Jump to content

EshatoloskiIkonizator

Члан
  • Број садржаја

    54
  • На ЖРУ од

  • Последња посета

Everything posted by EshatoloskiIkonizator

  1. Da malo pažljivije čitaš uvideo bi da ništa drugačije nisam ni napisao, samo sam istako istovremnost koja je načelo. Ovde što pisah bitiniji su drugi detalji, a ti se baš uhvati za ovo.
  2. Crkva ne može a da ne bude jedinstvo Jednog i Mnogih u isto vreme. Ovo načelo proističe iz trojičnog bogoslovlja, kao iz hristologije koja je povezana sa pnevmatologijom, a, takođe, potvrđeno je i evharistijskom prirodom eklisiologije. U trojednom Bogu prisutno je jedinstvo, ali ovo jedinstvo ne prethodi mnoštvenosti (trima ličnostima). Teolozi poput Karla Ranera, ispravno su pokazali da je pogrešno isticati prioritet "Jednog Boga" naspram "trojednog Boga", kao što to srećemo u tradicionalnim dogmatskim priručnicima na Zapadu, ali i u akademskom bogoslovlju Istoka. Ne govorimo najpre o Jednom Bogu (kao o božanskoj suštini), a potom o trima ličnostima kao odnosima (relations) unutar te suštine, što je predstavljalo omiljeni pristup srednjevekovnog bogoslovlja. U učenju o Bogu Trojica je primarna upravo isto koliko i jedna suština: mnogi su konstitutivni za Jedno, upravo koliko je Jedno konstitutivno za mnoge. Načelo jedan i mnogi predstavlja temelj i u slučaju Evharistije (apostol Pavle to potvrdjuje u 1Kor 11.) Svaka Evharistija se prinosi u ime čitavog sveta i za sav svet. Jedna je Evharsitija u čitavoj univerzalnoj Crkvi i opet, ova jedna Evharstija je istovremeno i mnoge Evharistije. Apsurdno je čak psotaviti pitanje šta prethodi čemu. Radi se o istovremenosti, slično onome što nalazimo u biću Boga. Ova istovremenost je ključna u eklisiologiji. Dalje, Crkva je istovremeno lokalna i univerzalna, a shodno tome episkop je lokalna i univerzalna služba. Saborski sistem je "sine qua non conditio" sabornosti (chatolicity) Crkve. Medjureligijski i unutarhrišćanski dijalog je neophodna stvar sama po sebi. Zato što jedino dijalogom eklisijalnost postaje ono za šta je predodređeno i što sadrži samo u sebi. Samo tim putem se može odgovriti na izazove savremenosti na koje Crkva ne sme da ostane gluva. Ako je uslov zajednička molitva (koja je u konačnoj analitici razgovor ili prisnije dijalog) onda je primarius ostvarivanje takvog kontakta. Sve dok ne dođe do prihvatanja pogrešnih eklisijalnih prinicpa ili čak usvajanja iskrivljenih dogmatskih učenja (čijem rešavanju treba težiti zarad jedinstva) sve može biti prihvatljivo i održivo. Može se govoriti o primatu kao neophodnosti savremene eklisiologije ali mora podržavati određena teološka načela koja trebaju biti prihvaćena. Uglavnom molitve su potpuno, sa svih teoloških i praktičnih tačaka potpuno prihvatljiva stvar.
  3. Božja volja je Božiji Promisao o svetu, večno založen u Njegovom Logosu. Maksim Ispovednik uvodi razlikovanje pojma: smisla (logos) i načina (tropos) postojanja. Stvoreni svet postoji u saglasnosti sa božanskim smislom ili božanskom zamisli, ali način njegovog postojanja može da ne odgovara zamisli. Ispovednik uvodi pojam smisao postojanja. Svako kretanje, ako je osmišljeno, poseduje takođe i slobodu, a njegov zadatak je ostvarivanje "dobrog, moralnog psotojanja", čiji će konačni rezultat biti "smisao večnog postojanja" Drugim rečima, sve to označava da u stvorenom svetu prisustvuje slobodna volja, čije se istinsko naznačenje sastoji u slobodnom kretanju prema Tvorcu. Svet je Bog stvorio slobodnim pokretnom volje, usled čega u tvorevini takođe postoji sloboda kretanja.
  4. Mislim da debelo grešiš. Koji god teolog, ako poznaje dogmatiku imalo, reći će da strada ipostas. Ne treba biti autoritet da bi se to reklo, to su dogmatske istine i činjenice.
  5. Verujm mi da, bar ja, odustajem od bilo kakvog upuštanja u konverzaciju sa tobom. Nekome ko je pogrešno naučen nemoguće je objasniti išta. To bi bilo ko kad bi ziloti sad naprasno prešli u kalviniste. Znaci jedan u milion. Veruj ti šta hoćeš, ali samo znaj da to nema veze sa teologijom. To su produkti tvog umovanja. Poz
  6. Nekome ko nije dovol Mora ipostasno. Ne bi preporučio nekom ko ne poznaje dobro svetootačko bogoslovlje da se upušta u ovo. Jednostavno shvati, prekompleksna je tema, strada Ipsotas. Mogu ti objasniti na chatu kako su mene to naučili, i kako sam to zaključio sam izučavajući Oce. Imao sam seminarski rad iz Dogmatike baš na ovu temu. Sve suprotno od ovog shvatanja je jeres i kosi se sa odlukom 4. vaseljenksog sabora.
  7. Evo imam pri ruci jednu knjigu iz škole gde piše: "Dok se Nestorije, u svom savesnom nastojanju da sačuva, kako čoveštvo Hrista, tako i transcedentnost Boga, nikada ne bi odvažio reći da je Bog postradao i umro (samim tim razdvajajući Hrista i faktički ukidajući Bogoovaploćenje), Kirilu kao da je upravo to bilo važno: Logos je postao telo istinski i stvarno, pa je prema tome moguće reći da je Bog u punoti svog čoveštva postrdao i umro na Krstu, da bi čovečanstvu otkrio put ka vaskrsenju, ka večnom životu, to jest oboženju:" 274 str Uvod u svetootačko bogoslovlje; Jovan Majendorf
  8. Ne znam napamet, kad sam išao u Bogosloviju imao sam ceo dokumenat u pdf posto su nam dali to da ucimo. A mogu ti pronaci od Atanasija Jevtica sve transkrobovano pa ti poslati, on se time bavio.
  9. To mora tako da se prihvati zbog sotiriologije. Da nije, uslovno rečeno stradalo božanstvo, a strada sjedninje priroda čiji je nosilac Ipsostas, zašto onda niko drugi ne bi mogao da strada i time iskupi tvorevinu? Nije njegovo čoveštvo bilo ništa drugačije nego od svih ljudi, i nije ga on obožio putem idioma (Maksim), nego kao simfonija strada Ličnost koja je Bog, i tek tada iskupljenje ima smisla.
  10. Pogledaj odluke 4. vaseljenskog sabora i videćeš 9 tačku gde se navodi da strada i umire Ipsotas Hrista.
  11. Niko ne spori da se fizički sjedinjujemo sa njim, bukvalno zubima, jezikom i usnama primamo u krvotok i organizam Njegovu Krv i Telo. I poželjno je da to radimo što češće, ali ti moraš da se zapitaš kako ti vidiš život posle smrti, gde, kako, s kim, u kome, pa tek onda da uvidiš da je krajnje ograničeno shvatanje da je to što ti primaš Hrista impretiv da ćeš Ga primiti i u Eshatonu. Šta ako nemaš nimalo ljubavi na priemer, ili nimalo ne poštuješ Zakon? Ne vredi ti ni trista pričešća. Uvidi da to nije određujuće.
  12. Kako imaš izopačene stavove, skroz ograničeno razmišlanje bez imalo kritičnosti i metode. Neću se truditi nimalo da te opovrgavam, živi u neznanju, lakše ćeš proći.
  13. Ovo može da zbuni. Slažem se da pravoslavna hristologija (koja je u suštini hristologija Kirla Aleksandrijskog) smatra, u konačnoj analitici, da je stradala čovečanska priroda. Ali mora se stavljati akcenat da strada kao Bog, tj. kao Ličnost, a samim tim strada i sjedinjenje njegovih priroda (4. vaseljenski). Dakle, poenta je da strada kao Ličnost.
  14. "Trošna glina" tj. ogrehovljenost i konačnost ljudske prorode je itekako prepreka za sjedinjenje sa Bogom. Priroda ljudska mora biti preobražena tj. vaspostavljena, ali ne na taj način, kao što ti misliš, vraćajući se u prvobitno stanje (to mi smrdi na origenizam) već u vaspsotavljanje u budućnosti kako kaže Irinej Lionski. To što se navodi da Hristos živi u nama (poslanica Galatima) jeste samo jedna forma, i više kao metafora za praktično - moralno stanje duha i tela tj. sozercanje Božanskih vrlina gde se kao posledica ima opit u Hristu, ali on ne živi u punoći u nama. Celo Sveto Pismo je protkano time da se baš ta punota, a i saglasno učenju Otaca, tek ogleda u Eshatonu kada će se rasejani narod sabrati oko Mesije i uteloviti u njegovo Telo tj. Crkvu, pa prema tome participacija u ovome životu se ogleda u Evharistijskom sabranju gde se recepira Hristos, koji nažalost nije bio recepiran za života: "....svoji ga ne primiše".
  15. Jeste tako, ali to je više sjedinjenje u istoriji, naravno kroz participiranje u simvolima i u ikonizovanju Carstva kroz struktuisane pojedinacne delove koji stvaruju celinu. Ako zamišljaš da će i u Eshatonu biti kao i ovde, dakle kao Crkveno, Evharistijsko sabranje, mogao bi malo da nam pojasniš.
  16. Ja bih se pre složio sa njim, jer ja, kao i on, sledim pravosalvnu eshatologiju koja samtra da je ovo, nazovimo ovozemaljsko sjedinjenje sa Hristom, samo predoskus ili preddar sjedinjenja koje će se ostvariti tek u budućnosti tj Carstvu. A i zamisli malo logicki, da li se uopšte može pretpostaviti da će tada biti isto kao i sada? Naravno da ne! To je potpuno drugačija dimenzijalnost, dimenzija večne dinamike, tj. kosmičke Liturgije. Kada bi pratili ranohrišćansko predanje i veru očigledno bi se videlo ovo. Ima dosta predavanja na ovu temu, i prva tacka sabora u Minehnu piše da je danas sve dato u "glinenim sudovima" a da će se u punoći ostvariti na kraju istorije.
  17. Kako se dakle, onda, ta istina bića konkretizuje ili ostvaruje u Eshatonu? Kako će se sjedinjenje tih pojedinačnih logosa sa Logosm Božijim ostvariti i ogledati?
  18. Ovo što primećujem u odgovorima i sa čime se mi susrećemo u suočavamo je duh konfesionalizma. Taj duh je nosilac sledećih karakteristika: On pod verom podrazumeva pre svega jedan intelektualni proces, kroz koji čovekov um biva prosvetljen tako što postaje sposoban da istinu otkrivenja formuliše u vidu propozicija. Kada se jednom složite oko propozicija onda možete smatrati da ste se složili oko vere. Stoga predanje se shavata kao predavanje izvorne apostolske vere sa pokoljenja na pokoljenje uglavnom u formi simvola i teoloških izloženja koje svi treba da "potpišu". Svoj sadržaj teologija crpi, tada, iz ovih propozicija i, pak, sama postaje njihov promoter putem sistematizacije. Tako teologisanje postaje kriterijum vere i uslov eklisijalnosti. Konačno, i Crkva svoj identitet crpi na osnovu ovih teološki formulisanih propozicija i deli se na konfesionalna tela koja svoj identitet zasnivaju na eksplicitnosti neke teologije ili simvola koji se uglavnom razlikuju medju drugima. To sve za posledicu ima nametanje da se o veri uci "privatnim" iščitavanjem literautre, uglavnom bez povezanosti metode i sadržaja, iu konačnoj analzi traganjem za istinom u monaštvu. Ps. Osnovni postulat je pitanje šta je istina, i ovu temu sam mislio da podredim tome suočavajući hrišćanski i filosofski pogled na odgovor. Bog je svakako istina, ali šta je istina konkretnih bića? Pošto si upoznat sa Maksimom, možeš da nam razložiš njegovu eshatologiju i tipologiju (ikologiju)
  19. Високопреподобни, Преподобни и Пречасни Оци, господо, браћо и сестре, помаже Бог! Зовем се Јован и долазим из Крагујевца. Похађам ФДУ а у средњу школу сам ишао у Богословију. Волим да ћаскам са истомишљеницима, а нарочито са супротстављенима, па се унапред радујем доласку на овај сајт. Надам се да ћу успети својим одговорима и мишљењима да допринесем различитим темама и проблематикама. У историји сам имао прегршт разговора са хришћанима, нехришћанима, атеистима, антитеистима и имам озбиљан опит што се тиче упуштања у дијалог са истима. Још једном, поздрав свима и боље вас нашао!
  20. Nisam dobio odgovor na pitanje. Dakle, kada se ostvaruje to bitije?
  21. Sveti Maksim Ispovednik je inkorporirao monašku tradiciju zatrovanu origenizmom i neoplatonizmom u sistematicnu apostolsku tj. biblijsku eklisiologiju. I njegov opus rada je 95% Dogmatika, a ostatak moral. Izracunaj bilans, i za sta ce se ko uhvatiti. Ne sporim, u ovih 5% je blago, ali neprocenjiv dukat je u vecini. On je bukvalno kreator svog bogoslovstvovanja, i na njega se svi ostali posle naslanjaju. Opet da ponovim, ovo pitanje sa teme zahteva u samom sebi govor ili rec na filosofski nacin, a ne na puko moralisanje i okretanje svega na eticku vodenicu. Rec je o necemu sasvim desetom.
  22. Pa baš zato što je u pitanju nešto što se ne menja reč je o večnosti. Po pravoslavnom shvatanju, tačnije učenju Maksima Ispovednika "Stasis" je stanje večnog, i tu se ništa ne kreće, ne menja, ne propada, kao što sam napisao gore (proičitaj xd), a "genesis" je stanje stvorenog. Teznja ka tom "stasisu" je svrha postojanja, "telos" i "parskesos" konkretnih bića, i tek tamo se ogleda njena istinitost. Takodje, sledeci ovo, pravoslavno shvatanje smatra da se ta istinitost zadobija tek u budućnosti tj. Eshatonu, gde će sve, kao što veliš, biti postojano, ali opet blagodatno dinamicno bez mogucnosti promene već stalnosti. Etika zadobija smisao tek kad ulazi u ontologiju, bez nje je obesmisljena.
×
×
  • Креирај ново...