ISLAMSKA DAWA(MISIONARSTVO)

[Eniz]

Obzirom da sam svršenik fakulteta islamsko misionarstvo, dogme i komparacija religija, mislim da bi bilo mudro upoznati uvažene čitaoce sa islamskim misionarstvom i radom za islam, uz želju komparativnog pristupa prema ostalim misionarskim radovima u drugim religijama

[Eniz]

Intervju sa Abdulhalikom Atijjeh En-Nesirom(VEZANO ZA TEMU)

  Enes Burdžović

  Abdul-Halik Nesir je rođen u martu 1938. u pokrajini Garbijjah u Egiptu. Na Al-Azharu 1966. godine završava fakultet Usulud-din, a zatim i postdiplomsko obrazovanje. Od 1997. imenovan je za misionara unutar Egipta. Brojne uspjehe postiže kao misionar pri državnim oružanim snagama. U tom periodu od Al-Azhara dobija plaketu najuspješnijeg misionara. Takođe, od Al-Azhara biva imenovan kao glavni nadzornik za misionarske aktivnosti. Dobija Orden počasti od strane egipatskih pomorskih snaga zbog uspjeha koje postiže u misionarstvu među vojnim snagama. Al-Azhar ga šalje u misionarske poduhvate u Irak (1974-1978), Burkina Faso (1403 H.), zatim USA (New Jersey, Brooklin, Colorado, Arizona, itd.) Po povratku biva poslan u Jemen na par godina. Po okončanju ovih dužnosti, Al-Azhar ga imenuje za generalnog sekretara Odjela internacionalnog misionarstva i informisanja. Na prijedlog imamu-l-ekber šejhu-l-azhara Muhammed Sejjid Tantavija, dobija položaj asistenta za kulturu na Akademiji za islamska istraživanja pri Azharu, (ranija Medžmeu kibari-l-ulema), a postaje i opunomoćenik Ministarstva kulture. Aktivno se bavi misionarstvom 36 godina.

Intervju koji je za Elif dao šejh Abdulhalk Atijjeth Nesir, objavljujemo u cijelosti:

ELIF: Gledano sa aspekta Vašeg dugogodišnjeg iskustva u misionarskom radu, možete li nam reći koje su se metode pozivanja u Allahovu vjeru pokazale kao najefikasnije?

ABDULHALIK NESIR: Iluzorno je govoriti o uspješnom misionarstvu bez njegovih temeljnih izvora Kur'ana i Sunneta. Stoga se u prvom redu moramo osvrnuti na kur'ansko – sunnetsku metodu da'weta oslikanu Allahovim riječima: «Na put Gospodara tvoga mudro i lijepim riječima pozivaj i sa njima se na najbolji mogući način raspravljaj;» kao i Poslanikovim, s.a.v.s., riječima: «Najbolji govor je onaj koju je kratak i upečatljiv». (hajru-l-kelami ma qalle we delle). Iz ovog se da zaključiti da o islamu nije dovoljno samo govoriti i samo puko plasirati informacije bez objašnjenja, zato što se te informacije mogu različito protumačiti. Neizostavan i prateći segment mudrog i upečatljivog misionarstva je iskrenost u pozivu, pouzdanost i povjerenje. Naravno, neizostavna je i kontinuirana požrtvovanost, jer koliko smo u stanju žrtvovati na polju pozivanja, toliko ćemo i uspjeha pobrati, jer je neiskreno očekivati veće rezultate od uloženog truda. Nakon toga, treba se kloniti arogantnosti u riječima i postupcima, jer ako smo kao misionari predstavljeni kao uzor onima koje pozivamo, zar je realno očekivati da oni budu blagi ako smo im arogantno i bahato prišli?!

Da bi se uspjelo u pozivu u vjeri, prirodno je da kao misionari moramo biti uz ljude, u veselju i tugi, da bi na njihova osjećanja uticali u pogodnoj prilici, jer izolovani od društva koje pozivamo nikada nećemo dobiti šansu da im islam ponudimo onakav kakav je – prirodan! Usporedo sa ovim ide princip olakšavanja a ne otežavanja, to je ujedno sunnetski princip jer Poslanik, s.a.v.s., kaže: «Olakšavajte a ne otežavajte, obveseljavajte a ne rastužujte». Kako nam je i poznato iz Muhammedove s.a.v.s., prakse, on nikada nije odabrao težu nad lakšom stvari, pod uslovom da u lakšoj nije bilo harama. Te je, dakle, ovaj princip pravilno utemeljen. Zašto bi onda mi islam predstavljali kao tegobu, ako je on u suštini lak i odgovara ljudskoj prirodi.

Posebno smo mi kao ambasadori Allahove vjere dužni biti blagi i lijepo se ophoditi sa drugim konfesijama. I to je regulirano našim šerijatom kada Poslanik, s.a.v.s., upozorava riječima: «Ko uznemiri zimmiju uznemirio je mene». U prilog ovom upozorenju idu i Allahove riječi: «A ako te neki od mnogobožaca za zaštitu zamoli, ti ga zaštiti da bi saslušao Allahove riječi, a potom ga otpremi na mjesto pouzdano za njega». (Tevbe 6). Kad vidimo da smo mnogobošce dužni uzeti u zaštitu i biti blagi prema njima, onda je nesumnjivo strožije naređeno da budemo blagi prema ehlu-l-kitabijama.

ELIF: Da li to znači da maksima –širiti islam sabljom- nije pravilno postavljena, posebno danas kada čujemo od muslimana koji tek ulaze u islam da je metod misionarstva u vrijeme Muhammeda, s.a.v.s., bio ili sablja (smrt), ili šehadet (prihvaćanje islama)?

ABDULHALIK NESIR: Čemu bi onda postojao čitav zakon u islamskom zakonodavstvu koji reguliše odnose muslimana sa nemuslimanima koji u prvom redu garantuje nemuslimanima nakon što postanu članovi islamskog društva plaćanjem regularnog poreza (džizije), život, imetak, slobodu vjere, slobodu rada, odlaska u bogomolje itd. Čemu onda Kur'anski ajet: «Nema prisile u vjeri? Džihad je muslimanima propisan ne kao sredstvo širenja vjere, već kao sredstvo odbrane, samoobrane, te garant slobode ličnog izbora. Historijska je činjenica da smo mi u Egiptu islamsku vojsku dočekali ne kao osvajače već kao oslobodioce, a samo postojanje tzv. istočne crkve je najbolji dokaz da islam nije nikom silom nametnut. Jednostavno je rimljansko nasilje prema ovdašnjem stanovništvu uklonjeno objeručke prihvaćenim islamskim pravednim zakonom koji je svakom dao pravo slobode izbora, iako je islam bio zvanična religija.

ELIF: Dakle islamsko misionarstvo je isključivo bazirano na lijepoj riječi i slobodi ličnog izbora?

ABDULHALIK NESIR: Apsolutno! Poznata vam je uzrečica - osvojiti duše i srca a ne tijela- . Prikazati islam u pravom svjetlu da bi ga ljudi slobodom svog izbora prihvatili je misionarstvo u pravom smislu riječi. Povesti rat protiv nekog da bi ga natjerali u islam nije misionarstvo već nasilje koje Allah strogo zabranjuje. Obraćajući se Muhammedu s.a.v.s., Allah kazuje: «A kada bi ti bio grub i osorna srca oni bi se od tebe razbježali». Pogledajmo koje su granice islamskog. Misionarstva, da se čak ni grub u riječima ne smije biti, a kako onda normalan čovjek može reći da su sablja i nasilje dozvoljeni, a grubi maniri tako strogo zabranjeni?!

ELIF: Na globalnom nivou, svjedoci smo svekolike invazije čiji je cilj iskrivljivanje slike o islamu, tako da mediji već duže lansiraju sliku islama i terorizma u jednom okviru i na istom platnu. Da li smatrate da takvoj slici doprinose samozvani islamski reformistički pokreti i organizacije mlađeg datuma koje prema svom tumačenju opravdavaju nasilje prema civilima, da ne nabrajamo šta se sve dešavalo ovih par godina?

ABDULHALIK NESIR Prije svega, islam je religija koja ne poznaje terorizam. Svjestan sam posljedica medijskog rata i nasilja prema ovoj vjeri. Naravno, ne bi taj rat bio tako uspješan da nije školovana grupica muslimana u stilu suhog liberalizma i odbojnosti, van načina rezonovanja islamskih učenjaka, koji su iskorišteni kao razlog da se slika o islamu kao takvom što više eksponira, a zatim generalizuje. To je, reklo bi se, klasična zapadna metoda, ili su opet, u krajnjem slučaju takve organizacije iz prevelike želje za reformom islamskog društva preko noći dozvolili sebi nasilje, odnosno sliku kakvu žele neprijatelji islama. Postoji i mogućnost onog historijskog koeficijenta da - nasilje rađa nasilje –, te su ovakvi postupci revanš na internacionalno nasilje Amerike i njenih saveznika prema muslimanima. Teror je nesumnjivo mladunče koje je iznjedrio Zapad, cionistički establišment u svijetu. Poznato je da je kod UN-a cionizam bio označen kao rasistički pokret, dok je jevrejskim lobiranjem u UN-a oslobođen takvog atributa.

Jasno je da su ove ekstremističke ćelije koje su se javile, više ugrozile islam nego što su mu pomogle, jer su neprijatelju dale priliku da teror promoviše kao islamski proizvod. Na nama je da napravimo razliku između džihada koji je samoobrana i terora kojim se želi drugom nametnuti svoj stav. Ko normalan može staviti samoobranu i terorizam u isti koš? Prvo je legitimno pravo svakog, a drugo je gnusan zločin. Stoga je laž i potvora reći da je islamom dozvoljeno ubijanje nedužnih. Veliki mudžahidi, borci islama koje bilježi historija, stidjeli bi se ove minorne skupine samozvanih junaka koji ubijaju nedužne, jer ako ćemo logično razmišljati, ja ne vidim hrabrost u ubistvu nenaoružanog civila u svojoj državi kako se dogodilo na Baliju, u Kazablanci itd. Naravno, u ove ne ubrajam hrabri palestinski narod, čiji mladići svakodnevno žrtvuju svoje živote protiv cionističkog okupatora koji ne preza ni od čega, čiji je vojni zakon učinio sve Jevreje vojnim obveznicima, bez obzira na spol, te su svi, manje više pri vojsci i ako mediji njihove žrtve preuveličavaju i označavaju ih kao civile.

ELIF: Mi kao manjina u Crnoj Gori bi htjeli znati koje su naše obaveze regulirane islamom u pogledu poštovanja državnih zakona, ako ti zakoni istovremeno garantuju vjersku slobodu?

ABDULHALIK NESIR: Muslimani kao manjina u vjerskom smislu u neislamskim državama trebaju imati miran i harmoničan život sve dok država garantuje slobodu praktikovanja vjere. Vidimo kako je Muhammed, s.a.v.s., po dolasku u Medinu živio sa nemuslimanima. Čak je i sa Jevrejima imao ugovore o suživotu i nenapadanju u cilju odbrane Medine od mnogobožačke najezde. Tako je i držanje postignutog dogovora sveta dužnost muslimana. A vi u Crnoj Gori kao punopravni građani, što se nadam da jeste, pod obavezom ste da ne narušavate interese države koji su vam ujedno i zajednički. Dok je obaveza države da vam obezbjedi slobodu vjere i ostala svjetovna prava. Navešću primjer tolerantnosti islama kada je u pitanju sloboda vjere. Naime, došla je delegacija hrišćana kod Muhammeda s.a.v.s., u Medinu. On im je dao slobodu da obave svoj obred u medinskoj džamiji, shodno hrišćanskom obredoslovlju. Čitavo predanje može se naći u knjizi Zadu-l-Mead od ibn Qajjima el-Dževzijje. Stoga ako nemuslimani u islamskom društvu imaju prava i iznad svega slobodu vjere, realno je tražiti takva prava i za muslimane u neislamskim društvima.

ELIF: Svijet je danas u žurbi da slijedi smjernice koje su zacrtali tvorci globalizacije. Globalizacija, čija je prolegomena da se od svijeta načini "globalno selo" kojim će strujati jedinstven sistem života, poslovanja, kulture i ideologije. Da li smatrate da je ova tendencija novog svjetskog poretka opasnija po islam od komunizma, s tim što novi poredak opet neodoljivo miriše na kapitalizam?

ABDULHALIK NESIR: Islam se u suštini ne treba plašiti misleći da će mu novo vrijeme izbrisati tragove. To smatram iz razloga što je islam preživio i što je islamska kultura, civilizacija i najvažnije teologija davala plodove u najmračnijim periodima prethodnih režima i poredaka. Poznato vam je da islam planira sveukupni život; od obredoslovlja, socijalnih i etičkih problema, pa sve do umjetnosti, tehnologije i ekonomije. Ne aplaudiram novom svjetskom poretku jer znam da ne može doći sa nečim pravednijim od islama. Opšte je poznato da globalizacija ima za cilj kolonizirati svijet na novim standardima. U tu svrhu, naravno mora ići i kulturna i svaka druga globalizacija. Kulturno-ideološka globalizacija je nekud najopasnija, jer ima za cilj udaljiti nas od načina razmišljanja koji baštinimo stoljećima i od načina koji smo naučili od Poslanika s.a.v.s., i naših vrlih predaka. Ne mora da znači da će nas ova svekolika invazija udaljiti od svojih fundamenata i kulture. Podsjetiću vas da su Tatari razorili Bagdad na mostovima od knjiga, islamske kulture, teologije književnosti, te prešli dalje i pogazili što se pogaziti moglo, a zatim su, upoznavajući islam, svojevoljno i sa oduševljenjem na njega prelazili. Tako da današnje područje Tataristana ima islam kao većinsku religiju. Za ono vrijeme, tatarske divlje horde su bile strašne koliko su danas Sjedinjene Države sa svojim hordama donijele straha i terora u islamskom svijetu. S druge strane, zapadni intelektualni korpus gaji sve više simpatija prema islamu, nakon što ga u pravom svjetlu upoznaje. Stoga, ma kolika invazija bila, ne smije se gubiti nada i zdravo za gotovo hrliti za tuđim vrijednostima.

ELIF: Pojavljuju se kod nas, kao uostalom i svugdje u svijetu, običaji i praksa u društvenom, kulturnom i vjerskom životu. Međutim, ima onih koji sve ove kategorije običaja svrstavaju u grupu novotarija u vjeri koje islam zabranjuje. Da li je, doista, lijep običaj u islamu zabranjen i koji rang uopšte običaj ima u islamu?

ABDULHALIK NESIR: Običaji koji se ne kose sa Kur'anom i praksom Allahova Poslanika, s.a.v.s., niti sa načelima islamskog vjerovanja spadaju u kategoriju - bid'atun heseneh - lijepe inovacije. Oni koji negiraju da postoji u islamu lijepa i istovremeno dozvoljena novotarija, neka se obrate na hadis Allahova Poslanika, s.a.v.s., kojeg bilježi imam Muslim: «Ko uvede u islam lijepu praksu, pa po njoj budu radili oni poslije njega, pripast će mu nagrada kao svih onih koji su ga slijedili, a njima se od nagrade ništa neće umanjiti». Hadis se navodi u Kitabu-l-ilm, bab men snene fil islami sunneten haseneten, u Muslimovom Sahihu. Što se društvenih dešavanja tiče, kao što su proslave, svečanosti, počasti itd., jasna je Muhammedova, s.a.v.s., oporuka: «Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka počasti gosta». Način na koji ćemo počastiti gosta, napraviti proslavu ili svečanost je polje koje je ostavljeno šerijatom i našoj kreativnosti na raspolaganje, pod uslovom da se taj način proslave ne kosi sa islamskim principima i normama. Naravno da se to ne može smatrati novotarijom, jer novotarija mora biti u utemeljenim stvarima vjere gdje nam nije dat prostor za individualnu kreativnost. Pokuđena i zabranjena novotarija je ona koja se kosi sa principima Kur'ana i Sunneta i uopšte sa islamskim strogo utemeljenim principima. Stoga izmišljati nove načine ustaljenih strogo preciziranih propisa, stavljati sunnete na mjesto fardova, pohvaljene stvari potencirati a istovremeno zapostavljati fardove i sunnete su oblici zabranjene novotarije.

Običajno pravo je jedan od izvora islamskog šerijata, kako je to klasificirala islamska ulema: Kur'an, Sunnet, konsenzus učenjaka, analogija, stavovi ashaba i na kraju lijepi običaji. Sve dok se običaj ne kosi sa principima islama, dobrodošao je i onaj ko ga uvede. Resulullah, s.a.v.s., mu garantuje Allahovu nagradu i nagradu svih koji ga na tom dobročinstvu budu slijedili.

ELIF: Zadnjih godina vidimo težnju da se u islamskom svijetu sve češće organizuju raznovrsni kulturno-zabavni hepeninzi, kao što su izbori za miss prije par godina u Nigeriji, koji je rezultirao nasiljem i krvoprolićem, zatim razne modne revije i manekenske smotre u Tunisu, nedavno Evrovizija u Turskoj. Da li se radi o kulturološkoj invaziji, ili jednostavnom željom organizatora ovih dešavanja za promjenom klime?

ABDULHALIK NESIR. Prije svega, radi se o karavanama nemorala koji ni u kom slučaju ne zaslužuju da budu okarakterisane kao kulturološke.

Od kada se to kultura hrani šundom i o kakvoj to umjetnosti govorimo?

Mislim da je kultura ta koja kultiviše ljudsku etiku ka boljem, a ne navodi je na zlo, što današnja kvazi-kultura u ogromnoj razmjeri ne čini, već je nažalost stavljena u službu nemorala i niskih vrijednosti. Spomenuću da je izbor za miss idejno potekao iz cionističkih intelektualnih krugova sa ciljem širenja nemorala odjevenog u plašt kulture i umjetnosti. Organizovanje ovih izbora u islamskim državama i među muslimanskim življem je opipavanje pulsa ummetu i provjera koliko su muslimani spremni da takvu raskalašenost i nemoral prihvate kao svakodnevni život. Kao što je orijentalizam bio idejna hrana kolonijalizma, tako je i spomenuta kvazi-kultura na našem tlu platforma na kojoj imaju za cilj izgraditi neislamski način života i razmišljanja, daleko od Allahove Knjige.

ELIF: Kada se islamski i velikim dijelom neislamski svijet zgrozio nad odlukom francuske vlade da zabrani hidžab u školama karakterišući ga kao vjersko obilježje ili simbol, pojavila se vijest u nekim islamskim glasilima, kao i na par web portala da je povodom ovakve odluke francuske vlade, imamu-l-ekber šejh Azhara dr. Muhammed Sejjid Tantavi izdao fetvu kojom tvrdi da hidžab u neislamskim državama nije vadžib, te da ga muslimanke ne moraju praktikovati. Pokušali smo otkriti gdje, kada i za koje glasilo je to šejh izjavio, znajući da se takva fetva morala pojaviti prvenstveno u univerzitetskom glasilu Sawtu-l-Azhar, ili u saopštenju Akademije za islamska istraživanja ili Azharovog vijeća za fetve. Nigdje nijesmo našli ovakvu kontraverznu fetvu. Da li nam možete, kao član Akademije za islamska istraživanja i kao osoba koja je upućena u dešavanja na polju šerijatske regulative, pomoći da rasvijetlimo ovu kontraverzu? Jer, čini se, da su ovakve tvrdnje zlonamjerne sa ciljem da se ukalja autoritet Al-Azhara preko njegove stožerne ličnosti ?

ABDULHALIK NESIR: Prije svega, razjasnićemo da hidžab, islamski način odijevanja žene, jeste vjerska obligatna dužnost utvrđena glavnim izvorom islamskog šerijata: Kur'anom i Sunnetom, kao i konsenzusom islamskih učenjaka. Ne moramo navoditi dokaze, jer je to opštepoznato pravo i privilegija žene u islamu, čime ona biva odlikovana, poštovana i raspoznavana kao čestita žena. Ovakav stav francuske vlade me ne čudi, jer se tzv. demokratija po kojoj žive, na svakom drugom koraku spotiče o nečije pravo, najčešće o prava nas muslimana. Stoga je to «demokratsko nasilje» nagizdano u odjeću građanske jednakosti, zamijenilo teze: vjerska obaveza i vjerski simbol. Prvo je nasušna potreba i pravo vjerske prakse, dok je drugo hobi i neobavezan imidž. Hrišćani i Jevreji će potvrditi da njihove svete knjige nigdje ne nalažu nošenje krsta na lancu ili jevrejske marame, već da se radi o prostom imidžu i ništa više.

Što se spomenute fetve tiče, nadam se da ste u «Glasu Azhara» pročitali generalan stav Vijeća za fetve i spomenute Akademije. Parafraziraću izjavi šejhu-l- azhara dr. Tantavija u kojoj kaže da je hidžab islamska dužnost koja se neopozivo mora praktikovati, osim u slučaju kada je život u opasnosti. Zatim je naglasio da se muslimani u Francuskoj moraju, u skladu sa državnim zakonom, ponovo izboriti za svoja prava, te da ne smiju pribjeći nasilju da bi ih ostvarili. Šejhu-l-Azhar ističe da je ova odluka vlade nasilje nad 6-7 miliona francuskih muslimana, te da su uprkos svim odlukama muslimani dužni praktikovati vjeru onoliko koliko su u stanju, shodno Allahovim (subhanehu we te'ala) riječima: «A Allaha se bojte onoliko koliko ste u stanju«. Začuđujuće je da se takve potvore čuju iz usta nekog ko se deklariše kao vjernik koji je inače svjestan šta potvora u islamu znači. Mislim da ovakvi napadi nisu bezazleni, jer je onaj ko ih kreira i širi svjestan mjesta koje Al-Azhar ima u islamskoj intelektualnoj i kulturnoj tradiciji. Taj kreator je svjestan hiljadugodišnje univerzitetske tradicije, velikog broja učenjaka koje je iznjedrilo ovo sveučilište, uloge koju Al-Azhar ima u misionarstvu na globalnom nivou. Sami znate da u vašem studentskom gradu za strane studente Azhara imate studente iz 94 islamske i neislamske države svijeta. Svjesni te širine, snage, utjecaja i širokog shvaćanja islamske tradicije koju ovdje baštinimo. Oni su na putu uništavanja islama pošli od njegovog ideološkog epicentra, napadajući tom prilikom centralnu ličnost. Prije par godina u Francuskoj se pojavila slična fetva, modulirana na principu istrgnutih citata. Nakon pritužbe na to, intervju sa imamu-l-ekberom je objavljen u cijelosti te je greška ispravljena. Dakle, zaključićemo da će vjernik ili vjernica odustati od prakse neke izričite obaveze u cilju spašavanja života i egzistencije, naravno, ne po svom izboru, već prateći šerijatsko pravo na olakšicu.

ELIF: Vratićemo se opet na trenutak u Crnu Goru. Zanima nas, kako da uspijemo u misionarskom radu, obzirom da je institucija islamske zajednice jedina naša legitimna vjerska institucija od pada hilafeta na ovamo?

ABDULHALIK NESIR Želja i trud u misionarstvu ne garantuju uvijek pozitivan odziv. Poznato nam je koliko je kroz historiju bilo Allahovih vjerovjesnika koji su danonoćno pozivali u vjeru, pa ih je slijedila šačica vjernika. Nekad se pojedinom poslaniku niko ne bi čak ni odazvao. U tom smislu, Allah se obraća i našem, posljednjem Poslaniku Muhammedu s.a.v.s., riječima: «Ti ne možeš na pravi put uputiti onoga koga ti želiš, već Allah upućuje onoga koga On hoće». Naravno, na nama je da uložimo maksimum truda i umijeća, drugim riječima, na nama je da prenesemo Božju riječ, a o prihvaćanju objave neka razmisle oni koji su razumom obdareni. Raduje me što vas, u poziciji u kojoj ste, okuplja Islamska zajednica. To je za vas, cjelokupno kao vjernike, hilafet u lokalnom smislu. Stoga bih vas upozorio da u širenju Allahove vjere, uvijek pođete od institucije koja vas u vjeri okuplja, tj. od Islamske zajednice. Ona mora biti glavni arbitar u svim stvarima koje se tiču religije. Nesumnjivo je da sam, baveći se ovom dužnošću, skoro svugdje naišao na tzv. «amatersko misionarstvo». Ne kažem da su takve težnje nastale iz zle namjere i težnje ljudi koji malo znaju o vjeri da doprinesu njenom širenju. Kažem da emocije jedino ne mogu nadomjestiti znanje, iskustvo i mudrost, te će pokušaji misionarstva bez znanja nesumnjivo više štetiti nego koristiti. Stoga preporučujem da Islamska zajednica, oni koji su sposobni da pozivaju u vjeru, imaju glavnu riječ, kako bi se izbjegle smutnje i razilaženja.

ELIF: Nadovezaću se na ovo pitanje, koje će ujedno biti i naše posljednje za ovu priliku inšallah. Koje su vaše preporuke našoj islamskoj zajednici, vjernicima u Crnoj Gori i posebno redakciji našeg lista?

ABDULHALIK NESIR: Islamska zajednica kao najveća i time najodgovornija islamska institucija mora opravdati emanet koji joj je povjeren, te shodno veličini odgovornosti koja joj je povjerena da uskladi svoj trud. Muslimani pak, kako rekoh, moraju u IZ-i vidjeti svog halifu na lokalnom nivou i glavnu vezu sa islamskim hilafetom na globalnom nivou. Jer, svako ko pokuša da ostvari napredak u islamu van svoje zajednice koja ga u islamu vodi, u velikoj je opasnosti da zaluta. Resulullahova, s.a.v.s., mudrost nas uči da «Vuk jede zalutalu ovcu», tj. onu koja se odvojila od stada. Ovaj princip zajedništva je reguliran Kur'anom i Sunnetom, te praksom naših vrlih prethodnika koji su poštovali Allahove riječi «Pokoravajte se Allahu i Njegovom Poslaniku i vašim pretpostavljenim». Samo vjerska zajednica je ta koja će nas povezati sa ostalim dijelom ummeta, zato u njoj tražimo sebi mjesto, a ne tražimo sebi mjesto u ummetu ako ga ne želimo u svojoj lokalnoj zajednici vjernika. Muslimani ne smiju mrziti druge ljude sa kojima žive, jer je osnova islama lijep ljudski odnos, suživot i poštena saradnja, uz poštovanje vlastitog i tuđeg prava.

Mislim da je pravi potez to što ste ovo glasilo stavili u službu širenja islama, koje će, nadam se i činim dovu Allahu, muslimanima i nemuslimanima na Balkanu prenijeti pravu nepatvorenu sliku ove veličanstvene vjere. Srdačno vam se zahvaljujem, želim puno uspjeha u radu na Allahovom putu, molim Allaha da se nur vaših slova ne ugasi i da vam na Sudnjem danu bude svjedok dobrih djela.

Razgovarao,

Enes Burdžović

Kairo, 19. jun 2004.