Krhkost ljudske memorije
Pamćenje je pogrešivo. Memorija je krhko. Pamćenje prestaje u sadašnjem trenutku jer je ono sve što ste ikada proživeli, osetili, videli i čuli do ovog momenta. Svako poseduje svoj set sećanja. Ponekad deluje nepotrebno da se objektivno pridržavamo neke istine ili nekog događaja, sve dok uspevamo da očuvamo suštinu našeg iskustva.
Pisci maestralno moraju da ovladaju veštinom kreiranja živopisne slike, ali kada su u pitanju memoaristi, odlučivanje o tome šta i kako nešto treba zapamtiti predstavlja pravi izazov. Veoma često, pisana ili samo izgovorena priča, jeste kombinacija fikcije i nefikcije. Na primer, kada ljudi pišu svoje memoare, oni istinu prenose najbolje što mogu. Ipak, pamćenje ima svoje začkoljice i ponekad ne možemo da ga prizovemo kako bismo to možda želeli. Normalno, ono čega se prisetimo zavisi od toga kako smo se osećali povodom određenog iskustva.
Često sam razmisljala o konceptu memorije u poslednje vreme. To je verovatno povezano sa činjenicom da držim čas na kom podučavam pisanje memoara, da imam majku koja polako postaje senilna, ili zato što mi se toliko ljudi žali da preispituje prirodu i verodostojnost sopstvenih sećanja. Možda sveprisutne društvene mreže polako slabe našu sposobnost da usmerimo pažnju na neku određenu stvar. Ono što zaboravljamo nije uvek previše važno – možda se ne sećamo gde smo ostavili neki predmet, na primer ključeve, ili gde smo bili kada smo poslednji put proćaskali sa poznanikom.