Kada bismo poredali 1000 ljudi jedne do drugih, slučajno izabranih iz različitih dijelova svijeta, vidjeli bismo da niko od njih nema potpuno identičnu boju kože. Međutim, mi smo ipak skloni dijeliti ljude po boji kože samo na dvije kategorije: bijela i crna. Ovo je jedan od najjednostavnijih i najčešćih oblika etiketiranja i primjetit ćete da se uvijek javlja u dihotomnoj formi.
Etiketiranje može biti veoma korisno u lakšoj organizaciji i simplifikaciji stvari i često služi kao jednostavniji metod prenošenja objašnjenja. Međutim, etiketiranje mnogo češće ima negativnu konotaciju, posebno kada se radi o etiketiranju ljudi.
Loše strane etiketiranja se najčešće javljaju kada se etikete apliciraju neprecizno i u negativnom kontekstu, što može voditi do nesporazuma i prekida u komunikaciji jer se često (pogrešno) pretpostavlja da svi imamo istu definiciju određene etikete. Kada se radi o etiketiranju ljudi, uvijek se određena etiketa shvata kao definitivni zaključak o osobi, dok bi se to zapravo trebalo uzeti kao početna tačka u objašnjavanju karaktera te osobe.
Ponekad nesvjesno etiketiramo ljude. Na primjer, nakon prvog razgovora s osobom koju smo tek upoznali, nakon što je neka osoba postavila određenu objavu na društvenim mrežama, nakon što smo čuli određenu izjavu od osobe pored koje smo upravo prošli na ulici, skloni smo da donesemo zaključak o cjelokupnom karakteru te osobe. Samo etiketiranje je bazirano na dva osnovna elementa: predrasudama i prethodnom subjektivnom iskustvu pojedinca, što dalje vodi do formiranja netačnih očekivanja.