otvoreno pismo 138 muslimanskih teologa krščanskim poglavarima

[Eniz]

329

otvoreno pismo 138 muslimanskih teologa

kršćanskim poglavarima1

Mato Zovkić, Sarajevo

Vrhbosanska katolička teologija u Sarajevu UDK: 261.8 : [28 :297]

e-mail: [email protected] Pregledni znanstveni rad

P rimljeno 6/2009.

Sažetak

Pismu 138 muslimanskih poglavara i znanstvenika od 13. listopada

2007. papi Benediktu XVI. i drugim kršćanskim poglavarima

prethodila su tri dokumenta u kojima su jordanski kralj Abdulah II.

i neki muslimanski znanstvenici kao podlogu dijalogu između muslimana

i kršćana nagoviještali ljubav prema Bogu i bližnjemu; jedan

je iz 2004., drugi iz 2005., a treći je dokument Pismo 38 znanstvenika

od 25. rujna 2006. Papi u povodu njegova govora u Regensburgu.

Pismo 138 polazi od propisa Kur’ana u 3,64 o podložnosti Bogu te

u 2,256 o zabrani nasilja u vjeri i od Muhamedove izreke: “Nitko

od vas neće biti istinski vjernik dok ne bude želio svome bratu ono

što želi samome sebi.” Navode niz kuranskih citata o potrebi ljubavi

prema Bogu, koja se pokazuje u bezrezervnoj podložnosti Stvoritelju

i eshatonskom Sucu te pomaganju siromasima i svima u potrebi.

Vide u tim odredbama sličnost s Isusovim odgovorom na pitanje o

najvećoj zapovijedi i zovu kršćane na dijalog radi podupiranja pune

religijske slobode u današnjem svijetu, ljudskih prava i izgradnje

međunarodnog mira. Autor navodi odgovore pojedinaca i institucija

anglikanaca, protestanata, pravoslavaca i katolika. Posebno se zaustavlja

na prvome katoličko-muslimanskom seminaru održanom u

Rimu od 4. do 6. studenog 2008., na kojem je utemeljen Katoličkomuslimanski

forum, a sudionici su se obvezali na daljnju suradnju.

Papa ih je u audijenciji podsjetio kako se može surađivati temeljem

zlatnog pravila, premda nam se razilaze teološka obrazloženja te

univerzalne etičke norme. Autor vidi u Pismu i dosadašnjim odgovorima

kršćana nov impuls dijalogu i suradnji.

Ključne riječi: ljubav prema Bogu i bližnjemu, Kur’an, Evanđelje,

Muhamed, Isus, muslimani i kršćani, mir u svijetu, ljudska prava.

1 P riređeno kao jedno od osam izlaganja na konferenciji “Kršćansko-muslimanski

odnosi” na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu u povodu programskog

boravka Hansa Künga u Sarajevu 14. i 15. svibnja 2009.

330

Mato Zovkić, Otvoreno pismo 138 muslimanskih teologa kršćanskim poglavarima

Potpisnici svojim otvorenim pismom od 13. listopada 2007.

ponajprije zovu na dijalog muslimana i kršćana, temeljen na

dužnosti ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Kršćanski partneri

tako su ih razumjeli i trude se pozitivno odgovoriti na njihovu

inicijativu.2 Izvornik Pisma sastavljen je na engleskom i postavljen

na portal www.acommonword.com, a poslije je preveden na arapski

i druge velike jezike. S imenima 38 kršćanskih poglavara kojima

je upućeno i 138 potpisnika te 23 bilješke obuhvaća 26 stranica

formata A-4; od toga je 1 stranica popis naslovnika, 15 stranica sam

tekst, 4 stranice bilježaka i 6 stranica popis potpisnika s njihovim

službama i mjestima djelovanja. Na temelju citata iz Kur’ana 3,64

dali su mu engleski naslov “A Common Word between Us and

You – Zajednička riječ između nas i vas”. Oni ljubav prema Bogu

izvode iz Božje jedincatosti i dužnosti vjernika da se Bogu podlažu

(3,64), a ljubav prema bližnjemu iz nauka Kur’ana da u vjeri nema

prisile (2,265). U uvodnom sažetku ističu da su “pravda i sloboda

neotklonjivi sastavni dio ljubavi prema bližnjemu”. Zato ovaj važan

dokument dijaloga želim predstaviti iz vida međureligijske suradnje,

jer je prvotni cilj međureligijskog dijaloga uglavnom međusobno

upoznavanje i otklanjanje predrasuda. Kršćani kao manjina u

muslimanskim zemljama i muslimani kao manjina u zapadnim

zemljama imaju potrebu pune religijske slobode, socijalne pravde

i zaštite svojih ljudskih prava. Zato u dosadašnjem odjeku ovog

dokumenta među muslimanima i kršćanima vidim novu priliku za

međureligijsku suradnju.

Izdavač i kontekst nastanka dokumenta

Elektronički i tiskani oblik Pisma pokazuju da je nosilac

autorskog prava The Royal Aal al-Bayt Institut for Islamic Thought

u Amanu, u Jordanu.3 Taj Kraljevski institut Aal al-Bayt za

islamsku misao objavio je 9. studenoga 2004. Amman Message, o

međusobnom priznavanju različitih islamskih pravaca u vjeri iza

kojega je stajao osobno kralj Abdulah Drugi4 U srpnju 2005. izdao

2 Usp. Fr. Eissler (Hg): Muslimische Einladung zum Dialog. Dokumentation zum

Brief der 138 Gelehrten (“A Common Word”), Evangelische Zentralstelle für

Weltanschauungen, Berlin, 2009. Knjiga sadrži njemački prijevod engleskog

izvornika Pisma, odgovor muslimanskih učenjaka skupljenih u Napulju 12.-23.

listopada 2007. te 12 odgovora kršćanskih institucija i pojedinaca.

3 Usp. Fr. Eissler, “Einleitung”, Op. cit., str. 5-15.

4 Elektronički oblik na www.ammanmessage.com.

331

Crkva u svijetu, 44 (2009), br. 3, 329-352

je sličnu poruku sljedbenicima abrahamskih religija (židovima,

kršćanima i muslimanima) naslovljenu Amman Interfaith

Message.5 Svrha ovog dokumenta jest umanjivanje napetosti među

sljedbenicima monoteističkih religija i izgrađivanje međusobnog

povjerenja. Autori dokumenta oslonili su se na kuranski tekst 3,64

pri pozivanju na suradnju: “Reci: ‘O sljedbenici Knjige, dođite da se

okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome

osim Allahu ne klanjamo, da nikoga njemu ravnim ne smatramo i

da jedni druge pored Allaha bogovima ne držimo!’” (prijevod Besima

Korkuta). Među postojećim prijevodima kod nas postoje i drugačiji

koji pokazuju nijanse značenja.6 Budući da se u sljedećem ajetu

spominju Tevrat (Tora) i Indžil (Evanđelje) koji su objavljeni poslije

Abrahama razvidno je da su “sljedbenici Knjige” židovi i kršćani.

Autori su naglasili da oko 60 posto stanovnika svijeta čine

muslimani i kršćani, što ih veže na traganje za mirom. Vjera u

jednoga Boga, zatim podlaganje Bogu te ljubav i pravednost prema

svim ljudima nazvani su središnjim vjerskim sadržajima židovstva,

kršćanstva i islama. Uz to je jordanski kralj u rujnu 2005. na

Katoličkom sveučilištu u Washingtonu D. C. držao predavanje

u kojem je uz kuranski tekst 3,64 citirao Mk 12,29-31 o ljubavi

prema Bogu i bližnjemu kao najvažnijim zapovijedima židovstva i

kršćanstva. Na to će se pozivati Otvoreno pismo 138 iz 2007., ali će

židovi biti prešućivani.

U međuvremenu se dogodilo pastoralno putovanje pape

Benedikta XVI . u Njemačku za vrijeme kojega je 12. rujna 2006.

u Regensburgu držao predavanje profesorima i studentima

naslovljeno: “Vjera, razum i sveučilište – sjećanja i refleksije”.

Iz novinskih izvještaja znamo da pripravljeni tekst nije dao na

konzultaciju svojim savjetnicima. Dva dana prije održavanja

govora novinari su dobili tekst uz napomenu da ga ne smiju citirati

prije održavanja, te su neki od njih ukazali Papinim neposrednim

suradnicima na mogućnost da govor podigne veliku buru kod

muslimana. Odgovor je glasio da je prekasno za ikakvo mijenjanje.

Ilustrirajući svoju misao o potrebi međusobne otvorenosti razuma

i vjere, Benedikt XVI . naveo je izjavu bizantinskog cara Manuela

5 Fr. Eissler, Art. cit., str. 6., bilj. 5 navodi elektroničku adresu tog teksta.

6 P rijevod Enesa Karića: “Ti reci: ‘O sljedbenici Knjige! Hodite k Riječi jednakoj

nama i vama: da nikome osim Allahu ne robujemo, da Mu nikoga ne pridružujemo

i da jedni druge, osim Allaha, gospodarima ne uzimamo”. M. Asad: Poruka

Kur’ana, el-Kalem, Sarajevo, 2004., str. 74 tumači ovaj ajet: “Doslovno ‘riječ

koja je nepristrana između vas i nas’. Riječ kelima koja primarno znači ‘riječ’ ili

‘izraz’ često se koristi u filozofskom smislu da označi ‘sud’ ili ‘načelo’.”

332

Mato Zovkić, Otvoreno pismo 138 muslimanskih teologa kršćanskim poglavarima

II . Paleologa iz 1391. godine kako je Muhamed zapovjedio “širiti

mačem vjeru koju je propovijedao” te da bi “bilo protivno Božjoj

naravi ne djelovati razumski”.7 U nastavku je Papa govorio o

tri faze dehelenizacije kršćanstva: reformacija s načelom sola

scriptura, liberalna teologija 19. st. koja je tražila Isusa čistog

čovjeka, suvremena inkulturacija koja uvažava iskustvo kulturnog

pluralizma. Po njegovu uvjerenju, za dijalog kultura nužna je

otvorenost razuma i vjere, jer je bit teologije u razumnosti vjere.

Dok je Papa još bio na putu, muslimani Europe i svijeta uputili su

oštre prosvjede. Papa je u kasnijem tumačenju pokušao ublažiti

duhovnu štetu tumačeći da je to bilo samo navođenje teksta jednog

autora iz 14. st., ne njegovo osobno mišljenje. U Sarajevu su reis

dr. Mustafa Cerić i ondašnji dekan Fakulteta islamskih nauka dr.

Enes Karić dali mudar osvrt, naglasivši da su bosanski muslimani

slobodno prihvatili islam, trpjeli za svoju vjeru pod komunističkim

režimom i odbacuju takvu insinuaciju o Muhamedu. Upozorili su

ipak da ne bi bilo razborito organizirati nasilne prosvjede u Bosni

i Hercegovini zbog ovog incidenta. Sjećamo se da prosvjeda nije

bilo u smislu eventualnog bacanja kamenja na zgradu Apostolske

nuncijature u Sarajevu.

Papa je pozvao 25. rujna 2006. veleposlanike muslimanskih

zemalja u Rimu i predstavnike muslimanskih zajednica u Italiji

želeći ojačati prijateljstvo i zajedništvo između Svete Stolice i

muslimanskih zajednica u svijetu. Bio je pozvan i ambasador

BiH pri Sv. Stolici, uz objašnjenje da su muslimani u ovoj zemlji

relativna većina, ali ona ostaje sekularna država. U svom govoru

Papa je riječima Drugoga vatikanskog sabora izrazio poštovanje

prema muslimanima koji se “klanjaju jednome Bogu, živom i

subzistentnom, milosrdnom i svemogućem, stvoritelju neba i

zemlje, koji je ljudima govorio, i čijim se odredbama, makar i

skrivenim, nastoje svim srcem podložiti”. U nastavku je istaknuo

7 P apa je govorio njemački. Služim se službenim prijevodom toga govora na

vatikanskoj elektroničkoj adresi. Evo cijelih dviju napadnutih rečenica:

“Without descending to details... he addesses his interlocutor with a startling

brusqueness... saying: ‘Show me just what Mohammed brought that was new,

and there you will find things only evil and inhuman, such as his command to

spread by sword the faith he preached.’ . The emperor, after having expressed

himself so forcefully, goes on to explain in detail the reasons why spreading

the faith through violence is something unreasonable. Violence is incompatible

with nature of God and the nature of soul. ‘God’ he says ‘is not pleased by

blood – and not acting reasonably (syn logō) is contrary to God’s nature.”

Hrvatski prijevod dijela govora donio je Glas Koncila 2006., br. 39 (od 19. rujna

2006., str. 4-5. Tu je i službeno priopćenje kardinala Bertonea u povodu vala

muslimanskih prosvjeda protiv Papina govora.

333

Crkva u svijetu, 44 (2009), br. 3, 329-352

da čovječanstvo ima veliku potrebu za autentičnim dijalogom među

religijama i kulturama, u duhu vjerničke suradnje, kako bismo

zajedno nadilazili sve napetosti: “Vjerni učenju vlastitih religijskih

tradicija, kršćani i muslimani trebaju naučiti zajedno raditi, kao

što uostalom već čine u mnogim pothvatima, kako bi izbjegavali

sve oblike netolerancije i suprotstavljali se svim manifestacijama

nasilja; a mi vjerski poglavari i politički čelnici trebamo ih voditi

u tom pravcu... Stoga nam pouke iz prošlosti pomažu da tražimo

putove pomirenja, kako bismo živjeli poštujući identitet i slobodu

svakog pojedinca, u vidu plodne suradnje na službu cijelom

čovječanstvu.”8 Završio je mišlju da dijalog nije beskonačno

razgovaranje uz uživanje u međusobnom druženju, jer postupno

treba prerasti u konkretne akcije suradnje radi zajedničkog dobra.

Kad se smirila bura oko Papina govora u Regensburgu, skupina

od 38 muslimanskih učenjaka uputila mu je 12. listopada 2006.

Otvoreno pismo, uljudno mu skrećući pozornost na dijelove njegova

govora u Regensburgu koje smatraju krivim tumačenjem islama i

ponizno prihvatila slabosti muslimanskih vladara i pojedinaca koje

su se dogodile tokom povijesti u zemljama s većinom muslimanskih

stanovnika.9

U Amanu je od 4. do 7. rujna 2007. održana konferencija u

okviru koje je Murad Wilfried Hofmann održao izlaganje: “Differences

between the Muslim and the Christian Concepts of Divine Love”.

Kao obraćenik na islam koji relativno dobro pozna kršćanstvo

zaključio je da je u islamu neprimjereno govoriti o Božjoj ljubavi

prema ljudima, a ispravnije je govoriti o Božjoj blagosti, sućuti,

milosrđu, dobroti. Također ni ljubav prema bližnjemu ne izriče

točno muslimanski stav, jer bi ispravnije bilo govoriti o “bratstvu”.

Ljubav prema neprijatelju bila bi nerealna i ljudski nedostiživa.10

Oni odbacuju Papino tumačenje povijesne pozadine kuranske

izreke “Nema prisile u vjeri” (2,256). Također dovode u pitanje

njegovo citiranje Ibn Hazma (umro 1069. god.), koji je samo rubni

lik u islamskoj teološkoj tradiciji. Kritički se postavljaju prema

izrazu “sveti rat”, koji ne postoji u Kur’anu, te iznose islamska

pravila za pravedni rat. Odlučno tvrde: “Zapovijed ‘Nema prisile u

8 I zvorno govorio na engleskom. Tekst dostupan na vatikanskoj elektroničkoj

adresi. Velik dio govora objavio Glas Koncila 2006., br. 40 (od 1. listopada

2006.), str. 1 i 5.

9 Engleski izvornik dobio sam ljubaznom uslugom djelatnica Papinskog vijeća za

međureligijski dijalog 17. prosinca 2008. Dokument obuhvaća četiri stranice

teksta plus dvije stranice imena i funkcija potpisnika.

10 Usp. Fr. Eissler, Art. cit., str.7.

334

Mato Zovkić, Otvoreno pismo 138 muslimanskih teologa kršćanskim poglavarima

vjeri’ znači sada ono što je značila onda. Sama činjenica da neka

osoba nije musliman ili muslimanka nikada nije bila zakoniti

casus belli prema islamskom Zakonu ili vjerovanju. Kao i u slučaju

pravila o ratovanju, povijest pokazuje da su neki muslimani

prekršili islamska načela o prisilnim obraćenjima i postupanju

prema drugim vjerskim zajednicama, ali povijest također pokazuje

da su oni ponajprije iznimka koja potvrđuje pravilo. Svakako se

slažemo da se prisiljavanje drugih na vjeru – ako je to uopće istinski

moguće – ne sviđa Bogu i da Bogu ne možemo ugoditi prolijevanjem

krvi” (str. 3). Sudjelovanjem na međureligijskim konferencijama i

čitanjem djela o međureligijskom dijalogu ustanovio sam da svi

volimo umanjivati prošle pogrješke pripadnika vlastite zajednice te

uspoređivati svoje idealno stanje s konkretnim zloporabama kod

“drugih”. Svi ponizno priznajemo da kao pojedinci griješimo, ali još

nemamo teologiju prošlih grijeha ili zloporaba vlastite zajednice.

Ova 38 muslimanska znanstvenika prihvaćaju Papina naknadna

pojašnjenja njegova govora iz Regensburga. Oni također podsjećaju

da kršćani i muslimani čine 55 posto svjetskog stanovništva te

stoga trebaju pridonositi istinskom miru u svijetu: “Dijelimo Vašu

želju za otvorenim i iskrenim dijalogom i uviđamo kako je dijalog

važan u svijetu koji postaje sve povezaniji. Nadamo se da ćemo

na tom iskrenom i otvorenom dijalogu i nadalje graditi mirne i

prijateljske odnose koji se temelje na međusobnom poštivanju,

pravdi i onome što je zajedničko u biti naše baštinjene abrahamske

tradicije, osobito dvije najveće zapovijedi kod Marka 12,29-31”

(str. 4). Misle na ljubav prema Bogu i bližnjemu, dvije zapovijedi

koje je Isus proglasio najvažnijima te koje danas cijene židovi i

muslimani. Među potpisnicima ovoga dokumenta su reis iz BiH

dr. Mustafa Cerić, muftija Slovenije dr. Nedžad Grabus, muftija

Hrvatske mr. Ševko Omerbašič i muftija Sandžaka Muamar

Zukorlić. Drugi potpisnici su iz Saudijske Arabije, Turske, Jemena,

SA D-a, Egipta, Indije, Indonezije, Iraka, Irana, Rusije, Pakistana,

Ujedinjenog Kraljevstva i dr.

Papa Benedikt je za vrijeme svojega nastupa u Regensburgu

već imao planiran pastirski pohod Turskoj za konac studenog

2006. Tih se dana u profanom tisku puno raspravljalo hoće li

vlada Turske otkazati gostoprimstvo zbog toga. Nije otkazala, očito

u želji da Papin posjet pridonese popularizaciji zahtjeva Turske

za primanje u Europsku Uniju. Na tom pohodu, 28. studenog,

Papa je u prostorijama Apostolske nuncijature u Ankari primio

diplomatski zbor. Govorio je francuski te ohrabrio diplomate da

postanu arhitekti razumijevanja među narodima, međunarodne

335

Crkva u svijetu, 44 (2009), br. 3, 329-352

sigurnosti i mira među narodima. Tursku je nazvao “raskrsnicom

kultura i religija” te izrazio svoje uvjerenje da je aktivna prisutnost

religija izvor napretka i obogaćivanja za sve: “Priznavanje pozitivne

uloge religija u tkivu društva može i treba nas poticati da dublje

istražujemo njihovo poznavanje čovjeka i poštujemo njegovo

dostojanstvo, stavljajući čovjeka u središte političke, ekonomske,

kulturne i socijalne aktivnosti. Naš svijet treba uvidjeti da su svi

narodi povezani jedni s drugima dubokom solidarnošću te da

različite narode trebamo poticati neka svoje povijesne i kulturne

razlike ne ističu radi konfrontiranja, nego radi njegovanja

međusobnog poštovanja.”11 Zaključio je da Katolička crkva nastoji

surađivati s vjernicima i čelnicima svih naroda, a posebno s

muslimanima, kako bismo zajedno čuvali i promicali mir, slobodu,

socijalnu pravdu i moralne vrijednosti.

“U pitanju je naša zajednička budućnost”

Što Otvoreno pismo 138 muslimanskih poglavara i teologa

sadrži? Već smo spomenuli da su mu potpisnici dali naslov prema

citatu iz Sure 3,64: “Riječ i nama i vama zajednička.”12 Spomenuli

smo da su “narod Knjige” židovi i kršćani kao primatelji ranije

objave.13 Bez obzira na polemiku protiv kršćana u ovom ajetu zato

što “pripisuju” božanstvo Isusu, potpisnici Otvorenog pisma i drugi

muslimanski teolozi vide u njemu temelj zajedničkih vrijednosti

u tri monoteističke religije. U uvodnom sažetku naši autori u

izrazu “da nikoga Njemu ravnim ne smatramo” vide zajedničku

vjeru u Božje jedinstvo, a u riječima “da se nikome osim Allahu ne

klanjamo” izraz spremnosti na podlaganje Bogu. Ovdje također vide

izvor ljubavi prema Bogu i bližnjemu kao najvećoj zapovijedi, jer su

11 S lužim se službenim vatikanskim prijevodom Papina francuskog govora na

engleski, koji sam pribavio s elektroničke adrese Sv. Stolice.

12 A utori se služe engleskim prijevodom Kur’ana u cijelom dokumentu, koji su

naslovili A Commom Word Between Us and You.

13 M . Asad: Op. cit., str. 74, ovako prevodi 3,64: “Reci: ‘O sljedbenici ranijih

Objava, okupimo se oko jednog načela koje je i nama i vama zajedničko: Mi

ćemo slušati samo Boga, i nećemo prihvaćati ljudska bića kao naše gospodare

pored Boga.” U komentaru kaže: “U svojim širim implikacijama, gornji poziv

je upućen ne samo kršćanima, koji Isusu pripisuju božanstvenost, a izvjesne

vidove božanstvenosti i svojim svecima, nego isto tako i Židovima, koji pripisuju

kvazibožanski autoritet Ezri i čak nekim svojim velikim talmudskim učenjacima

(v. 9,30-31).”

336

Mato Zovkić, Otvoreno pismo 138 muslimanskih teologa kršćanskim poglavarima

“pravda i sloboda religije presudni dio ljubavi prema bližnjemu”.

Potpisnici su dokument podijelili u tri dijela:

(I) Ljubav prema Bogu u Kur’anu i u Bibliji kako je shvaćaju

muslimani;

(II ) Ljubav prema bližnjemu u islamu i u Bibliji;

(III ) “Dođite na zajedničku riječ našu i vašu”, gdje su muslimani

i kršćani potaknuti na suradnju u izgrađivanju pravednog mira, jer

je u pitanju zajednička budućnost.

Značajna je prva rečenica: “U ime Boga Samilosnog,

Milostivog, prigodom blagdana Eid al-Fitr al/Mubarak hidžretske

godine 1428. ili 13. listopada 2007. po kršćanskoj eri i jednu

godinu nakon Otvorenog pisma 38 muslimanskih znanstvenika

njegovoj visosti Papi Benediktu XVI .” Ovime najavljuju povezanost

novoga pisma s onim iz 2006., gdje je otvoren dijalog s kršćanima

i najavljeno da bi se on mogao temeljiti na ljubavi prema Bogu

i bližnjemu. Prvi kršćanski komentari ističu da je kvalitetna

novost što autori ljubav prema Bogu i bližnjemu ističu kao temelj

islama.14 Prvome dijelu dokumenta prethodi kuranski citat koji

mi sudionici međureligijskih susreta često čujemo od sugovornika

muslimana: “Na putu Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom

pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj zna

one koji su zalutali s puta Njegova, i On zna one koji su na pravom

putu“ (16,125). Slično Kur’an u 29,46 traži od muslimana da sa

“sljedbenicima Knjige raspravljaju na najljepši način”. Prema

uvjerenju muslimana to je dosljedna primjena kategoričke odredbe

da nema prisile u vjeri (2,256).

Osim na brojnim ajetima u Kur’anu koji pozivaju na podložnost

Bogu, prema muslimanskoj tradiciji zapovijed o ljubavi prema Bogu

temelji se na Prorokovu hadisu: “Nema boga do Allaha. On je jedini,

nema nikoga pridruženoga, On je vrhovni, Njemu pripada hvala i On

ima moć nad svime.” Zato je vjernička ljubav prema Bogu u islamu

osobno prihvaćanje njegove vrhovne vlasti, zahvalnost stvorenja

prema stvoritelju za iskazana dobročinstva i ponizno pouzdanje

u njega. Potpisnici tumače da ih Fatiha (prvo poglavlje Kur’ana),

koju mole 17 puta dnevno u svojim obrednim molitvama, podsjeća

da “hvale Boga i zahvaljuju mu zbog njegovih atributa neizmjerne

dobrote i trajne samilosti, ne samo zbog njegove dobrote i milosrđa

prema nama u ovome životu nego u konačnici radi Sudnjeg dana

14 Usp. Izjavu Centra za vjeru i kulturu na Teološkom fakultetu Sveučilišta Yale

u SA D-u od 12. listopada 2007., njemački prijevod u FR. Eissler, Op. cit., str.

46-50.

337

Crkva u svijetu, 44 (2009), br. 3, 329-352

kada će to biti najvažnije i kada se nadamo da će nam naši grijesi

biti oprošteni” (str. 5). Stoga je ljubav prema Bogu zdravi i religiozni

strah pred Bogom kao pravednim i vrhovnim sucem. Ovdje

potpisnici citiraju Kur’an 2,194-195; 2,196; 9,36.38-39 i 64,16. U

bilješci 9 navode Prorokov hadis o ispravnom strahu pred Bogom

kao početku vjerničke mudrosti i ukazuju na istu izreku u Bibliji

Židova i kršćana (Izr 1,7; 9,10). Navode 3,31: “Reci (Muhamede

čovječanstvu): Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti

i grijehe vam oprostiti! – Allah prašta i samilostan je.” Zaključuju

da je tako “ljubav prema Bogu u islamu sastavni dio potpune i

totalne odanosti Bogu; ona nije prolazni i nestalni osjećaj. Poziv

na potpunu odanost i privrženost Bogu srcem i dušom nije čisti

osjećaj ili raspoloženje nego obveza koja traži sveobuhvatnu, stalnu

i aktivnu ljubav prema Bogu” (str. 5-6).

Pokazujući da poznaju biblijski korijen zapovijedi o ljubavi,

autori navode povijesno Vjerovanje Židova iz Ponovljenog zakona

6,4-8 (Šema Israel).15 Budući da je Gospodin Bog jedan i jedincati,

vjernici ga trebaju ljubiti “svim svojim srcem, svom svojom dušom i

svom svojom snagom”. Tom kratkom Vjerovanju trebali su židovski

domaćini naučiti svoju djecu, podsjećajući svaku novu generaciju

da je Bog Mojsijev naraštaj izveo iz egipatskog ropstva, s njime

sklopio savez na Sinaju i uveo ga u zemlju slobode. S vremenom

je Šema Israel postao glavna ispovijest vjere kod Židova. Kao u

starozavjetnim vazalnim ugovorima, glagol ‘ahab – ljubiti sadrži

političku konotaciju savezničke vjernosti i tako uključuje obvezu

držanja svih Božjih zapovijedi.16 U vrijeme Isusova djelovanja,

otprilike od siječnja godine 28. do travnja godine 30., židovski teolozi

živo su raspravljali koja je od 613 zapovijedi u Tori najveća. Zapitan

koja bi zapovijed bila najveća, Isus je naveo starozavjetnu verziju o

ljubavi prema Bogu i bližnjemu (Pnz 6,4-5; Lev 19,18) i izjednačio

ljubav prema bližnjemu s ljubavlju prema Bogu. Potpisnici navode

Matejevu i Markovu verziju Isusova odgovora (Mt 22,34-40; Mk

12,28-31). S pravom zaključuju: “Ono što sve ove verzije imaju

zajedničko – unatoč razlikama u jeziku između Staroga zavjeta na

hebrejskom, izvornih Isusovih riječi na aramejskom i sačuvanog

Novoga zavjeta na grčkom – jest zapovijed o potpunoj ljubavi prema

15 P otpisnici na hebrejskom navode samo Šema (bez izravnog oslovljavanja naroda

Israel) vjerojatno zbog političke napetosti između države Izrael i Palestinaca.

16 Usp. Jeruzalemska Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1994., str. 192. J.

Blankinsopp: “Deuteronomy”, The New Jerome Biblical Commentary, Geoffrey

Chapmann, London, 1992., str. 99.

338

Mato Zovkić, Otvoreno pismo 138 muslimanskih teologa kršćanskim poglavarima

Bogu srcem i dušom i potpunoj podložnosti njemu. To je za ljudska

bića prva i najveća zapovijed” (str. 9).

Na početku drugog dijela Pisma potpisnici navode Prorokov

hadis: “Nitko od vas neće istinski vjerovati dok ne bude želio svome

bratu ono što želi samome sebi”.17 To je zlatno pravilo o univerzalnoj

etici koje postoji u židovskoj Bibliji, kršćanskom Novom zavjetu,

djelima grčkih i rimskih filozofa, židovskim djelima izvan Biblije i u

većini velikih religija.18 Autori navode dvije inačice ovog hadisa, od

kojih u prvoj stoji “svoga brata”, u drugoj “svoga bližnjega” (str. 9).

Potpisnici tumače: “Ljubav prema bližnjemu je bitni i sastavni dio

vjere u Boga i ljubavi prema Bogu, jer u islamu bez ljubavi prema

bližnjemu nema prave vjere u Boga niti ispravnosti (righteousness

– str. 9). Empatija i simpatija prema bližnjemu treba biti praćena

velikodušnošću i požrtvovnošću.” Ovdje navode kuransku izreku

2,177 gdje je istaknuto da su „iskreni vjernici oni koji vjeruju u

Allaha... i od imetka, iako im je drag, daju rođacima, i siročadi i

siromasima, i putnicima-namjernicima”.19 Zatim navode 3,92, gdje

Kur’an ističe: “Nećete postići dobročinstvo sve dok ne budete dijelili

ono što vam je drago. A što god podijelite, Allah zbilja za to znade!”

(prijevod E. Karića).20

Prikazujući Isusovo učenje da o ljubavi prema bližnjemu “visi

sav Zakon i Proroci” (Mt 22,38-44), potpisnici s pravom opažaju da

je Isus citirao starozavjetnu Knjigu levitskog zakona 19,17-18 te

tumače: “Tako druga zapovijed, poput prve, traži velikodušnost i

požrtvovnost” (str. 10).

17 P rijevod A. Silajdžića: 40 hadisa s tumačenjem, Muftijstvo Zenica, 1993., str.

125. Autori Pisma ovdje imaju engleski prijevod: “None of you has faith until

you love for your brother what you love for yourself”. Druga inačica istog

hadisa: “None of you has faith until you love for your neighbour what you love

for yourself”.

18 Usp. M. Zovkić: “Zlatno pravilo u kanonskim evanđeljima (Mt 7,12; Lk 6,31)”,

M. Vugdelija (prir.): Govor na gori (Mt 5-7), Služba Božja, Split, 2004., str. 291-

318.

19 M . Asad, Op. cit., str. 35, ovako tumači pojam ‘putnika namjernika’: “Izraz

ibnu ‘s-sebil (dosl. ‘sin puta’) označava bilo koju osobu koja je daleko od svoje

kuće, a naročito onu koja, zbog ove okolnosti, nema na raspolaganju dovoljno

sredstava za uzdržavanje. U širem smislu ovaj izraz opisuje osobu koja iz bilo

kojeg razloga nije u stanju vratiti se kući privremeno ili trajno (npr. političko

progonstvo ili izbjeglištvo).”

20 M . Asad, Op. cit., str. 78, ovako komentira 3,92: “Nakon što je rekao onima koji

poriču Istinu da im čak ni njihovo dobrotvorno ulaganje i trošenje imovine za

vrijeme života neće biti od koristi na Sudnjem danu, Kur’an podsjeća vjernike

da se, s druge strane, njihova vjera može smatrati potpunom samo ako ih čini

svjesnima materijalnih potreba njihovih bližnjih.”

339

Crkva u svijetu, 44 (2009), br. 3, 329-352

Meni se čini najprivlačnijim treći dio Otvorenog pisma,

naslovljen: “Come to a Common Word between Us and You – Dođite

na zajedničku riječ među vama i nama” (str. 11-14). Ovdje su

potpisnici uvjereni da “jednota Boga, ljubav prema njemu i ljubav

prema bližnjemu čine zajedničku podlogu na kojoj se temelje islam,

kršćanstvo (i židovstvo)” (str. 11). Ovu temeljnu nauku Mojsija i

Isusa potvrdio je Muhamed, koji se osjećao obvezatnim prenijeti

ono što mu je bilo objavljeno. On je bio “samo opominjatelj” (K.

41,43; 46,9). Ovdje potpisnici ponovo navode K. 3,64, tumačeći da

“klanjajte se samo Bogu” znači potpunu odanost Bogu kao prvu

i najveću zapovijed. U zabrani prisile na vjeru (2,265) oni gledaju

zapovijed o ljubavi prema bližnjemu “kojoj su pravda i sloboda

religije kritični dio” (str. 12). Ovdje također navode Markovu verziju

Isusova odgovora o najvećoj zapovijedi, u kojoj je doslovno citiran

starozavjetni tekst o Božjoj jednoti, zatim odredba da vjernici Boga

trebaju ljubiti svim srcem, dušom, pameću i snagom te zapovijed

o ljubavi prema bližnjemu predočena kao druga (Mk 12,29-31).

U Markovoj verziji zapovijed ljubavi prema Bogu teče iz njegove

jednote i jedincatosti.21 Potpisnici ispravno tumače da su četiri

imenice (srce, duša, um i snaga) način naglašavanja da cijela

ljudska osoba treba ljubiti Boga svime što jest i što posjeduje

(“with all resources”). U Markovoj verziji nema izjednačivanja dviju

zapovijedi niti povezivanja (kao u Mt 22,34-40 i Lk 10,25-28). Dvije

zapovijedi povezane su riječju “ljubav” i znanstvenici smatraju da

ih je Isus prvi postavio jednu uz drugu.22 Muslimanski partneri vole

Markovu verziju o najvećoj zapovijedi zato što inzistira na jedinstvu

Boga, te obvezu moralnog ponašanja izvodi iz vjere u Boga.

U duhu međusobnog povjerenja i suradnje potpisnici ističu:

“Kao muslimani poručujemo kršćanima da nismo protiv njih te da

islam nije protiv njih – sve dok oni ne povedu rat protiv muslimana,

ne tlače ih i ne izgone iz njihovih domova” (str. 12, u skladu s onim

što stoji u Suri 60,8 i 3,113-115). Navodeći Isusovu izreku “Tko nije

protiv nas, za nas je” (Mk 9,40; Lk 9,50),23 kažu: “Stoga pozivamo

21 Adonai Elohenu Adonai ehad u Pnz 6,4 može se prevesti: “Gospodin Bog naš

je jedan Gospodin”, ali i “... jedincati Gospodin, jedini Gospodin“. Usp. The

Catholic Study Bible, 207.- Jewish Study Bible, Oxford University Press, 2004.,

str. 379.

22 Usp. D. J. Harrington, Evanđelje po Marku, Komentar evanđelja i Djela

apostolskih, Vrhbosanska katolička teologija, Sarajevo, 1997., str. 108-109.

23 N avode također neekumensku izreku iz Mt 12,30 “Tko nije sa mnom, protiv

mene je, i tko ne sabire sa mnom, rasipa”, koja je u napetosti s blagim

gledanjem Marka i Luke. Navode i ublažavajući komentar blaženoga Teofilakta

(1055-1108), pravoslavnog nadbiskupa Ohrida i Bugarske (1090.-1108.) koji

340

Mato Zovkić, Otvoreno pismo 138 muslimanskih teologa kršćanskim poglavarima

kršćane da ne smatraju kako su muslimani protiv njih, nego su za

njih, u skladu s riječima Isusa Krista ovdje navedenim. Konačno,

kao Muslimani i u pokornosti Svetom Kur’anu molimo kršćane da

nam se pridruže u bitnim obvezama naših dviju religija... Neka ova

zajednička podloga bude ono na čemu visi cijeli Zakon i Proroci”

(str. 13). Razlog za novo razdoblje dijaloga jest što muslimani i

kršćani zajedno čine 55 posto stanovništva svijeta, “a to čini odnos

između ovih dviju religijskih zajednica najvažnijim faktorom o

pridonošenju smislenom miru u svijetu. “Budući da su muslimani

i kršćani isprepleteni posvuda kao nikada dosada, nijedna strana

ne može jednostrano pobijediti u konfliktu među više od polovice

svjetskog stanovništva. Stoga je u pitanju naša zajednička

budućnost. U pitanju je možda samo preživljavanje svijeta” (str. 14).

Ta misao odražava uvjerenje monoteističkih pojedinaca i skupina

u suvremenom svijetu da možemo i trebamo zajedno pridonositi

izgrađivanju pravednoga i stabilnog mira. Ovisimo jedni o drugima

i nitko od nas ne može uživati svoj mir i prosperitet bez utjecaja

oskudice ili nepravda koje podnose bližnji. U zaključnom odlomku

potpisnici odbacuju nasilje kao sredstvo za izgradnju pravednog

mira. Navode Suru 16,90, gdje Bog zapovijeda pravdu, dobra djela

i velikodušnost prema ljudskoj subraći i susestrama.24

Pozitivne reakcije protestanata, pravoslavaca i anglikanaca

Već 12. listopada 2007. dr. Miroslav Volf (pentekostalac rodom

iz Osijeka), utemeljitelj i direktor Yale Center for Faith and Culture

na Yale Divinity School, SA D, izdao je s troje svojih suradnika Yale

Statement, gdje pozdravljaju dokument naglašavajući kako je u

njemu novo što potpisnici ljubav prema Bogu i bližnjemu gledaju

kao temelj islama. Podsjećaju da prema kršćanstvu dužnost ljubavi

prema ljudima teče iz vjere da Bog ljubi sve ljude (1 Iv 4,19). Raduju

ovo, u duhu alegorijske egzegeze grčkih otaca, tumači kao da se odnosi na

đavle. Postoje i druga tumačenja: “Optužba o rasipanju ne uklapa se u ovu

situaciju. Isus je pastir Božjega naroda (2,6), poslan je izgubljenim ovcama

doma Izraelova (15,24); farizeji koji mu se suprotstavljaju krivi su što rastjeruju

stado” – Catholic Study Bible - The New American Bible, Donald Senior and

John Collins editors, Oxford University Press, New York, 2006., str. 1237.

24 K ur’an doslovno upotrebljava izraz “davanje (svojoj) rodbini”. M. Asad, Op. cit.,

str. 401, ovako u bilješci tumači: “Doslovno ‘davanje (svom) rodu (du ‘l-qurbā)’.

Posljednji izraz obično označava ‘rođake’ , bilo krvne, bilo tazbinu; ali budući da

se on ovdje javlja u kontekstu sveobuhvatnog etičkog poticanja, on, očigledno,

aludira na čovjekov ‘rod’ u najširem smislu, naime na njegove ‘bližnje’.”

341

Crkva u svijetu, 44 (2009), br. 3, 329-352

se što potpisnici povezuju pravdu i slobodu s ljubavlju prema

bližnjemu i nadaju se da će ovaj dokument pridonijeti novom

oblikovanju odnosa između muslimana i kršćana te država u

kojima oni žive.25 Isti Teološki fakultet Sveučilišta Yale organizirao

je od 28. do 31. srpnja 2008. međunarodnu konferenciju na temu

“Ljubav prema Bogu i bližnjemu na riječi i djelu. Implikacije za

kršćane i muslimane” u povodu Pisma na kojoj je sudjelovalo 500

znanstvenika. U zaključnoj Izjavi od 31. srpnja 2008. raduju se što

Pismo ne pokušava svesti ove dvije religije na umjetno jedinstvo

koje bi se temeljilo na ljubavi prema Bogu i bližnjemu ali se zalažu

za to da religije iscjeljuju umjesto da ranjavaju te da ljudske duše

hrane umjesto da truju ljudske odnose. Za to je nužan nastavak

dijaloga.26

Barnabas Fund, protestantska organizacija koja se brine za

progonjene kršćane u islamskim zemljama izdala je 13. listopada

2007. “Odgovor na otvoreno pismo muslimanskih vjerskih

poglavara kršćanskim vjerskim poglavarima od 13. 10. 2007.” U

njemu konstatira da 138 potpisnika živi u 43 države, ali dokument

čita “između redaka” zato što “ne daje nikakav osjećaj žaljenja ili

kajanja pred nepravdama koje su muslimani nanijeli kršćanima u

povijesti ili im u mnogim muslimanskim zemljama danas nanose.

Ne priznaje se da bi na mnogim mjestima stvari mogle stajati

drugačije, da tu muslimani tlače kršćane i izgone ih iz njihovih

boravišta (npr. u Iraku, Sudanu, Nigeriji, Indoneziji i Pakistanu).

Ne spominje se da kršćanske zajednice u muslimanskim zemljama

trpe progon i diskriminaciju. Ne dopušta se da su “djela muslimana

mogla imati neki udio na otuđenju između muslimana i kršćana”.27

Među potpisnicima Pisma autori ove Izjave označili su neke poimence

kao pripadnike Vehabijske struje i Muslimanske braće te

istaknuli da Pismo nastupa sa stajališta kao da sve zapadne zemlje

u svojoj politici polaze od kršćanskih stajališta. Oni smatraju da je

Pismo pisano kamufliranim načinom izražavanja te da će ponajprije

poslužiti širenju islama (da’wa).

Libanonski isusovac Khalil Samir u svom osvrtu od 17. listopada

2007. usporedio je arapski prijevod i engleski izvornik Pisma. Ističe

da dokument predstavlja pokušaj konsenzusa unutar islama te da

pokretači relativno dobro poznaju povijest kršćanstva. Ustanovljuje

25 N jemački prijevod Izjave donosi Fr. Eissler, Op. cit., str. 46-50.

26 N jemački prijevod Izjave donosi Fr. Eissler, Op. cit., str. 130-131.

27 N jemački prijevod engleskog izvornika donosi Fr. Eissler, Op. cit., str. 50-60,

navedeni tekst, str. 51-52.

342

Mato Zovkić, Otvoreno pismo 138 muslimanskih teologa kršćanskim poglavarima

da u arapskom tekstu umjesto izraza “ljubav prema Bogu u Bibliji”

stoji “..u Evanđelju”. Također da je engleski izraz “love of neighbor”

na arapski preveden s hubb al-dschar, koji označuje ljubav prema

geografski blizima, dok arapski kršćani upotrebljavaju izraz qarin,

koji označuje bližnjega u smislu brata. Ističe da je osnovni pojam

u islamu pokornost Bogu, ali da je “ljubav prema Bogu” sufijski

pojam kojim sastavljači iskazuju želju da se prilagode kršćanskom

načinu izražavanja.28 Daljnji znak prilagodbe je izraz Isa al-Masih

(Isus Mesija) koji nije iz Kur’ana, jer tamo stoji Al Masih ‘Isa Ibn

Maryam (Mesija Isus sin Marijin), dok arapski kršćani govore Yasu’

al Masih (Isus Mesija). “U konačnici je sadržaj zaista lijep, jer odsada

možemo govoriti da kršćanstvo, židovstvo i islam za srž svoje vjere

drže ljubav prema Bogu i bližnjemu. To je prava novost, koja u

islamskom svijetu još nikada nije bila tako izražena.”29 Divi se što

sastavljači pri pojašnjavanju pojma srca u Bibliji i Kur’anu citiraju

također Pavla u pozitivnom svjetlu (1 Kor 13,12), jer muslimanski

teolozi uglavnom Pavla smatraju kvariteljem objave, te je i u

Libanonu godine 2000. objavljena polemična knjiga Razobličenje

Pavla. S kardinalom Tauranom ističe da je tekst zanimljiv zato što

otvara nove putove i metode traženja sveopćeg mira. Raduje se što

sastavljači navode Suru 5,48 koja uči da je Bog htio pluralnost

religija, te nas zove na natjecanje u dobrim djelima, i nada se da

će dokument s vremenom kod muslimana i kršćana pogodovati

otvaranju i većoj konvergenciji.

Njemački islamolog Christian Troll u svojem osvrtu od 18.

listopada 2007.30 žali što među potpisnicima nema egipatskog

muftije i televizijskog propovjednika Yusufa al-Qaradawija i šeika

Sveučilišta al-Azhar iz Kaira Muhammada Sayyida Tantawija,

ali dokument smatra iskrenim pozivom na dijalog. “Dok topli

ton ohrabruje, poželjno bi bilo da taj ton ide zajedno s držanjem

autorâ koje uzima ozbiljno točke u kojima se kršćani i muslimani

razlikuju. Inače bi se pismo moglo razumjeti kao poticaj da te

razlike diplomatski zaobilazimo. Takvim postupkom dijalog bi

pretrpio štetu”31

28 I zvornik na engleskom; njemački prijevod objavljen u Fr. Eissler, Op. cit., str.

61-67.

29 Fr. Eissler, Op. cit., str. 64.

30 O bjavljen u Herder Korrespondenz 62 (2008), 8, 403-408. Sada dostupan u Fr.

Eissler, Op cit., str. 68-75.

31 Fr. Eissler, Op. cit., str. 73.

343

Crkva u svijetu, 44 (2009), br. 3, 329-352

U organizaciji Zajednice sv. Egidija iz Rima u Napulju je od

21. do 23. listopada 2007. priređen međureligijski susret s temom

“Za svijet bez nasilja – religije i kulture u dijalogu”. Muslimanski

znanstvenici prisutni na tom susretu objavili su na kraju Priopćenje

u kojem kažu da Pismo 138 muslimanskih učenjaka predstavlja

sve pravce i glavne struje islama (main-stream islam) te očekuju

odgovor pape Benedikta XVI . na tu novu inicijativu. Pozdravljaju

prvi oprezni, ali pozitivni odgovor kardinala J. L. Taurana kao

novog predsjednika Papinskog vijeća za međureligijski dijalog,

koji je pariški dnevnik La Croix u izdanju od 19. listopada brzo

okrenuo u negativno. Prema njihovu mišljenju, dijalog se ne sastoji

u nametanju vlastitih vizija partnerima niti u traženju onoga što

drugi može ili ne može učiniti. “Dijalog počinje otvorenim rukama i

otvorenim srcem. Predlaže program ali ga ne određuje jednostrano.

Radi se o slušanju druge strane kad ona slobodno govori o sebi

kao i o iznošenju vlastitog načina razmišljanja. Svrha dijaloga je u

traženju onoga u čemu se slažemo da se u tome susretnemo i tako

svijet činimo boljim, mirnijim, harmoničnijim i punijim ljubavi.

Zato su znanstvenici obiju strana predložili ljubav prema Bogu i

bližnjemu kao zajedničku podlogu za dijalog. Nažalost je godišnja

čestitka za ramazanski Bajram, koja je uvedena za vrijeme službe

Ivana Pavla II . s prijateljskom namjerom, iznova iskorištena za

polemiku.”32

Od pravoslavnih vjerskih poglavara među prvima je odgovorio

Mor Eustathius Matta Roham, nadbiskup Sirske-pravoslavne

crkve u Antiohiji 31. siječnja 2008. On najprije upozorava da

se muslimani i kršćani kao dvije religije koje obuhvaćaju više

od polovice čovječanstva ne bi smjeli zavaravati kako mir mogu

očuvati i izgraditi bez ostalih 45 posto stanovnika svijeta. Nadalje

predlaže da podloga za dijalog ne budu samo sveti tekstovi nego

“naša ljudska sposobnost služiti se razumom”.33 Upozorava

da ljubav Boga prema ljudima spada u bitnu istinu kršćanstva

i da ona nema odgovarajućeg pojma u islamu, “jer se taj

pojam u kršćanstvu oslanja na nauk o otkupljenju koje je srž

kršćanskog vjerovanja”. Najpozitivniji dio Pisma je što kršćanima i

muslimanima otvara istraživanje ljubavi prema Bogu i bližnjemu u

vlastitoj vjeri, ali kriterij ostaje poštivanje ljudskih prava kršćana

u muslimanskim zemljama i muslimana u kršćanskim. Citira izraz

iz Pisma da muslimani nisu protiv kršćana osim ako ovi ratuju

32 N jemački tekst objavio Fr. Eissler, Op.cit., str. 44-45.

33 N jemački prijevod engleskog izvornika objavio Fr. Eissler, Op. cit., str. 76-79.

344

Mato Zovkić, Otvoreno pismo 138 muslimanskih teologa kršćanskim poglavarima

protiv njih zbog njihove vjere ili ih izgone iz vlastite kuće. Pita se,

misle li potpisnici time na križarske ratove te ističe da su to bili

ratovi Franaka pod lažnim izgovorom, a kršćani i muslimani Istoka

zbog njih su jednako trpjeli. Ako se pak pod tim misli na miješanje

zapadnih sila u Irak i Afganistan, ne bi se smjelo zaboraviti da su

te sile “pomagale muslimanima u Bosni i Hercegovini protiv vođe

Srbije Miloševića te su čak nemilosrdno razarale kršćansku Srbiju,

kako bi muslimanima Bosne i Hercegovine poklonile slobodu. To

je jednostavni primjer koji pokazuje da zapadne svjetske sile čine

ono što služi njihovim interesima. Iste svjetske sile ušle su zajedno

s više muslimanskih zemalja u Kuvajt te oslobodile Kuvajt”. U

nastavku upozorava da su zapadne države sekularne i ne mogu

se smatrati kršćanskima, makar u njima veći dio stanovnika

i bio kršćanski. Zaključna primjedba: “Velik broj kršćana u

muslimanskim zemljama podnosi različita tlačenja zbog svojih

religioznih uvjerenja. Ako vjerski poglavari muslimana zaista žele

mir u svijetu, zašto muslimanske zemlje ne dadnu kršćanima ista

ljudska prava koja uživaju muslimani na Zapadu?”

Ruski patrijarh Aleksej naslovio je svoj odgovor od 14. travnja

2008.: “Podsjećati ljude na Boga – kršćani i muslimani kao inicijatori

međureligijskog dijaloga”.34 Na početku ističe da je muslimanima i

kršćanima zajedničko to što čovječanstvo podsjećaju na postojanje

Boga te na duhovnu dimenziju čovjeka i svijeta: „Svjedočimo

povezanost svijeta i pravde, morala i zakona, istine i ljubavi.”

Predlaže da radi plodnosti dijaloga na dug rok pojedinu tvrdnju

islama ili kršćanstva gledamo u kontekstu cjeline te navodi 1 Iv

4,16, gdje je Bog prikazan kao sama ljubav, u smislu da ljubi ljude.

Ljubav pretpostavlja postojanje drugoga, Trojstvo je uosobljena

ljubav, a utjelovljenje očituje ljubav Božju prema ljudima. Ljubav

omogućuje slobodno činjenje dobrih djela, a temelj vjerničke

suradnje trebala bi biti spremnost da učimo jedni o drugima, kako

bismo bolje odgovarali izazovima modernog sekularizma te ostali

vjerni sebi u promjenljivom svijetu. S ponosom je istaknuo da u

Rusiji nema konflikta između muslimana i kršćana već tisuću

godina, te da u toj višenacionalnoj i viševjerskoj državi postoji

već deset godina Međureligijsko vijeće u kojemu su predstavnici

muslimana ravnopravni članovi. Postavlja pitanje gradnje novih

crkava “u nizu muslimanskih država”. Predlaže inicijative:

“Interakcija između kršćana i muslimana na praktičnoj razini mogla

bi ići u pravcu obrane religije u društvenom životu, borbe protiv

34 N jemački prijevod teksta objavio Fr. Eissler, Op. cit., str. 99-103.

345

Crkva u svijetu, 44 (2009), br. 3, 329-352

difamiranja religije, suprotstavljanja netoleranciji i ksenofobiji,

obrane svetih mjesta, čuvanja mjesta religioznog štovanja i

podupiranja zajedničkih inicijativa za mir. Uvjeren sam da kršćani

i muslimani danas prvenstveno trebaju nastupati kao pokretači

međureligijskog dijaloga na regionalnoj i internacionalnoj razini.

Stoga držim da ima smisla u okviru međunarodnih organizacija

stvarati instrumente koji mogu podupirati u većoj mjeri duhovnokulturne

tradicije različitih naroda”.

Poglavar Anglikanske crkve, canterburyjski nadbiskup dr.

Rowan Williams, organizirao je u Londonu 1. i 2. lipnja 2008.

konzultaciju zastupnika Crkava iz cijeloga svijeta o sadašnjem

stanju dijaloga između kršćana i muslimana te o mogućem

odgovoru kršćana na Otvoreno pismo 138 muslimanskih čelnika.

Refleksije s toga skupa oblikovao je 14. srpnja 2008. u otvoreno

pismo potpisnicima, koje je naslovio aludirajući na naslov njihova

otvorenog pisma: “Zajednička riječ za zajedničko dobro”.35 U uvodu

se poziva na potporu sudionika kršćanske konzultacije, pozdravlja

njihovo pismo za koje kaže da je došlo zaista u pravi čas, jer raste

svijest da je mir u cijelom svijetu usko povezan sa sposobnošću

pripadnika različitih religija da žive u miru, pravdi, međusobnom

poštovanju i ljubavi. Izražava nadu da će prihvaćanjem njihove

transcendentne perspektive vjernici pronaći sredstva za radikalno,

preobražavajuće i nenasilno rješavanje dubokih potreba današnjeg

svijeta i čovječanstva. Uvjeren je da kršćani i muslimani mogu

dijalogizirati i surađivati bez odustajanja od vlastitih uvjerenja.

Pismo shvaća kao poziv na međusobno razumijevanje i traženje

novih spoznaja. Predlaže pet tematskih područja razmišljanja:

potpuno pouzdanje u Boga, zauzimanje za dobro svih ljudi i svih

dijelova prirode; govoriti o onome što nam je središnje i mjerodavno;

otvarati se jedni drugima u Božjoj nazočnosti; uvažavajući razlike,

biti svjesni što Bog traži od svih nas, svojih stvorenja. U bilješci

upućuje na pozitivni komentar Pisma od strane djelatnika

Papinskog instituta za studij islama i arabistike (PISAI ) u Rimu od

25. listopada 2005.

Tumači Trojstvo kao kršćansko razumijevanje Boga koji je

ljubav prema unutra te citira 1 Iv 4,8: “Tko ne ljubi, ne upozna

Boga, jer Bog je ljubav.” Vidi sličnost sa Surom 5,54. Citira

pismo kardinala Bertonea od 19. studenog 2007. jordanskom

princu Ghazi bin Muhammad bin Talanu, u kojem je istaknuto

da sugovornici u dijalogu ne trebaju ignorirati međusobne razlike,

35 N jemački prijevod objavio Fr. Eissler, Op. cit., str. 107-129.

346

Mato Zovkić, Otvoreno pismo 138 muslimanskih teologa kršćanskim poglavarima

ali trebaju promatrati ono što im je zajedničko: vjera u jednoga

Boga koji je brižljivi stvoritelj i sveopći sudac te će na kraju svima

suditi; svi smo pozvani podložiti mu se i vršiti njegovu svetu volju.

Tumači da kršćani razumijevaju dužnost ljubavi prema Bogu i

bližnjemu kao odgovor na ljubav Božju prema svima ljudima i u

tom kontekstu navodi Psalme 145 i 148, u kojima vjernici hvale

Boga zato što hrani svoja stvorenja i unosi red u prirodu. Ljubav

prema bližnjemu u kršćanstvu osvjetljuje parabolom o milosrdnom

Samarijancu gdje Isus poziva da budemo bližnji svima koji su u

potrebi, a mi im možemo pomoći. U bilješci navodi cjeloviti tekst

Lk 10,25-36. Navodi Rim 13,10 i Heb 13,1-2 te napominje da 25

posto muslimana svijeta živi u državama gdje su manjina. Pita se

kako vjernički razmišljaju oni koji u ime vjere čine nasilje i žali

što su tokom povijesti kulturni i nacionalni identiteti bili brkani

s religioznima te konstatira: “Nema nijedne religije čija bi povijest

bila izuzeta od te napasti i tih promašaja. U dijalogu nam je

potrebna vizija pomoću koje ćemo razbiti sadašnje krugove nasilja

te svijetu pokazivati da vjera i samo vjera zaista može obvezivati na

mir, što bi definitivno moglo odstraniti zavodljivi, ali smrtonosni

ciklus osvete u kojem uvijek iznova imitiramo nasilje drugoga.”36

Smatra da će glas vjernika u društvu biti jači ako bude zajednički.

Za prakticiranje dijaloga koji neće biti sinkretizam ni prozelitizam

citira dokument Dijalog i naviještanje koji je 1991. priredilo Papinsko

vijeće za međureligijski dijalog37 Za prioritete predlaže: bolje

međusobno upoznavanje, dugoročno stvaranje ozračja povjerenja

i poštovanja, omogućavanje procesa otvorenosti i prijateljstva.

“Smatramo da Zajednička riječ između nas i vas otvara put da te

korake poduzimamo u novom duhu... Stoga odgovaramo sa ‘da,

amen’ na vaš poziv da dublje uđemo u dijalog i suradnju kao dio

našeg vjerničkog odgovora na objavu Božjeg nauma za ljudski rod.”

Katoličko-muslimanski forum kao pozitivni odgovor na Pismo

Službeni kontakti s muslimanima Papinskoga vijeća za

međureligijski dijalog počeli su prvim seminarom u Tripoliju, od 1.

36 Fr. Eissler, Op. cit., str. 123. U bilješci 33 spominje teoriju de bello justo te ističe

da više muslimana dnevno ubijaju drugi muslimani nego eventualno kršćani i

drugi te dodaje da je holokaust zločin i sramota kršćana.

37 Fr. Arinze - J. Tomko, Dijalog i navještaj. Razmišljanja i upute o međuvjerskom

dijalogu i o naviještanju evanđelja Isusa Krista, s talijanskog preveo don Tomo

Vukšić, Misijska centrala, Sarajevo, 1992.

347

Crkva u svijetu, 44 (2009), br. 3, 329-352

do 6. veljače 1976., na kojem je muslimane Jugoslavije predstavljao

dr. Ahmed Smajlović.38 Zato je bilo samo pitanje vremena kada

će Sveta Stolica odgovoriti na inicijativu potpisnika Pisma.

Njemački islamolog Christian Troll prikazuje prvu konferenciju

katoličkih i muslimanskih delegata u Rimu od 4. do 6. studenog

2008. koja je održana kao odgovor na Pismo te na početku ističe:

“Indirektno se Pismo obraća ne samo kršćanima nego i – možda

prvenstveno – mladim muslimanima u cijelom svijetu koji traže

religijski uvjerljiv i duhovno hranjiv islam te se više ne prepoznaju

u islamu koji je usmjeren čisto politički i ideološki. Bit će zamamna

zadaća istražiti da li su i u kojem stupnju Pismo 138 te inicijative

za dijalog koje su postavili sastavljači otvorile opću raspravu u

većinski muslimanskim društvima i među muslimanima.”39 U

pripravama za ovaj forum kršćani su postavljali pitanje je li

odvojenost države i religije sastavni dio ljubavi prema bližnjemu.

Neposredna priprava počela je u ožujku 2008. Katolički partneri

tražili su da se na prvome susretu raspravlja o ljudskim pravima

kao sastavnom dijelu ljubavi prema Bogu i bližnjemu te pristali

da u islamskoj delegaciji mogu biti i četiri obraćenika na islam.

Svaka je strana unaprijed dala popis svojih sudionika i dobila

pristanak druge strane. Dogovoreno je da na svakoj strani budu

po 24 stručnjaka plus po jedan savjetnik koji nije imao pravo

interveniranja u raspravi. U muslimansku delegaciju uključili su

se i Tarik Ramadan iz Oxforda40 te Seyyed Javal Khoei iz Nejefa u

Iraku. Glavni referenti s muslimanske strane bili su Seyyed Nasr,

profesor islamskih studija na Sveučilištu u Georgetownu, u SA D-u,

i Thimothy winter (kao obraćenik uzeo ime Abdal Hakim Murad),

predavač islamistike na Teološkom fakultetu u Cambridgeu. Troll

žali što u muslimanskoj delegaciji nisu bili dovoljno zastupljeni

38 R adovi s ovog seminara i zaključna Deklaracija objavljeni su u obliku knjige na

francuskom i engleskom. Jedanaesti seminar održan je u Rimu od 15. do 17.

prosinca 2008. i tema mu je bila Responsibilities of Religious Leaders, especially

in Times of Crisis. Svaka delegacija imala je po 12 članova. Usp. moj prikaz

Katoličko-muslimanski susret o odgovornosti vjerskih poglavara u vremenu krize,

u: Katolički tjednik 2008., br. 52-53, str. 33.

39 Ch. Troll, Neubeginn im Dialog. Die erste Konferenz des Katholisch-Muslimischen

Forums, u: Herder Korrespondenz 62 (2008), 12, str. 605-610, citat str. 605.

Glas Koncila 2008., br. 46 (od 16. 11. 2008.), str. 5 donio je o tome vijest:

“Održan prvi seminar Katoličko-muslimanskog foruma: Članovi jedne obitelji”.

40 Usp. njegovu knjigu Evro-američki muslimani i budućnost islama, Udruženje

Ilmije Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2007., u kojoj

predlaže muslimanima Zapada da se integriraju u zemlje gdje žive čuvajući

svoj islamski identitet, uklapajući se u socijalne strukture i držeći zakone tih

zemalja.

348

Mato Zovkić, Otvoreno pismo 138 muslimanskih teologa kršćanskim poglavarima

predstavnici uglednih muslimanskih institucija. U vatikanskoj

delegaciji glavnu riječ imali su kardinali iz kurije i četiri biskupa iz

muslimanskih zemalja u kojima su kršćani manjina. Muslimanski

sudionici susreta nisu zastupali svoje vodeće institucije koje

imaju odlučujući utjecaj na muslimane svijeta. Troll zaključuje:

“Tek će budućnost pokazati, koliko se te i njima slične institucije i

osobe njima pridružene identificiraju sa Zaključnim dokumentom

katoličko-muslimanskog foruma.”41

Prihvaćena tema planiranog seminara bila je “Love of God, Love

of Neihgbor: The Dignity of the Human Person and Mutual Respect

– Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu: dostojanstvo

ljudske osobe i međusobno poštivanje”. U Zaključnoj deklaraciji

sudionici su pojasnili osnovne pojmove i prihvatili obveze:

- raditi na čuvanju ljudskog života kao najdragocjenijega

Božjeg dara;

- podupirati zakonodavstvo koje osigurava jednaka prava i

puno građansko pravo, zajednički pridonositi da muškarci i žene

budu jednako poštivani u svome dostojanstvu;

- odgajati vlastite zajednice za poštivanje punog prakticiranja

vjerske slobode manjina koje žive među njima;

- svjedočiti transcendentnu vrijednost života kroz duhovnost

koja je hranjena molitvom, u svijetu koji sve više postaje

sekulariziran i materijaliziran;

- priznavati da je pluralnost kultura, civilizacija, jezika

i naroda izvor bogatstva i stoga nikada ne smije postati uzrok

napetosti i sukoba;

- proviđati svoje zajednice zdravom naobrazbom i odgojem u

ljudskim, građanskim i moralnim vrijednostima;

- katolici i muslimani pozvani su da se odriču svakog tlačenja,

agresivnog nasilja i terorizma te provode načelo o pravdi za sve;

- vjernici svih denominacija trebaju surađivati s drugim

ljudima dobre volje u olakšavanju patnja gladnih i odstranjivanju

uzroka siromaštva;

- mlade treba dobro formirati u njihovim vlastitim religijskim

tradicijama i informirati o drugim kulturama i religijama, kako

bi mogli aktivno sudjelovati u multilkulturnim i multireligijskim

društvima.

Odlučeno je da se osnuje stalni Katoličko-muslimanski odbor

koji će koordinirati odgovore na konfliktne i druge hitne situacije.

41 Ch. Troll, Art., cit., str. 609.

349

Crkva u svijetu, 44 (2009), br. 3, 329-352

Također je odlučeno da sljedeći susret Foruma bude za dvije

godine u jednoj od zemalja s većinom muslimanskog stanovništva.

Za vrijeme audijencije sudionika kod pape Benedikta XVI . profesor

Seyyed Nasr pozdravio je Papu te istaknuo: “Ne možemo tvrditi da je

nasilje monopol samo jedne religije... Trebamo se povezati u otporu

profanirajućim i protureligijskim snagama suvremenog svijeta, a

zajednički napori trebali bi nas zbližiti. Sekularizam nikako ne bi

trebao biti povod za stvaranje daljnje distancije.” Dr. Mustafa Cerić

u svojem je pozdravu Papi naglasio da je ljudsko srce sposobno

za rat i mir, mržnju i ljubav, strah i nadu te da se “mi Adamovi

sinovi trebamo pokajati za svoje grijehe poput oca Adama ponizno

i podlažući se Svemogućem Bogu, kako bi nastala nova razdoblja

ljudskog života... Došao sam ovamo da Vam se pridružim u molitvi

za istinu, mir, pravdu i pomirenje u našoj zajedničkoj zemlji

Europi. Nećemo zaboraviti Vašeg predšasnika Ivana Pavla II . koji

je više puta govorio: ‘Niste sami. S vama smo u našim molitvama!”

Papa je u svom obraćanju izravno spomenuo Otvoreno pismo 138

muslimanskih poglavara i znanstvenika te rekao kako je svjestan

razlika između islama i kršćanstva, ali kako “možemo i trebamo biti

štovatelji jednoga Boga koji nas je stvorio te mu je stalo do svakoga

od nas u svakom uglu svijeta. Svojim međusobnim poštovanjem

i solidarnošću trebamo pokazivati da sebe smatramo članovima

jedne obitelji; obitelji koju Bog ljubi i sabire od stvaranja svijeta i

sabirat će do konca ljudske povijesti”. Naveo je “zlatno pravilo” u

muslimanskoj tradiciji koje omogućuje kršćanima i muslimanima

da promiču istinsko poštovanje ljudske osobe i temeljna ljudska

prava, iako to naše teologije drugačije opravdavaju. Zaključio je:

“Nadvladavajmo odlučno prošle predrasude i popravljajmo često

iskrivljene slike o drugome koje i danas mogu stvarati teškoće

u našim odnosima; radimo zajedno u odgajanju svih, posebno

mladih, za izgrađivanje zajedničke budućnosti.”42

U međuvremenu je broj potpisnika Pisma narastao na više

od 400, ali svi oni nastupaju u svoje osobno ime i Katoličkomuslimanski

forum koji je nastao iz njihove inicijative ostaje

dobronamjerna inicijativa koja ne veže vjerske zajednice kao neke

vrste odluka vjerskih vlasti. Inicijatori nešto sami čine te predlažu

da i drugi tako čine. U međuvremenu je isti The Royal Aaal al-

42 G ovor pape Benedikta XVI . od 6. studenog 2008. može se naći na vatikanskom

portalu. Zaključna deklaracija sa seminara i dva druga govora koja su ovdje

citirana mogu se naći na portalu: www.acommonword. Usp. izvješće: Papa,

Kršćani i muslimani mogu zajedno promicati temeljna ljudska prava, IKA , 2008,

br. 4 (od 12. 11. 2006.), str. 21.

350

Mato Zovkić, Otvoreno pismo 138 muslimanskih teologa kršćanskim poglavarima

Bayt Institue for Islamic Thought iz Amana u Jordaniji izdao 2008.

Responses to Criticisms of Islam on Freedom of Religion (Odgovori na

kritike islama o slobodi religije), koji su poduprli neki od potpisnika.

To je knjižica od 40 stranica koja predstavlja žučnu polemiku

protiv kršćanstva danas. Obuhvaća sljedeće dijelove: I. Sloboda

vjerovanja; II . Sloboda bogoštovlja; III . Sloboda obraćenja; IV .

Sloboda misijskog djelovanja ili prozelitiziranja; Dodatak s citatima

iz Staroga i Novoga zavjeta preuzetim iz knjige dr. Sheila Musaji

The American Muslim, 2008. U drugom dijelu, među ostalim, stoji:

“Saudijski vladari slični su onima u Vatikanu. U Vatikanu nema

džamije; razlog koji navodi kardinal Tauran je što u Vatikanu nema

muslimana. Međutim, u Italiji postoji oko milijun muslimana, od

kojih su mnogi radnici: to mora značiti da Vatikan ne zapošljava

muslimane. Saudijska Arabija barem zapošljava šest milijuna

kršćana“ (str. 18). Među najnovije “grijehe” svih kršćana upisano

je uskraćivanje ulazne vize Yusufu Islamu i Tariku Ramadanu od

strane vlasti SA D-a (str. 19). Među grijehe svih kršćana ubrojeni

su križarski ratovi u kojima su kršćanski vojnici pobili 4,5 do 5

milijuna muslimana te je “300.000 muslimana etnički očišćeno

prije 15 godina u Bosni”. Štoviše, sasvim je prihvatljivo prihvaćati

napade na sveta islamsko vjerovanje u Europi, ali je neprihvatljivo

napadati židovsko vjerovanje (str. 20). Autori tvrde da “kršćani i

dalje ubijaju kršćane koji se obrate na islam u različitim dijelovima

svijeta, kao u Nigeriji, Egiptu i Jordanu” (str. 25). Osobno znam

desetak bivših kršćana koji su slobodno prihvatili islam u Austriji,

Njemačkoj, Britaniji, Italiji i Sjedinjenim Državama i nisu se žalili

da im je itko ikada prijetio. Poseban znak teološke nepismenosti

sastavljača ovog pamfleta je proizvoljno citiranje Biblije, istrgnuto

iz konteksta, bez svraćanja pozornosti na književnu vrstu. Tako se

neke izreke iz parabola navode kao stvarni nauk Novoga zavjeta o

dopuštenosti nasilja nad nevinima. Mi kršćani koji pokušavamo

vlastite vjernike odgajati za toleranciju i poštovanje prema muslimanima

razumijemo da pojedinac može među muslimanima pisati

ovakve pamflete te tiskanje plaćati iz vlastitog džepa, ali kako

shvatiti da ih objavljuje znanstvena institucija koja je objavila i

Otvoreno pismo 138 muslimanskih teologa?

Zaključak

To je razlog više za potporu inicijativi nekoliko stotina

muslimanskih poglavara i znanstvenika za suradnju muslimana

351

Crkva u svijetu, 44 (2009), br. 3, 329-352

i kršćana koja će se temeljiti na vjerničkom prihvaćanju ljubavi

prema Bogu i bližnjemu. Dosadašnji odgovori kršćanskih znanstvenih

institucija i poglavara pokazuju da kršćani različitih

denominacija ozbiljno prihvaćaju ovu inicijativu. Ovo je program za

suradnju na dug rok i za opće dobro. Muslimani, koji su se svojim

potpisom i odazivom na susrete izložili napadima ekstremista u

vlastitim redovima, zaslužuju partnerski odgovor kršćana. Jedan od

pozitivnih događaja nakon Pisma je i konferencija 45 muslimanskih

i kršćanskih eksperata u Mechelenu, u Belgiji, održana od 20. do

23. listopada 2008., koju su organizirali Konferencija europskih

crkava (CEC) i Vijeće europskih biskupskih konferencija (CCEE) u

europskoj godini interkutlurnoga dijaloga u povodu 60. obljetnice

Deklaracije UN-a o ljudskim pravima. Tema im je bila: “Biti

građanin Europe i osoba vjere: kršćani i muslimani kao aktivni

partneri u europskim društvima”. U Zaključnoj izjavi sudionici

pozivaju na nekoliko zajedničkih akcija: “Dijalog se treba odvijati

među nama kao muslimanima i kršćanima, ali također s drugim

velikim religijama i humanističkim tradicijama. Ondje gdje dijalog

vodi u akciju, to također može obuhvaćati nevladine organizacije,

međureligijska vijeća i druge organizacije na razini zajednica. Iz

prošlih konflikata učimo liječiti rane podjele, kako bismo zaista

postali ambasadorima pomirenja. Da bismo to činili, potrebno je

poznavati jedni druge.”43 To trebamo činiti mi građani i vjernici ove

zemlje.

OP EN LETTER OF 138 MUSLIM SCHOLARS

TO CHRIS TIAN LEADERS

Summary

The Open Letter of 138 Muslim leaders and scholars of October

13, 2007 to Pope Benedict XVI and other Christian leaders was

preceded by three documents in which the King of Jordan Abdullah

II and some Muslim scholars adumbrated the love of God and of

neighbor as an efficient basis for Muslim-Christian dialogue: the

first issued in 2004, the second in 2005 and the third was the

Open Letter of 38 Muslim scholars of September 25, 2006 to Pope

Benedict on occasion of his speech at Augsburg. The 138 signatories

43 N avodim engleski izvornik Izjave, koja se može pronaći na portalima CEC-a,

CCEE-a i međureligijskih organizacija.

352

Mato Zovkić, Otvoreno pismo 138 muslimanskih teologa kršćanskim poglavarima

of the Open Letter of October 13, 2007 quote the guidelines of the

Holy Qur’an in 3,64 on obedience to God as Creator and ultimate

Judge, 2,256 where Muslims are cautioned not to apply coercion

in matters of faith and the Prophet’s hadith: “None of you has

faith until you love for your neighbor what you love for yourself” in

presenting the love of God and the love of neighbor as two greatest

ethical commandments in Islam. They enlist a series of other

Qur’an quotations on the believers’ duty to love God and their fellow

humans, which includes absolute obedience to God and efficient

assistance to poor persons and needy ones of all kinds. In this basic

moral code of Muslims they see similarity with Jesus’ answer to the

question on the greatest commandment and they invite Christians

to dialogue in view of supporting full practice of religious freedom

in the modern world, respecting human rights and building up

a durable international peace. This author presents the answers

of Anglican, Protestant, Orthodox and Catholic individuals and

institutions. He specially depicts the first Catholic-Muslim seminar

which took place in Rome from November 4th to November 6th,

2008 as a direct answer to the Open Letter. At this seminar the

Catholic-Muslim Forum was established and the participants

committed themselves to continue their dialogue and cooperation.

Pope Benedict received them in audience where he listened to the

addresses of two Muslim participants and in his address reminded

all the participants that Muslims and Christians should hold a

dialogue and cooperate relying on the Golden Rule, although they

differ in theological justification of this universal ethical norm. In

the Open Letter and the answers of Christians published so far,

this author sees a new impulse to Christian-Muslim dialogue and

cooperation.

Key words: love of God and love of neighbor, Qur’an, Gospel,

Muhammad, Jesus, Muslims and Christians, peace in the world,

human rights.