Претражи Живе Речи Утехе

Ljudi hrabrog srca koji se bore za bolji svet i bolje sutra. Pomenuo bih neke, a vi nastavite Dimitrije Pastuovic , Saša Borojević, otac Predrag i otac Ivan, Monasi Arsenije i Rafailo, nas patrijarh Porfirije, nas predsednik Aleksandar, Bokan, 2 voditeljke Jovane ...

Citam proroka Izaiju, a prethodno Jeremiju, I Bog zbog grijeha svoga naroda Izraela odvodi ih u ropstvo, predaje ih neprijateljima, I drugim nacijama takodjer obecava propast zbog grijeha I nepravde. Svaki put dok su otisli od boga, posljedica je bila da su izgubili svoju teritoriju. Da li smo nebeski narod, ili jedan od najbezboznijih naroda ? Da li smo zasluzili to sto nam se desilo sa Kosovom I uopce situaciju u kojoj zivimo? Da li trebamo da se ponizimo pred bogom I kajemo I trazimo milost I oprost, ili I dalje da nastavimo sa svojim ponosom, samopravednoscu I grijesima ? Neki od opce poznatih grijeha naseg naroda : predbracni I vanbracni Blud, razvodi, incesti, pornografija, vracarastvo, okultizam, astrologija, neumerenost u jelu I picu, kradje, laganje, odobravanje zla, abortusi, ubojstva, psovanje, nepravjedni sudovi, korupcija, nasilje, nemarenje za boga I za njegovu rijec...Spisak je puno duzi, slobodno dodajte. Da li to ima I kod drugih naroda ? Ima, ali mi trebamo cistiti svoje dvoriste. Bude li bog postedjeo zlikovca zato jer su I drugi zlikovci? Ne vjerujem.

Čovek je čoveku najveći dar od Boga. A, upravo smo mi prema tom božanskom daru nezahvalni, igramo se sa tim darom, poigravamo se sa životima i sudbinama ljudi, izjavio je reis Islamske zajednice Srbije Sead Nasufović u razgovoru za Nova.rs uoči velikog praznika Ramazanskog bajrama. Muslimani širom sveta ovog vikenda slave Bajram kojim se označava kraj mesečnog ramazanskog posta, a mere opreza protiv koronavirusa sprečavaju da se neki aspekti islamskog praznika obeležavaju na uobičajen način. Upravo zbog Covid – 19 smo kao čovečanstvo bili u izolaciji, ocenjuje Nasufović i poručuje da je to pitanje samoće kod nas nametnulo zaključak koliko smo potrebni jedni drugima. Upravo smo prošli kroz epidemiju koronavirusa. Kakav je značaj vere u teškim uslovima života? Vidite, čovek koji izgubio nadu u sutra, obično više nema motiva da živi. I to su razlozi tragičnih sudbina ljudi koji su u nemoći i u beznađu odlučili da ne žive više. Nada je jedan ključ uspeha, ključ motivacije da čovek uđe u sutrašnji dan. Upravo to vera nudi. Vera nudi nadu. I to je ona najsjajnija komponenta u verovatnju, u životu vernika – oni se nadaju. Ovaj proces koji smo prošli bio je jako neprijatan i za odrasle, i mlade, i stare. Za sve je to bilo jedno veliko iskušenje. Ipak, čovek koji se nada boljem sutra, lakše podnosi svako iskušenje. Govorili ste o težini samoće? Mi smo sada kao čovečanstvo bili u izolaciji. I to pitanje samoće je kod nas nametnulo zaključak koliko smo potrebni jedni drugima. Najsavršeniji zaključak koji čovek može da donese po pitanju drugog čoveka je upravo da je čovek čoveku najveći dar od Boga. Mišljenja ste da se poigravamo sa životima i sudbinama drugih ljudi? Kad kažemo da se poigravamo sa nečijim sudbinama, to ne znači da se poigravamo samo s nečijim životom. Onome kome čovek udari na čast, na obraz, na dostojanstvo, na porodicu, na imetak, pa kakva je razlika između toga i života? Dakle, onome kome udarite na sve to, srušili ste srce, srušili ste mu i budućnost, srušili ste mu svaki uspeh. Jedno smo drugome poklon od Boga i treba da čuvamo jedni druge. Eto, kad smo bili najusamljeniji kroz ovih proteklih par meseci, verovatno bismo se obradovali bilo kom čoveku da je došao na vrata da podeli sa nama trenutak u razgovoru. Kakav je položaj Islamske zajednice danas u Srbiji? Iskreno, uvek sam tražio formulaciju kako bi bilo najbolje odgovoriti na to pitanje koje mi često postavljaju. Jedini realan zaključak je sledeći: Islamska zajednica je narodna verska zajednica. Ona deli sudbinu ovog naroda. Onda kad je narodu teško, naša zajednica prolazi ta iskušenja zajedno sa svojim džematom, sa svojim vernicima. Kada je građanima, narodu, lakše, to se svakako odrazi i na rad naše zajednice. Dakle, nije stanje naše islamske zajednice enigma. Onako kako bismo ocenili uslove života naših građana, našeg naroda, iste takve uslove ima i naša verska zajednica. Da li ste pripremili posebne mere, u smislu poštovanja zdravstvenih preporuka za molitve na Ramazanski bajram u džamijama? U Bajrakli džamiji kao centralnoj džamiji u Beogradu, ali i ostalim klanjalištima gde se muslimani okupljaju radi zajedničke molitve bajramske, naši ljudi zaduženi su da dočekuju dolazeće vernike i ponude im rukavice, maske, sedžadu za klanjanje, i svakako dezinfekciju ruku. Naši imami govorili su u petak na sedmičnoj propovedi o posebnim merama koje vernici treba da primene u toku Bajrama, ali sam siguran da će ih podsetiti i u toku samog događaja. Da li će te mere biti dovoljne? Ono što smo bili dužni kao zajednica da uradimo – mi smo uradili. Kakav će biti rezultat, to je nemoguće reći, jer i sami znate da je psihologija mase nepredvidiva. Mi ćemo insistirati na tome, tražiti koliko bude moguće. Ali, vidimo da se ovih dana, na skupovima kojih je bilo, možda moglo i zakonski reagovati, a ipak se tolerisalo. Mi ćemo, kao zajednica, insistirati da se ispoštuje sve. Nemamo razloga da reskiramo ili sumnjamo. Stručni ljudi kažu da je to tako, i mi smo to prihvatili. Tako da, kada je u pitanju ova epidemija, i mere koje je trebalo sprovoditi, mi se kao imami i kao muftije nismo nijednom usprotivili, nego smo te mere prihvatili. Mišljenje struke uvažavamo i prihvatamo. I sve naše verske obrede prilagodili smo na način da je to u skladu sa tim merama i preporukama, kako god ih ko naziva. Reis Sead Nasufović: Jedni smo drugima poklon od Boga NOVA.RS Čovek je čoveku najveći dar od Boga. A, upravo smo mi prema tom božanskom daru nezahvalni, igramo se sa tim darom, poigravamo se sa životima i sudbinama ljudi, kaže reis Islamske zajednice...

Autor mondo.r Izvor Vijesti.me Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije čestitao je predsedniku Hrvatske Zoranu Milanoviću na odluci da napusti obeležavanje godišnjice vojne akcije "Bljesak" zbog isticanja znaka "Za dom spremni", ocenjujući da taj gest Milanovića zaslužuje poštovanje. Izvor: MONDO/Anto Baković "To što je uradio odlika je časnog hrvatskog naroda, kog mi svi poštujemo", rekao je on Vijestima. Milanović je ranije danas kazao da da odgovornost zbog incidenta u Okučanima treba da snosi organizator - Ministarstvo branitelja. Mitropolit Amfilohije kazao je i da je čuo da je Milanović ranije, prilikom pojete Jasenovcu, naredio da se sa tog spomen obeležja ukloni tabla sa natpisom "Za dom spremni". Milanović napustio obeležavanje "Bljeska" zbog ustaškog pozdrava Izvor: Tanjug Amfilohije o Milanoviću: To što je uradio odlika je časnog hrvatskog naroda MONDO.RS Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije čestitao je predsedniku Hrvatske Zoranu Milanoviću na odluci da napusti...

Bošku Obradoviću upad u zgradu RTS nije prvi takav slučaj – upadao je on sa svojim pristalicama i na tribine Peščanika, ali i u RIK nakon izbora 2016. i pravio demonstracije ispred TV Pinka. I vlast ga je upravo zato i potcenila. Samo Vučićev nesposoban i korumpirani vrh policije mogao je da ostavi ulaz u RTS neobezbeđen, odnosno bez prisustva policajaca u civilu, tokom demonstracija. Možda Dijana Hrkalović i Biljana Pop Ivković mogu da se oglašavaju u saopštenjima podrškom svom partijskom šefu, ali da rukovode iz senke policijom? Ili barem da budu njeno „zaštitno“ lice, shodno unutrašnjim intrigama u SNS-u. Setimo se kako je izgledao Bratislav Gašić pored Nebojše Stefanovića kada je „pronađen“ nazovi novinar Stefan Cvetković. Dok se oni bave time ko treba da zaštiti oca, a ko sina, druga, kuma, brata, bezbednosni štit je pao. Potcenjujući Boška i verujući da je dovoljno da samo ponavljaju „fašista, fašista“ Vučićevi su učinili ono što se poslednjih mesec dana činilo nemoguće. Primenili su silu i oživeli protest „1 od 5 miliona“. Vukli su pogrešne poteze zatečeni – samo da izvedu Boška, Đilasa i njihove iz zgrade RTS-a. Skrenuli su demonstrante direktno ka Vučiću kao najvećoj tvrđavi vlasti i počeli da hapse. Kako god da se protesti sada završe, to neće biti neuspešno čupkanje travkica raštrkanih grupica „Protiv diktature“ u Pionirskom parku. Jer, Boško je izazvao vlast da pokaže pravo – represivno lice i time promenio politički trenutak. Svima, za koje je Boško pojam fašiste zato što je pisao o LJotiću pozitivno, uzalud je objašnjavati da smo u apsolutnoj vlasti ljudi, koji su autori hiper izdavačke delatnosti „Velika Srbija“ – mnoštva knjiga i časopisa koje veličaju Vojislava Šešelja. I koji su izvesno, pomogli Šešelju da se iz haškog zatvora vrati u parlament Srbije i na TV Pink. LJudi koji 2012. nisu osvojili parlamentarnu većinu, ali su odmah počeli da je prekrajaju, pritiskom na Ivicu Dačića, pa nadole do svakog lokalnog odbornika, do kog su mogli da stignu. LJudi, koji su i 2000. bili na vlasti, kada je majka gimnazijalca – maturanta osuđenog na 30 dana zatvora u Padinjaku zbog upada u RTS, kao novinar, izveštavala o mučnom stvaranju DOS-a, za crnogorske medije. Stojeći sa trudničkim stomakom u zagušljivom hodniku kod Dragoljuba Mićunovića, dok su lideri unutra valjda raspravljali o Rajt Milsu i eseju o slobodi. A kad bi se setili da iznesu stolicu, uvek pitala koga još bole noge, i ustajala da ne bude da ona zato što je trudna, sedi sve vreme. NJen sin je danas u zatvoru, a Bog zna, da je najveći pakao za roditelje, kad imaju osećaj krivice da nisu dovoljno uradili za svoje dete. Zato, oni kojima je Obradović veći, važniji i nerešiviji problem nego ljudi koji decenijama vladaju našom sudbinom i budućnošću naše dece, kad uzvikuju „smrt fašizmu“, neka to urade bar do kraja. Jer drugi deo te parole je „sloboda narodu“. I nek poslušaju sebe kako zvuče.

Lumpenproletarizacija mladih ljudi najjasnije se ogledava u kafanskom i folklornom nacionalizmu, koji se onda ispoljava na sportskim priredbama i kolektivnim manifestacijama tog tipa Kada sam u meču Kupa Uefe protiv Širokog Brijega u Bazelu ulazio u igru u drugom poluvremenu, nekoliko hiljada navijača gostujućeg sektora klicalo je “Ubij, ubij Srbina!” Bilo je pomalo čudno to doživeti na stadionu na kom sam proveo devet godina i koji sam svim srcem smatrao svojim. Posle utakmice, svita novinara, među kojima i par “naših”, tražila je od mene da prokomentarišem taj detalj. Bilo je previše lako i nimalo viteški reći kako su to sve hrvatski ekstremisti koji, eto, po ko zna koji put pokazuju svoju pravu narav. Umesto tog tradicionalnog “balkanskog” refleksa, koji je danas medijski i huškačko-forumaški sveprisutan, rekao sam da su to isto moji, u ovom slučaju ne toliko zbog toga što sam odrastao u jugoslovenskom duhu, već zbog toga što nisam hteo nikom “napolju” da dam povoda za priču o balkanskim plemenima i varvarima koji imaju tradicionalno šovinistički odnos jedni prema drugima. Kada kao klinac sanjaš o igranju za nacionalni tim, čistom dušom i naivnim dečačkim patriotizmom ne možeš da pretpostaviš kako sve to izgleda uistinu. Ne slutiš da se sport hrani najprizemnijim nacionalizmom, a da se stadioni i arene pretvaraju u fabrike šovinizma, nasilja i mržnje. Dok sam igrao, bio sam u priči u kojoj se sportski patriotizam identifikovao sa nacionalnim populizmom i pravoslavnom običajnošću, koji su meni više ličili na paganske rituale. Bio sam svedok tragikomičnog ispoljavanja neurotičnog kvazipatriotizma i verništva, ljubljenja krstova pred izlazak na teren, konstantnog krštenja, molitvi za pobedu i pogleda u nebo, salutiranja prepoznatljivim nacionalističkim pozdravima, kako na samom terenu među igračima tako i na tribinama. U takvim situacijama postaje primetno da se igrači ponašaju udvorički i populistički, uglavnom želeći da utole opsesivan strah da ne budu proglašeni za nepatriote. Pred odlazak na Svetsko prvenstvo u Južnoj Africi, srpska reprezentacija je posetila Hram Svetog Save u Beogradu. Polako se ustaljuje običaj da mnogi timovi pred početak sezone ili pred odlazak na veliko takmičenje traže naklonost Boga na putu ka uspehu, što nije karakteristično samo za balkansko podneblje, već na svim mestima gde religija ima narodnjački karakter i čini snažan element nacionalne svesti. Izbornik hrvatske reprezentacije pred utakmicu protiv Srbije moli se za snagu u predstojećem meču i svoju molitvu postavlja na društvene mreže, verovatno da bi dokazao svoj patriotizam. Na tribinama takođe dominiraju religijsko-nacionalna ikonografija i skandiranje. Sveštenstvo ne želi da progovori o toj vrsti bogohuljenja i “uzimanja zalud imena Gospodovog”, i sve dok uživa naklonost tih grupa i široke populacije koja se drži daleko od progresivnih ideja, biće im oprošteni smrtni grehovi i posezanje za “lažnim idolima”. Evangelizacija sportskih priredbi, kao što je to katolički kler podsticao nedavno u Poljskoj, i koketiranje sveštenstva sa sportom, pre svega su vrhunska blasfemija, jer je sport kao takav ustvari fetišizacija uspeha, medalja i pehara, gde dominiraju paganski rituali i idolopoklonstvo. Međutim, pored kriminalaca i novopečenih biznismena, sportisti su najveći ktitori crkve i zbog toga je organizovan sistem indulgencija, zastupljen gotovo više nego u srednjem veku. Religijsko licemerje pomešano sa praznoverjem, sujeverjem i neurotičnim kvaziverskim ritualima susretao sam kod svojih kolega svih mogućih vera, nevezano za zemlju u kojoj sam igrao. Nacionalizam je gotovo po pravilu u prirodnoj simbiozi sa crkvom i to u tranzicionim procesima postaje okosnica stvaranja reakcionarne društvene klime i politike. To nije fenomen uočljiv samo unutar verskih zajednica na prostoru bivše Jugoslavije, već globalno – sveštena lica redom su postala politički komesari desnice i najnazadnijeg konzervatizma. Kao što su sportisti i navijači privrženi banalizovanom iskustvu nacionalizma, na isti način su bliski narodnjačkoj religioznosti i bigoteriji, gde demonstriraju nepoznavanje najosnovnijeg katehizma, dok je meni sve to bila potvrda pređašnje intuicije da je dublja vera ateiste nego pomodnog i folklornog vernika. Huškački mentalitet neretko prati ostrašćena masovna događanja, a ovde je on pojačan medijima, navijačima, pa i političarima koji su uvek bliski toj vrsti patosa, dok se iracionalni patriotizam poslednih decenija pokazao kao tragična nit politike među jugoslovenskim narodima. Iako su te stvari, nažalost, postale uobičajene i vremenom se, što je još tragičnije, stvara određeni imunitet prema njima, najviše me potreslo kolektivno bezumlje navijača na utakmici Srbije i Crne Gore protiv Bosne, u Beogradu. Tada je veliki deo navijača na stadionu uzvikivao notornu parolu “Nož, žica, Srebrenica”, nešto čemu u tim razmerama još nisam svedočio. Ova vrsta fašizma oseća se, nažalost, na velikoj većini sportskih priredbi, naročito kada nastupaju reprezentacije i klubovi iz bivše zemlje. Na osnovu iskustva sa igračima iz bivše Jugoslavije, shvatio sam da klerikalizacija i podržavljenje sporta nisu samo srpski fenomen. Hrvatski su sportisti još u većem obimu nego srpski uzjahali kleronacionalizam. Dobar deo njih svrstao se uz desnicu HDZ-a, za koju su postali najobičnije političke reklamne figure. To se dešava kada se stvori takva klima da se ne može biti patriota ako nisi uz izrazito nacionalistički program i ideologiju, tako da aklamacija hrvatskih fudbalera i rukometaša desnici naposletku izgleda kao prirodan čin. U Hrvatskoj je nezaobilazan deo kolektivne sportske ikonografije i euforije i famozni Marko Perković Thompson sa svojim neofašističkim nastupom, koji upotpunjuju sami navijači na tribinama fašističkim salutiranjem. On što je pritom neugodan presedan u regionu jeste da ovo ponašanje nije samo tolerisano od hrvatskog nogometnog vrha i izbornika, već je i direktno sa njihove strane podsticano. Profesionalni sport kao zrcalo anomalija društva U tranzicijskom, poratnom i postsocijalističkom društvu sport postaje institucija koja akumulira frustracije i reprodukuje nacionalizam, šovinizam i netrpeljivosti i kao takav idealan je instrument za držanje prekarijata i nezadovoljne mladosti daleko od zgrada ministarstava, fabričkih dvorišta i studentskih domova. Sport stoji tu zajedno sa svim drugim oblicima kolektiviteta i masovnim događajima u kojima sve otuđeniji građanin dobija snagu u kolektivnom ushićenju. Stadioni i arene time se pretvaraju se u inkubatore nacionalizma i šovinizma, a potomci osiromašene radničke i srednje klase u klasičan lumpenproletarijat. Klupska, regionalistička, nacionalistička svest je lažna svest, koja sprečava razvoj autentične klasne svesti. Nacionalna ili klupska zastava zamenjuje zastave i parole o društvenoj pravdi, a baklja zamenjuje molotovljev koktel. Sport kao takav u sebi već nosi takmičarsku notu brutalnosti i gladijatorstva, koja razvija oblik ratničke svesti. Tu je važno reći, nevezano samo za specifični balkanski prostor, da sport kao masovni fenomen nema samo instrumentalni karakter u političkom smislu, već ima i pedagošku ulogu jer reprodukuje darvinistički model ponašanja koji treba da se naturalizuje i izgleda kao prirodan. U tom smislu zapanjujući je nekritički odnos čak i najvrsnijih teoretičara iz levičarskog spektra prema profesionalnom sportu kao sekularnoj religiji našeg doba, koji često perpetuira i učvršćuje sve anomalije na kojima je izgrađeno kapitalističko društvo. Pored toga, profesionalni sport danas od samog sportiste stvara telesno i duhovno osakaćenu ličnost, i to nije očigledno samo meni kao nekom ko je dobar deo života proveo u profesionalnom sportu, nego i samoj javnosti povodom svakog javnog nastupa mladog sportiste, što je već dobilo poslovičan status. Međutim, umesto da se iskreno i kritički zamisle zbog čega sportisti većinom postaju samozadovoljni, nekultivisani i narcisoidni skorojevići i nadmeni šminkeri, javnost i društvo s jedne strane biraju licemerno zgražavanje ili s druge strane običnu porugu i podsmeh. Izbegava se suočavanje sa činjenicom da samo društvo stvara određene slojeve koji odrastaju u specifičnim uslovima, tako da su sportisti, kao i navijači, proizvod anomalija društva kao takvog, dok se sport i navijanje pokušavaju instrumentalizovati za njihovo odvraćanje od borbe za pravedniji svet. Zbog toga je važno da sport zaokuplja pažnju mladih ljudi i da njihovi junaci budu Davor Šuker ili Siniša Mihajlović, a ne Rade Končar ili Ivo Lola Ribar. Nacionalizam, politika i sport nisu povezani na specifičan način samo na balkanskom prostoru, već su pikanterije tipa koji igrači ne pevaju himnu ili šta skandiraju navijači uočljive u svim zemljama koje su pred izazovima nacionalizma, identiteta, integracije, ksenofobije, multikulturalnosti. Ovo je zapaženo u zemljama sa velikim brojem imigranata, kao što su Nemačka, Francuska, Švedska, i u njima jako često dolazi do politizacije koja dobija svoju medijsku dinamiku i naizgled tabloidni ukus, a ta pitanja su, po svojoj prirodi, jako opasna po društvo. Ne moramo uzimati regionalna neprijateljstva podstaknuta sportom kao primer, recimo ono u Mostaru između Hrvata i Bošnjaka, dovoljno je pogledati koliko utakmice Engleske i Nemačke sa sobom nose izraziti nacionalistički naboj, pa da postane očigledno zašto se sport često percipira kao nastavak rata drugim sredstvima. Čak ako se ne analizira strukturalno već samo fenomenološki, profesionalni sport, sve više sveden na svoj darvinistički aspekt a nauštrb estetskog i etičkog, gotovo uvek nosi pečat belicizma i ratničkog. Sportista je podlegao pritisku javnosti i postaje uočljivo kako se grozničavo trudi da u svakom javnom nastupu dokaže svoj patriotizam. Dominantna kvazipatriotska javnost uspela je da ga ubedi da ne može da bude pravi rodoljub ukoliko nije izričit u svom nacionalizmu i čvrstoj odanosti domovini, tako da on jako često i u svom matičnom klubu, u svakoj povoljnoj prilici, ističe nacionalne simbole i ikonografiju. Sportista zaboravlja svoje klasno poreklo – ako ga je uopšte ikada bio u dovoljnoj meri svestan. Naime, velika većina sportista rođena je u nižim slojevima i siromaštvu, u čiji su svet već na početku prodrli nacionalizam i vera kao ideologije koje imaju zadatak da naturalizuju njihov društveni položaj, koji im od početka izgleda sudbinski, tj. “od Boga”. To se može primetiti i kod južnoameričkih fudbalera koji većinom potiču iz favela, kod tamnoputih Afrikanaca iz prašnjavih provincijskih sela, kod Afroamerikanaca u američkim getima ili pak kod dece doseljenika iz prekarnih predgrađa evropskih metropola. Teško je ostati relaksiran u svom identitetu i dostojanstvu posle svega šta su jugoslovenski narodi prošli ili pred globalno-političkim izazovima kojima su izloženi. Međutim, jako je tanka granica između naizgled benignog nacionalizma i radikalne ksenofobije, mržnje i netrpeljivosti. Kada evropska javnost reaguje na rasističke, fašističke i nasilničke ispade navijača, onda postajemo zabrinuti za imidž zemlje koja teži demokratskim vrednostima i proklamovanom antifašizmu. Međutim, mnogo više od potrebe da izgledamo civilizovano u očima sveta, trebamo da budemo zabrinuti zbog suptilne i postepene fašizacije društva, koja u određenim političkim prilikama prerasta u političke pokrete i programe na šta, kao što može da se vidi u poslednje vreme, nisu imune ni najnaprednije evropske zemlje. Stadioni onda neretko postaju mesta inscenacije, okupljanja i organizovanja fašistoidnih grupa, a posredno i mesta društvene normalizacije takvih tendencija. Lumpenproletarizacija mladih ljudi najjasnije se ogledava u kafanskom i folklornom nacionalizmu, koji se onda ispoljava na sportskim priredbama i kolektivnim manifestacijama tog tipa. Stadioni i arene tako postaju mesta gde se akumulira nezadovoljstvo prekarizovane mladosti, koja je zajedno sa svojim roditeljima najveći “gubitnik tranzicije”. Upravo zbog toga, u tranzicijskom poretku, bolje reći haosu divljeg kapitalizma, sport kao institucija neretko dobija vrlo specifičnu i problematičnu ulogu. Energija koja treba da donese promenu i ustane protiv tranzicijske nepravde, umesto da postane svesna sebe kao klase, pretvara se u iracionalnu stihiju koja se vodi lažnim idolima kluba ili nacije. S druge strane, uspesi sportista i nacionalni naboj nude samo trenutno zadovoljstvo i osećaj povraćenog dostojanstva, izgubljenog nedaćama i poniženjima rata i neimaštine. Narodnjački populizam je zbog toga uvek blizak sportu u kojem vlada iracionalnost i tu se jasno vidi istorodnost politike i sporta, gde ne dolazi samo do politizacije sporta, već sportizacije politike – oni konvergiraju u slogane kao “Forza Italia” i slične, dok se sami političari služe navijačkom retorikom i tonom. Sportista: protivrečni idol Treba razumeti da se sportisti, naročito fudbaleri, nalaze u jednom svetu u kojem dominiraju kriminalci i lihvari iz menadžerskih struktura, korumpirani kravataši sportskih organizacija i političari raznih profila, koji svi zajedno eksploatišu njihovu popularnost, računajući pre svega na njihovu nezrelost. Njih niko ne vidi u tom smislu kao žrtve, štaviše, dominantna malograđanska javnost uglavnom im zavidi i u svakoj prilici gleda da ih omalovaži. Paradoksalno, oni su sa druge strane inaugurisani u idole i ljude koji trebaju da budu uzori, i to je dominantno mišljenje u svetu, jer sport kao poslednje utočište morala i fer pleja teži da zadrži auru čistote i nevinosti. Međutim, do sada niko nije uspeo da objasni kako neko u svojim dvadesetima, bez obrazovanja i izgrađenih vrednosnih orijentira, može da bude uzor, da bude svestan društva u kom živi i svoje prave funkcije u njemu. On jeste uzoran, ali u jednom drugom smislu, u smislu idola koji treba da sugeriše da je biti uspešan i popularan najviše životno postignuće, a za to je poželjno biti brutalan i beskompromisan takmičar. Zbog toga je sportista zahvalna figura za kapitalistički sistem i socijaldarvinizam koji nagrađuje one koji se bezobzirno popnu do samog vrha. Nacionalizam ima neverovatnu sposobnost regeneracije i njega desnica koristi u srednjoročne i kratkoročne dnevnopolitičke svrhe. U nedostatku kolektivnih događaja u kojima ima priliku da učestvuje čitava nacija, sport postaje gotovo jedino polje ispoljavanja nacionalizma u svom vulgarnom obliku. On kao takav postaje presudan za konstantno osvežavanje nacionalne svesti. Bez ikonografije, parola, pesama, zastava, običan čovek u svakodnevnom iskustvu ne ume više da ispolji patriotizam i ljubav prema domovini. Kolektivno ushićenje, naročito kod uspeha i pobeda, postaje kompenzacija za sva poniženja i šikaniranja koja se doživljavaju na radnom mestu i u svakodnevici, i u tom smislu takođe ima katarzično dejstvo, što je neofrojdijanska teza koja nije prevaziđena. Klubaška svest, regionalizam, rivalstvo, državni tim, navijanje, doveli su do takvog stanja svesti da je nemoguće zamisliti državu i društvo bez sporta. Velika većina mladih doživljava veći emocionalni lom i u većoj je egzistencijalnoj panici kada se njihov omiljeni klub nalazi pred bankrotom i gašenjem nego kada je pred gašenjem veća firma od koje živi lokalna zajednica ili širi region. Ovo može najbolje da se vidi u periodima krize, kada spašavanje klubova koji se smatraju nosiocima identiteta ima ogromnu podršku javnosti, tako da se često novac tih istih poreskih obveznika koji ostaju bez najosnovnijih uslova za život koristi za opstanak i oporavak kluba. Nije slučajno što veća ostrašćenost i okrenutost sportskom kolektivizmu i euforiji koincidiraju upravo sa periodom krize, tranzicije i drugih društvenih procesa, koji su po svojoj prirodi stresni i često nepodnošljivi. Zajedno sa nacionalnim timom, privrženost klubu i aktivno angažovanje imaju presudan politički značaj za očuvanje socijalnog mira, što političari i institucije kapitalističkog poretka jako dobro znaju. Gotovo da plaši pomisao na nestanak sporta, jer bi posledice po društvo i socijalni mir, a samim tim i poredak, bile katastrofične. Starorimska maksima “hleba i igara”, nažalost, ne gubi na svojoj aktuelnosti sve dok postoje izrabljivački odnosi unutar jednog društva, jer to je najpogodniji i, što je još važnije, najjeftiniji način imunizacije nižih slojeva i osiromašene radničke klase te izbegavanja klasnih animoziteta. Nekada je to bila religija kao opijum za narod, a danas je to sport kao sekularna religija. Zbog toga, kao što se dete odmalena krsti i veže za veru, koja je na ovim prostorima gotovo po pravilu u simbiozi sa etničkom pripadnošću, tako se odmalena zaodeva u klupske i nacionalne šalove i zastave, i to postaje neotuđivi deo njegovog identiteta koji nosi u sebi. To prepoznaje kao nešto benigno i vanpolitičko, što u svojoj suštini nikako nije, jer se afektivna vezanost i nekritički odnos prema stvarima i stvarnosti najbolje daju eksploatisati. Sve ovo nije izrečeno sa pozicije anacionalnog puritanizma koji se gadi prizemnih parola i ikonografije ili sa pozicije nekakvog samodovoljnog kosmopolitizma koji odozgo arbitrira. Kod mene lično više preovlađuje žal za poumljenim patriotizmom i za narodom svesnim svoje društvene realnosti, koju treba menjati kolektivnim naporom, a ne kolektivnom euforijom. Nacionalizam u smislu domoljublja ima svoju svrhu u momentima kada su ugroženi identitet ili kultura jednog naroda ili kada se na osnovama nacionalne svesti artikulišu kulturni ili ekonomski antiimperijalizam i druge vrste otpora. Međutim, ako se karakter društvenih pojava postavi u istorijsku ravan, dolazi se do spoznaje da sport, religija, nacionalizam, kako u određenim istorijskim trenucima mogu da služe emancipaciji, tako u nekim drugim služe konzerviranju postojećih odnosa i gramšijanskoj integraciji u kapitalistički vrednosni horizont. Ova vrsta kulturne hegemonije jača kada treba sprovesti ekonomsku liberalizaciju. Ovi narativi samo su simptom iskrivljene svesti i, kao što je pokazala naša nedavna prošlost, u pravilu služe da bi se iza njih sprovela prvobitna akumulacija i razvlašćivanje radnika kroz privatizaciju, drugim rečima klasična pljačka. Zbog svega toga ostaje nerazumljivo zašto kritička teorija i levica hronično izbegavaju da analiziraju profesionalni sport u njegovoj društvenoj suštini, tj. kao funkcionalni element unutar klasnog sistema eksploatacije, koji služi njegovom održavanju i učvršćenju. Obično se fokusiraju na karakter sporta kao akumulatora nacionalističkih i drugih strasti, što on i jeste, ali ne prepoznaju ulogu sporta u društvenoistorijskom totalitetu, u kojem on neretko igra ulogu kao institucija kapitalističkog poretka par ekselans. Ivan Ergić rođen je u Šibeniku 1981. godine. Kao nogometaš najviše se ostvario u Baselu, gdje je na poziciji veznog igrača u 202 nastupa postigao 31 gol. Prije Basela bio je kratko u Juventusu, u koji je došao iz Pertha, a karijeru je završio u Bursasporu. Bio je izabran u reprezentaciju Srbije i Crne Gore na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 2006. Međutim, Ergić je u posljednoj deceniji poznat kao kolumnist koji je javnost upoznao s pravom slikom nogometa danas. Prenosimo ovdje njegov tekst objavljen 2013. u hrvatskom izdanju Le Monde diplomatique-a.

Savršenom nezainteresiranošću svi su hrvatski mediji, ali i državna vlast, diplomacija, ukupna javnost, ispratili ono što se zadnjih tjedana i mjeseci zbiva na Kosovu i oko njega, a što bi se, ukratko, moglo svesti na postupno uvođenje i afirmiranje ideje o “povijesnom razgraničenju” Srba i Albanaca, što bi zatim, protokom vremena i svojevrsnim metastaziranjem ideje dovelo i do daljnjih razgraničenja te do podjele Makedonije i Bosne i Hercegovine, i do dovođenja Srbije na sedamdesetak kilometara od Zagreba. Za sve to bi, naravno, neophodan bio i još jedan rat, kojim bi se provela nova preseljenja stanovništva, te “logična zaokruživanja” teritorija, nakon čega bi, vjeruju promotori ideja o razgraničenju, nastupio vječni mir, budući da narodi više ne bi bilo međusobno izmiješani. Ideju o “povijesnom razgraničenju” promovirali su tokom ljeta pojedini srpski političari i novinari, širili su je beogradski tabloidi, nešto o svemu natuknuli su Vučić i Dačić, a onda je stvar buknula nakon što je njemačka kancelarka Merkel izjavila da promjena granica u Europi ne može biti. U tom je trenutku predsjednik Srbije žestoko napao protivnike ideje – koju prethodno i nije jasno obrazložio i cjelovito iznio – pa je među njima imenovao praktično sve čelnike nejake srpske opozicije, te im pridodao još jednog čovjeka koji nema ama baš nikakve političke moći, nije član nijedne stranke, niti je, prema vlastitim riječima, ikada izašao na izbore: igumana manastira Visoki Dečani Savu Janjića. I sve je to loše i zloslutno, tako da čovjek u svemu tome nema čemu dobrom da se nada, ali u tom sam trenutku bio malo ponosan. Ovaj zemaljski pakao, ova govnjiva povijest našeg propadanja, a sve s ciljem “povijesnog razgraničenja” i konačnog uklanjanja manjine s očiju većine, započeli su, barem što se mene tiče, 1. kolovoza 1984, kada sam se našao u Sjevernoj kasarni u Kninu, da bih u sljedećih četrnaest mjeseci tu i na Lastovu odslužio vojni rok, ali se, mnogo važnije od toga, i upoznao među kakvim sve ljudima zapravo živim. Izluđivanje koje je tada nastupilo, ispunjeno iracionalnim procedurama, svakodnevnim ispiranjem mozga, poništavanjem svake empatije i svakog morala – jer tamo gdje započinje fraza, tamo gdje započinje ceremonijal, moralna pravila prestaju da važe – nije se, tako danas osjećam, nimalo razlikovalo od onoga što će se događati u ratu. Recimo, na osnovu tih kninskih i lastovskih iskustava lako sam kasnije mogao shvatiti i kako se, kojim putem, postaje ratni zločinac. Ono, međutim, što me je najtemeljitije dojmilo, a možda i preobrazilo, bila je samoća. Bio sam okružen stotinama jednako obučenih, podšišanih i obrijanih vršnjaka, a svejedno sam bio savršeno sam. U toj samoći, koja je bila modelski projektirana i koja je, valjda, nosivi osjećaj u svakoj totalitarnoj zajednici, od lošeg braka i silom uspostavljene obitelji do garnizona i države, postojao je samo jedan izuzetak. Kada bi se odvijao neki naročito sulud ceremonijal – recimo, stupanje po kasarnskom krugu, praćeno neartikuliranim urlicima kapetana G. – bilo je samo potrebno da pogledom ulovim lice tog jednoga mog supatnika, pa da shvatim kako je sa mnom i s mojim mislima sve u redu. Samo je nama dvojici sve ovo bilo nenormalno i neprihvatljivo, ostali su se već pretvorili u ono što je totalitarni um zamislio za njih. Naravno, taj čije sam lice morao vidjeti, imao je vrlo slične životne i kulturne interese. Trebinjac rodom iz Dubrovnika, dijete iz miješanog braka, majke Hrvatice i oca Srbina, iz neke vrlo fine obitelji, čitao je iste knjige, slušao sličnu glazbu i živio pod onim istim staklenim zvonom koji ga je posvuda, osim, možda, u kasarni JNA u Kninu, štitilo od sveopćeg divljaštva. I još jedna stvar bila nam je zajednička: obojica smo već tada, kao osamnaestogodišnjaci, savršeno dobro znali čime se u životu želimo baviti. Uostalom, to je i bio razlog da se na tom mjestu osjećamo tako loše, ali i da budemo tako loš i kvaran materijal za ono što je totalitarni um planirao s nama. Iako smo se u posljednih skoro trideset i pet godina samo jednom sreli – slučajno, u prolazu, na Sajmu knjiga u Beogradu – taj dječak iz Trebinja, s granice među svjetovima, koji je u sebi samom vrlo skladno u život ponio tu granicu, pa su mu po prirodi stvari neprihvatljiva “povijesna razgraničenja”, među dojmljivijim je, te samim tim i važnijim ljudima u mom životu. Ako je prijateljstvo nešto što je u čovjekovom srcu i glavi, i ako prijateljstvo ne ovisi o frekvenciji susretanja ili bilo kakvim materijalnim posljedicama koje bi proistekle iz takvog odnosa među ljudima, tada je on moj prijatelj. O ideji razgraničenja on govori u beogradskom Vremenu od 30. kolovoza 2018: “Ovo je retrogradan model koji je u skladu s politikom etničkog čišćenja u ratovima bivše Jugoslavije devedesetih godina, pa nije ni čudo da je aktivnu podršku politici podele, koju svaki na svoj način podržavaju i tumače g. Vučić i g. Tači dao i jedan od ideologa ideje etničkog čišćenja na prostorima bivše Jugoslavije g. Vojislav Šešelj.” Iguman Sava, čije je svjetovno ime Dragan, govori jasno, precizno i konzistentno, kao da se obraća onoj amorfnoj, temeljito obezljuđenoj i obespamećenoj masi u kninskoj kasarni. Tamo gdje bi mogao zamućivati stvari, on ih dodatno bistri, uporno dokazujući kako smisao nije u tome da se ljudi i narodi međusobno razdvajaju, nego je smisao da im se omogući, ili da ih se nauči, da žive jedni među drugima. Kako i priliči dobrom redovniku, ali i obrazovanom čovjeku, iguman Sava precizno razlikuje i luči različite razine stvarnosti, pa ceremonijal, svejedno koji i čiji, nikad ne miješa s moralnim imperativima. Kada govori, on dosljedno govori i o Srbima, i o Albancima. Iza toga, naravno, stoji istinska intelektualna superiornost, ali i ono iskustvo granice što ga je ponio iz rodnoga grada i iz grada svoga odrastanja i mladosti. Međutim, svijest o Drugome, o dvoma, troma, četveroma, o raznovrsnosti, kompleksnosti i unutarnjoj disharmoniji svega onog što je obuhvaćeno pojmom ljudskosti, tiče se duhovne superiornosti igumana Save. Samo bi to mogao biti razlog zbog kojeg bi Vučić za neprijatelja mogao izabrati i imenovati takvoga čovjeka. Ali pred tim je razlogom i on unaprijed poražen. Smisao “povijesnog razgraničenja” nije, vjerojatno, na Kosovu, nego je širi, tiče se drugih zemalja bivše Jugoslavije, a onda i Europe. Ali u razgraničenju Srba i Albanaca stvari bi mogle izgledati samo ovako: sjever nekadašnje Socijalističke autonomne pokrajine Kosovo, s Kosovskom Mitrovicom i tamošnjim rudnikom, te s nekoliko manjih okolnih mjesta, pripao bi Srbiji, koja bi se zauzvrat odrekla Preševske doline i Bujanovca, gdje živi albanska većina. Srbija bi se ovim strateški, da ne kažemo materijalno, okoristila, ali bi veći dio srpske manjine ostao južno od crte razgraničenja, gdje bi završili i svi srpskopravoslavni manastiri i kulturnohistorijski spomenici na Kosovu. Ljudi bi, lako je pretpostaviti, bili potjerani ili u “spontano” organiziranoj albanskoj kampanji etničkog čišćenja ili u redarstvenoj akciji, ali svakako u dogovoru Prištine i Beograda. Iguman Sava, međutim, to neće. I kaže da se ne plaši prijetnji ni iz Beograda, ni iz Prištine. O redovničkom načelu kaže: “Najveća opasnost za nas je duhovna smrt, koja po našem verovanju nastupa kada pravimo kompromis sa savešću i istinom, tojest u našem odnosu prema Bogu. Za nas monahe, i mene lično, ova aktivnost nema nikakve veze sa politikom.” Miljenko Jergović 04. 09. 2018. https://www.jergovic.com/sumnjivo-lice/povijesna-razgranicenja-naroda-vode-u-nestanak-narode-koji-se-razgranicuju/

Protojerej Saša Umićević paroh u Petrinji, omiljen kod vjernog naroda Otvoreno nebo najčešće nam je crkvena kupola PETRINJA - Gdje god čovek pošao neophodno je da se prilagodi mentalitetu i da razume potrebe ljudi sa kojima živi, iz tog razloga u svim humanitarnim akcijama, obnovama hramova i crkveno-narodnim sabranjima naizostavno učestvujem zajedno sa suprugom Natašom i sinom Arsenijem, koji su mi ujedno i najveća podrška, kaže mladi sveštenik, humanista, entuzijasta i graditelj. *Osim Petrinje nadležni ste paroh i u još nekoliko mjesta. Koliko je pravoslavnih domaćinstava i vjernika pod Vašom nadležnošću?– Tako je. Parohiju petrinjsku pored grada Petrinje čini još 55 naseljenih mjesta, i to na području 4 opštine (Petrinja, Sisak, Sunja i Majur), a prostire se na preko 120 kilometara. Na tom području danas živi oko 2.200 vjernika u 800 domova koji primaju sveštenika. Do Drugog svjetskog rata na području koje danas pokriva naša parohija bilo je čak 19 funkcionalnih hramova, te su se u svakom od njih vršila bogosluženja, što će reći da je svaki hram imao svog stalnog sveštenika. Na žalost, danas čitavo to područje opslužuje jedan sveštenik iz Petrinje. Parohiju čini mahom starije stanovništvo, dok ovo malo preostalog mlađeg stanovništva odlazi „trbuhom za kruvom“, i to pretežno u zemlje zapadne Evrope.*Problemi pravoslavne zajednice su poznati od nazaposlenosti, komunalne loše infrastrukture, još prisutne nesigurnosti. Manje je poznato široj javnosti da Vi pokrećete niz akcija humanitarnog karaktera. Uz ostale sa vjernicima uređujete zgarišta i ostatke nekadašnjih hramova i u njima obavljate službe? – Crkva se, od apostolskih vremena, kao neodvojivi dio svoje misije na zemlji, stara o siromašnima i svima koji su na bilo koji način egzistencijalno ugroženi, a takvih je na našoj parohiji zaista mnogo. Bez obzira što se Crkvena opština u Petrinji i sama nalazi u teškoj situaciji, mi ipak dajemo sve od sebe kako bismo pomogli onima kojima je ruka pomoći i milosrđa bližnjeg potrebna. Nekoliko puta godišnje obilazimo potrebite porodice i pojedince, Dom za stara i nemoćna lica, Dom za duševno bolesne odrasle osobe, Opštu bolnicu i svima uručujemo pomoć. U sve akcije uključujem i učenike vjeronauke, jer im se na taj način pruža mogućnost da razvijaju i praktikuju čovjekoljublje na djelu, što sprečava emocionalnu hladnoću i otuđenost od drugog čovjeka. Pored toga, roditeljima pomažemo pri kupovini školskog pribora za djecu, organizujemo sajmove polovne garderobe i obuće, prikupljamo novac za lječenje bolesnih parohijana. Uz sve ove planirane akcije često smo prinuđeni organizovati i dodatne, kako bismo rješili trenutne probleme pred kojima se parohijani nađu. Ako me pitate kako uspjevamo osigurati sredstva za sve ove akcije obzirom da na parohiji živi mahom starije i materijalno ugroženo stanovništvo, koje nije u mogućnosti pomoći naše akcije, moj odgovor je da se sam Gospod po Svom milosrđu i čovekoljublju preko dobrih ljudi stara o tome da makar na tren unesemo malo radosti u sumornu svakodnevnicu ovih ljudi.ČEKAMO DAN DA SV. SPIRIDON OPET ZVONI *Prijeratna Petrinja je poznata po pravoslavnom hramu Svetog Spiridona. Srušen u ratu, do danas nije obnovljen?– Zbog ratnih razaranja mi smo danas prinuđeni da se zajedno sa vernim narodom sabiramo i bogoslužimo pod vedrim nebom, te nam je najčešće otvoreno nebo crkvena kupola. O ratnim razaranjima najbolje može da posvjedoči petrinjski hram Sv. Spiridona koji smo prozvali „hram mučenik“, budući da je taj hram kroz svoju istoriju čak tri puta građen i sva tri puta uništen. Uz ovaj hram, parohija je u svom vlasništvu imala strogi centar grada Petrinje, a u to je uz hram spadala zgrada parohijskog doma, škola, današnji gradski trg, kao i hotel. Većinu te crkvene imovine (osim parohijskog doma) država je oduzela, i danas kada je na snazi zakon o denacionalizaciji imovine slobodno možemo reći da se ništa nije pomjerilo sa mrtve tačke. Međutim, ne gubimo nadu, već se uzdamo u Božiju pravdu, kako po pitanju povrata oduzete imovine, tako i po pitanju hrama, iščekujući dan kada će se crkveno zvono ponovo oglasiti i pozvati vjerni narod na Svetu Liturgiju.RUMA, PUTINCI, INĐIJA, PETRINjA… *Podižete pravoslavne krstove. Poslednji su u Starom Selu i Brđanima. Pogotovo je interesantan krst u porti crkve Svetog Georgija u Brđanima. Manji broj ljudi zna da ste za ovaj krst imali sve dozvole ali hrvatski ultradesničari su sprečili njegovu izgradnju. Ipak je podignut?! – Kao što sam rekao na početku, na području petrinjske parohije nekada je bilo čak 19 hramova. Međutim, najveći broj hramova uništen je u toku Drugog svjetskog rata, dok su preostali uništeni u toku poslednjih ratnih zbivanja. Tako je od nekadašnjih 19 hramova čak 10 uništeno do temelja, dok su od još 4 hrama ostali samo zidovi. Na mestima hramova uništenih do temelja danas nije ostao ni „kamen na kamenu“ koji bi vjerno svedočio o postojanju i mučeničkoj sudbini ovih svetinja. Kako bi se ova mjesta, osvećena molitvama i pokajničkim suzama generacija vjernika sačuvala od zaborava i označila, pokrenuli smo inicijativu za izradu i postavljanje Časnih Krstova. U toku 2017. godine, na ovaj način smo uspeli da označimo tri lokacije, i to: hram Svetih apostola Petra i Pavla u Tremušnjaku, hram Svetog velikomučenika kneza Lazara u Drljačama i hram Svetog oca Nikolaja u Starom Selu, dok nastavak ove akcije planiramo za 2018. godinu. Isto tako, zahvaljujući donacijama Vijeća srpske nacionalne manjine opštine Sunja i naših parohijana, izradili smo, postavili i obložili mermernim kamenom Krst podignut za sve nevino postradale od Drugog svjetskog rata do današnjih dana. Upravo zbog ovog Krsta se podigla velika „prašina“ u hrvatskoj javnosti, te smo čak dobijali pretnje rušenjem i miniranjem, ali Bogu hvala, na kraju je sve ispalo dobro.*Iako ste godinama i duhom veoma mlad sveštenik za Vas se slobodno može reći da ste pravi neimar jer u ranijoj parohiji u kojoj ste službovali takođe ste počeli graditi hram? – Trudim se koliko mi Gospod daje snage da budem na korist Svete Crkve i vjernog naroda. Tokom vršenja dužnosti paroha drugog karlovačkog, odnosno trebinjsko-utinjskog, zajedno sa članovima Inicijativnog odbora na čijem čelu je Njegovo Preosveštenstvo Episkop gornjokarlovački g. Gerasim, pokrenuli smo nastavak izgradnje hrama Svete Petke u Sjeničaku. Čitavu akciju prikupljanja priloga osmislili smo na jedan vrlo transparentan način, te je rezultat bio neminovan. Ubrzo nakon izgradnje zvonika i stavljanja hrama pod krov (2013. godine) prešao sam na parohiju petrinjsku, gdje sam po dolasku pristupio obnovi kapele Sv. Spiridona, u kojoj se trenutno vrše bogosluženja, budući da je parohijski hram uništen u toku poslednjih ratnih razaranja. Nakon radova na obnovi kapele, pristupili smo obnovi parohijskog doma, koji se nalazio u veoma teškom stanju. I evo, upravo ovih dana smo okončali pomenute radove, te je Crkvena opština Petrinja konačno dobila ne samo potpuno funkcionalan, već i reprezentativan objekat.*Službom u Gornjokarlovačkoj eparhiji vratili ste se geografski bliže starim porodičnim korjenima. Od rodnog Srijema u Vojvodini do Banije. Parohijani posebno veseli što na službe dolazite sa suprugom i malim djetetom.– Rodio sam se u Rumi, odrastao u Putincima, Bogosloviju završio u Nišu, predavao vjeronauku u OŠ „B.P. Pinki“ u Staroj Pazovi i u STŠ „Mihajlo Pupin“ u Inđiji. Volja Božija me je dovela 2009. godine u Eparhiju gornjokarlovačku gdje sam rukom Preosvećenog Episkopa Gerasima rukopoložen za sveštenika. Dolaskom na parohiju petrinjsku približio sam se starim porodičnim korijenima, kao što ste rekli, obzirom da se moj otac rodio u Johovici, nadomak Novog Grada. Međutim, gdje god čovek pošao neophodno je da se prilagodi mentalitetu i da razumije potrebe ljudi sa kojima živi. Iz tog razloga u svim humanitarnim akcijama, obnovama hramova i crkveno-narodnim sabranjima naizostavno učestvujem zajedno sa suprugom Natašom i sinom Arsenijem, koji su mi ujedno i najveća podrška. Srpsko Kolo