Претражи Живе Речи Утехе

Nakon prošlogodišnjeg upečatljivog završetka svog „Beogradskog petoknjižja“ romanom „Tuđine“ (koje čine još romani „24 zida“, „Parter“ i „Prave Beograđanke“, i zbirka priča „Beograđanke“), Igor Marojević odlučio je da od alkohola kao motiva svih svojih proza, i beogradskih i etnofikcionalnih (romani „Žega“, „Šnit“ i „Majčina ruka“) napravi krupnu temu, sugerisanu naslovom njegove nove knjige objavljene u „Laguni“, čije će prvo potpisivanje autor obavljati na sajamskom štandu Lagune u nedelju 27. 10. od 12 do 12.30. Prvo što, već na koricama novog autorovog dela, privlači pažnju jesu krajnje pohvalna mišljenja njegovih kolega o „Romanu o pijanstvima“. „Ovom knjigom Igor Marojević je prošao opasnu granicu do koje je svojim dosadašnjim pisanjem stizao, i nije stradao“, piše, između ostalog, Vladan Matijević. * Kako vidite preporuku svog kolege Matijevića? – Verovatno je roman napisan beskompromisnije od dosadašnjih, dinamičnije i sa manje okolišanja i obzira prema tabuu govora iz prvog lica o osetljivoj temi. Inače ne bi imalo smisla tretirati je. * Kako vidite razliku između svojih proza u kojima sporedno tretirate alkohol i „Romana o pijanstvima“? – U kontekstu tog pitanja, moja dosadašnja proza mi deluje nekako suvo, a „Roman o pijanstvima“ vlažno, ili bar podmazujuće. Možda je plural u naslovu ove knjige znakovit: osnovni osećaj je sličan, ali pijanstva su razna, i nepregledna… * O tome govori i činjenica da se radnja ne odvija samo u Beogradu, nego i u Gvadalahari, LJubljani, i malim mestima u Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj gde čašica ume da povede međunacionalnim prepirkama? – Umeju u njih ljudi na Balkanu komotno da uđu i trezni. E sad, da se glavni junak nije našikao u Gvadalahari, ne bi imao konflikt sa meksičkom mafijom, niti bi u LJubljani izveo performans poniženja kako bi došao do novca za hotel. Prebogata je, i maštovita baština priča uzrokovanih alkoholom, a „Roman o pijanstvima“ pokušaj je ambiciozne panorame takvih priča u određenim mestima na planeti u poslednjih desetak godina 21. veka. Naravno, sve je to povezano s glavnim junakom, inače bi prvi pojam iz naslova morao biti promenjen ili maknut. * I Barselona čini jednu od geografskih poluga ove vaše proze, mada u naglašeno političkom ambijentu koji zahvata dane posle referenduma za osamostaljivanje Katalonije. S obzirom na prikazane međunacionalne konflikte na Balkanu i u Barseloni, čini se da iako prividno govori o hedonizmu, ovaj roman ima prilično društveno-kritičku notu? – Mislim da srazmerno mali broj ljudi često poseže za čašicom iz pukog meraka, mnogi ne umeju da izdrže raskoš negativne stvarnosti pa kroz piće beže od mogućnosti sopstvenog uma. Ali kad ono postane lična navika, možda ima smisla neizgovoreno pitanje: da li je ljubav jača od ljubavi prema alkoholu? * Ne može se izbeći paralela između odvajanja Katalonije i raspada SFRJ, naročito što se i to, unutar barselonskih poglavlja, pominje u romanu? – Osnovna razlika je u „Ustavu“. Dok je onaj naš iz 1974. bio odveć fleksibilan, ali smo na to reagovali prekasno, što je jedan od odlučujućih momenata prilikom krvavog odvajanja ostalih republika, španski „Ustav“ definiše domicilnu državu kao nesporno teritorijalno nedeljivu, ali sa jakim autonomijama. Zanimljivo da su te autonomije definisane fleksibilno, što državi omogućuje da sa svakom autonomnom jedinicom postigne različit dogovor. Tako je taj „Ustav“ u isti mah liberalkapitalistički, jer podstiče na pregovore o ceni. Katalonija je nezadovoljna količinom autonomije i zato bi se pola njenih žitelja odvojilo, nek čitalac sam zaključuje koliko to ima veze sa raspadom SFRJ. * Šta je ono što „Roman o pijanstvima“ čini drugačijim u odnosu na prozu natopljenu alkoholom kakvu su pisali Bukovski ili Henri Miler? – Za razliku od ogromne većine proznih knjiga o alkoholizmu, „Roman o pijanstvima“ govori o liku koji i pored sklonosti kapljici završava sve svoje obaveze na vreme, a siže se odvija u digitalizovanom ambijentu i eri gde su i žene jednako sklone piću kao muškarci. Moj glavni junak nije postao alkoholičar u formativnom razdoblju za to, dakle između svoje dvadeset pete i trideset pete godine, već kasnije, jer mu se čini da će kao sveži povratnik sa Zapada lakše podneti šok kulture uz pomoć promiskuiteta i alkohola. Što se drugog tiče, u pojedinim fazama on ipak nastoji da se vrati trezvenjaštvu, a žene ne pomažu baš uvek i u svemu: posle dvogodišnje pauze on se vraća piću nakon ljubljenja sa glumicom koja je prethodno pila vino. * Koliko je bezbedna udaljenost sa koje čitalac posmatra svet sačinjen od alkoholnih isparenja, dima, vajfaja i razvrata? – Ne mislim da moj pripovedač eksplicitno propagira alkohol, kao ni da je ovo moralističko antialkoholičarska knjiga. Mada ne bih imao ništa protiv da pojedini čitaoci iz „Romana o pijanstvima“ izrone sa žudnjom da i sami što pre posegnu za čašicom, a pojedini sa žudnjom da to nikad više ne učine. * Filip David govori o impresivnoj jednostavnosti i autoironičnosti u „Romanu o pijanstvima“ i iznenađujućoj promeni vašeg stila? – Tema je dovoljno složena i teška a događaji se relativno brzo nižu. S obzirom na to, nije bilo potrebno stilski naročito komplikovati. Roman je pisan utrobno pri čemu su reči sprovodnik dinamike i višesmislenosti kako teme tako, nadam se, i postupka. * Koliko su vam za građu poslužila lična iskustva? – Nekom ko piše je najbolje za temu uzeti ono što dobro poznaje a prema čemu može i da ima distancu. Ako sam se i laćao alkohola, bilo je to nadasve za potrebe teme, koju promišljam već godinama, da bi se kasnije desilo spontano zapisivanje. A sigurno mogu da imam distancu prema dotičnoj temi. * Šta je najgore a šta najbolje u konzumaciji alkohola? – Možda je najgora neumerenost, kao i griža savesti uz mamurluk, koji pak ume i da bude saznajno plodan, samo ako je čovek u stanju da ga opiše tj. zapiše. Uz to, alkoholizam bez mamurluka je što i satira bez gorčine, bio bi to jednodimenzionalan i netačan doživljaj sveta. Konačno, čak i hronični alkoholičar svoje životne dileme može efikasno da rešava jedino trezan, pa makar i mamuran. Vid JERAJ

Završena potraga za župnikom iz Hrastovice kod Petrinje Igorom Barišićem koji je pronađen u rodnom Slavonskom Brodu Nestali fratar Igor Barišić, za kojim je prošlih dana tragala cijela Hrvatska, pronađen je u nedjelju navečer u svom rodnom Slavon- skom Brodu. Župnik iz Hrastovice kod Petrinje, koji je u srijedu 21. kolovoza nestao s adrese na kojoj je bio prijavljen u svojoj župi, u nedjelju nešto prije 23 sata već se nalazio u prostorijama brodske policije. nastavak na linku Odbjegli fratar Igor Barišić napušta svećeničku službu i prelazi u laički status WWW.VECERNJI.HR Vecernji.hr je vodeći hrvatski news portal. Pregledajte najnovije današnje vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, kulture i Zagreba.

Kako da dođem do članaka i radova ovoga čoveka? https://en.wikipedia.org/wiki/Igor_Smirnov_(scientist)

Povodom prosvjeda veterana protiv Bajaginog nastupa u Karlovcu prisjetili smo se muzičkih 1990-ih: Gobac sklada navijačku ‘Hrvatska mora pobijediti’, Stublić gorki oproštaj ‘E, moj druže beogradski’, a Satan Panonski odlazi u borbu i gine. Vladimir Savčić Čobi, Zoran Kalezić i braća Bajić, s druge strane, izvode ‘U boj ustani, Srbine moj’, a Lepa Brena i Hanka Paldum oblače uniforme Ja nisam vaš, nisam vaš od glave do pete/ Ja nisam vaš, moji su dobili četrdesetpete – otpjevao je Mile Kekin prije par godina i podsjetio auditorij na jednu već zaboravljenu činjenicu. Više od četvrt stoljeća otkako je Jugoslavija umrla u mukama, dakle, relativiziraju se odnosi još iz onog rata, Drugoga svjetskog. Ustaški simpatizeri po novom tvrde da su baš ustaše bili antifašisti, dok su antifašisti ustvari bili fašisti. Četnički se pozivaju na staru marketinšku podvalu da su četnici bili antifašisti već o početku spomenutog rata, a slažu se s nazivanjem antifašista fašistima, jer je danas ta zamjena teza isplativa. Pravi antifašisti, nenacionalisti, u većini imaju problem s komunističkom okosnicom pokreta otpora ujedinjenih naroda Jugoslavije. Oni bi također najradije retuširali dio identiteta na koji se pozivaju, jer ga ne žele uklopiti u aktualno stanje stvari, političkih i socijalnih. No kao da je Mile dijelom resetirao nered u komunikacijskom kanalu, vrativši neke ključne vrijednosti na početne postavke. Ta nam operacija najbolje može pomoći u suočavanju s lakrdijom od one zabavne manifestacije u Karlovcu, o kojoj se koješta pričalo danima uoči Velike Gospe. Iz programa Dana piva koji će se realizirati početkom rujna, naime, odbačen je headliner Momčilo Bajagić Bajaga, zbog revolta stanovitih branitelja. Bajaga je prozvan – mada, pokazat će se, neslužbeno i ustvari ovlašno – zbog navodnog priklanjanja političkoj i ratnoj opciji pobunjenih Srba u Hrvatskoj, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Ubrzo će se razjasniti, ne prvi put, da su optužbe na njegov račun neutemeljene, jer ne postoji nijedan dokaz o umiješanosti toga popularnog starog rokera u dotičnu prokazanu ideologiju. Štoviše, onaj tko pažljivije osmotri listu ostalih izvođača na Danima piva, uočit će da su barem dvojica drugih izvodila pjesme posvećene koljačima, u najmanju ruku Juri Francetiću i Rafaelu Bobanu. Jole se od toga kasnije ograđivao, kao što je poznato, no Grdović bi se iznova nasrkao pivske pjene te zapjevao isto, kao što je još i poznatije. Ako se Bajagu može izbaciti ni krivog ni dužnog, nego samo kao neutemeljeno proglašenog četnikoljupca, a recidivist Grdović nastupa bez ikakvih poteškoća, međutim, postavlja se pitanje u čemu je uopće temeljni spor. Jesu li ustaše bili gori, ili četnici nisu bolji, i jesu li jedni samo u krivu, ili drugi nisu nimalo u pravu – taj nam se ogled bez prestanka nameće, s oprečnim rješenjima zacrtanim na dvjema stranama. Istina je pak ta da nije bilo tih dviju strana, da su u ono doba, svoje najizrazitije, jedni i drugi bili na istoj, uz njemačkog i talijanskog okupatora. Lojalno surađujući međusobno, uz jako rijetke netrpeljivosti od kojih donekle ima smisla navesti tek eksces na Lijevču polju, ali ni to prije travnja 1945. godine. Sve ostalo dade se svesti na onaj precizni slogan ‘Ustaše i četnici, zajedno ste bježali’, jer je nasuprot njima ‘45. bila isključivo pobjednička Narodnooslobodilačka vojska, partizani. Pa kao što tada nije bilo spora, nema ga u biti ni danas; svi napori svode se na osvajanje tržišta, ideološkog i ekonomskog, ali pravo na slavljenje vlastitih zločina ne ide bez dobre mjere revizionizma. Dioba tržišnih zona obavljena je na koncu ratnim putem, jasno, iako sljedbe tih turbonacionalističkih opcija po idealima nalikuju međusobno poput krigle krigli. Podsjetimo se zato bar jednim kratkim pregledom kako je točno izgledalo opjevavanje nove dominantne političke platforme i tko je sve aktivno sudjelovao u procesu, onda kad Bajaga nije. Uz napomenu da antifašisti jesu dobili 1945. godine, no 1991. su bez imalo sumnje izgubili, kad su zapravo bili u takvoj historijskoj regresiji da nisu mogli predstavljati relevantan faktor u podjeli utjecaja. Sad bismo mogli razglabati i o tome kako je do naopakog razvoja događaja došlo zbog kraha navedene komunističke komponente i socijalističkog projekta, no trebali bismo znatno više prostora za potpuniji osvrt na taj okvir. Držat ćemo se stoga lakših nota, pomalo revijski, kao uz pivo, te se prisjetiti da u osvit rata – probajte samo zamisliti – kojekakvi ustašluci i četnikovanja nisu bili toliko muzički poduprti izvan političkih mitinga ili svadbi. Vrijeme je to kad Mišo Kovač u Nedjeljnoj Dalmaciji jasno procjenjuje i kaže da će mu nacionalisti koji očito nadiru doći glave, jer to jednostavno nije njegova sorta. Mišo je u međuvremenu otišao nekim drugim putem, uvjetovanim obiteljskom tragedijom, i nije se dalje sukobljavao s tim općim demonima, ali zanimljiva nam je mijena koja je zahvatila praktički čitavu mu generaciju na sceni. Dobar dio ponio se kao da je na probi dobio novi tekst, npr. Meri Cetinić koja je onomad pjevala da ‘bježe Nijemci, bježe i ustaše, crne horde sve se Tita plaše’, hitro je presvukla kožu, a danas uspoređuje Thompsona s Vicom Vukovom. Vice to nije bio zaslužio, jer je među kolegama takoreći jedini imao svojevrstan disidentski status, no prije bi se moglo reći da je zatim iznevjerio očekivanja nacije. Pokazat će se 1990-ih da ga je više od hrvatovanja interesiralo znanstveno istraživanje Pokreta nesvrstanih. No rat usmjerava čitavu estradu – najednom sve kolektivnije, zbijanjem redova uslijed straha – prema verifikaciji novonastalih političkih subjekata. Situacija postaje vanredna, a vanrednost uskoro postaje sve normalnija, i dok prve granate počinju zasipati hrvatske gradove, rađa se novi žanr tzv. domoljubne pjesme. Patriotizam zabavljača ogleda se u budničkoj ‘Moja domovina’, gdje postrojeni zajedno nastupaju Dino i Aki, Gabi i Arsen, Josipa i Jura, Oliver i Doris, i mnogi drugi – nema koga nije bilo, reklo bi se. S mirotvornih se potom ide na vojno-zagovaračke, no hrvatska estrada ima utoliko i mogućnost svrstavanja uz primarno obrambene motive, bar na početku rata. Jer rasprave o početnim pozicijama, onima strogo političkim, stavljaju se neminovno na stranu pa dok sve žešće pucaju topovi, muze predano obrađuju novu temu. Teško je povući liniju između huškača i zanesenih kroničara poput Marijana Bana čijoj se ratnoj pjesmi ‘Oni nas gađaju’ (I mi pucamo u njih) dade i nasmijati. Ipak, dobar primjer je Đuka Čaić, prvo s mobilizacijskom ‘Hrvatine’ u koju je tek rubno utkan motiv ‘Za dom’, e da bi se isti taj izvođač s vremenom opustio i posvetio gadostima kao što su ‘Spustila se gusta magla’ i ‘Past će bomba na Beograd’. Kratko traje period zazivanja mira poput onog Ivčićevog ‘Stop the War in Croatia’, i umjetnici se nakon toga još okupljaju u artističkoj vojnoj jedinici, radi fotografiranja poslanoj na prigodni egzercir u Maksimiru. Prije negoli im se putevi razdvoje na eksplicitne militante i, uglavnom, konformističke njihove kolege, upadalo je u oko i uho već zborsko prisezanje da u Srbiji i Crnoj Gori više, jednog lijepog dana kad utihne oružje, koncertiranja njihova biti neće. Kao što je poznato, malo ih je održalo svečanu zakletvu, pa su tamo na koncu od takvih završili, da navedemo samo neke, i Prljavci, i Tereza, i Gibonni, i Doris, i – Meri. Ogrezli rokerčine Piko Stančić i Saša Radulović pokreću za rata svoj etnoprojektić ‘Rock akademija’, Gobac sklada navijačku ‘Hrvatska mora pobijediti’, Stublić gorki oproštaj ‘E, moj druže beogradski’, Mucalo bitno vedriju ‘Pjesma je jača od minobacača’. Vanna i ET vape za demokracijom u ‘Molitvi za mir’, Parni valjak širi optimizam stihovima ‘Kekec je slobodan, red je na nas’, a Satan Panonski odlazi u borbu i gine, za razliku od Thompsona koji iz nje navodno izlazi da bi nam podario ‘Bojnu Čavoglave’. Naravno, nisu se svi uklopili u takav ambijent, naročito mlađi, oni koji u to vrijeme tek stasavaju, ali ni svi od starijih. KUD Idijoti, recimo, sasvim sigurno ne, ali ni Majke, da ne govorimo o Gori Ussi Winnetou – riječ je često o pankerima, nimalo slučajno. Slavni sarajevski bend Zabranjeno pušenje nalik metafori puca nadvoje i pretvara se u svoj zagrebački i beogradski cijep, od kojih nijedan nije potpun ni dostatan. I zatiče se u internoj polemičkoj petlji po pitanju rata i nacionalnosti, premda su njegovi tekstovi već 1980-ih superiorno odgovarali na te i mnoge druge slične enigme. Istočna strana zaraćene dotadašnje SFRJ suočava se s manje profiliranim izborom mogućnosti, pa ili si za tenkove koje ispraćaš u rat preko granice, ili si protiv. Epohalnu gestu tad izvodi mlada crnogorska zvijezda Rambo Amadeus, bez najave prekidajući festival ‘Beogradsko proleće’ u direktnom prijenosu na Radioteleviziji Beograd, s izjavom: ‘Dok mi sviramo, padaju bombe na Dubrovnik i Tuzlu. Nećemo da zabavljamo biračko tijelo. Jebem vam mater.’ Završna rečenica izrečena je nakon kratke stanke i negodovanja dijela publike, no pamti se i ranija reakcija nekolicine muzičara iz dijela ponajboljih beogradskih sastava. Frontmeni grupa Partibrejkers, EKV i Električni orgazam, naime, organizirali su projekt Rimtutituki (Turim ti kitu – za one koji ne prepoznaju značenje u šatrovačkom) te ulicama Beograda kružili svirajući na kamionu i pozivajući na otpor ratu. Nisu ni tamo, istočno od Hrvatske, ni približno svi pop-muzičari odabrali tu stranu, bez obzira na ikoničke neokaljane pojave kao što su Đorđe Balašević ili Zdravko Čolić. Najviše se kao njihova suprotnost spominjao hiperpopularni Borisav Đorđević alias Bora Čorba, dvaput javno inaugurirani četnički vojvoda, pa ma šta da mu to značilo, s obzirom na operetni, a ne ratni status i praksu. Njegov davni drug iz Riblje čorbe, naš zlosretni Bajaga, međutim, kompromitirao se nije pa nije; u nekom će se trenu čak ispostaviti, javnim priznanjem Borisa Mužanovića iz zadarske braniteljske udruge Zavjet, da su Bajagu nekako pobrkali s pjevačem opskurne grupe Minđušari, na koncertu u Kninu za vrijeme SAO Krajine. Tako je i ostalo, svako malo na njegov račun, premda je Bajaga odavno snimio i one stihove ‘Limene trube duvaju, ne volim vojnu muziku’. Vladimir Savčić Čobi, Zoran Kalezić, Rade Vučković i braća Bajić, s druge strane, izvodili su ‘U boj ustani, Srbine moj’, a Lepa Brena i Hanka Paldum oblačile su uniforme, ali na suprotnim stranama. Red je ipak da mimo svih njih spomenemo Mirka Pajčina, čuvenijeg po nadimku Baja Mali Knindža, jer je taj ostvario daleko najveće uspjehe svojim izrazito huškačkim pjesmama kao što su ‘Dođi, pope, ljubimo ti stope’, ‘Moj je tajo’, ‘Ne volim te, Alija’ i ‘Oj, Alija, nisi više glavni’. Vrijedi se prisjetiti da je Pajčin u jednom nastupu spomenuo Marka Perkovića Thompsona kao svog duhovnog brata, što uopće ne treba odbaciti i zanemariti kod praćenja traga ukupnoj pojavi, bez obzira na granice koje su tako strogo ocrtali. ‘Jasenovac i Gradiška stara’ nije pjesma koju bi skupa izveli, ali je riječ o poetici koju definitivno bratski dijele. Paralelno, manje povlašteni protagonisti nemaju pravo ni na kudikamo bezazlenije iskaze bliskosti i razumijevanja, kao što nas ovih dana na slučaj Dražena Vrdoljaka. On je na valovima Hrvatskog radija 1992. godine, dakle, iz čista mira usred rata pustio nekoliko songova na ekavici te napustio taj medij da ga ne bi izbacili naglavce. Na ovom mjestu zaustavljamo se s nizanjem kojem se u protivnom ne bi vidjelo kraja, pogotovo dok ulazimo u razne nijanse i aspekte pristupa ratnoj ili međuetničkoj tematici. Uostalom, kao da je to jedina bitna preokupacija našeg doba, kao da nije Džoni još pred sam rat kazao ‘osnovna stvar je klasna borba’ i da nam se sve to događa baš zato što smo olako zaboravili taj fakat. Dali smo se zavesti šarenim perlicama nacionalnog, utjecajem onoga što će Predrag Lucić u jednom naslovu za Novi list – analizirajući muzičku scenu u odnosu na krv koja se lije kao pivo u Karlovcu – imenovati ‘Estradni bog Mars’. U toj disciplini ustvari ni najmanje nije važno što je Bajaga pjevao, a što nije, nego je važno da se isti diskurs i dalje podgrijava. Ili još izravnije, kao što reče Baja Mali Knindža: ‘Moj je tata zločinac iz rata, vi se potrudite pa ga osudite.’ A dodatna istina glasi da je upravo Baja onaj pjevač Minđušara u kojem je netko vidio Bajagu, tako fatalno i sarkastično. Eventualno je samo još šteta što Mile Kekin nije ipak prihvatio poziv organizatora Dana piva da zamijeni iznenada nepoželjnog Bajagu. Mogao je doći i sam, bez svoje grupe i bez balasta komercijalnog te liberalnog, barem da im odsvira ‘Ja nisam vaš’. I ono kad lijepo i prosvjetiteljski zgazi pokornost uime zdravog otpora, da bismo opet nešto uložili u bolje sutra: ‘Tako ću učit svoje dijete da se takvom ološu ne miče.’

Radni logor Jasenovac - knjiga Igora Vukića, novinara i istražitelja Nemate pravo zaboraviti vašu povijest. Ne zbog osvete, nego zbog mira, jedna je od poruka pape Franje za njegova boravka u susjednoj BiH 2015. godine upućena i hrvatskome narodu. Povijesne prijepore valja razjasniti, činjenice utvrditi. Prošlog je petka u Hrvatskom Novinarskom domu predstavljena nova knjiga novinara i istražitelja Igora Vukića, "Radni logor Jasenovac, u kojoj je na temelju znanstvenog istraživanja, arhivske građe i dokumenata obradio razdoblje od 1941. do 1945. godine. Na pitanje zašto se odlučio za istraživanje ove teme Vukić je, među ostalim, spomenuo članove svoje obitelji, pripadnike srpskog naroda, koji su svjedočili događajima u Jasenovcu. Govorio je o mnogim lažima koje se desetljećima govori o Jasenovcu. Najgnjusnija laž, istaknuo je Vukić, je ona o navodno 20 tisuća ubijene djece. U emisiji je iznio nekoliko zanimljivih podataka i rezultata svoga istraživanja, te izrazio želju da se na svim razinama nastavi istraživati istina o Jasenovcu. http://vijesti.hrt.hr/446046/radni-logor-jasenovac-knjiga-igora-vukica-novinara-i-istrazitelja