Претражи Живе Речи Утехе

Admir Muhić, Ivo Bošnjak i Željko Vidaković su imam, fratar i paroh koji su postali simbol zajedništva BiH u Hrvatskoj. Od Vojnića do Cetingrada u Kordunu u Republici Hrvatskoj, što uz rijeke Glinu i Koranu dijele granicu sa BiH, u selima Bogovlja, Furjan, Maljevac, Široka Rijeka i dalje... ovih je dana posebno. Puni su cvijeća, koje se dobro zalijeva i postaju rasadnik. Rasadnik dobrote. I to rasadnik u „centru svijeta“, kako za ovaj kraj kazuju njegovi stanovnici, Kordunaši. Priču ovako o ovom kordunskom dijelu Hrvatske što se ugnijezdio ispod Petrove gore, kazuju tri pomalo neobična čovjeka. Admir Muhić, Ivo Bošnjak i Željko Vidaković. Predstavnici su oni svojih naroda, svojih religija i dobri su prijatelji, koje je životna sudbina spojila baš ovdje, kako kažu u „centru svijeta“. Sva trojica su iz Bosne i Hercegovine, napustili su svoju domovinu i došli živjeti ovdje u Kordun. Jedan je imam, drugi je paroh, a treći fratar. Slučajno ili ne - postali su simbol zajedništva BiH, ali izvan nje. Admir Muhić je iz Busovače u BiH. U Maljevac je stigao preko Pule i Varaždina, prije desetak godina. Prvo je počeo predavati vjeronauk u školi, zatim je formirao džemat, zajednicu muslimana u Maljevcu, pa u susjednoj Bogovolji, a potom u Karlovcu i Medžlis islamske zajednice. Fra Ivo Bošnjak je iz Prozor-Rame u BiH. Službovao je u Kreševu, Brčkom, a onda je preko Župe gradišćanskih Hrvata u Austriji koju je vodio stigao prije godinu u Vojnić i preuzeo Župu svetog Ante Padovanskog. Brine o blizu 2.500 članova župljana. Paroh Željko Vidaković je iz Zvornika u BiH. Nekoliko je godina predavao vjeronauk u rodnom gradu, a prije sedam-osam godina stigao je u Vojnić i postao paroh Kolaričko-veljunske parohije, a brine o ljudima na ovom području, i to njih oko šest stotina. O suživotu se ne govori, već živi Ovi naizgled obični, mladi ljudi, priču počinju o Kordunu. "Područje Korduna burno je historijsko podneblje u kojem su se oduvijek smjenjivali osvajači, narodi i države. Jednako je trusno bilo od propasti Osmanskog carstva, austrougarske uprave, potom dviju Jugoslavija, a onda i Domovinskog rata, kada je nakon 'Oluje' otišlo srpsko stanovništvo, a naselili ga Hrvati, uglavnom iz BiH. Ovdje je danas na cijelom prostoru od Karlovca do Plitvičkih jezera tek nekoliko hiljada stanovnika. Svaki treći je Srbin, nešto je manje Hrvata, a najmanje je Bošnjaka. U Općini Vojnić gradonačelnik je iz reda Hrvata, predsjedavajući Općinskog vijeća je Bošnjak, ali su u Vijeću - svi. Svi narodi imaju svoje predstavnike“, kazuju i dodaju: „Ovdje se zaista o suživotu ne govori previše, jer on u praksi, u životu funkcionira i to, sigurni smo, bolje nego na drugim mjestima.“ Sva trojica se slažu da „vjera spaja kroz lijepe stvari, ali i kroz probleme kroz koje prolaze svi. Malo je kazati da su ovdje međuvjerski odnosi dobri, jer jesu. A, što se nas trojice tiče, ne treba trošiti riječi.“ I župan i gradonačelnik pripređuju iftare „Mi smo se kliknuli na prvu“, dodaje efendija Admir Muhić. Vrlo je sličan mentalitet Hrvata, Bošnjaka i Srba ovdje i to je to“, kaže, dok ostala dvojica podržavaju i dodaju: „svako ima svoje običaje, adete. Tako je i ovdje u Maljevcu, pa dalje u Bogovolji, u Cetingradu... na granici sa BiH. Ti specifični običaji prenijeti su iz BiH i vrlo malo su modificirani u odnosu na svoju izvornost.“ Sve svode u nekoliko rečenica: „Sva trojica smo rođeni u BiH, mladi smo ljudi, nismo opterećeni prošlošću, nemamo kočnica, odrasli smo u multietničkim sredinama, ali i bez obzira na sve to, opet se na kraju sve svodi na jednu stvar – ili jesi čovjek ili nisi čovjek, i nema to puno veze sa nacionalnošću!“ Efendiju Muhića, koji sada obavlja i dužnost glavnog imama u MIZ Karlovac, šira javnost je upoznala nakon što je napisao pismo dobrodošlice papi Franji, prilikom njegovog posjeta BiH. Kazao je u pismu: “Nisam sljedbenik tvoje vjere, ali sam sljedbenik tvojih poruka.“ Izazvala je ta poruka veliku pažnju u regiji. A Muhić će kazati „na ovim je prostorima teško usaglasiti se sa svima, no moje su poruke mira razumjeli svi“. Muhić će, pojašnjavajući običaje u cijelom kraju, još dodati: „Ono što je raritet jeste da kada se upale kandilji tokom ramazana u susjednoj BiH, koje vidimo iz svojih kuća, i mi odmah ezan učimo ovdje u Hrvatskoj. Ima i načelnik iftar, koji je, usput kazano, katolik. Tako i gradonačelnik Karlovca, i župan Karlovačke županije priređuju iftare, na kojima smo svi, bez obzira ko je koje vjere.“ I Ivo i Željko i Admir će kazati još : „Što se tiče naše tradicije, vjerujemo da se ona baštini i poštuje možda i pažljivije nego u BiH. Pogledajte ove stanovnike kakvog su karaktera i mentaliteta. Koriste sve valute i novčanice. Ničiji su, ali mogu biti i svačiji, ali su gordi, ponosni ljudi.“ I tako je to u ovom kraju i u ovom Ramazanu. Živo je, svečano. Svi su zajedno na iftarima, večerama koje se pripremaju nakon dana posta. Posebno na onom središnjem, koji uz još božićna, uskršnja i vaskršnja susretanja, obilježavaju ovaj kraj i ljude, koji nasmijani i izgubljeni od svih trenutaka obilježavaju sve njih. Ovdje u „centru svijeta“. A zašto „centar svijeta“- sva trojica kažu, po svakoj religiji centar svijeta je tamo gdje ljudi žive normalno i zajedno i provode nesmetano tradiciju i svoje običaje. I zaključuju: „A ko ne vjeruje, da smo centar svijeta- neka dođe i mjeri.“ Na ovaj način, kažu da spajaju i BiH i Hrvatsku. Ovdje u Kordunu uz Koranu i Glinu, u Hrvatskoj. Gdje i ovog maja cvijeće posebno cvijeta i miriše. Mirza SADIKOVIĆ

Protojerej Saša Umićević paroh u Petrinji, omiljen kod vjernog naroda Otvoreno nebo najčešće nam je crkvena kupola PETRINJA - Gdje god čovek pošao neophodno je da se prilagodi mentalitetu i da razume potrebe ljudi sa kojima živi, iz tog razloga u svim humanitarnim akcijama, obnovama hramova i crkveno-narodnim sabranjima naizostavno učestvujem zajedno sa suprugom Natašom i sinom Arsenijem, koji su mi ujedno i najveća podrška, kaže mladi sveštenik, humanista, entuzijasta i graditelj. *Osim Petrinje nadležni ste paroh i u još nekoliko mjesta. Koliko je pravoslavnih domaćinstava i vjernika pod Vašom nadležnošću?– Tako je. Parohiju petrinjsku pored grada Petrinje čini još 55 naseljenih mjesta, i to na području 4 opštine (Petrinja, Sisak, Sunja i Majur), a prostire se na preko 120 kilometara. Na tom području danas živi oko 2.200 vjernika u 800 domova koji primaju sveštenika. Do Drugog svjetskog rata na području koje danas pokriva naša parohija bilo je čak 19 funkcionalnih hramova, te su se u svakom od njih vršila bogosluženja, što će reći da je svaki hram imao svog stalnog sveštenika. Na žalost, danas čitavo to područje opslužuje jedan sveštenik iz Petrinje. Parohiju čini mahom starije stanovništvo, dok ovo malo preostalog mlađeg stanovništva odlazi „trbuhom za kruvom“, i to pretežno u zemlje zapadne Evrope.*Problemi pravoslavne zajednice su poznati od nazaposlenosti, komunalne loše infrastrukture, još prisutne nesigurnosti. Manje je poznato široj javnosti da Vi pokrećete niz akcija humanitarnog karaktera. Uz ostale sa vjernicima uređujete zgarišta i ostatke nekadašnjih hramova i u njima obavljate službe? – Crkva se, od apostolskih vremena, kao neodvojivi dio svoje misije na zemlji, stara o siromašnima i svima koji su na bilo koji način egzistencijalno ugroženi, a takvih je na našoj parohiji zaista mnogo. Bez obzira što se Crkvena opština u Petrinji i sama nalazi u teškoj situaciji, mi ipak dajemo sve od sebe kako bismo pomogli onima kojima je ruka pomoći i milosrđa bližnjeg potrebna. Nekoliko puta godišnje obilazimo potrebite porodice i pojedince, Dom za stara i nemoćna lica, Dom za duševno bolesne odrasle osobe, Opštu bolnicu i svima uručujemo pomoć. U sve akcije uključujem i učenike vjeronauke, jer im se na taj način pruža mogućnost da razvijaju i praktikuju čovjekoljublje na djelu, što sprečava emocionalnu hladnoću i otuđenost od drugog čovjeka. Pored toga, roditeljima pomažemo pri kupovini školskog pribora za djecu, organizujemo sajmove polovne garderobe i obuće, prikupljamo novac za lječenje bolesnih parohijana. Uz sve ove planirane akcije često smo prinuđeni organizovati i dodatne, kako bismo rješili trenutne probleme pred kojima se parohijani nađu. Ako me pitate kako uspjevamo osigurati sredstva za sve ove akcije obzirom da na parohiji živi mahom starije i materijalno ugroženo stanovništvo, koje nije u mogućnosti pomoći naše akcije, moj odgovor je da se sam Gospod po Svom milosrđu i čovekoljublju preko dobrih ljudi stara o tome da makar na tren unesemo malo radosti u sumornu svakodnevnicu ovih ljudi.ČEKAMO DAN DA SV. SPIRIDON OPET ZVONI *Prijeratna Petrinja je poznata po pravoslavnom hramu Svetog Spiridona. Srušen u ratu, do danas nije obnovljen?– Zbog ratnih razaranja mi smo danas prinuđeni da se zajedno sa vernim narodom sabiramo i bogoslužimo pod vedrim nebom, te nam je najčešće otvoreno nebo crkvena kupola. O ratnim razaranjima najbolje može da posvjedoči petrinjski hram Sv. Spiridona koji smo prozvali „hram mučenik“, budući da je taj hram kroz svoju istoriju čak tri puta građen i sva tri puta uništen. Uz ovaj hram, parohija je u svom vlasništvu imala strogi centar grada Petrinje, a u to je uz hram spadala zgrada parohijskog doma, škola, današnji gradski trg, kao i hotel. Većinu te crkvene imovine (osim parohijskog doma) država je oduzela, i danas kada je na snazi zakon o denacionalizaciji imovine slobodno možemo reći da se ništa nije pomjerilo sa mrtve tačke. Međutim, ne gubimo nadu, već se uzdamo u Božiju pravdu, kako po pitanju povrata oduzete imovine, tako i po pitanju hrama, iščekujući dan kada će se crkveno zvono ponovo oglasiti i pozvati vjerni narod na Svetu Liturgiju.RUMA, PUTINCI, INĐIJA, PETRINjA… *Podižete pravoslavne krstove. Poslednji su u Starom Selu i Brđanima. Pogotovo je interesantan krst u porti crkve Svetog Georgija u Brđanima. Manji broj ljudi zna da ste za ovaj krst imali sve dozvole ali hrvatski ultradesničari su sprečili njegovu izgradnju. Ipak je podignut?! – Kao što sam rekao na početku, na području petrinjske parohije nekada je bilo čak 19 hramova. Međutim, najveći broj hramova uništen je u toku Drugog svjetskog rata, dok su preostali uništeni u toku poslednjih ratnih zbivanja. Tako je od nekadašnjih 19 hramova čak 10 uništeno do temelja, dok su od još 4 hrama ostali samo zidovi. Na mestima hramova uništenih do temelja danas nije ostao ni „kamen na kamenu“ koji bi vjerno svedočio o postojanju i mučeničkoj sudbini ovih svetinja. Kako bi se ova mjesta, osvećena molitvama i pokajničkim suzama generacija vjernika sačuvala od zaborava i označila, pokrenuli smo inicijativu za izradu i postavljanje Časnih Krstova. U toku 2017. godine, na ovaj način smo uspeli da označimo tri lokacije, i to: hram Svetih apostola Petra i Pavla u Tremušnjaku, hram Svetog velikomučenika kneza Lazara u Drljačama i hram Svetog oca Nikolaja u Starom Selu, dok nastavak ove akcije planiramo za 2018. godinu. Isto tako, zahvaljujući donacijama Vijeća srpske nacionalne manjine opštine Sunja i naših parohijana, izradili smo, postavili i obložili mermernim kamenom Krst podignut za sve nevino postradale od Drugog svjetskog rata do današnjih dana. Upravo zbog ovog Krsta se podigla velika „prašina“ u hrvatskoj javnosti, te smo čak dobijali pretnje rušenjem i miniranjem, ali Bogu hvala, na kraju je sve ispalo dobro.*Iako ste godinama i duhom veoma mlad sveštenik za Vas se slobodno može reći da ste pravi neimar jer u ranijoj parohiji u kojoj ste službovali takođe ste počeli graditi hram? – Trudim se koliko mi Gospod daje snage da budem na korist Svete Crkve i vjernog naroda. Tokom vršenja dužnosti paroha drugog karlovačkog, odnosno trebinjsko-utinjskog, zajedno sa članovima Inicijativnog odbora na čijem čelu je Njegovo Preosveštenstvo Episkop gornjokarlovački g. Gerasim, pokrenuli smo nastavak izgradnje hrama Svete Petke u Sjeničaku. Čitavu akciju prikupljanja priloga osmislili smo na jedan vrlo transparentan način, te je rezultat bio neminovan. Ubrzo nakon izgradnje zvonika i stavljanja hrama pod krov (2013. godine) prešao sam na parohiju petrinjsku, gdje sam po dolasku pristupio obnovi kapele Sv. Spiridona, u kojoj se trenutno vrše bogosluženja, budući da je parohijski hram uništen u toku poslednjih ratnih razaranja. Nakon radova na obnovi kapele, pristupili smo obnovi parohijskog doma, koji se nalazio u veoma teškom stanju. I evo, upravo ovih dana smo okončali pomenute radove, te je Crkvena opština Petrinja konačno dobila ne samo potpuno funkcionalan, već i reprezentativan objekat.*Službom u Gornjokarlovačkoj eparhiji vratili ste se geografski bliže starim porodičnim korjenima. Od rodnog Srijema u Vojvodini do Banije. Parohijani posebno veseli što na službe dolazite sa suprugom i malim djetetom.– Rodio sam se u Rumi, odrastao u Putincima, Bogosloviju završio u Nišu, predavao vjeronauku u OŠ „B.P. Pinki“ u Staroj Pazovi i u STŠ „Mihajlo Pupin“ u Inđiji. Volja Božija me je dovela 2009. godine u Eparhiju gornjokarlovačku gdje sam rukom Preosvećenog Episkopa Gerasima rukopoložen za sveštenika. Dolaskom na parohiju petrinjsku približio sam se starim porodičnim korijenima, kao što ste rekli, obzirom da se moj otac rodio u Johovici, nadomak Novog Grada. Međutim, gdje god čovek pošao neophodno je da se prilagodi mentalitetu i da razumije potrebe ljudi sa kojima živi. Iz tog razloga u svim humanitarnim akcijama, obnovama hramova i crkveno-narodnim sabranjima naizostavno učestvujem zajedno sa suprugom Natašom i sinom Arsenijem, koji su mi ujedno i najveća podrška. Srpsko Kolo