Претражи Живе Речи Утехе

Kada su joj u prvom razredu osnovne škole tražili da napiše svoje ime i mesto rođenja, Angela je prvi put postala svesna činjenice da je rođena u koncentracionom logoru. „Imala sam mnogo poteškoća sa tom rečju,“ kaže ona i dodaje: „Preklinjala sam majku da je izmenimo. Ali ona je rekla: „Ne, neću je promeniti, to treba da se zna.““ Angela Oros kaže da tada još uvek nije imala predstavu šta Aušvic zapravo znači i predstavlja. „Nije mi predstavljalo problem što sam rođena tamo. To me sustiglo tek kasnije“, objašnjava ona. „Problem je bio što je užasno teško za pisanje.“ Prošlo je više od pola veka dok nije osetila da može da ispriča priču o sebi i svojoj majci, koja je umrla 1992. Sa 60 godina konačno je prekinula svoje ćutanje i lokalnom novinaru ispričala kako se njena majka, Vera Bajn, porodila na gornjem krevetu u kasarni, u kampu C u Aušvicu, decembra 1944. godine. Bila je teška oko kilogram i preslaba da bi plakala. „To me je spasilo,“ kaže Angela. Danas, ona je visoka samo 150 cm – što je direktna posledica neuhranjenosti tokom majčine trudnoće i Angeline prve godine života. Najhrabriji potez ove sedamdesetogodišnjakinje je odluka da svedoči protiv Rajnholda Haninga, bivšeg stražara SS-a, koji danas ima 94 godina i jedan je od poslednjih nacista koji su radili u kampu. Želela je da svedoči u ime 6 miliona Jevreja koji to nisu mogli jer su ubijeni. „U stvari, mnogo više od 6 miliona je ubijeno. Zamislite samo svu tu decu koja nisu odrasla i dobila svoju decu. A da ne pominjem da mnoge žene koje su preživele Aušvic nikada neće moći da rađaju. I, kao što znamo, mnogo je dece koja pate od hormonskih poremećaja, kao posledica hemikalija koje su davane njihovim majkama. Nisam matematičar, ali i nije potrebno da budete da biste shvatili da je 6 miliona veoma obmanjujuć broj.“

Schindlerjuden – o dobroti čovjeka i vrijednosti ljudskog života Gledala sam sad, po prvi put, film Šindlerova lista. Znala sam sve otprilike o čemu se radi, i iskreno, nikad nisam željela da ga gledam. Nisam imala volje ni hrabrosti. Gledajući nešto oko mog ljubimca glumca Ralfa Fajnsa došla sam i do filma. Htjela sam da vidim, konačno i film, a i to kako Fajns glumi zlog čovjeka, čovjeka koji nema više ljudsko lice. Radoznalost me povukla. Mislila sam ajde stisni petlju i odgledaj to, znaš ionako šta je sve bilo, nećeš vidjeti ništa novo, proučavaj sve psihološki. Malo je reći da sam potresena, da sam zanijemjela, da ne nalazim riječi. Malo je reći koja je vrijednost ovog filma i ove priče. Ameri su ga proglasili za 8. najbolji američki film (iza Građanina Kejna, Prohujalo sa vihorom... šta se može, oni nisu Evropljani da bi u potpunosti to razumjeli). Ne znam kako da opišem kvalitet glume Nisona i Fajnsa, i likova Helen i Emili Šindler. Ben Kingsley kao Itzak Stern je - Ben Kingsley. http://www.gledalica.com/sa-prevodom/schindlers-list-1993-video_cd9801487.html Pošto sam naoštrila svu svoju hrabrost i tvrdoću, i pošto sam ja čudna osoba, gledala sam sve i jednu sekundu filma (kukavički je skloniti pogled da se prištediš malo bola) i nisam zaplakala ni na jednu strašnu scenu, kako god strašna bila i žalosna, toliko smrti i ljudske patnje, ostala sam tvrda srca. Ali na sve one projave ljudskosti, plakala sam kao kiša. Na scenu u podrumu između Amona i Helene, njegova strašna borba sa sobom, pa kad je toliko voli da je prepušta Šindleru, kad popušta njegovim 'hirovima' i dozvoljava mu da napoji ljude (koji će ionako biti ubijeni, ali malo nade, i još mu kažu da je okrutan...), kad Šindler daje sve svoje pare da ih spase, pare koje je nepravedno na njima zaradio, kad u Aušvicu teče voda umjesto plina, kad se djeca svađaju ko smije u govna... pa zadnje scene su potresnije no što se može opisati, trijumf ljudskosti na onoliki užas i strahotu tokom cijelog filma, gdje njegovi Jevreji vade svoje zlatne zube da mu naprave prsten, i on plače osuđujući sebe koliko je para protraćio i koliko je još ljudi mogao spasiti, koliko osoba... i njegovi Jevreji, Schindlerjuden, koji dolaze na njegov grob...... Ljudskost, ljubav, hrabrost, su veće čudo od svih čuda, savjest ljudska 'moralni zakon u nama koji svjedoči Boga', ali drukčije shvatanje morala nego što uobičajeno mislimo, svo zlo se ne može ispraviti, mora se s đavolom tikve saditi, a obični hedonista (grešnik) po svojoj ljubavi i kako nadrasta svoju slabost i sebičnost, jer je dobar čovjek... Ostatak njegovog nekakvog vjerskog hrišćanskog (katoličkog) odgoja, uticaj žene, primjerne katolkinje, ne čine ga vjernikom, kamoli 'pravim', prepodobnim... On je bio pohlepni skorojević, hedonista, bludnik-preljubnik. Ali je imao srce na pravom mjestu. Ali je volio ljude koje je poznavao, pa i svoje radnike Jevreje, prepoznavao je u njima ljudsko lice bez obzira na ideologiju. Saosjetio je s patnjom, shvatio nepravdu koju čine njegovi sunarodnici, on nije bio nikakav don kihot, nikakav zanesenjak koji bi vjerovao da se svi mogu spasti, koji bi se borio u bukvalnom smislu (našta bi ga samo ubili kao izdajnika), no to ga nije spriječilo da spasi one koje je mogao, da učini ono što jeste bilo u njegovoj moći, bio je mudar i vispren i računao na ljudske slabosti koje je tako dobro poznavao... Njega su Jevreji odlikovali kao Pravednicka među narodima, izdržavali ga cijelog života jer je u svakom poslu bio bezuspješan, i sahranili ga u Jerusalimu, na Sionu, jedinog nacistu koji je tamo sahranjen. Podsjeća me ova priča na Zakhejja, iako ga se samo Šindler vjerovatno nikad nije sjetio... na riječ Gospodnju 'nisam došao da spasem pravednike, već grešnike'. Vjera ga nije zanimala, jer je znao da njegov način života vjera osuđuje a on nije imao nikakvu namjeru da ga se odrekne. Ali Kantov 'moralni zakon u meni', Pavlovo 'poznanje zakona neznabožaca kroz savjest' je bilo u njegovom srcu. On je presudnu riječ Gospodnju o tome kako će suditi ('jer bijah gladan i nahraniste me, u tamnici bijah i posjetiste me') ispunio bolje nego mnogi pravovjerni i ultraprepodobni. U tako okrutnim uslovima, kao što je rat, čovjek iznosi ili iskonsko zlo iz sebe ili iskonsko dobro. Pokazuje se onakav kakav je. Sigurna sam da u carstvu nebeskom pjeva sa jevrejskim žrtvama (u nekom odjelu za neprepodobne hrišćane svih denominacija i prepodobne ili mučenike drugih konfesija ) i sjeća se možda s nostalgijom kako su cure na zemlji bile lijepe ali i kolika je radost milosrđa i milosti prema ljudskom biću...