Претражи Живе Речи Утехе

Darko Rundek, Isabel (violina), Dušan Vranić (multiinstrumentalist), Igor Pavlica(truba), Silvio Bočić (bubanj, gitara, bas gitara), Roko Crnić (bas gitara, bubanj, sintesajzer), Miro Manojlović (udaraljke, vibrafon) i Ana Kovačić (saksofon, sintesajzer) - ili pod kraćim, zajedničkim nazivom Rundek i Ekipa, u subotu, 16. prosinca, u Velikoj dvorani zagrebačkog Doma sportova započinju veliko finale megauspješne turneje “Apocalypso Now“. Njom jedan od najvećih umjetnika ovih prostora obilježava 20. godišnjicu od objavljivanja kultnog albuma “Apokalipso“, prvog koji je snimio samostalno poslije raspada legendarnog benda Haustor, u kojem je bio frontmen. Glazbeni genijalac, čija kreativnost oduševljava i na pragu njegove 62. godine, uoči koncerta osvrnuo se na vlastitu karijeru, očinstvo, dane provedene u Francuskoj i život koji trenutačno gradi na otoku Braču. Je li zbilja teže svirati na domaćem terenu ili je ipak riječ o klišeu koji glazbenici često koriste? - Meni je apsolutno teže. Obično mi je majka u publici, a pred mamom baš i nije lako biti veliki frajer, nju se ne može prevariti! Prije svirki u Zagrebu i dan danas imam veliku tremu, osjećam posebnu odgovornost. Ipak, ljetos na INmusicu bio sam potpuno opušten, vjerojatno prvi put u životu, pa mi se čini da sam napokon probio taj hemung i sad se baš veselim što ću opet nastupati pred ljudima koji su mi bliski, u gradu u kojem sam odrastao. Dosadašnji dojmovi s turneje su odlični - više generacija povezalo je pravo prijateljstvo i lijepo je vidjeti da se ljudima sviđa naš koncert. Imate li neke svoje rituale prije samog izlaska na pozornicu? - Divim se kolegama koji prije koncerta ćaskaju ili slikaju se, ja to ne bih mogao! Obično tražim skriveni kutak, mjesto gdje barem 15-ak minuta mogu biti na miru, a baš toga u velikim dvoranama i arenama često nema. Popijem si i jedan viski da mi malo podigne energiju... Imam svoj mali ritual koji sam tijekom svih ovih godina uspješno rafinirao. Što vam je album “Apokalipso“ značio 1997., a što vam znači danas? - Tada je spomenuti album imao malo drukčiji kontekst - bile su to prve poslijeratne godine, puno toga u međuvremenu se pretumbalo, ali opet, imam osjećaj kao da se to pretumbavanje nije slegnulo, vrijeme kao da još nije probavljeno, nije ostalo u prošlosti. Baš zato mi se čini da danas 'Apokalipso' ne sviramo ponovno, već ga reinterpretiramo i aktualiziramo. Zapravo, slično se osjećam kao i kad sam ga svirao ‘97. A tu je i simbolika samog naziva albuma - sve je bilo i ostalo pomalo apokaliptično. Prije 20 godina, netom poslije našeg rata, na vlastitoj koži okusili smo što to znači kad se skrše osnovni ljudski principi te zavladaju masovna opsjednutost, ludilo, mržnja i destrukcija. Danas nam, pak, ta ista apokalipsa prijeti u sferi ekologije - na rubu smo propasti, nismo u pitanje doveli samo ljudski opstanak, nego opstanak cijele biosfere, bilo zagađenjem, masovnom potrošnjom ili atomskim ratom, kojim nam se sve češće prijeti. Žarište apokalipse s lokalnog se proširilo na globalno, a naša je zadaća u svemu tome pokušati zadržati živi ljudski duh. Jeste li i u kojoj mjeri, i može li se to uopće, s godinama uspjeli zatomiti ego, koji je kod većine umjetnika ipak najizraženiji na početku karijere, kad su ljudi mladi i nadobudni, htjeli oni to priznati ili ne? - S vremenom sam shvatio da bez benda ne funkcioniram, da su pjesme i glazba koji izađu iz suradnji puno zanimljiviji. U jednom trenutku, samome sebi i drugima morao sam priznati da nisam apsolutni vlasnik svega, morao sam se odreći samoveličanja jer je za dobar dio onoga što je nastalo u mojoj karijeri zaslužan netko drugi. Na kraju krajeva, zahvalan sam i ponosan što imam tako dobre suradnike i što se jednoga dana neću gristi zbog onoga što sam ostavio iza sebe. Kod nekih pjesama odmah sam osjetio da su pronašle svoje mjesto u ljudskim dušama te da će ondje i ostati, dulje od mene osobno na ovome svijetu, a to mi je drago, jer očito te pjesme bude nešto plemenito u drugima. Glazbu sam oduvijek radio spontano, makar bih volio, poput nekih autora koje iznimno cijenim, primjerice Nicka Cavea i Leonarda Cohena, imati radnu disciplinu, da svaki dan, osim vikendom, ustajem u osam i pišem pjesme do 17 sati. Ja sam ipak kampanjac, ali neprestano bilježim skice, iako im se najčešće nikad ni ne vratim. Samoga sebe podsjećam na slikara - hodam naokolo, nešto mi privuče pažnju pa to zabilježim, a poslije razrađujem. Kako izgledaju vaši dani na Braču? - Na otoku najviše volim jesen i zimu, kad noć rano pada, a na rivi nema ni psa. Tada se, poslije dnevnog rada na maslinama i zemlji, kad se smrači, mogu okrenuti sebi, čitati, baviti se glazbom... Zdrava budućnost čovječanstva definitivno leži u bazičnom opstanku. Vjerujem kako se može živjeti na zemlji i od nje, može se proizvoditi vlastita hrana, biti nezavisan, a opet dio zajednice. Neka vrsta neokibuca bila bi idealna za mlade - imali bi priliku uložiti vlastito zdravo tijelo i energiju u fizički rad, a s druge strane, opet bi bili povezani sa svijetom preko sveprisutnog interneta. A što se tiče života u Parizu, kako na to razdoblje gledate danas? - I ja sam u početku, što zbog jezika, što zbog lokalnih običaja, bio malo nespretan u novoj zemlji, nedostajali su mi, kao i svakom došljaku, određena vrsta komocije i mogućnost čitanja govora tijela, koji je svugdje drugačiji, ali sve u svemu, s vremenom sam se oslobodio tog ukorijenjenog osjećaja da negdje moram pripadati, shvatio sam da su ljudi zapravo svugdje jako slični. Pogledajte samo Rundek Cargo Trio - mi smo tri stara desperadosa koji već dugo zajedno jašu, a upravo smo u Parizu dijelili sličnu imigrantsku sudbinu i razvili prijateljsku bliskost - Isabel je došla iz Švicarske, Duco iz Sarajeva, ja iz Zagreba. Ne vidim ništa loše u tome da ljudi odlaze, ali moraju imati mogućnost povratka. Zdravo je čuvati vlastitu tradiciju i učiti iz nje, ali ne i veličati je iznad drugih. Što je po vama najveća rak rana današnjeg društva? - Iz socijalističke prošlosti još vučemo jedan veliki zaostatak - navikli smo da drugi umjesto nas preuzimaju inicijativu, smišljaju nam poslove, brinu se o nama poput 'Velikoga brata'... Uz mnoge loše strane koje nam je donio kapitalizam, vjerojatno jedina dobra stvar je ta što ljudi ipak uče da se moraju pobrinuti sami za sebe i biti odgovorni. Poslije rata smo, nažalost, ostali pasivna zemlja bez samopouzdanja. U Jugoslaviji smo barem, tom svojom nesvrstanošću, vlastitim putem kroz socijalizam, bila to floskula ili ne, vjerovali da možemo napraviti nešto svoje što će imati svjetski značaj. Da nije bilo tog osjećaja da ipak nismo neka periferija, nego da od sebe možemo napraviti nešto dično, ne bi bilo ni novog vala. Trebamo postati svjesni vlastitih mogućnosti, primiti se posla i biti uzor drugima, a ne samo raditi za te iste druge. Pokazuje li vaš sin sklonost prema glazbi i jeste li zadovoljni samim sobom u očinskoj ulozi? - Vid ima 26 godina, svira gitaru i saksofon, ali za sada nije izrazio želju za profesionalnim bavljenjem glazbom. Trenutačno ga zanima dizajn, izrađuje lampe od dijelova automobila, a inače, kad si želi osigurati ozbiljan i siguran novac, radi na gradilištima kao tesar. Svoju ulogu oca možda nisam uvijek najmudrije odigrao, ali dao sam najbolje od sebe. Uvijek mi je bilo važno imati prijateljski odnos s Vidom, iako sam nekad morao biti i autoritet, zadavati mu određene norme, u kojima često nisam bio dovoljno dosljedan, čvrst i taktičan, ali ovaj čas mi se čini da mu svojim odlukama i postupcima ipak nisam previše naškodio. Stalno dobivate ponude za uglazbljivanje kazališnih predstava. Koji vam je projekt iz te sfere stvaralaštva ostao u posebno lijepom sjećanju? - Sanda je 1992. režirala predstavu u Australiji zbog koje smo, sa sinom koji je tada još bio mali, dva mjeseca proveli s Aboridžinima u predgrađu Brisbanea. Predstavu smo vidjeli samo na premijeri jer je ekipa poslije po aboridžinskim zajednicama na sjeveru zemlje putovala avionom u kojem jednostavno nije bilo mjesta za nas. Ali taj suživot bio je vrlo zanimljiv. Vidjeti u kojoj mjeri nas Aboridžini doživljavaju kao barbare, u kojoj mjeri je naša civilizacija zapravo primitivna, za razliku od njihove, koja je duboko plemenita, vertikalna, koja nije poznavala rat te je okrenuta prema neposjedovanju te održavanju ravnoteže u zajednici i s ostalim bićima, sve u svemu, prilično formativno iskustvo koje se ne zaboravlja. Ivana VAŠAREVIĆ

Muzičar Darko Rundek baš kao Danas ove godine slavi jubilej. Povodom 20 godina od izlaska svog prvog samostalnog albuma "Apokalipso", ponovo je okupio veliki bend za regionalnu turneju. Ona kreće 15. juna koncertom na stadionu "Tašmajdan" u Beogradu, a publika u Srbiji moći će da čuje Rundekove pesme i na Arsenal festivalu u Kragujevcu 23. juna. Istim povodom pojaviće se i remasteriran album na dvostrukom vinilu i u bogato opremljenom boksu sa nikad objavljenim snimcima Haustorovih "Dovitljivih malih čudaka" iz 1990. godine. Pevač nekadašnjeg zagrebačkog Haustora u razgovoru za Danas govori o čuvenom albumu "Apokalipso" i predstojećem koncertu. * Zašto ste se odlučili da turneju počnete baš iz Beograda? - Djelomično je to bio stjecaj okolnosti, ali svakako sretan stjecaj jer smo u Beogradu uvijek imali vrlo blisku publiku koja nas je srdačno podržavala i to je sigurno najbolje mjesto za počinjanje turneje. * "Apokalipso" je bio vaš prvi solo album i prva saradnja sa Cargo orkestrom. Označio je pre svega promenu zvuka u vašem radu. Kako je nastao? - Cargo orkestar se formirao tek u pripremama albuma "Ruke", četiri godine nakon izlaska "Apokalipsa". "Apokalipso" je bio moj prvi samostalni album i izašao je devet godina nakon posljednjeg albuma Haustora "Tajni grad". U međuvremenu Haustor je 1990. pokušao snimiti svoj peti album "Dovitljivi mali čudaci" koji je završio u košu i prošlo je pet ratnih godina kad nisam objavljivao ništa. Na snimanju "Apokalipsa" sarađivao sam sa više od 20 ponajboljih zagrebačkih muzičara. * S kakvim idejama i nadama ste ga stvarali? - Još za vrijeme suradnje s Haustorom sakupilo mi se pjesama koje nisu ulazile u stilski okvir tog benda, tako da mi je mogućnost da biram suradnike koji odgovaraju materijalu bila draga i inspirativna. * A kako je nastala čuvena pesma "Apokalipso" i taj zarazni ritam koji je prati? - Njen refren, koji je, što je rijetko za hitove, zapravo instrumentalna tema, nastao je još 80-ih, ali mi nije uspijevalo oko njega sagraditi pjesmu. Pjesma se iznenada otvorila jedne noći u pariškoj podstanarskoj sobi i mogao sam samo reći: "Eureka!" * "Apokalipso" nosi mnogo dobrih pesama, a verovatno je najvoljenija "Senor". Iz kakvog osećaja nastaju balade? Vi ih imate podosta i to antologijskih ("Šal od svile" je samo jedna od njih).... - Balade nastaju iz nostalgije, čežnje, ponekad mira i topline... Biće da mi tih osjećaja nije falilo. * Cargo je vremenom postajao sve manji, a brzi ritam sve mirniji. Koliko ste danas u muzičkom smislu daleko od albuma "Apokalipso"? - Muzika traži raspon dinamike i tempa i meni se čini da je u međuvremenu nastalo lijepih i polaganih, ali i brzih pjesama. Taj mi je album sasvim blizak i u njemu prepoznajem neke osnovne linije melodija i atmosfere koje osjećam kao konstante u svom radu. * A kako pamtite vaše muzičke početke? Za 80-e u Jugoslaviji i vremenu novog talasa govori se kao o nekom mitskom periodu, kao o jedinom trenutku kad je muzika na ovim prostorima išla u korak sa onim što se događalo u svetu. Šta vama znači taj period? - Moram priznati da malo zazirem od mitologizacije 80-ih. Istina je da nam je vjetar povjesnih okolnosti puhao u leđa i da je providnost odlučila da se u toj generaciji nađe puno talentiranih ljudi. Mislim da ih i danas ima, ali ih je teže pronaći i pratiti. * Nažalost, dosta ljudi koji su tada stvarali muziku su preminuli. Je l' to na neki način bio usud te pretalentovane generacije? - Rock heroji niti u ranijim generacijama nisu bili dugovječni. * Publika i kritika vas vide kao otelotvorenje junaka vaše pesme "Šejn", i to ne samo kao usamljenog kauboja koji ne pristaje na svet u kome živi i odlazi parobrodom uz reku, već pre svega kao čoveka koji ceo život sanja. Šta sve danas sanja Darko Rundek? - Nije pametno poistovjećivati autore sa njihovim glavnim junacima. Kažu da je Karl May svoje najbolje romane o Divljem zapadu napisao u njemačkom zatvoru... On sanja o svijetu bez klaonica... * Vi ste sa svim strahotama na ovim prostorima izabrali da odete. Ali i kasnije da se vratite, odnosno da se iznova vraćate. Šta vam je doneo život na granici? Kako iz te "osmatračnice" gledate na ova naša društva? - U našim i onim drugim zemljama sam često u dobrom društvu. LJudi koji dijele slične stavove i senzibilitet se ne prepoznaju po tome iz koje zemlje dolaze. * Vaši koncerti su zaista jedan poseban događaj. Retko gde se može videti kako publika deli energiju sa muzičarima u tolikoj meri. Šta vama daje publika tokom nastupa? Koliko vam je važno da ona reaguje na ono što svirate ili uvek svirate za sebe pa kako bude? - Naravno da nam je važna svaka reakcija publike. Koncert je događaj koji objedinjuje muzičare i publiku u nečem što ne pripada ni jednima ni drugima. * Niste imali baš pozitivne reakcije na odluku Nobelovog komiteta da Bob Dilan dobije Nobelovu nagradu. Zašto? U kojoj meri su za vas poezija (književnost) i muzika povezani? - Ne znam otkud vam to da moje reakcije na Dilanovu Nobelovu nagradu nisu bile pozitivne. Pitao sam se samo zašto sada i odgovor nalazio u američkim izborima koji su se događali u tom trenutku, na koje je ona trebala utjecati, ali očito nije uspjela.