, a ona dijete.
Dozvoljavajući si da ga obuzme osjećaj bespomoćnosti, neaktivni roditelj može lakše negirati svoje tiho sudjelovanje u zlostavljanju. Ponašajući se zaštitnicki ili racionalizirajući neaktivnost tihog partnera, zlostavljano dijete može lakše negirati činjenicu da su ga oba roditelja iznevjerila.

(Otrovni roditelji - Susan Forward & Craig Buck)

[Иван ♪♫]

Sjeme samookrivljavanja rano je usađeno u Joea. Kako se malo dijete može suprotstaviti ovoj moćnoj antipropagandi svoje vrijednosti? Kao sva zlostavljana djeca, Joe je vjerovao u dvije laži: da je loš i da ga tuku samo zato što je loš.

On to opisuje:
Tako sam strog prema sebi... Ne mogu imati dobar odnos ni s kim. Teško mi je povjerovati da bi ikome moglo biti stalo do mene.
Kate je izražavala slična razmišljanja kad nije htjela da ljudi saznaju koliko je ona zapravo "loša". Ovi prožimajući osjećaji niskog samopoštovanja razviju se u mržnju prema samome sebi i stvaraju životne obrasce oštećenih odnosa, gubitak povjerenja, osjećaje neprimjerenosti, paralizirajući strah i neusmjereni bijes.

Kate je to ovako sumirala:
Cijelog života prolazilo mije kroz glavu da ne zaslužujem biti sretna. Mislim da je to razlog što se nikada nisam udala... Nikad nisam imala dobru vezu... Nikad si nisam dozvolila bilo kakav pravi uspjeh.

Kad je Kate odrasla, fizičko zlostavljanje je prestalo. Ali se, putem samomržnje, nastavilo emocionalno zlostavljanje. Jedino što je sad ona sama postala svojim zlostavljačem.

 

(Otrovni roditelji - Susan Forward & Craig Buck)

[Иван ♪♫]

Zlostavljana djeca imaju kotao bijesa koji vrije unutar njih. Ne mogu vas (roditelji) tući, ponižavati, plašiti, omalovažavati i kriviti za vlastitu bol, bez da se ne naljutite. Ali dijete koje tuku nema načina da iskali taj bijes. U odrasloj dobi ta ljutnja mora naći svoj izlaz.

 

(Otrovni roditelji - Susan Forward & Craig Buck)

[Иван ♪♫]

U ostalim ekstremnim slučajevima, potisnuta se ljutnja može izraziti kao nasilno, kriminalno ponašanje, s rasponom od zadavanja udaraca ženi do silovanja i ubojstva. Naši zatvori su puni odraslih osoba koje su bile fizički zlostavljane u djetinjstvu i nikada nisu naučile kako primjereno izražavati svoju ljutnju. (Otrovni roditelji - Susan Forward & Craig Buck)

[Иван ♪♫]

Kate je, s druge strane, okrenula svoju ljutnju prema unutra. Ona je pronašla fizičke načine da se izrazi:

 

Bez obziru na to što mi drugi kažu ili naprave, nikad se ne mogu zauzeti za sebe. Nikad se ne osjećam dovoljno spremno. Dobijem glavobolje. Osjećam se loše većinu vremena. Svi gaze po meni, a ne znam kako ih zaustaviti. Prošle godine bila sam uvjerena da imam čir. Bolio me trbuh cijelo vrijeme.

 

Kate je rano naučila biti žrtvom i nikad to nije prestala biti. Nije imala pojma kako se zaštititi od iskorištavanja i zlostavljanja. Na ovaj je način ovjekovječila bol koju je doživjela kao dijete. Ne neočekivano, njezin je ogromni nakupljeni bijes morao pronaći izlaz, ali s obzirom na to da se bojala izraziti ga direktno, njezino tijelo i njezina raspoloženja to su činila umjesto nje: u obliku glavobolja, grčeva u trbuhu i depresije.

 

(Otrovni roditelji - Susan Forward & Craig Buck)

[Иван ♪♫]

А пазите ово:

 

Mnogo godina se vjerovalo da gotovo sva fizički zlostavljana djeca i sama postaju zlostavljajućim roditeljima. Napokon, to je jedini model koji su imali. Ali novije studije dovode u pitanje te pretpostavke. Zapravo, ne samo da je velik dio zlostavljane djece izrastao u nenasilne odrasle osobe, već jedan dio takvih roditelja ima velikih poteškoća čak i s blagim, nefizičkim metodama discipliniranja svoje djece. U pobuni protiv boli iz vlastitog djetinjstva, ovi roditelji zaziru i od postavljanja granica, i od prisiljavanja na pridržavanje postavljenih pravila. To, također, može imati negativan utjecaj na djetetov razvoj jer djeca trebaju sigurnost granica. No, šteta učinjena prevelikim popuštanjem obično je mnogo manja od štete učinjene fizičkim zlostavljanjem. (Otrovni roditelji - Susan Forward & Craig Buck)

[Иван ♪♫]

Što je incest?

 

Incest je teško definirati jer su zakonska i psihološka definicija dva različita pojma. Zakonska definicija je izrazito uska, obično definira incest kao spolni odnos između krvnih srodnika. Kao rezultat toga, milijuni ljudi nisu shvatili da su žrtve incesta jer se nije radilo o penetraciji. S psihološkog gledišta, incest obuhvaća mnogo širi spektar ponašanja i odnosa. Uključuje i fizički kontakt s djetetovim ustima, grudima, genitalijama, anusom ili bilo kojim drugim dijelom tijela, koji se radi u cilju seksualnog uzbudivanja napadača. Taj napadač ne mora biti krvni srodnik. To može biti bilo tko koga dijete percipira kao člana obitelji, kao što je očuh, maćeha ili član šire obitelji. Postoje i drugi, izrazito štetni oblici incestuoznog ponašanja, koji ne moraju uključivati nikakav fizički kontakt s djetetovim tijelom. Na primjer, ako se napadač skida pred djetetom, masturbira pred njim ili nagovora dijete da pozira za erotske fotografije, on čini određeni oblik incesta.

 

Postoji, također, i niz mnogo suptilnijih ponašanja, koje nazivam psihološkim incestom. Žrtve psihološkog incesta možda nisu bile dodirivane ili napadnute seksualno, ali su doživjele invaziju na svoju privatnost ili sigurnost. Ovdje mislim na zločinačke postupke kao što su špijuniranje djeteta koje se odijeva ili kupa, ili neprestano ponavljanje zavodničkih, odnosno seksualno usmjerenih komentara djetetu. Iako nijedno od ovih ponašanja doslovce ne odgovara definiciji incesta, žrtve se često osjećaju oštećenima i mogu imati niz psiholoških simptoma kakve imaju stvarne žrtve incesta.

 

Kad sam započela s podizanjem javne svijesti o proširenosti incesta poput neke epidemije, naišla sam na strašan otpor. Postoji nešto užasno ružno i odbojno u incestu, što sprječava ljude da i samo priznaju da ono postoji.

 

(Otrovni roditelji - Susan Forward & Craig Buck)

[Иван ♪♫]

MIT: Incest je nešto što se rijetko događa.

ČINJENICA: Sva značajna istraživanja i podaci, uključujući i one Američke službe za pomoć ljudima, pokazuju da je barem jedno od desetoro djece prije osamnaeste godine zlostavljano od člana obitelji u kojeg dijete ima povjerenje.

 

(Otrovni roditelji - Susan Forward & Craig Buck)

 

ЈЕДНО ОД 10!!! КОЈИ ЈЕ ОВО ПОГАНИ ЉУДСКИ РОД!

[Иван ♪♫]

Nešto da vam ispričam. Mnogo sam naučio iz ove knjige. Primetio sam i ovde i uopšte, da ljudi koji su imali emotivno grube ili odsutne roditelje, ponovo rekreiraju iste scenarije sa ljudima koji su emotivno odsutni. Upravo jer im je ostalo u navici da uporno pokušavaju da umilostive roditelja kako bi dobili malo ljubavi. I onda to ostane tako u psihi, i čim naiđe na nekog emotivno nedostupnog ili grubog počinje da projektuje, i vezuje se za te ljude, uporno pokušavajući da pobedi u bici za ljubav, da dobije malo pažnje i ljubavi. 

A kad dobiju ljubav i pažnju, pretvore se u svoje roditelje.

 

Ali na površini sve je to skriveno iza naizgled benignih reči i maski. Iza zezanja i druženja.

 

Koliko mi je to sad očigledno i ovde na forumu i u životu. Ljudi, radite na sebi.

[JESSY]

Pismo svima čiji su roditelji emocionalni zlostavljači

 

Emocionalno zlostavljanje je pojam o kome se danas mnogo teoretiše. Do sada ste hiljadu puta imali prilike da pročitate šta se sve ubraja u emocionalno zlostavljanje i koje su njegove glavne karakteristike. Da ne dužim zato na taj način, radije ću vam predstaviti iskustvo devojke koja je trpela razne oblike emocionalnog zlostavljanja u svom domu, jer smatram da je iskustvena interpretacija često mnogo produktivnija od bilo koje teorijske analize. Ona nam umesto kostiju nudi i meso, dočarava samu srž ovakvog odnosa…

Reč je o devojci Emi koja je tek nakon mnogo godina ovakvog tretmana krenula da se „budi“ i uviđa sve nelogičnosti u postupcima svojih roditelja. Kada je konačno rešila celu zagonetku, ostala je sa osećajem kako bi volela da je tada, kao dete, mogla da pročita nečije slično iskustvo. Zato je rešila da nam svoje daruje iz prve ruke.

Ovako počinje:

„Često poželim da mogu otputovati nazad kroz vreme i uveriti svoj mlađi Self da su njegove emocije bile validne i da je bio u pravu za toliko mnogo stvari koje tada nije ni bio u stanju kompletno da razume“.

A evo i njenih glavnih uvida…

Kada si dete ili tinejdžer, veoma je teško doznati kako izgleda privatan život tvojih vršnjaka i njihovih roditelja, tako da nemaš načina da svoj život sa nečim uporediš. Posebno je otežavajuća okolnost i to ako nemaš odraslog u svojoj blizini, kome možeš da se poveriš. Međutim, čak i kad imaš, situacija je takva da odrasli ljudi ne dozvoljavaju da dečija percepcija roditelja utiče na njihovu (oni najčešće nastavljaju da doživljavaju tvoje roditelje na isti način kao pre tvog opisa). Pitaš se zašto je to tako? Evo zašto.

Tvoji roditelji se verovatno ponašaju potpuno drugačije kada su samo sa tobom!

Ovo donekle važi za sve roditelje, ne samo za one koji emocionalno zlostavljaju svoju decu. Često možeš da vidiš kako roditelj vrišti na tebe, ali u trenutku kada mu zazvoni telefon ne nastavi da vrišti i na svog prijatelja sa one strane žice. Bilo kako bilo, nije u redu da tvoji roditelji nikada nisu toliko srećni i prijateljski nastrojeni kada su samo sa tobom, kao što su kada si okružen drugim ljudima! Ovo je jedna od stvari koje teško da možeš da primetiš kod roditelja tvojih vršnjaka (jer ne znaš kakvi su nasamo sa svojom decom), pa zato deca imaju tendenciju da normalizuju sve što doživljavaju tokom svog odrastanja (veruju da su i njihovi drugovi kući izloženi sličnom maltretmanu i da je to normalno).

Roditelji te mogu emocionalno zlostavljati i istovremeno činiti lepe stvari

Niko nije potpuno dobar niti potpuno loš. Samo zbog toga što su nekad prema tebi i dobri to ne treba da ospori činjenicu da doživljavaš mnoge negativne emocije. Moj otac na primer, je davao pare da treniram bilo koji sport, jer je voleo da posećuje takmičenja, ali zato nije davao novac za hranu, moju odeću, lekove, itd. Suština je da treba da osećamo zahvalnost za sve dobro što su roditelji za nas činili, ali to ne sme da izbriše ili poništi ono negativno.

Ljudi uvek komentarišu pozitivno

Iako su moji roditelji preminuli pre tri godine, ja i dalje uvek čujem isto. Verzija tvojih roditelja koju ti vidiš verovatno nije verzija koju drugi ljudi vide; verzija drugih ljudi je najčešće mnogo pozitivnija. Iskreno rečeno, bilo bi prenaporno da svima koji naprave neki pozitivan komentar uvek objašnjavaš čitavu situaciju koju si proživeo, pa je zato najbolje da se pripremiš da će takvih komentara uvek biti i da na njih ne treba da obraćaš veliku pažnju. Pusti ih ili promeni temu. Mnogo je gore kada očekuješ da svako razume, veruje i empatiše sa onim što si preživeo, posebno zato što mnogi i neće.

Probaj da podsetiš sebe na sve ono što je neprihvatljivo

• Nije prihvatljivo da te roditelji degradiraju, ponižavaju ili ismevaju!
• Nije prihvatljivo da te roditelji fizički ili mentalno zanemaruju!
• Nije prihvatljivo da te roditelj koristi u svojim argumentima protiv onog drugog, kao ni da te optužuje da nekog roditelja voliš više!
• Nije prihvatljivo da te roditelji iznova optužuju za stvari koje nisi uradio i da ne slušaju šta imaš da kažeš u svoju odbranu!
• Nije prihvatljivo da te roditelji ne uzimaju za ozbiljno kada imaš nešto da kažeš o svojim mislima ili osećanjima!
• Nije prihvatljivo da tvoji roditelji odbijaju da ti obezbede hranu ili odeću, ili da te za to uslovljavaju, ili da kažu da ne zaslužuješ ništa drugo zato što su ti obezbedili krov nad glavom, hranu i osnovnu odeću!

Fizičko zlostavljanje nije jedina vrsta roditeljskog zlostavljanja

Ova tema je nešto što je dugo vremena uticalo na moju percepciju mog odrastanja. Čak i kada sam shvatila da je emocionalno zlostavljanje realna i validna stvar, često sam sebe hvatala u razmišljanjima kako ne bih trebala da se žalim jer je fizičko zlostavljanje mnogo gora stvar. Tek sada sam shvatila da sam patila od anksioznosti, depresije i posttraumatskog stresnog poremećaja čitavu deceniju, a da to nisam ni znala; emocionalno zlostavljanje je realno, validno i može uticati na naš život podjednako negativno kao i fizičko zlostavljanje.

Tvoji roditelji su možda mentalno bolesni

Naravno, možda i nisu. Što se mene lično tiče, ja sam odgajana od strane oba roditelja koji su imali po nekoliko neprepoznatih dijagnoza. Nažalost, ovo je nešto što deca godinama ne mogu da razumeju, a čak i kada dođu do nivoa da mogu, to ipak nastavlja da bude veoma toksično. To je takođe nešto što je teško u potpunosti razumeti i prihvatiti sve dok se skroz ne izmestiš iz ovakve zlostavljačke situacije. Ako tvoj roditelj ima zvaničnu dijagnozu, može ti biti od pomoći dok si još pod tim krovom, ako se informišeš o tome kako ta konkretna dijagnoza utiče na njegovo ponašanje. To ti može biti od koristi da njegovo ponašanje za tebe bude manje iracionalno i prediktivnije, ali nikako nemoj da ti zbog toga bude prihvatljivije! Učenje o dijagnozama mojih roditelja mi je razbistrilo mnoge stvari, ali one i dalje nisu postale opravdanje za njihove reakcije. To je kao kada pokušaš da shvatiš zašto tvoj auto ispušta gusti dim. Ti možeš naći razloge zašto se to dešava, ali to i dalje ne čini tvoj auto bezbednim za vožnju.

Nemoj dopustiti sebi da veruješ da zaslužuješ njihov maltretman

Ne zaslužuješ. Kad si dete ili tinejdžer, veoma je lako da pretpostaviš da te tvoji roditelji tretiraju na određeni način zato što si takva osoba ili se tako ponašaš, pa posledično, ako te zanemaruju ti veruješ da je to zato što si loša osoba. Ti si neko ko zaslužuje da bude voljen, da ga neko razume, sluša i shvata ozbiljno. Ne zaslužuješ da te neko vređa, ismeva ili zanemaruje na bilo koji način.

Potpuno je prirodno da osećaš negativne posledice toga što si rastao sa roditeljem koji emocionalno zlostavlja

Ako nisi, i posle nekoliko godina od izlaska iz ovakve situacije, razvio neki mentalni poremećaj, to je dobro. Ako jesi, to je potpuno razumljivo i stopostotno u redu. Nemoj da poričeš sopstvene psihološke ili fizičke probleme, niti da zapostavljaš svoje zdravlje i higijenu. Čak i ako se kod tebe nije razvio neki poremećaj, velike su šanse da ćeš svejedno osećati negativne reperkusije ovakvog odrastanja i da ćeš konstantno morati da se odučavaš od nezdravih stvari koje su ti govorili i radili. U nekom trenutku imaćeš priliku da počneš od početka i brineš se za sebe, pa budi siguran da su ti tvoje potrebe prioritet i tretiraj sebe bolje nego što su to oni nekad radili.

Napisala sam ovaj članak imajući u glavi svoj mlađi Self i nadam se da će naći svoj put bar do neke osobe u sličnoj situaciji i ohrabriti je da veruje i vrednuje sebe.

 

http://www.psiholjub.com/nauka/deca/pismo-svima-ciji-su-roditelji-emocionalni-zlostavljaci/