A sada nešto potpuno drugačije... :)

[JESSY]

“Snovi se retko ostvaruju, ali se konstantno proizvode, kao uteha, kao način da se prebrodi noć.”

[JESSY]

“Znaš, tako na momente, u kasnim večernjim satima kada se sve utiša, kada jedino čuješ sopstvene otkucaje srca, učini mi se kao da neko u tišini prošapće tvoje ime. I tada, kao munja, kao grom pogodi me praznina i utučenost. Pogodi me to što nisi tu i onda samo nastane glupavo nedostajanje koje potisnem pred svima, lažnim, sada već čestim, osmehom.”

[JESSY]

“A ja bih mogla. Mogla bih da ti kažem da te sanjam. Da te volim. Ali reći ništa neću. Ćutaću. Jer, ja i kada ćutim, ćutim o tebi…”

[JESSY]

                            

Катарина, много ти је лепа слика....

[Silence]

.smesko.  hvala (ako misliš na onu sliku sa plavušicom) , to mi je sestra srcee ,a inače ona i piše te stihove u julu joj izlazi zbirka poezije..

[JESSY]

.... ali sa sigurnošću mogu reći da ti meni užasno nedostaješ… Prošli su dani, mjeseci, pa čak i godine, ali svaki dan, svaku noć kao se ponavlja isti film… Fališ mi, mili, fališ toliko da boli… Još uvijek se srećemo tu negdje između neba i zemlje - u snovima, a ja žalim svaki put kad se probudim. ...

 

[Silence]

.... sećam se…sećam se kiše i hrpe drumova…sećam. Svaka kiša svoje ceste jede, i najsitnija kiša koja, na kraju, proždere i najduži i najzavojitiji put. Mlad kakav sam, star kakav sam — sećam se.
Zaboravljam Sutra, tog slepca. Zaboravljam život iza sahranjenih prozora, oči u zavjesama, zidove obrasle u zaboravljene puzavice…zaboravljam sebe, zaboravljajući tišinu — najistinitijeg vlasnika osmeha.
Rođena Moja, sad vidiš koliko je lako ispisati himnu vrednu heroja, a kako teško reći molitvu dostojnu čovjeka.


Zoran Marić

[JESSY]

"I čak sada, kada sam star, star čovek, moram priznati da od svih lica koja su se pojavljivala u mojoj prošlosti, jedino koga se najjasnije sećam je lice devojke koju nisam prestao da sanjam sve ove godine... Ona je bila jedina moja zemaljska ljubav u životu. Pa ipak, nikada nisam saznao, niti sam ikada čuo - njeno ime!"

[JESSY]

Tom Booker:

Ponekad, ono što nam izgleda kao predaja, nije predaja. Već se radi o tome, šta se dešava u našim srcima. O tome, što u jednom trenutku potpuno jasno možemo da vidimo život takav kakav je, i sposobni smo da ga prihvatimo jer želimo da budemo iskreni prema sebi ma koliko to bola da povlači. Jer, u suprotnom, bol neiskrenosti i iluzije je mnogo, mnogo jači.

 

[JESSY]

Važno je, možda,
i to da znamo:

čovek je željan tek ako želi.

I ako sebe celog damo,
tek tada i možemo biti celi.

Saznaćemo tek ako kažemo
reci iskrene, istovetne.
I samo onda kad i mi tražimo,
moći će neko i nas da sretne.

Miroslav Mika Antić

[keka]

Važno je, možda, i to da znamo: čovek je željan tek ako želi. I ako sebe celog damo, tek tada i možemo biti celi. Saznaćemo tek ako kažemo reci iskrene, istovetne. I samo onda kad i mi tražimo, moći će neko i nas da sretne.

drlove  

[Sidarta]

                           Proleće je naslikano njenim imenom,

                           i sva mora bojom njenog oka.

 

                           Ništa kod nje nije obično,

                           ona je moja tajna zvezda istoka.

 

                           Pogledom mi budi strast i bolni nemir

                           dajući mi snagu da dodirnem svemir.

 

                           Blagoslov je pravi biti blizu nje,

                           blaženstvo se širi kada se osmehuje.

 

                           Voleo bih da je ovde, tu na mom jastuku,

                           da ležimo zagrljeni, srećni s Bogom sjedinjeni

 

 

[JESSY]

"On je išao. Naučio je svoju prvu lekciju. Pomozi ako možeš - učini onda sve, ali kada više ništa ne možeš da učiniš - zaboravi! Okreni se! Drži se čvrsto! Sažaljenje je stvar za mirna vremena. Ne kada se radi o životu. Pokopaj mrtvace i živi životom. Moraćeš ga još upotrebiti. Žalost je jedno, činjenice su drugo. Čovek žali manje zato što ipak vidi i priznaje činjenice. Samo se tako održava."

Erih Marija Remark

[JESSY]

“Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se merio onim što više ne postoji. Ovako se mešaju utvare i život, pa nema ni čistog sećanja, ni čistog života.”
 

“Živimo na zemlji samo jedan dan ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer ko oprosti on je najveći. A znam zaboraviti ne mogu.”

 

“Živi ništa ne znaju. Poučite me, mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život.”

 

“Usamljen među grobovima, zaboravio sam na mržnju. Vratila mi se kad sam prišao ljudima.”

 

Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i
ne želim da otjeram jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje.”

 

 Meša Selimović, Death and the Dervish

[JESSY]

“Neka noć mora biti posljednja,i nešto mora biti što boli,uvijek.”

***

“Mislio sam da sam zaboravio, ali ništa se izgleda ne zaboravlja, sve se vraća iz zaključanih pretinaca, iz mraka tobožnjeg zaborava, i sve je naše što smo mislili da je već ničije, ne treba nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivšim postojanjem, podsjećajući nas i ranjavajući. I sveteći se zbog izdaje. Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim da otjeram, jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje.”

*****

“Već dugo se u meni miješa vrijeme i prostor, pa ne znam gdje sam, ni kad se to desilo što mislim. Ne postoje granice, kao u pustinji, kao na nebu, i sjećanja mirno prelaze, smještajući se ondje gdje im je zgodnije. Liče na oblake, svejedno im je gdje su, svejedno im je kad nastanu i kad nestanu. To mi ne smeta, čak je ugodno: ne osjećam potrebu da išta razrješavam.”

 

 Meša Selimović, Death and the Dervish